REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4742/2024-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužiteljice TL iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lidija Rukavina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu LACKOVIĆ & RUKAVINA d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. siječnja 2025., u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja Lidije Rukavina - odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika Matea Mandića - odvjetnika, dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I

Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1., 2., 7. i čl. 9. st. 4. Ugovora o kreditu broj 218-50-3094876, solemniziranog 17.10.2005. god. kod Javnog bilježnika Marine Ostović iz Koprivnice, pod brojem OU-1151/05, sklopljenog 13.10.2005.god. između tužiteljice TL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz srednji tečaj kreditora za CHF-a, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te u dijelu u kojem se navodi da bi kreditor bio upoznat s uvjetima kredita i kamatnom stopom, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici TL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.491,78 eur s zateznom kamatom koja teče na:

- na iznos 20,02 EUR od 30.11.09.

- na iznos 32,25 EUR od 31.12.09.

- na iznos 35,97 EUR od 31.01.10.

- na iznos 34,72 EUR od 28.02.10.

- na iznos 42,81 EUR od 31.03.10.

- na iznos 42,88 EUR od 30.04.10.

- na iznos 53,62 EUR od 31.05.10.

- na iznos 67,74 EUR od 30.06.10.

- na iznos 57,13 EUR od 31.07.10.

- na iznos 82,08 EUR od 31.08.10.

- na iznos 75,09 EUR od 30.09.10.

- na iznos 62,44 EUR od 31.10.10.

- na iznos 86,12 EUR od 30.11.10.

- na iznos 102,37 EUR od 31.12.10.

- na iznos 93,89 EUR od 31.01.11.

- na iznos 101,27 EUR od 28.02.11.

- na iznos 84,82 EUR od 31.03.11.

- na iznos 95,02 EUR od 30.04.11.

- na iznos 122,85 EUR od 31.05.11.

- na iznos 128,57 EUR od 30.06.11.

- na iznos 173,10 EUR od 31.07.11.

- na iznos 133,57 EUR od 31.08.11.

- na iznos 129,13 EUR od 30.09.11.

- na iznos 126,82 EUR od 31.10.11.

- na iznos 121,29 EUR od 30.11.11.

- na iznos 130,05 EUR od 31.12.11.

- na iznos 138,34 EUR od 31.01.12.

- na iznos 137,06 EUR od 28.02.12.

- na iznos 133,42 EUR od 30.03.12.

- na iznos 134,83 EUR od 30.04.12.

- na iznos 138,23 EUR od 31.05.12.

- na iznos 134,73 EUR od 30.06.12.

- na iznos 136,07 EUR od 31.07.12.

- na iznos 132,60 EUR od 31.08.12.

- na iznos 127,71 EUR od 30.09.12.

- na iznos 43,13 EUR od 31.10.12.

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 naknaditi tužiteljici TL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.268,86 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 25. veljače 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da je dana 13. listopada 2005., u svojstvu korisnika kredita s tuženikom, u svojstvu kreditora, sklopila Ugovor o kreditu, broj: 218-50-3094876, solemniziran 17. listopada 2005. kod javnog bilježnika Marine Ostović iz [adresa], pod brojem: OU-1151/05, temeljem koje je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit za kupnju novog automobila u iznosu od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je u članku 2. ugovora određena redovna kamatna stopa u visini od 5,50 % godišnje, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je predmetni kredit odobren na rok otplate od 84 mjeseca, s time da je prvi anuitet dospio na naplatu 30. studenog 2005., a zadnji 31. listopada 2012. Tužiteljica navodi da je Ugovor o kreditu je supotpisao i ML, u svojstvu sudužnika, da je kredit otplatila u cijelosti, i to uplatom posljednje rate dana 31. listopada 2012. Tužiteljica navodi da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača pokrenutom od strane udruge Potrošač protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, a koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, a u kojem je donesena presuda broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i drugostupanjska presuda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Tužiteljica navodi da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa u više navrata povećana jednostranom odlukom tuženika, da tužiteljici od strane tuženika nikada nije prezentirano iz kojeg razloga dolazi do promjenjive kamatne stope, niti je tužiteljici prezentiran kriterij po kojem je kamatna stopa utvrđivana, mijenjana i povećana, a u cilju provjeravanja navedenog podatka od strane tužitelja kao potrošača. Tužiteljica dalje navodi da je, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Tužiteljica navodi da banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle, već, dapače, da je prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Tužiteljica navodi da smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što mu direktno uzrokuje štetu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita da se pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, da je tužitelj navedeni kredit zaključio radi kupnje vozila dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, da tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, odnosno dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, sukladno odredbama zakona o zaštiti potrošača, ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, da je žalbeni sud u postupku kolektivne zaštite zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču, a taj zaključak Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, dakle prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, navodi da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF, a prilikom zaključenja ugovora o kreditu da je tužitelju uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF, da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da nisu postojale okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni, da nije bilo posebnih rizika ili naznaka na globalnom i domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, navodi da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika pa da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, da je u postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu te upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt-575/16 te se poziva na definiciju "prosječnog potrošača" nastalu kroz praksu Suda Europske unije i koja definicija je sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ koja istog definira kao "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", pa ako se tužitelja promatra kroz tu definiciju da mu je predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva i da je mogao shvatiti ekonomske posljedice vezanja isplate i vraćanja kredita uz tečaj CHF, navodi kako nije moguće unaprijed znati kretanje valute uz koju se veže glavnica kredita kao niti kretanje parametara o kojim ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane da na njihovo kretanje ne mogu utjecati, navodi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati ugovor o kreditu i da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, da je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njezinu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR te se u tom smjeru poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt-249/14, nadalje navodi kako u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na kunu u oba smjera, te tuženik da ne ostvaruje extra profit na temelju valutne klauzule u CHF, da ono što je objektivno tužitelja dovelo u nepovoljni položaj je nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Tuženik nadalje navodi kako smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, da su metoda i kriterij promjene kamate propisani tuženikovim općim aktima čije je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu, a tužitelj da je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat, ponavlja da je ugovor solemniziran odnosno da je tužitelju obrazložen od strane javnog bilježnika, navodi kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatnom stopom, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 jasno naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjanje, da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija za promjenu kamatne stope, da je tužitelj dužan dokazati da promjene kamatne stope učinjene od tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate, međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju, koristio ugovorno ovlaštenje da na temelju svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava, te je takvo postupanje tuženika bilo u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Navodi da je tako i u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. IV propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Navodi da je slijedom navedenog prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik navodi da je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu te da su navedeni kriteriji detaljno razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 1.1.2011. Ističe da su tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit u CHF bili kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za EUR,-3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Ističe da navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima te da je to potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. (NN 112/12) koji je u čl.

11.a. st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS, te da je prema tome samim zakonom tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Ističe da je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala sa vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što je utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Navodi da promjene naprijed navedenih parametara korespondiraju sa promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu. Ističe da sklapajući ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti te da obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor sa fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor sa fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnost i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Također, ističe i prigovor zastare, prigovara visini tužbenog zahtjeva te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

2.1. Na pripremnom ročištu održanom dana 6. studenog 2024. tuženik je povukao prigovor glede visine tužbenog zahtjeva.

3. Rješenjem Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-230/2019 od 21. ožujka 2024., ispravljeno rješenjem Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 230/2019 od 13. svibnja 2024., odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

3.1. Rješenjem Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-287/2024 od 17. lipnja 2024. uvažena je kao osnovana žalba tuženika izjavljena protiv navedenog rješenja Općinskog suda u Koprivnici te je navedeno rješenje preinačeno na način da je odlučeno da se prihvaća prigovor tuženika, da se Općinski sud u Koprivnici oglašava mjesno nenadležnim te da će predmet biti ustupljen mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 218-50-3094876 (list 6-12 spisa), otplatni plan (list 13 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 26. srpnja 2018. (list 14-18 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 13. studenog 2018. (list 19-21 spisa), izračun preplate kredita (list 22-27 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 1.10.2005. -31.12.2005. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (list 53-55 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada iz 2005. i iz 2011. (list 56-75 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada (list 77-92 spisa), Informacija za klijenta (list 93-94 spisa), Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom (list 94 spisa) te izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

6. Obzirom je činjenično stanje dovoljno utvrđeno izvedenim dokazima te da visina tužbenog zahtjeva među strankama nije sporna kao nepotrebno se ukazalo izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ML i izvođenje dokaza financijskim vještačenjem.

7. U odnosu na dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka – djelatnika banke valja napomenuti da je tuženik na pripremnom ročištu dana 6. studenog 2024. odustao od istog.

8. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

- iz ugovora o kreditu broj 218-50-3094876 proizlazi da je isti zaključen dana 13. listopada 2005. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora s manjenom kupnje novih vozila (čl.6.), u kunskoj protuvrijednosti od 38.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl.1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,50 % godišnje (čl.2.), uz rok otplate kredita 84 mjeseca (čl.4.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (čl.7.) te da je isti solemniziran po javnom bilježniku u [adresa] Marini Ostović pod brojem OU-1151/05 dana 17. listopada 2005. te da je ugovor pročitan i da je tužiteljica upozorena da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

- da su u otplatnom planu i knjigovodstvenoj kartici navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope,

- iz izračuna preplate kredita proizlaze pojedinačni preplaćeni iznosi po ugovoru o kreditu i datum uplate istih te ukupan preplaćeni iznos,

- iz Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 1.10.2005. -31.12.2005. proizlazi da su u istima navedeni osnovni uvjeti kredita u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju automobila, modeli osiguranja povrata kredita, koeficijent i izračun visine mjesečnog anuiteta, kreditna sposobnost i ostali uvjeti,

- da su u Pravilniku o obračunu kamata i naknada iz 2005. i iz 2011. navedene metode i način obračuna i plaćanja kamata,

- da iz Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom proizlazi da su istima utvrđena osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i banke,

- da iz Informacije za klijente proizlazi da su u istom, između ostalog dane informacije o načelima za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite, formiranju kamatnih stopa, vrsti kamatnih stopa.

10. U svojem iskazu, kojeg je sud ocijenio kao iskren, životan i uvjerljiv, tužiteljica je u bitnome navela da joj je kredit trebao za kupnju automobila koji je koristila za osobne svrhe, da joj je auto kuća preporučila da ode u Raiffeisenbank Austria d.d. radi kredita te da je uzela kredit u CHF jer su joj u banci rekli da je to najpovoljnije zbog kamate, ali i da je CHF sigurna valuta, da je kredit bio ugovoren na 7 godina te da je ona otplatila kredit, da je početna rata bila oko 2.500,00 kn, a potom je narasla do 3.800,00 kn, da joj nitko u banci nije pojašnjavao što znači valutna klauzula, da joj je prilikom ugovaranja kredita banka uručila otplatni plan za cijelo vrijeme otplate te da je na tom otplatnom planu bila naznačena rata kredita kroz cijelo u iznosu od 2.500,00 kn, da joj nitko u banci prilikom ugovaranja kredita nije rekao da potpisom odredaba o valutnoj klauzuli rata može narasti i za 1.000,00 kn jer u protivnom da ne bi potpisala ugovor o kreditu, da joj nitko od djelatnika banke nije pojašnjavao što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, da prije potpisivanja ugovora o kreditu nije pročitala ugovor i da se ne sjeća je li joj bio ponuđen kredit u drugoj valuti.

11. Sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14, 110/15, 14/19) sud je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen je postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pod posl. brojem P-1401/12. Iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi odnosno parametrima koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Dakle iz istih u bitnome proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Iz dokumentacije koja prileži spisu te iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) obzirom je predmetni ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o kreditu s namjenom za kupnju vozila, a i tužiteljica je u svom iskazu navela da joj je kredit bio potreban za kupnju automobila za osobne potrebe.

13. U odnosu na prigovor tuženika da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu zaključio radnji kupnje vozila valja istaknuti da autokrediti nisu isključeni iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. Nadalje valja istaknuti i da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo kao da i iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru pa se po prirodi stvari o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

15. U odnosu na prigovore tuženika da je ugovor solemniziran valja istaknuti da su navedeni prigovori neosnovani obzirom da tužitelj unatoč navedenoj okolnosti ima pravo tražiti pravnu zaštitu sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u vezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a. Valja istaknuti da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužiteljici objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka koji nije bio naveden u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti rizik odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti je imao takve zakonske ovlasti.

15.1. Slijedom navedenog kao nepotrebno se ukazalo izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika.

16. Dakle, tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornim odredbama pa nisu osnovani prigovori tuženika da je tužiteljici odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istima pojedinačno pregovaralo, da su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezivanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužiteljica pristala, da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice.

17. Slijedom navedenog, a kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti kao osnovan temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19), čl. 3. -4., čl. 269,, čl. 272, i 323, Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) i odredbe čl. 502.a i c ZPP-a te odlučiti kao pod točkom I presude.

18. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18.1. Obzirom u ovoj pravnoj stvari najstarija tražbina po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope dospijeva 30. studenog 2009., da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO), a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. kada je zastara počela ponovno teći po pitanju promjenjive kamatne stope, odnosno dana 14. lipnja 2018. kada je zastara počela ponovno teći po pitanju valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 30. svibnja 2019. to prigovor zastare u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a nije osnovan.

19. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim odnosno bez osnove sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Obzirom tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva valjalo je na temelju odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22) odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

20.1. Tužiteljici je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 16. listopada 2019. u iznosu od 200,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za sastav podneska od 11. studenog 2024. u iznosu od 50,00 eur (tbr.8.tč.4.OT), za zastupanje na ročištu dana 16. listopada 2019. u iznosu od 100,00 eur (tbr.9.tč.2.OT), za zastupanje na ročištu dana 6. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eur (tbr.9.tč.1.OT), za zastupanje na ročištu dana 16. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eur (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a (Tbr.42. OT) što ukupno iznosi 1.187,50 eur.

Tužiteljici je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 81,36 eur.

Slijedom navedenog tužiteljici je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.268,86 eur.

20.2. Tužiteljici u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak sastava dopisa u mirnom postupku od 14. svibnja 2019., a obzirom isti nije bio potreban za vođenje parnice. Tužiteljici nije dosuđen trošak sudske pristojbe za presudu obzirom je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenula kao potrošač pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pa je u skladu s odredbom čl. 11. tč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23) tužiteljica oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi. Tužiteljici nije dosuđen trošak pristupa ročištu za objavu presude obzirom isto nije potrebno za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te obzirom da se presuda po objavi ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča suda te je uredno pozvane stranke mogu preuzeti i neposredno u sudu (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a).

20.3. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

20.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu, dana 25. veljače 2025.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.

3. spis