REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-49/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽU, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Margita Plažanin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Opće županijske bolnice Požega, Osječka 107, OIB 40589450667, kojeg zastupa punomoćnik Petar Kanić, odvjetnik u Požegi, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Opće županijske bolnice Pakrac i bolnica hrvatskih veterana, Pakrac, Bolnička 74, OIB 18103492590, kojeg zastupa punomoćnica ĆU, dipl.iur., radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž R- 282/2023-2 od 15. srpnja 2024. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Požegi broj Pr-130/2020-26 od 29. rujna 2023., u sjednici održanoj 25. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na postavljena pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na naznačene povrede ljudskih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž R-282/2023-2 od 15. srpnja 2024. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Požegi broj Pr-130/2020-26 od 29. rujna 2023.
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.
4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je utvrdio da je tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio pravna pitanja za koja smatra da su važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, te da se pozvao na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
5. Tuženik postavlja u prijedlogu sljedeća pravna pitanja:
„1. Je li tužiteljeva obveza, trenutkom podnošenja stupnjevite tužbe sukladno odredbi članka 186. b stavka 3. Zakona o parničnom postupku, dostava dokazne građe da je prethodno zatražena dokumentacija koja je bila potrebna za podnošenje specificiranog tužbenog zahtjeva, kao i dokaz da je tuženica takav zahtjev odbila nužna pretpostavka za daljnje odlučivanje o podnesenoj tužbi?
2. Ako je odgovor na prethodno pitanje potvrdan, dovodi li izostanak takvog postupanja tužitelja do toga da nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, a zbog čega je tužitelja trebalo pozvati na postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva pod prijetnjom odbacivanja tužbe uslijed izostanka takvog postupanja?
3. Predstavlja li podnesak tužitelja kojim tužitelj uređuje tužbeni zahtjev, potražujući novčane iznose po osnovi odrađenog, a navodno neplaćenog prekovremenog rada, iako u tužbi i tijekom prethodnog postupka nije iznesena tvrdnja o postojanju novčane tražbine po toj osnovi, objektivnu preinaku tužbe sukladno odredbi članka 191. Zakona o parničnom postupku, a što dovodi do zaključka kako je u procesnom smislu riječ o novoj tužbi na koju se imaju primijeniti istaknuti prigovori u pogledu zastare tražbine po preinačenoj tužbi?
4. Predstavlja li preinaku tužbe isticanje tužbenog zahtjeva na isplatu s osnove neplaćenog prekovremenog rada, iako u povijesnom dijelu tužbe- uključujući sve navode tužitelja tijekom postupka- nije iznesena tvrdnja tužitelja o neplaćenom prekovremenom radu, već isključivo tvrdnja o neplaćenim dodatcima na posebne uvjete rada na odrađeni prekovremeni rad?
5. Predstavlja li prekoračenje tužbenog zahtjeva odluka suda o zahtjevu za isplatu tužitelja, iako izostaje činjenična tvrdnja tužitelja tijekom postupka o postojanju novčane tražbine prema tuženiku po osnovi po kojoj je zatražena isplata?
6. Može li se poslodavcu naložiti obveza isplate radniku kamata na glavnicu koja predstavlja novčani iznos po osnovi rada sukladno Zakonu o radu prije 15. dana u mjesecu za tekući mjesec ako je odredbom članka 92. st. 4. Zakona o radu propisano da poslodavac dolazi u zakašnjenje protekom 15. dana u mjesecu jer je zakonska obveza isplate plaće sukladno citiranoj odredbi do 15. dana u mjesecu?“.
6. Predmet ovog spora, prema konačno postavljenom zahtjevu tužiteljice, a koji je prethodno postavljen osnovom odredbe čl. 186.b ZPP, obzirom da tužiteljica nije raspolagala s potrebnom dokumentacijom tuženika o isplatama i obračunu plaće je njezin zahtjev da se tuženiku naloži isplatiti iznos od 1.694,56 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja novčana tražbina se odnosi na isplatu razlike u plaći za razdoblje od travnja 2015. do prosinca 2017., a koja se odnosi na neisplaćene dodatke za otežane uvjete i posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, i to za sve efektivno odrađene sate prekovremenog rada, te razliku naknade plaće tijekom godišnjeg odmora i bolovanja, sve utemeljeno na odredbama čl. 94. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje: ZR) i čl. 57. Kolektivnog ugovora zdravstva („Narodne novine“ broj: 143/13- dalje: KU/13).
7. S obzirom na navedeno od odgovora na postavljena pitanja ne ovisi ishod ovog spora. Naime, u ovom stupnju postupka bespredmetno je problematizirati pitanje tužiteljičine obveze dostavljanja dokaza da joj tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi. Nadalje iz provedenog postupka proizlazi da je tužiteljica već tužbom potraživala isplatu naknade za prekovremeni rad te stoga niti 3., 4. i 5. pitanje također nije važno za odluku u ovom sporu.
7.1. Upravo iz tog razloga niti razlozi važnosti na koje se tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva u odnosu na navedena pitanja nisu u dovoljnoj mjeri uspoređujući s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom.
7.2. U odnosu na posljednje pitanje tuženik nije naznačio razloge važnosti u smislu članka 385.a stavka 2. ZPP.
8. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.
9. Tuženik se u prijedlogu za dopuštenje revizije, izražavajući svoje neslaganje sa nižestupanjskim odlukama, poziva i na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pozivajući se na arbitrarnost u odlučivanju.
10.1. Ovaj sud smatra da nisu ispunjene niti pretpostavke predviđene u odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP za dopuštenost revizije, jer vjerojatnost teških postupovnih ili materijalnopravnih povreda u postupku nije učinjena vjerojatnima, te ovaj sud smatra da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje, te je revizija u tom dijelu odbačena na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te je riješeno kao u točki II. izreke ove odluke.
Zagreb, 25. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
