Poslovni broj: Usž-3591/2024-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, Jelene Rajić i Senke Orlić Zaninović članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, koje zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Bjelovar, Šetalište dr. Ivše Lebovića 40, OIB: 86821435474, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Ministarstva financija Republike Hrvatske, Sektora za naknadu oduzete imovine, Zagreb, I. Lučića 6-8 OIB: 18683136487, te KH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj Us I-1190/2022-11 od 26. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj Us I-1190/2022-11 od 26. srpnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/21-01/96, URBROJ: 514- 04-02-01-01/08-22-02 od 29. kolovoza 2022.
1.1. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja Virovitičko-podravske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i imovinsko-pravne poslove, Izdvojeno mjesto rada Slatina, KLASA: UP/I-942- 01/20-01/37, URBROJ: 2189/1-08/16-21-22 od 14. siječnja 2021.
1.2. Prvostupanjskim rješenjem je KH, NH, RH i UH utvrđeno pravo na naknadu za imovinu koju su jugoslavenske komunističke vlasti oduzele IH i GH.
2. Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude iz svih zakonom propisanih razloga. Bitnu povredu odredaba upravnog spora tužitelj nalazi u povredi članka 98. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21.) s obzirom na to da je prvostupanjski sud spor riješio bez rasprave čime ga je onemogućio u neposrednom izjašnjavanju o zahtjevima i navodima tuženika i zainteresirane osobe. Pogrešnim smatra utvrđeno činjenično stanje, jer prvostupanjski sud nije utvrđivao je li oduzimanje imovine izvršeno osobi njemačke narodnosti ili jugoslavenskom državljaninu. Iznosi da su ranijem vlasniku predmetne nekretnine oduzete na temelju Odluke AVNOJ-a od 21. studenog 1944. i Zakona o konfiskaciji koji je naveden u članku 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19., dalje: Zakon o naknadi) u kojem je naveden i kasniji Zakon o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba ("Službeni list FNRJ", 63/46. dalje Zakon o prelazu u državno vlasništvo). Upućuje da prema Odluci AVNOJ-a iz 1944. kao i kasnijim Zakonom o prelazu u državno vlasništvo, sva imovina Njemačkog Rajha i njegovih državljana koja se nalazi na području Federativne Narodne Republike Jugoslavije i sva imovina osoba njemačke narodnosti bez obzira na državljanstvo, postaje državno vlasništvo. Smatra da postoji zakonska zapreka za ostvarivanje prava na naknadu podnositeljima zahtjeva pozivajući se na članak 10. Zakona o naknadi obzirom da je 14. siječnja 1946. sklopljen Sporazum o reparacijama Njemačke, a o uspostavi međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata (Pariški sporazum iz 1946. godine), koji je sklopila i Vlada Jugoslavije, a koji određuje pravnu sudbinu njemačke imovne i daje ovlaštenje državama na čijem području se ona nalazi, da njemačku imovinu uračunaju u korist svog reparacijskog fonda. Pozivajući se na Konvenciju o reguliranju pitanja proizišlih iz rata i okupacije od 26. svibnja 1952. i Protokola o završetku okupacijskog režima u Saveznoj Republici Njemačkoj od 23. listopada 1954. (Bonska konvencija 1955. godine), ističe da se SR Njemačka obvezala da će naknaditi štetu za imovinu čiji su raniji vlasnici bili njemački državljani u inozemstvu, a na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Saveznici potpisali s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. Zaključuje da je navedenim međudržavnim sporazumima riješeno pitanje povrata imovine oduzete njemačkim državljanima na temelju mjera savezničkih država poduzetih nakon završetka Drugog svjetskog rata, a koje uključuju i oduzimanja imovine pojedinačnim aktima donesenim u skladu s Odlukom AVNOJ-a od 21. studenog 1944., i Zakona o prelazu u državno vlasništvo, a što se dakle odnosni i na imovinu oduzetu na području Republike Hrvatske. Upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Uzz 7/10., Uzz 8/10. i Uzz 28/10 te navodi da u kontekstu tumačenja noveliranog članka 9. i članka 10. Zakona o naknadi, zatim članka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi, pravo na naknadu je ograničeno samo na osobe koje su nakon 11. listopada 1996., stekle hrvatsko državljanstvo. Ne smatra odlučnim je li prednik zainteresirane osobe obeštećen o SR Njemačke radi gubitka imovine u Republici Hrvatskoj zbog ratnog stanja, jer pitanje ispunjenja obveze SR Njemačke ne može samo po sebi dovesti do priznanja prava podnositeljima zahtjeva iz Zakona o naknadi. Ističe da je IH (i druge osobe) kao osoba njemačke narodnosti (bez obzira na državljanstvo) imao pravo ostvariti naknadu za oduzetu imovinu sukladno naprijed navedenom međunarodnom ugovoru što je u skladu sa stajalištem ovog Suda iz presude Usž-609/2024 od 15. svibnja 2024. Predlaže usvojiti žalbu i ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Tuženik i zainteresirana osoba Ministarstva financija Republike Hrvatske, Sektora za naknadu oduzete imovine nisu dostavili odgovore na žalbu.
4. Zainteresirana osoba KH ističe da njegovi djed i baka nisu bili njemački državljani te da prema podacima spisa predmeta nisu mogli konzumirati sve konvencije na koje se poziva tužitelj. Iz sadržaja odgovora na žalbu razvidno je da imenovana zainteresirana osoba predlaže žalbu odbiti.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
7. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. - dalje ZUS.), protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
8. Sud nalazi da se, suprotno žalbenim navodima, osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom. To stoga jer bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZUS-a, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 126. stavak 2.), čemu ovdje nije udovoljeno. U konkretnom slučaju postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a osporena presuda sadrži sve propisano odredbom članka 119. istog Zakona, osobito u pogledu stavka 4. iste odredbe, koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, pored ostalog, koje je činjenice sud utvrđivao, zašto i kada ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i kako ih je ocijenio te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući u sporu.
9. Iz podataka spisa predmeta razvidno je da je sva pokretna i nepokretna imovina pa tako i imovina upisana u zemljišnoknjižni broj 489 i 564 k. o. [katastarska općina] koja je predmet naknade, oduzeta ĐH kao jugoslavenskom državljaninu, na temelju Odluke Komisije za konfiskaciju pri Upravnom odjelu Kotarskog Narodnog odbora u Podravskoj Slatini broj 731/1945 od 18. listopada 1945. pozivom na članak 1. i 2. odluke Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (dalje AVNOJ) od 21. studenoga 1944. i članka 30. Zakona o konfiskaciji. Navedena odluka provodila se sukladno Zakonu o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Službeni list DFJ", broj 40/45. i 70/45.), koji propis se navodi u odredbi članka 2. točka 1. Zakona o naknadi.
10. Dakle, u konkretnom slučaju suprotno mišljenju tužitelja, ovdje ne radi o mogućnosti povrata imovine njemačkim državljanima, jer je u konkretnom slučaju imovina prednika tužitelja oduzeta njemu kao jugoslavenskom državljaninu u primjeni restriktivnih mjera jugoslavenske komunističke vlasti, konfiskacijom imovine, slijedom čega zainteresiranoj osobi KH i drugim podnositeljima zahtjeva, kao ovlaštenicima naknade, temeljem odredbe članka 9. Zakona o naknadi pripada naknada za imovinu konfisciranu njihovom predniku.
11. Kako žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ni pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanjem žalbe.
12. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog Suda, ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom pobija, zbog čega je na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučeno kao izreci.
U Zagrebu, 25. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Marina Kosović Marković
