Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-278/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg po punomoći zastupa Josip Pintarić odvjetnik u Čakovcu, Ljudevita Gaja 6, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d. d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju po punomoći zastupa Andrej Šooš Maceljski odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-256/2022- 27 od 11. travnja 2024., u sjednici održanoj dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-256/2022-27 od 11. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.306,77 eur s zateznom kamatom.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju parnični trošak preko iznosa od 2.306,77 eur do 2.494,27 eur i sudi: Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 187,5 eur s zateznom kamatom.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.510,86 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pobliže označenih u izreci (točka II. izreke), kao i parnični trošak u iznosu od 2.494,27 eur s zateznom kamatom (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu odbijanjem zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška, podredno, predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 444,10 eur.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neutemeljeno tuženica pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

6. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

7. Pored toga, prvostupanjski sud je ispitao sve činjenice od kojih ovisi odluka o zahtjevu koji se ostvaruje u ovom postupku, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP), protivno navodima žalbe tuženice, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženice (Međimurska banka d. d. koja je pripojena tuženici 22. veljače 2012.) kao kreditor 1. lipnja 2006. sklopili potrošački Ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit od 23.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju važećim na dan puštanja kredita, s rokom otplate od 84 mjesečna anuiteta, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci banke o kreditiranju,

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

- da je nakon sklapanja ugovora o kreditu višekratno dolazilo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita u odnosu na početni,

- da razlika u mjesečnim anuitetima u razdoblju otplate kredita primjenom valutne klauzule prema ugovorenom tečaju za CHF i plaćenom iznosi 2.510,86 eur prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, odnosno onoliko koliko tužitelj potražuje u ovom postupku prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu podneskom od 6. travnja 2023., prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke glede kojeg stranke nisu imale primjedbe i prigovore u odnosu na preplaćen iznos u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita i stvarno plaćeni tijekom razdoblja otplate kredita,

- da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja suda u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koji su pravomoćno okončani presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u kojem je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica (jer je pripajanje s ranijom bankom uslijedilo prije podnošenja kolektivne tužbe) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- zbog čega utvrđujući da tuženica, glede sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postupila drugačije nego što je to bilo predmet raspravljanja i dokazivanja u navedenom kolektivnom postupku, prema iskazu tužitelja kojeg u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan, jer su predmetne odredbe unesene u ugovor od strane prednika tuženice na već pripremljenom obrascu sukladno Općim uvjetima poslovanja, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, čime da je tuženica prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega ocjenjuje da je u ovom postupku sud vezan naprijed navedenim utvrđenjima suda iz pravomoćne presude proizišle iz navedenog kolektivnog postupka prema odredbi čl. 502. a st.1. i čl. 502. c ZPP.

8. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio, kao prethodno pitanje sukladno čl. 12. st. 1. ZPP da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr. – dalje ZZP) te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

9. Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom početnog tečaja CHF na dan puštanja kredita i prihvatio zahtjev za isplatu iznosa od 2.510.86 eur iz osnove povrata preplaćenog iznosa tijekom otplate kredita po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (čl. 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

10. Neosnovano tuženica u žalbi ističe prigovore - da je prvostupanjski sud utvrđenja iz naprijed navedenog kolektivnog postupka automatizmom primijenio u ovom postupku bez sagledavanja opravdanosti njihove primjene na tužitelja kao konkretnog potrošača, da je tužitelj pročitavši ugovor bio upoznat sa svim odredbama ugovora te svjesno i dobrovoljno prihvatio ugovor ocijenivši da mu, prema njegovim potrebama najviše odgovara, pa je netočna ocjena prvostupanjskog suda da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je nepoštena a time i nišetna, da se time što se utuženi iznos vraća po pravilima o stečenom bez osnove prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare jer je petogodišnji zastarni rok počinjao teći od dana kada je svaka uplata izvršena, kao i da tužitelju ne pripada pravo na zatezne kamate od dana svakog pojedinog stjecanja.

11. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu. Tome treba dodati u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluke sudova donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, imajući pri tome u vidu i izričitu odredbu čl. 502.c. ZPP. Pored toga, u ovom postupku, prvostupanjski sud je, činjenično stanje i na temelju njega izvedene zaključke, utemeljio na provedenom dokaznom postupku, između ostalog i iskazu tužitelja iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su sporne odredbe unaprijed formulirane i u ugovor unesene od strane prednika tuženice pa se o istima, po prirodi stvari, nije niti pregovaralo, niti je tuženica prije i u vrijeme sklapanja ugovora pružila tužitelju potpunu informiranost o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Jednako tako, protivno navodima žaliteljice, činjenica da je tužitelj ugovor pročitao prije potpisivanja, nema značaj potpune informiranosti koju imaju u vidu naprijed navedena utvrđenja iz predmetnog kolektivnog postupka.

12. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare na ime povrata preplaćenih anuiteta, ističući da je pogrešan zaključak da bi zastara bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, pogrešno smatrajući da je protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO, računajući od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, jer suprotno žalbenim navodima, ističe se da je u ovom postupku primjenjivo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem "zastarni rok u slučaju restittucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

13. Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli utvrđena danom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018., te kako je tužba kojom je pokrenut ovaj postupak podnesena 20. rujna 2022., time nije protekao petogodišnji zastarni rok određen čl. 225. ZOO, nastavno čemu je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare, ocijenivši ga neosnovanim.

14. Nadalje, drugostupanjski sud više ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), zbog čega je tuženica morala određeno istaknuti i obrazložiti razloge koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa kako tuženica u tom pravcu nije određeno navela niti obrazložila razloge osporavanja dosuđenih troškova u iznosu od 2.306,77 eur, u tom dijelu ovaj sud nije ispitivao valjanost primjene materijalnog prava.

15. Slijedom naprijed navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženice valjalo je odbiti te temeljem odredbe čl. 368. st.1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

16. Međutim, tuženica osnovano pobija odluku o obvezi naknade parničnog troška samo u odnosu na sastav podneska od 6. travnja 2023., jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (čl.155. ZPP) priznajući za tu parničnu radnju nagradu od 100 bodova, budući je pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 – dalje; Tarifa) za tu parničnu radnju trebalo priznati 25 bodova, jer se radi o ostalom, a ne o obrazloženom podnesku. Naime, predmetnim podneskom tužitelj je uredio visinu zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke čime nije istaknuo ništa novoga u odnosu na ostale parnične radnje za koje je trošak priznat, pa je riječ o ostalom podnesku kojeg ima u vidu Tbr. 8.st. 3. Tarife, po kojoj osnovi tužitelju pripada nagrada od 25 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 50,00 eur.

17. Slijedom toga, pogrešno je priznata nagrada u preostalom dijelu od 75 bodova, odnosno 187,5 eur imajući u vidu vrijednost boda i iznos poreza na dodanu vrijednost od 25%, za koji iznos je valjalo preinačiti prvostupanjsku odluku, te od dosuđenog iznosa od 2.494,27 eura oduzeti navedeni iznos od 187,5 eur, u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, te temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke.

18. Odluka iz točke III. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tuženice za naknadu predmetnih troškova trebalo je odbiti kao neosnovan jer u žalbenom postupku nije uspjela, imajući u vidu da se parnični troškovi na teret protivne stranke naknađuju prema pravilima o uspjehu u postupku glede glavnog traženja (čl. 154. ZPP), dok uspjeh u dijelu sporednog, kao u ovom slučaju glede dijela troškova postupka, nije mjerodavan za ocjenu uspjeha u postupku u smislu odredbe čl. 35. st. 2. ZPP.

U Šibeniku 25. veljače 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić