Poslovni broj: Usž-2468/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Jelene Rajić, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HEP-Proizvodnja d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, protiv tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Rijeka, Riva 10, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Općine Jelenje, Dražice, Dražičkih boraca 64, koju zastupa opunomoćenik Florijan Matić, odvjetnik u Rijeci, Korzo 22, radi oglašivanja rješenja ništavim, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1491/2023-10 od 26. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1491/2023-10 od 26. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom prvostupanjskog upravnog suda, točkom I. izreke, odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-03/23- 01/32, URBROJ: 2170-03-08/4-23-2 od 7. lipnja 2023. i rješenja Općine Jelenje, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-363-03/18-03/2, URBROJ: 2170-20-03- 03/01-22-1 od 27. prosinca 2022., a točkom II. izreke odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 27. prosinca 2022., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za oglašivanje ništavim rješenja (istog upravnog tijela), KLASA: UP/I-363-03/18-03/09, URBROJ: 2170/04-03-03/01-18-01 od 23. ožujka 2018. godine. Tim rješenjem tužitelju je utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade, počevši od 1. siječnja 2008., za građevinsko zemljište površine 73.400 m2 koje služi obavljanju poslovne djelatnosti (k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), u iznosu 2.642 kn mjesečno.

2.1. Prvostupanjsko rješenje od 23. ožujka 2018. doneseno je u izvršenju presude Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: UsI-5103/2009-6 od 5. listopada 2012., kojom je sud izrazio stajalište da se za akumulacijska jezera ne može utvrditi obveza plaćanja komunalne naknade.

2.2. Tom presudom poništeno je ranije rješenje tuženika od 21. travnja 2008., kojim je odbijena žalba ovdje tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja od 1. siječnja 2008., uz uputu da tuženik donese novo rješenje pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedbi suda.

2.3. Tuženik je u izvršenju presude donio novo rješenje od 22. studenog 2012., kojim je poništeno rješenje prvostupanjskog tijela od 1. siječnja 2008., uz uputu da prvostupanjsko tijelo u ponovljenom postupku ima postupiti po uputama ovog Suda danim u obrazloženju presude.

2.4. Prvostupanjsko tijelo je, u ponovljenom postupku, donijelo rješenje od 23. ožujka 2018., (čije oglašivanje ništavim tužitelj predlaže), a kojim je predmetno zemljište definirano kao građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti, umjesto kao akumulacijsko jezero, što doista predstavlja u naravi.

3. Tužitelj prvostupanjsku presudu pobija u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 66. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., dalje: ZUS). U razlozima žalbe, u bitnom, navodi da osporavanim odlukama tuženika i prvostupanjskog tijela, tužitelj zapravo (p)ostaje trajni talac takvog nezakonitog rješenja jer bi bio u obvezi postupati po njemu sve dok postoji HEP-Proizvodnja d.o.o., unatoč činjenici što je isto potpuno nezakonito, a što je u svojem rješenju od 7. lipnja 2023. utvrdio i tuženik, navodeći da je prilikom donošenja spornog rješenja od 23. ožujka 2018. došlo do povrede materijalnog zakona jer je u istom tuženiku određeno plaćanje komunalne naknade za akumulacijsko jezero. Ističe da tuženik, pored nesporne činjenice da sam u (pobijanom) rješenju od 7. lipnja 2023., kao i u odgovoru na tužbu, navodi da je utvrđenje obveze plaćanja komunalne naknade za, u naravi akumulacijsko jezero Valići, nezakonito i protivno sudskoj praksi upravnih sudova, kao i odlukama Visokog upravnog suda RH i Ustavnog suda RH te da se za akumulacijsko jezero ne može utvrditi obveza plaćanja komunalne naknade, ipak ovakvom svojom odlukom potvrđuje i „zamrzava” ovo protupravno stanje. Smatra da je izvršenje rješenja od 23. ožujka 2018. stvarno i pravno nemoguće, budući da je Općina Jelenje svojom Odlukom od 16. studenoga 2021. promijenila vrijednost boda za određivanje komunalne naknade, što je bila podloga za donošenje novog rješenja od 21. veljače 2022. godine. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te, posljedično, pogrešno primijenio materijalno pravo i načelo iz odredbe članka 7. ZUS- a, odnosno, načelo usmene rasprave jer, prema stavu tužitelja, sud neopravdano nije proveo usmenu, neposrednu i javnu raspravu. Tužitelj smatra da je to dovelo do bitne povrede odredaba ZUS-a vezanih uz provođenje sudskog postupka, što je, uz sve ostalo, nepovoljno utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude. Također, navodi da je prvostupanjski sud odlučio samo o dijelu tužbenog zahtjeva, odnosno obuhvatio je II., III. i IV. točku, a nije odlučio o I. točki tužbenog zahtjeva od 18. srpnja 2023. , odnosno, o samom oglašivanju ništavosti rješenja od 23. ožujka 2018. godine. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i riješiti upravnu stvar na način da oglasi ništavim rješenje prvostupanjskog tijela od 23. ožujka 2018. te poništi rješenje prvostupanjskog tijela od 27. prosinca 2022., kao i rješenje tuženika od 7. lipnja 2023. te naloži tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene troškove spora.

4. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS- a, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud nije povrijedio zakon na štetu tužitelja time što je odbio tužbeni zahtjev.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da tužitelj u predmetnom upravnom sporu zahtijeva oglašivanje ništavim rješenja o komunalnoj naknadi od 23. ožujka 2018., koje nije osporavao žalbom u upravnom postupku. Razlog ništavosti nalazi u činjenici što je novo rješenje doneseno protivno pravnom shvaćanju i primjedbama ovog Suda iz presude, poslovni broj: Us-5103/2009-6 od 5. listopada 2012., odnosno protivno odredbi članka 22. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04. i 178/04.), budući da je njime utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za akumulacijsko jezero, definirajući ga kao „građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti“, što je nezakonito.

8. Po ocjeni ovog Suda, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nema pravne osnove za usvajanjem tužbe tužitelja protiv upravnih rješenja kojima je, u konkretnom slučaju, ispravno odbijen prijedlog tužitelja za oglašivanje ništavim rješenja od 23. ožujka 2018., budući da razlozi na kojima tužitelj temelji svoj prijedlog ne predstavljaju niti jednu osnovu iz članka 128. stavka 1. ZUP-a koji taksativno navodi razloge ništavosti rješenja. Posebice valja istaknuti da neosnovano tužitelj smatra da je ostvaren razlog pravne i stvarne nemogućnosti izvršenja rješenja jer se o pravnoj nemogućnosti izvršenja može govoriti kad bi izvršenje rješenja bilo protivno izričitom propisu, a o stvarnoj nemogućnosti izvršenja kad rješenje objektivno nije moguće izvršiti, odnosno kada postoji objektivna zapreka bilo glede osobe, bilo glede predmeta izvršenja, o čemu se ovdje ne radi. S tim u vezi, ispravno je prvostupanjski sud ukazao da treba razlikovati pojmove donošenja i izvršenja rješenja u kontekstu primjene članka 128. stavka 1. točke 3. ZUP-a te da eventualna, u konkretnom slučaju nedvojbena, nezakonitost ovršne isprave nije jedan od taksativno navedenih razloga iz članka 128. stavka 1. ZUP-a za oglašivanje rješenja ništavim pa bi bilo nezakonito oglasiti ništavim rješenje zbog povrede materijalnog propisa prilikom njegova donošenja.

9. Iako nisu ostvarene pretpostavke za oglašivanje ništavim rješenja prvostupanjskog tijela od 23. ožujka 2018., ovaj Sud, s obzirom na njegovu nespornu nezakonitost, drži shodnim ukazati na odredbe članka 81. ZUS-a, u pogledu izvršenja sudskih odluka, a posebice stavak 3. tog članka, kojim je propisano da, ako tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje ne izvrši presudu u određenom roku ili ako u izvršenju presude postupi protivno njezinoj izreci, pravnom shvaćanju ili primjedbama suda, tužitelj može zahtjevom za izvršenje od prvostupanjskog suda zahtijevati izvršenje presude, odnosno zatražiti utvrđenje nedopustivosti izvršenja tog rješenja.

10. Po ocjeni ovog Suda, neosnovan je prigovor tužitelja da je neprovođenjem rasprave pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski sud pravilno, primjenom odredbe članka 36. stavka 1. točke 4. ZUS-a, ocijenio da je u konkretnom slučaju sporna samo primjena prava, a ovaj Sud nalazi da tužitelj i tuženik nisu izrijekom zatražili provođenje rasprave.

11. Neosnovano tužitelj prigovara da je prvostupanjski sud odlučio samo o dijelu tužbenog zahtjeva, budući da je predmet upravnog spora upravo ocjena zakonitosti rješenja upravnog tijela o odbijanju prijedloga tužitelja za oglašivanje ništavim rješenja od 23. ožujka 2018., koju odluku je prvostupanjski sud, koji i po službenoj dužnosti vodi računa o postojanju razloga ništavosti, ocijenio zakonitom.

12. Kako je, dakle, razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava, u zakonito provedenom sudskom postupku, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nema pravne mogućnosti za usvajanje žalbe iz razloga na koje upire tužitelj.

13. Odluka o trošku temeljena je na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a koji propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako Zakonom nije drukčije propisano. S obzirom da tužitelj nije uspio u sporu, nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, uključujući i troškove žalbenog postupka.

14. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a i članka 79. stavka 6. ZUS-a, a temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 169. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24.), odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić