REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1832/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3885/2021-37 od 31. listopada 2024., ispravljene pravomoćnim rješenjem poslovni broj P-3885/2021-41 od 14. studenog 2024., u sjednici održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3885/2021-37 od 31. listopada 2024., ispravljena pravomoćnim rješenjem poslovni broj P-3885/2021-41 od 14. studenog 2024., u odnosu na točku I. izreke te dio točke II. izreke koji se odnosi na glavni zahtjev i pripadajuće zatezne kamate.

II. Uvažava se žalba tuženice protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3885/2021-37 od 31. listopada 2024., ispravljene pravomoćnim rješenjem poslovni broj P-3885/2021-41 od 14. studenog 2024., te se navedena odluka preinačuje na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 3.501,10 eura odnosno za iznos od 562,50 eura.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

- u točki I. izreke - utvrđena je ništetnom odredba članka 7.2. Ugovora o kreditu broj 9011333441 sklopljenog 15. svibnja 2006. između tužiteljice IA i tužene Privredne banke Zagreb d.d. kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u dijelu koji glasi: „...plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“,

- u točki II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 14.186,63 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća preciziranog u izreci pobijane odluke do isplate te joj naknaditi troškove postupka u iznosu 4.063,60 eura sa zateznim kamatama „od listopada“ 2024. do isplate, u roku 15 dana.

2. Tuženica žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja, počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Prihvaćenjem financijskog izračuna stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. prvostupanjski sud da je pogrešno odlučio o visini tražbine tužiteljice, jer je nalaz i mišljenje pogrešno sačinjen kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF-a, a tužiteljica je dovedena u povoljniji položaj od potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u euru ili kunama. Prigovara i tome što sud prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva nije uzeo u obzir razdoblja utvrđenih „negativnih“ vrijednosti odnosno vrijednosti manjih od početnog tečaja. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocjenom da restitucijski zahtjev tužiteljice nije zastario te da joj zatezne kamate pripadaju od svakog pojedinog stjecanja pri čemu je propustio obrazložiti koje odredbe relevantnog materijalnog prava je primijenio prilikom donošenja odluke o tijeku zakonskih zateznih kamata i ocijeniti (ne)poštenje stjecanja tuženice u pogledu primjene odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) pa i u ovom dijelu presuda nema razloga te ju nije moguće ispitati. Navodi da je s obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom članka 226. ZOO-a, nastupila zastara tražbine zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Odluku o troškovima postupka posebno osporava u dijelu kojim je tužiteljici za sastavljanje podnesaka od 8. srpnja 2022. i 14. travnja 2023. priznata nagrada prema tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnik („Narodne novine“ broj 138/23., dalje: Odvjetnička tarifa), jer da navedeni podnesci eventualno mogu spadati u kategoriju ostalih podnesaka sukladno tbr. 8. toč. 4. Odvjetničke tarife. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženici.

3. Sa žalbom je prvostupanjski sud postupio prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženice nije osnovana protiv odluke o glavnom zahtjevu, a djelomično je osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbe članka 7. stavka 2. Ugovora o kreditu, sklopljenog 15. svibnja 2006. između tuženice, kao davateljice kredita, i tužiteljice, kao korisnice kredita, kojom odredbom je ugovorena valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF) i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 14.186,63 eura kojega je tuženica naplatila na temelju te ugovorne odredbe. Tužiteljica tužbu temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

6.1. Među strankama nije sporno da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženica tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan korištenja kredita te da je člankom 7. stavkom 2. otplata kredita ugovorena u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženice na dan plaćanja. Nije sporno ni da je kredit otplaćen.

6.2. Sporno je u žalbenoj fazi postupka je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojega je tuženica od nje naplatila na temelju te ugovorne odredbe. Osim toga, sporna je i osnovanost prigovora zastare.

7. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i, posljedično tome, osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnome, da osnovanost zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

7.1. Tako prvostupanjski sud utvrđuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženicu utvrđeno da je u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Prema utvrđenju iz te presude, takvo postupanje tuženice imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te je time tuženica postupala protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03.), i to člancima 81., 82. i 90., te kasnije protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/07., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na tuženicu presuda je, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Pravna shvaćanja iz ovih odluka potvrđena su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

7.2. Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica potrošač i da se radi o ugovoru sklopljenom u razdoblju na koje se primjenjuju utvrđenja iz citiranih odluka iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da je na temelju odredbi članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14) vezan za utvrđenja iz tih odluka i da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu onih iznosa koje je tuženici isplatila na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu od ukupno 14.186,63 eura, a koji iznos je utvrđen financijskim vještačenjem, na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO-a. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tuženičin prigovor zastare, zaključujući da je zastara počela teći od pravomoćnosti odluke (14. lipnja 2018.) kojom je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u pogledu odluke o glavnoj stvari pravilna i zakonita.

9. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer su u pobijanoj odluci navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama pa odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

10. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Ovaj sud u bitnome prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

12. Prvostupanjski sud je odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice pravilno utemeljio na pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača s obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.1. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. ZZP/03, posljedica nepoštene ugovorne odredbe je ništetnost.

12.2. U pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju već navedenog članka 502.c ZPP-a i članka 118. ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužiteljici dala odgovarajuće obavijesti o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF i da je tužiteljica kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu utuženog novčanog iznosa, na temelju odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi s odredbama članaka 1111. i 1115. ZOO-a. Naime, na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF tuženica je od tužiteljice naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu, koji je pravilno utvrđen na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, pa je posljedično tome taj iznos s pripadajućim zateznim kamatama od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužna platiti tužiteljici.

14. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da, s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužiteljici pripada pravo na isplatu razlike između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebala platiti na temelju početnog tečaja, kao da valutna klauzula nije ugovorena, jer treba načelno smatrati kao da ta ništetna odredba Ugovora o kreditu nije nikada postojala, tako da ne može imati učinka u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

15. Nije osnovan prigovor tuženice da je sud trebao umanjiti tužiteljičinu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita već radi toga što tijekom prvostupanjskog postupka tuženica nije s time u vezi istaknula prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja, a ni protutužbeni zahtjev (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

16. Suprotno žalbenim navodima tuženice, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženica je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj i kao takva je na utuženi iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogla znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i posljedično tome ništetna i da joj sve ono što na temelju tako ugovorene odredbe bude primila ne pripada, pa je žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

17. Osnovano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u vezi zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.).

17.1. Ovakav zaključak, prije svega, proizlazi iz odredbe prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

17.2. Pored navedenog, ovo shvaćanje u duhu je prava Europske unije koje se u konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme nastanka pravnog odnosa, ne primjenjuje nesporedno, ali postoji obveza hrvatskih sudova da u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe).

17.3. Iskazano shvaćanje o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda Europske unije od 22. travnja 2021., LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o., broj C- 485/19, ECLI:EU:C:2021:313, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ S time u vezi, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

17.4. S obzirom na to da od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe 10. svibnja 2021. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 225. ZOO-a), proizlazi da je prigovor zastare neosnovan.

18. Tuženica neosnovano prigovara da je u odnosu na zatezne kamate na preplaćene iznose koji su posljedice ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF trebalo primijeniti trogodišnji zastarni rok iz članka 226. stavka 1. ZOO-a. Ovo pravilo se glede zateznih kamata primjenjuje onda kada je glavna tražbina prestala postojati pa se tražbina zateznih kamata osamostalila. Kada glavna tražbina, kao u konkretnom slučaju, nije prestala postojati primjenjuje se pravilo iz odredbe članka 223. ZOO-a kojim je propisano da kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Radi se o pravilu da sporedne tražbine slijede pravnu sudbinu glavne tražbine.

19. U odnosu na odluku o troškovima postupka, tuženica žalbom određeno osporava priznati trošak sastavljanja podnesaka od 8. srpnja 2022. i 14. travnja 2023. prema tbr. 8. toč. 1. Odvjetničke tarife u vrijednosti od po 250 bodova. Podneskom od 8. srpnja 2022. tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka i specificirala tužbeni zahtjev pa joj je za sastavljanje toga podnesak osnovano priznata nagrada u vrijednosti 250 bodova. Međutim, za sastavljanje podneska od 14. travnja 2023., kojim je tužbeni zahtjev pretvorila u važeću valutu – euro, tužiteljici je trebalo priznati nagradu prema tbr. 8. toč. 4. Odvjetničke tarife u vrijednosti 25 bodova umjesto priznatih 250 bodova. Time u konačnici tužiteljici pripadaju troškovi parničnog postupka u iznosu od 3.501,10 eura, dok je za razliku u iznosu od 562,50 eura zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i u tom smislu preinačiti pobijanu odluku o troškovima postupka.

20. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a u odnosu na odluku o glavnoj stvari te članka 380. točke 3. ZPP-a u odnosu na odluku o troškovima postupka odlučeno je kao u izreci.

21. Budući da je tuženica uspjela sa žalbom samo protiv odluke o troškovima postupka, nema pravo na naknadu troškova žalbe (arg. iz članka 35. ZPP-a).

U Puli 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus