REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-76/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽA (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jurica Borojević, odvjetnik u Novoj Gradiški, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R- 560/2022-3 od 5. listopada 2022., kojom je djelomično potvrđena te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-1213/2020 od 18. ožujka 2022., u sjednici održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužitelja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužitelj sa zahtjevom kojim je potraživao od tuženice na ime uvećanog dijela plaće isplatu bruto iznosa od 206.807,36 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno u prvostupanjskoj presudi (točka I. izreke). Nadalje je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime uvećanog dijela plaće bruto iznos od 124.769,28 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno u prvostupanjskoj presudi (točka II. izreke) te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 56.437,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom, dok je za više zatraženi iznos parničnog troška od 24.843,75 kn tužitelj odbijen (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke te u odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke (točka I. izreke). Ujedno je djelomično odbijena žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke bez zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (točka II. izreke) te u dosuđujućem dijelu pod točkom III. izreke do iznosa od 36.235,69 kn (točka III. izreke). Nadalje je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu pod točkom III. izreke i odbijen zahtjev tužitelja za iznos od 20.201, 81 kn (točka IV. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije uspio u sporu (pod točkom I. izreke) tužitelju je dopuštena revizija rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 794/2023 od 5. rujna 2023. zbog pitanja koje glasi:

"1. Primjenjuje li se na tužitelja, kao službenika pomorske policije, definicija radnog vremena iz odredbe čl. 42. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine“ broj 149/2009, 61/2011 i 82/2012)?

2. Može li se odmorom smatrati vrijeme provedeno na radnom mjestu na raspolaganju poslodavca u aktivnom dežurstvu, zanemarujući jasnu zakonsku definiciju radnog vremena?".

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) i predložio prihvatiti reviziju te preinačiti pobijanu presudu sukladno navodima u reviziji uz naknadu troška revizije u iznosu od 1.057,19 eur, a podredno ukinuti nižestupanjske presude i vratiti predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz odredbe čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka jest zahtjev tužitelja – policijskog službenika Postaje pomorske policije za isplatom plaće u bruto iznosu od ukupno 206.807,36 kuna bruto sa pripadajućom zateznom kamatom, a za obavljeni prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima za razdoblje od 1. siječnja 2005. do 31. siječnja 2008.

7.1. S obzirom na pitanja zbog kojih je dopuštena revizija i s obzirom na razloge zbog kojih je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom sporno je pripada li tužitelju plaća i za onaj dio boravka na brodu za vrijeme kada je imao dnevni odmor makar je i dalje boravio na brodu.

8. U postupku koji je prethodio utvrđeno je:

- da je tužitelj u predmetnom razdoblju od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2008., bio zaposlen kao policijski službeni kod tuženice kao poslodavca i to u Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi Splitsko – dalmatinskoj, Postaji prometne policije Split,

- da je njegov rad bio organiziran na način da je u predmetnom razdoblju upućivan na višednevne službe na moru, u kojim je prilikama radio kao policijski službenik,

- da je tužitelj za vrijeme višednevnih plovidaba boravio na brodu 24 (dvadeset i četiri) sata, od kojeg vremena se 8 sati odnosilo na njegov redovni rad, 8 sati na prekovremeni rad, a 8 sati na dnevni odmor,

- da tuženica nije donijela, pa time ni uručila tužitelju, rješenje o preraspodjeli radnog vremena o korištenju slobodnih dana te o radu u turnusu,

- da tužitelju s obzirom na njegov navedeni način rada u predmetnom razdoblju (8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati odmora), a uzimajući u obzir odgovarajuće odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, tuženica nije isplatila ukupnu plaću koja bi mu na temelju navedenog rada pripadala.

9. Na temelju navedenog i utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (osim u dijelu zatezne kamate) pri čemu su prihvatili varijantu iz nalaza i mišljenja vještaka mr. sc. Ante Mrčele, dipl. oec. od 15. veljače 2021., prema kojoj se u situaciji kada je tužitelj boravio na brodu po dvadeset i četiri sata, obračun vrši na način da se obračunava 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati dnevnog odmora, slijedom čega proizlazi da bi tužitelj u predmetnom razdoblju po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, državnim blagdanom i u drugoj smjeni, uz uračunavanje slobodnih dana ostvario naknadu u ukupnom bruto iznosu od 124.796,28 kuna bruto, koji mu iznos tuženica nije isplatila.

10. Razmatrajući reviziju tužitelja valja krenuti od odredbe čl. 42. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, 130/23 - dalje: ZR/09) na temelju koje su i dopuštena pitanja, a kojom je propisano:

„Članak 42.

„(1) Radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

(2) Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac.

(3) Vrijeme pripravnosti i visina naknade za istu uređuje se ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom.

(4) Vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra se radnim vremenom, neovisno o tome da li ih obavlja u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik.“.

11. Prije svega po ocjeni ovog suda s obzirom da se potraživanje tužitelja odnosi na razdoblje tijekom 2005. do 2008. to se odredbe ZR/09 ne mogu primjenjivati, već odredbe Zakona o radu koji je bio na snazi u tom razdoblju (ožujak 2008. - prosinac 2008.) dakle Zakon o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 137/04 - službeni pročišćeni tekst, 68/05, 94/09, 149/09 - dalje: ZR/05), što ujedno predstavlja i odgovor na prvo u reviziji postavljeno pitanje (tako i ovaj sud u presudi poslovni broj Rev-487/23 od 22. studenog 2023.).

12. Nadalje razmatrajući drugo postavljeno pitanje u reviziji treba krenuti od odredbe čl. 38. ZR/05 (čl. 30.) prema kojoj puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sata tjedno, a ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, nije određeno radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme 40 sata tjedno.

13. Odredbom čl. 92. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 129/00, 41/08, 76/09 i 34/11) određeno je da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla. Policijskom službeniku za rad iz stavka 1. ovoga članka pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.

14. Odredbom čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12 - dalje: KU) propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150 %, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz stavka 1. međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st. 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

15. Člankom 199. ZR/05 kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor. Kolektivni ugovor obvezuje i sve osobe koje su pristupile kolektivnom ugovoru te sve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru (st. 2. istog članka).

16. Ovaj sud je u odluci poslovni broj Revr 1085/13 od 25. siječnja 2017. glede drugog postavljenog pitanja zauzeo pravno shvaćanje kako slijedi:

„Osporavajući shvaćanje nižestupanjskih sudova tuženica u reviziji, u bitnom, postavlja pitanje može li se tužitelju sve vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu nakon redovnog radnog vremena priznati kao prekovremeni rad.

Navodi da je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda te se poziva na odluku broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.

Ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog navedenog pitanja, sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u odluci broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.). Naime, životno je i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.“.

17. S obzirom da se na isto pitanje ima primijeniti isti propis (Zakon o radu) to se reafirmira pravno shvaćanje kao u odluci poslovni broj Revr 1085/13 slijedom čega tužitelj nema pravo na naknadu za vrijeme provedeno na brodu izvan stvarno odrađenih sati rada, makar ne može napustiti mjesto rada, odnosno to se vrijeme može smatrati odmorom (tako i u Rev 400/22 od 11. siječnja 2024., Rev 618/23 od 1. veljače 2024., Rev 487/2023 od 22. studenog 2023. i dr.), što predstavlja i odgovor na drugo u reviziji postavljeno pitanje.

18. Zbog pozivanja tužitelja na niz odluka suda Europske unije valja reći da je ovaj sud imao u vidu te odluke, kao i odluke istog suda u predmetu C-344/19 i u predmetu C- 580/19 u kojima je u bitnom zauzeto shvaćanje da vrijeme tijekom kojeg radnik nije obavljao nikakvu zadaću za svog poslodavca nije nužno "vrijeme odmora". Međutim te odluke nisu od značaja jer sukladno pravnom shvaćanju istog tog suda u predmetu C- 630/17 od 14. veljače 2019 / A. M. protiv R. S.. S. -J.W. e.,/ zauzeto je pravno shvaćanje:

„42. Doista, kao što to proizlazi iz članka 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2013., L 300, str. 22.), odredbe izvornih Ugovora, među ostalim članci 56. i 63. UFEU-a, obvezujuće su za Hrvatsku od dana njezina pristupanja pa se stoga one primjenjuju na buduće učinke situacija nastalih prije pristupanja (vidjeti analogijom presudu od 29. siječnja 2002., P. -M., C-162/00, EU:C:2002:57, t. 50.).“.

19. Prema tome na odnose koji su nastali prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, na odnose koji su nastali prije pristupanja, dakle prije 2. srpnja 2013. nema mjesta primjeni propisa EU pa time niti tumačenja obveza u svjetlu propisa EU (a tako i ovaj sud u presudama poslovni broj Rev-1022/23 od 24. kolovoza 2024., poslovni broj Rev-487/23 od 22. studenog 2023., i dr.)

20. S obzirom na sve izloženo, revizija tužitelja nije osnovana i stoga je odlučeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 391. ZPP-a.

Zagreb, 25. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil