REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1503/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinje Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Zorana Šarića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Miroslava Ružića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj: P-68/2023-25 od 16. kolovoza 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj: P-68/2023-25 od 16. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, u toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 116-50-3589777 sklopljenog 27. srpnja 2007. između ZA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, sa jedne strane i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao Kreditora s druge strane, a kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima banke. U toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.756,64 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 30. rujna 2006. do 31. kolovoza 2013.) do isplate. U toč. III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 468,13 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. lipnja 2006. do isplate. U toč. IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.238,58 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate. U toč. V. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja u preostalom dijelu u iznosu od 500,00 eura.

1.1. Rješenjem prvostupanjskog suda, utvrđeno je da je tužitelj povukao toč. III. tužbenog zahtjeva kojim traži da se naloži tuženiku da mu s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima banke u roku 15 dana plati iznos 884,73 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 30. studenog 2007. do 31. kolovoza 2013.) do isplate.

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primijene materijalnog prava. Ukazuje da je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima. Sud u potpunosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i jednokratnoj ulaznoj naknadi predniku tužitelja bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na kamatnu stopu, ništetna, jer je predniku tužitelja ne samo pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio Javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora, i pritom prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te je po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je tuženik u to vrijeme nudio klijentima, samostalno odabrao valutnu klauzulu u CHF. U prilog tvrdnji tuženika da se pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora ukazuje i solemnizacija Ugovora iz koje je vidljivo da je prednik tužitelja upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njegovoj pravoj volji. Također, ističe da je sud pogrešno zaključio da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora ništetna, jer nikada nije zaprimio prigovor prednika tužitelja u pogledu ugovorene, odnosno naplaćene naknade prilikom prvog korištenja kredita, prednik tužitelja nikada nije izrazio nezadovoljstvo zbog ugovorene naknade, niti je zatražio da se navedena odredba izostavi iz Ugovora. Ukazuje da sud uopće nije utvrđivao jesu li sporne odredbe predniku tužitelja bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je propustio utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornim odredbama. Smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14), jer sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite, te da nisu pravilno primijenjene odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07). Ističe da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. ZZP/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pobija i odluku o troškovima u cijelosti.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, odnosno, podredno, da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom je postupljeno prema odredbi čl. 359. st. 1. ZPP-a.

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 116-50-3589777 sklopljenog 27. srpnja 2007. između prednika tužitelja ZA kao korisnika kredita, sa jedne strane i tuženika, kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, te zahtjev isplatu novčanog iznosa od 2.756,64 eura (20.769,91 kuna) sa pripadajućom zateznom kamatom po propisanim stopama na pojedinačne iznose, sve do isplate, po pravilima o stjecanju bez osnove zbog preplate do koje je došlo primjenom ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli po tuženiku. Tužitelj je podnio i zahtjev za isplatu iznosa od 884,73 eura s pripadajućim zateznim kamatama koji iznos tvrdi da je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji je zahtjev tijekom postupka povukao.

5.1. Predmet tužbenog zahtjeva je i zahtjev za isplatu iznosa jednokratne naknade za obradu kredita od 468,13 eura (3.527,10 kuna) s pripadajućim zateznim kamatama od 27. lipnja 2006.

6. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja, zaključivši da su ugovorne odredbe valutnoj klauzuli nepoštene i nejasne te stoga ništetne, pa da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu razlike između kamate utvrđene otplatnim planom te stvarno isplaćenih iznosa koje je predniku tuženiku isplatio na temelju takve ništetne odredbe ugovora o kreditu, te preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike. Pri tome je kao neosnovan odbio prigovor zastare, prigovor mjesne nenadležnosti te prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije. Također, prvostupanjski sud je prihvatio i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa jednokratne naknade za obradu zahtjeva uz zaključak kako stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

8. Prije svega, valja istaknuti da osporena presuda, u smislu ocjene osnovanosti žalbenog razloga ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, niti u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi valjane razloge za svoje stavove o osnovanosti postavljenih zahtjeva.

8.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. U ovom postupku nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 116-50- 3589777 od 27. srpnja 2006. sklopljen između prednika tužitelja, njegova pokojnog sina ZA, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora. Nije sporno ni da je temeljem navedenog ugovora tuženik stavio na raspolaganje predniku tužitelja iznos od 23.215,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, ni da je predmetnim Ugovorom između njih ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,20%, valutna klauzula u švicarskim francima te naknada za obradu kredita jednokratno u iznosu od 3,30% iz iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

9.1. Sporno je u žalbenoj fazi postupka jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita ništetne te posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO)).

10. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje su one ovlaštene štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Dakle, citirane odredbe ZPP-a i ZZP/14 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, između ostalog, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama, donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženika, pri čemu je ta pravna shvaćanja, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud razmatrao i u okolnostima konkretnog slučaja - uvjetima pod kojima je sklopljen i njegovom sadržaju.

13. Pri tome, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženim u odluci poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pa je i iz tog razloga žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom.

14. Nadalje, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. toč. 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je ista materija bila jednako regulirana i odredbama ZZP/07 u čl. 96. i 102. navedenog Zakona. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zloupotrebe prava, pa kako su u konkretnom slučaju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile sastavni dio ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane prednika tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i prednik tužitelja, kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja korisniku kredita nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, posljedično takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, prednika tužitelja kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca, kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, što za posljedicu ima njihovu ništetnost jer su protivna prisilnom propisu na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a. Pri tome je prvostupanjski sud u odnosu na zaključak o ništetnosti valutne klauzule izrazio stav da je isto podudarno sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u kojoj je utvrđeno je da su tužene banke, pa tako i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći se istima, budući da su navedene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

15. Pravilno je, dakle, shvaćanje prvostupanjskog suda da u pojedinačnim postupcima radi vraćanja stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

16. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženik u ovom postupku nije iznosio pa ni dokazao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti odluke iz kolektivnog spora nisu primjenjive na predmetni Ugovor o kreditu. Prvostupanjski sud izveo je dokaz saslušanjem tužitelja, čiji je iskaz u cijelosti prihvatio i na temelju kojeg je utvrdio da je kreditom prednik tužitelja financirao kupnju automobila za osobne potrebe te da ni na koji način nije mogao utjecati na odredbe ugovora o kreditu, niti su ga upozorili na neke rizike valute. Navedeno proizlazi i iz iskaza saslušanog svjedoka, bivše djelatnice tuženika koja je radila kao bankar na sklapanju predmetnog ugovora. Proizlazi stoga da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tomu što ih nije utvrdio konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dao odgovarajuće obavijesti predniku tužitelja kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njene novčane obveze i da je prednik tužitelja, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, što je od značaja za utvrđivanje (ne)razumljivosti sporne ugovorne odredbe i što je jedino mogao dokazivati u ovom sporu vezano za ništetnost predmetne ugovorne odredbe, s obzirom na to da ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012. Činjenica da je prednik tužitelja eventualno i imao mogućnost izbora valute uz koju će biti vezana otplata kredita ne upućuje na zaključak o mogućnosti pregovaranja u vezi konkretnog ugovora o kreditu, onoga s valutnom klauzulom u CHF.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključivši da je temeljem navedenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora, tuženik ugovorenom valutnom klauzulom od prednika tužitelja te tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima, a i da je posljedično tome te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik svojom žalbom.

18. Nadalje, u odnosu na „ulaznu naknadu“ - naknadu za obradu kredita, valja ukazati da se prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Posljedica nepoštene odredbe je ništetnost (čl. 87. ZZP/03). Iz navedenoga proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti poštene i transparentne.

19. Test poštenosti, koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe, sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je tuženik kao banka vodio računa o interesu tužitelja kao potrošača i mogao razumno pretpostaviti da bi tužitelj kao potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kriterij za prosudbu uzrokuje li predmetna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, jesu zakonske odredbe dispozitivnog prava koje bi se inače primjenjivale da nema predmetne ugovorne odredbe, s ciljem da se ocijeni stavlja li ugovor potrošača u pravnu situaciju koja je nepovoljnija od one koju propisuju domaći pozitivni propisi, kao i ocjena bi li neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Zahtjev transparentnosti, koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

21. To nužno ne znači da u ugovoru o kreditu moraju biti specificirano navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

22. Na temelju dokaza provedenih u postupku utvrđeno je da je prednik tužitelja informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini), dakle stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi.

23. Iz činjenica utvrđenih tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da predmetna ugovorna odredba nije bila transparentna odnosno razumljiva, jer je određivanje visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita ovisilo isključivo o jednostranoj odluci banke, a predniku tužitelja nisu bili pojašnjeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade. U takvim okolnostima razumno je pretpostaviti da prednik tužitelja kao potrošač u pojedinačnim pregovorima (da su oni vođeni) na takvu ugovornu odredbu ne bi pristao, odnosno da banka prilikom ugovaranja te ugovorne odredbe nije vodila računa o interesima potrošača. Odredba nesumnjivo uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer se predniku tužitelja nameće obveza plaćanja značajne novčane svote, a da nije jasno što dobiva zauzvrat, odnosno koja je protuusluga koja mu se uslijed toga pruža, dok nepristajanjem na plaćanje te naknade ne bi mogao ishoditi kredit (budući da se radilo o standardnom ugovoru i o predmetnoj se odredbi nije moglo pregovarati).

24. S takvim zaključkom prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj žalbeni sud, budući da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da se s prednikom tužitelja nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom prednika tuženika (čl. 6.1. Ugovora) pa on nije mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora. Predniku tužitelja je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj prednik tužitelja zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

25. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu prednika tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

26. Također, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate. Naime, obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava prednika tužitelja potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe, a time su iste i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredaba, jer je iste nametnuo predniku tužitelja potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa.

27. Konačno, odluka o troškovima postupka donesena je na temelju pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, time da tuženik određeno niti ne prigovara načinu obračuna te broju i vrstama radnji za koje je dosuđen parnični trošak, a ovaj sud na pravilnost iste ne pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

U Puli-Pola, 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan