REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
Poslovni broj: Usž-2637/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Jelene Rajić, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada Zagreba, Zagreb, trg Stjepana Radića 1, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstvo pravosuđa i uprave), Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, Zagreb, Savska cesta 41, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi zainteresirane osobe protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l- 4983/2023-8 od 7. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba zainteresirane osobe se usvaja.
Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4983/2023-8 od 7. lipnja 2024.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/20- 01/53, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-02 od 5. srpnja 2023.
III. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda poništava se rješenje tuženika, KLASA: UP/II-942-01/20-01/53, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-02 od 5. srpnja 2023. i rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Sektora za upravno-pravne poslove, Odjela za naknade i izvlaštenja, Trećeg područnog odsjeka (Trešnjevka, Trnje, Pešćenica), KLASA: UP/I- 942-02/15-11/12, URBROJ: 251-14-11/405-19-24 od 28. studenoga 2019., te se odbija zahtjev Republike Hrvatske za utvrđivanje prava vlasništva na zemljištu oznake z.k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja prema katastru odgovara k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].
1.1. Navedenim rješenjem tuženika od 5. srpnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 28. studenoga 2019., kojIm se Republika Hrvatska utvrđuje vlasnicom zemljišta oznake z.k. č. br. [katastarska čestica], oranica na Pešćenici Staroj, površine 200m[2] , koja prema katastru odgovara k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], te se određuje, po pravomoćnosti ovog rješenja, provesti promjenu vlasnika odnosno korisnika zemljišta u zemljišnoj knjizi i nadležnom katastarskom uredu.
2. Zainteresirana osoba je protiv osporene presude podnijela žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, smatra neprihvatljivim utvrđenje suda da je provedenim vještačenjem utvrđeno kako se cijela nekretnina ne može vratiti u vlasništvo Republici Hrvatskoj. Upire na članak 17. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19.
– dalje u tekstu: Zakon o naknadi), osobito stavak 5. iste odredbe kojim je definirano što se smatra zemljištem privedenim namjeni, nakon čega dodaje da je u svom nalazu i mišljenju stalni sudski vještak za graditeljstvo nedvojbeno i decidirano iskazao kako predmetna čestica nije privedena namjeni sukladno važećoj prostorno- planskoj dokumentaciji do stupanja na snagu Zakona o naknadi, odnosno da Grad Zagreb nije izvršio pripremu za dovođenje u stanje koje je definirano GUP-om Grada Zagreba. Stoga drži da je sud osporenom odlukom povrijedio materijalno pravo na štetu zainteresirane osobe, zanemarivši činjenično stanje utvrđeno provedenim vještačenjem. Nastavno ukazuje na članak 55. stavak 3. Zakona o naknadi, te ističe kako podatak da je predmetna čestica manjim dijelom predviđena za buduću prometnicu nije od značaja u konkretnom slučaju obzirom da prometnice nema niti je u fazi priprema za izgradnju iste, već je činjenica da predmetno zemljište u naravi predstavlja neizgrađeno zemljište, podobno za utvrđenje vlasništva Republike Hrvatske. Slijedom svega navedenog, zainteresirana osoba predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, pobijanu presudu poništiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno ukinuti prvostupanjsku odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu iskazanog troška za sastav žalbe.
3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Tužitelj, u odgovoru na žalbu, ostaje kod razloga prvostupanjske presude, koju smatra zakonitom, te predlaže ovom Sudu žalbu odbiti.
5. Žalba je osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da osporena odluka nije na zakonu utemeljena zbog pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava.
7. Naime, iz podataka sveza spisa proizlazi da je Republika Hrvatska zatražila utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, temeljem članka 77. Zakona o naknadi, kojim je propisano da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba ovoga Zakona glede koje zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano.
8. Prema pak dosljednoj sudskoj praksi ovoga Suda, za pravilnu primjenu citirane zakonske odredbe odlučno je utvrditi postoje li u konkretnom slučaju zapreke zbog kojih zemljište ne bi bilo moguće vratiti u vlasništvo i posjed prijašnjem vlasniku, jer ukoliko takve zapreke postoje, tada vlasništvo ne može steći ni Republika Hrvatska.
9. Imajući u vidu spisu priložene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjsko upravno tijelo pravilno postupilo kada je Republiku Hrvatsku utvrdilo vlasnicom predmetnog zemljišta, jer je osnovano zaključilo da prijašnji vlasnik nije podnio zahtjev za naknadu oduzete imovine, te da se u konkretnom slučaju radi o imovini podobnoj za povrat. Pravilnost takvog zaključka utemeljena je, pored ostalog, na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo Ivana Čeovića od veljače 2019., prema kojem se u naravi radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu (zapuštenom i neobrađenom) koje nije privedeno namjeni određenoj prostorno-planskom dokumentacijom važećom do stupanja na snagu Zakona o naknadi, a niti je Grad Zagreb izvršio pripremu za dovođenje istog u stanje koje je definirano tada važećim Generalnim urbanističkim planom Grada Zagreba ("Službeni glasnik", broj: 16/96. – pročišćeni tekst i 19/96.).
9.1. Navedenim vještačkim nalazom ujedno je konstatirano da se, prema prostorno-planskoj dokumentaciji važećoj na dan izrade vještačkog elaborata, sjeverozapadni dio predmetne čestice nalazi u koridoru prometnice, a što, po mišljenju vještaka, predstavlja zapreku za povrat iste u cijelosti. Takvo mišljenje vještaka, međutim, nije relevantno za donošenje odluke u ovoj stvari jer, osim što je utemeljeno na prostornom planu koji je stupio na snagu nakon donošenja Zakona o naknadi, ovdje se, prema tom istom vještačkom nalazu, radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu, slijedom čega okolnost da se manji dio predmetne čestice nalazi u koridoru buduće prometnice, koja nije izgrađena niti je u fazi pripreme za izgradnju, i po ocjeni ovoga Suda, nije pravno odlučna, kako to osnovano obrazlaže i tuženik u osporenom rješenju.
9.2. Također, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, proizlazi da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 55. točke 3. Zakona o naknadi, a koja odredba pretpostavlja da, u cilju utvrđenja iznimke od vraćanja imovine po toj osnovi, cjelovitost nekog prostora odnosno namjene uporabe prostora i imovine mora već u naravi postojati, a ne biti planirana prostorno-planskom dokumentacijom za neodređeno buduće razdoblje, na koju okolnost se osvrnuo i tuženik. Stoga činjenica da se ovdje radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu podobnom za povrat u smislu članka 17. Zakona o naknadi, i po ocjeni ovoga Suda, isključuje primjenu citirane odredbe članka 55. točke 3., zbog čega s tim u vezi nije ni potrebno provoditi dokazni postupak.
10. Uvažavajući izloženo, ovaj Sud nalazi da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, radi čega je valjalo usvojiti žalbene navode zainteresirane osobe, poništiti osporenu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, jer su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti propisani Zakonom o naknadi za utvrđenje Republike Hrvatske vlasnicom predmetnog zemljišta.
11. Na kraju, ovaj Sud ne nalazi osnovanim zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova spora jer se, s obzirom na narav i vrstu ove stvari, zatraženi troškovi ne mogu smatrati opravdanim izdacima kakve ima u vidu odredba članka 79. stavka 1. ZUS-a, a koje pravno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka (primjerice presuda broj: U-ZPZ 1/2020-6 od 3. ožujka 2020. i dr.), radi čega je zahtjev zainteresirane osobe valjalo odbiti.
12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2., u vezi članka 58. stavka 1., te članka 79. stavka 6. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.), odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 25. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
