Poslovni broj P-1411/2023-26

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČD, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Vladimiru Marganu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., čiji OIB glasi 23057039320, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 30. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 25. veljače 2025. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju BD isplati iznos od 870,46 eura (slovima: osamsto sedamdeset eura i četrdeset šest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 31. ožujka 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju BD isplati iznos od 8.000,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 16. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine teku po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. prema tužitelju BD, u iznosu od 4.198,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. prema tužitelju BD, u iznosu od 391,18 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. svibnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,17 eura od 02. svibnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 1,05 eura od 02. srpnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 1,60 eura od 02. kolovoza 2006. godine do isplate

- na iznos od 0,02 eura od 02. studenog 2006. godine do isplate

- na iznos od 0,77 eura od 02. prosinca 2006. godine do isplate

- na iznos od 4,89 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 7,65 eura od 02. veljače 2007. godine do isplate

- na iznos od 6,37 eura od 02. ožujka 2007. godine do isplate

- na iznos od 7,12 eura od 02. travnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 14,12 eura od 02. svibnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 15,85 eura od 02. lipnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 18,12 eura od 02. srpnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 18,10 eura od 02. kolovoza 2007. godine do isplate

- na iznos od 14,99 eura od 02. rujna 2007. godine do isplate

- na iznos od 19,62 eura od 02. listopada 2007. godine do isplate

- na iznos od 19,73 eura od 02. studenog 2007. godine do isplate

- na iznos od 16,48 eura od 02. prosinca 2007. godine do isplate

- na iznos od 16,84 eura od 02. siječnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 9,88 eura od 02. veljače 2008. godine do isplate

- na iznos od 5,27 eura od 02. ožujka 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,71 euro od 02. travnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 11,40 eura od 02. svibnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 14,37 eura od 02. lipnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 11,13 eura od 02. srpnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 17,59 eura od 02. kolovoza 2008. godine do isplate

- na iznos od 134,82 eura od 02. rujna 2008. godine do isplate te

- na iznos od 2,52 eura od 02. prosinca 2008. godine do isplate.

V. Svaka stranka snosi svoje troškove.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tužitelju BD da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 30. siječnja 2025. godine, stalnom sudskom vještaku ŽD isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 1-01-2025.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 12. lipnja 2023. godine, navodi se da je 27. ožujka 2006. godine tužitelj ĆD (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.800,00 CHF, s tim da je 15. siječnja 2016. godine između tužitelja i tuženice zaključen Aneks br. 2. Ugovora o kreditu, na temelju kojega je došlo do konverzije kredita; iz onog u valuti CHF u onog u valutu eura. Ističe se da je Ugovorom o kreditu od 27. ožujka 2006. godine ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je tužitelj tuženici platio 30. ožujka 2006. godine, u iznosu od 870,46 eura. Naglašava se da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ništetna, a budući da je tužitelj tuženici po toj osnovi obavio isplatu, tužbenim zahtjevom traži se da tuženica tužitelju vrati plaćeni iznos po toj osnovi, u visini od 870,46 eura, s kamatama. Tvrdi se da je prilikom konverzije kredita tuženica tužitelju obračunala manji iznos preostale glavnice, i to za iznos od 8.000,00 eura, s tim da se tužbenim zahtjevom traži i isplata tog iznosa, s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka.

2. Iako je u tužbi predloženo da se predmetna parnica spoji s parnicom koja se u pogledu ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P-772/2019, na pripremnom ročištu koje je održano 23. svibnja 2024. godine tužitelj je izrijekom odustao od takvog prijedloga. O tome svjedoče navodi tužitelja, sadržani u raspravnom zapisniku s navedenog pripremnog ročišta (s lista 194. sudskog spisa). Stoga sud o prijedlogu tužitelja za spajanje parnica P- 1411/2023 i P-772/2019 nije niti donosio odluku jer bi, u suprotnom, povrijedio pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP).

3. U odgovoru na tužbu osporena je u cijelosti osnovanost tužbenog zahtjeva, dok nije osporena visina tražbine po osnovi naknade za obradu kredita, u visini od 870,46 eura. Ukazano je na to da je u tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača i ustvrđeno da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u konkretnom predmetu ona vezana uz to da je 15. siječnja 2016. godine između tužitelja i tuženice sklopljen Aneks br. 2. Ugovora o kreditu kojim je obavljena konverzija kredita; iz onog u CHF u onaj u eurima. Primijećeno je da taj Aneks predstavlja novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, pri čemu je takvim pravnim poslom položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojemu bi se nalazio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, što znači da je time uspostavljena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženice kao trgovca pa tužitelj niti nema pravni interes utvrđivati ništetnima odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili o valutnoj klauzuli, kao niti pravo potraživati bilo kakva navodna obeštećenja po toj osnovi, a čak i da mu takvo pravo pripada, u odnosu na to je pravo tuženica istaknula prigovor zastare, ističući da je konverzija obavljena 15. siječnja 2016. godine, dakle više od pet godina u odnosu na moment podnošenja tužbe u ovom sporu sudu. U odnosu na ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita tuženica je u sadržaju odgovora na tužbu naglasila da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se radi o odredbi koja ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među ugovornim strankama, na štetu potrošača. I u odnosu na isplatu po osnovi naknade za obradu kredita tuženica je u odgovoru na tužbu istaknula prigovor zastare. Tuženica je smatrala da joj, za slučaj da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, pripada pravo na isplatu svih onih iznosa koje joj je tužitelj plaćao u vrijeme kada je tečaj za CHF bio niži od početno ugovorenog) pa je za taj iznos, u visini od ukupno 282,29 eura, s kamatama, istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja koji je određeno postavila u sadržaju podneska od 06. lipnja 2024. godine (s lista 198. sudskog spisa). Isto tako, tuženica je upirala na to da bi, usvajanjem tužbenog zahtjeva u dijelu isplate koja svoje uporište ima u više plaćenoj glavnici u konverziji, sud tužitelju priznao iznos koji mu je već obračunat u konverziji, u visini od 4.198,00 eura, pa je i za taj iznos, s pripadajućim kamatama, postavila procesnopravni prigovor radi prebijanja (t. VII. odgovora na tužbu, s lista 26. sudskog spisa).

4. Nakon što je u postupku proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ŽD, tuženica je u dijelu tzv. negativnih razlika, za vrijeme kada je tečaj za CHF bio niži od početno ugovorenog, preinačila prigovor radi prebijanja te je, umjesto prvotno zahtijevanog iznosa od 282,29 eura, u sadržaju podneska koji je sudu dostavila 04. prosinca 2024. godine (list 311. sudskog spisa) takav prigovor radi prebijanja postavila u visini od 391,18 eura, s kamatama.

5. Opisana procesna dispozicija tuženice predstavljala je preinaku prigovora radi prebijanja, i to, k tome, takvu do koje je, u smislu čl. 190. st. 1., u svezi s čl. 333. st. 3. ZPP-a, došlo nakon zaključenja prethodnog postupka (jer je u predmetnoj parnici prethodni postupak zaključen na drugom pripremnom ročištu koje je održano 24. lipnja 2024. godine), ali bez krivnje tuženice, imajući u vidu da je ona prigovor radi prebijanja preinačila nakon što je u postupku proveden dokaz financijskim vještačenjem (čl. 190. st. 2., u svezi s čl. 333. st. 3. ZPP-a).

6. Osim toga, podnesak tuženice od 04. prosinca 2024. godine uredno je uručen tužitelju na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 12. prosinca 2024. godine, nakon čega se tužitelj upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenom prigovoru radi prebijanja, a nije se prije toga protivio preinaci pa je sud smatrao da postoji pristanak tužitelja na opisanu preinaku prigovora radi prebijanja u dijelu u kojemu se taj prigovor ticao tzv. negativnih razlika, za vrijeme kada je tečaj za CHF bio niži od početno ugovorenog; s iznosa od 282,29 eura na iznos od 391,18 eura.

7. Dakle, sumarno, prigovor radi prebijanja u dijelu tzv. negativnih razlika preinačen je, takva je preinaka uslijedila nakon zaključenja prethodnog postupka, ali bez krivnje tuženice pa je ta preinaka moguća (čl. 190. st. 2. ZPP-a), s tim da treba smatrati da postoji pristanak tužitelja na opisanu preinaku prigovora radi prebijanja (čl. 190. st. 4. ZPP-a).

8. Zbog upravo objašnjenog u dijelu u kojemu se prigovor radi prebijanja ticao tzv. negativnih razlika sud je odlučivao o onom prigovoru koji je tuženica preinačila u podnesku od 04. prosinca 2024. godine.

9. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

10. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem svjedokinje ČDA, saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke ŽD.

11. Unatoč tome što je tužitelj predložio da se provede dokaz obnovom financijskog vještačenja, takav dokaz u ovom sporu sud je odbio izvesti, smatrajući da za obnovu financijskog vještačenja nisu ispunjeni uvjeti iz odredaba čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a.

12. Iako je tuženica isprva predlagala saslušanje svjedokinje SD, od ovog je dokaza personalne naravi izrijekom odustala, i to na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 24. lipnja 2024. godine (list 277. sudskog spisa).

13. Uz izvedene dokaze, onaj koji je odbio provesti i onaj od čijeg je provođenja tuženica izričito odustala, niti jedna od stranaka nije predlagala izvođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju pravila iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a.

14. Pri tome je potrebno ponoviti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 24. lipnja 2024. godine, o čemu je na istom pripremnom ročištu sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 277. sudskog spisa).

15. Tek uzgredno je bitno navesti da je postupak u ovom sporu proveden u cijelosti uz primjenu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZP/22).

16. To je, pak, značilo da je, nakon što je na (drugom) pripremnom ročištu, koje je održano 24. lipnja 2024. godine, u smislu odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a sud rješenjem zaključio prethodni postupak i ocijenio da, s obzirom na okolnosti slučaja, na istom ročištu nije bilo moguće održati i zaključiti i glavnu raspravu, sud bio dužan izraditi plan upravljanja postupkom. Ovaj je prvostupanjski sud to učinio u sadržaju raspravnog rješenja od 24. lipnja 2024. godine (s lista 277./2. sudskog spisa), pri čemu je prilikom izrade plana upravljanja postupkom respektirao one okolnosti za koje je u odredbi čl. 292.a st. 4. ZPP-a regulirano da ih plan upravljanja postupkom treba sadržavati.

17. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim, točnije nalazi da je tražbina tužitelja pravno utemeljena isključivo u osnovi koja svoje uporište ima u vraćanju plaćenog iznosa naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a ne i u osnovi koja se tiče manje obračunate glavnice u konverziji.

18. Među strankama nije sporno da su 27. ožujka 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 70.800,00 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti otplatom kroz 216 mjeseci (18 godina). Također, nije sporno da je Ugovorom o kreditu od 27. ožujka 2006. godine ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je tužitelj tuženici platio 30. ožujka 2006. godine, u iznosu od 870,46 eura (6.558,49 HRK). Konačno, nije sporno da je 15. siječnja 2016. godine između tužitelja i tuženice zaključen Aneks br. 2. Ugovora o kreditu te da je tim pravnim poslom kredit konvertiran; iz onoga u CHF u onog u eurima.

19. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- je li ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iz Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine

- pripada li tužitelju pravo na isplatu iznosa od 870,46 eura, koji je 30. ožujka 2006. godine tuženici platio po osnovi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita

- pripada li tužitelju pravo na isplatu iznosa od 8.000,00 eura koji se odnosi na manje obračunatu glavnicu u konverziji te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

20. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz svjedokinje ČDA, iskaz tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke ŽD) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

21. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz svjedokinje ČDA i iskaz tužitelja ukazuju se dosljednima, logičnima i životnima, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke ŽD izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

22. U potonje opisanim okolnostima ujedno se očitovao i razlog zbog kojeg je sud odbio provesti dokaza obnovom financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja.

23. Iz povijesnog dijela tužbe jasno je i nedvosmisleno razvidno da je svoju tražbinu prema tuženici u ovom sporu tužitelj utemeljio na dvije pravne osnove; na povratu tražbine po osnovi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te na isplati iznosa za koji je tvrdio da predstavlja manje obračunatu glavnicu u konverziji.

24. Da bi došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz pravo tužitelja na povrat tražbine po osnovi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, sud je bio dužan kao prethodno pitanje ispitati predstavlja li ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi (naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita) ništetnu ugovornu odredbu.

25. Naime, u zahtjevu tužitelja koji se ticao isplate po toj osnovi bilo je sadržano prethodno pitanje (čl. 12. st. 1. ZPP-a) koje se odnosilo na pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi povrata tzv. ulazne naknade, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se ticalo ništetnosti ugovorne odredbe o takvoj naknadi iz konkretnog Ugovora o kreditu.

26. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

27. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine pa to, posljedično, znači da pravni odnos stranaka spora tangiraju upravo odredbe ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

28. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

29. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, nakon što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti upravo odredbe ZOO-a.

30. Odredbama čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

31. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o ugovornoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi iz Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je tom ugovornom odredbom za tužitelja nastala obveza koju je upravo tuženica nametnula tužitelju te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, zaključak je suda prvog stupnja da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi, sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine, ništetna te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

32. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

33. Stajalište je ovoga suda da je ugovaranje uvjeta u kojima je, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, tuženica za sebe prispodobila isplatu naknade za obradu kredita na teret tužitelja, tuženica postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

34. U kontekstu toga, nije na odmet ukazati na to da iz iskaza supruge tužitelja ČDA, koja je u ovom sporu saslušana u svojstvu svjedokinje, kao i iz stranačkog iskaza tužitelja bezrezervno slijedi da je konkretan Ugovor o kreditu sastavljen u tuženoj banci, da je predstavljao „šprancu“, da tužitelju i njegovoj supruzi nije pružena mogućnost pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o onoj kojom je predviđena tzv. ulazna naknada, te da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine tužitelj s tuženom bankom nije bio u ravnopravnom odnosu.

35. Sve navedeno ukazuje na povrede pravila iz odredaba čl. 3. i čl. 4. ZOO-a, a budući da se radi o postupanju u ugovoru koje je protivno prisilnim propisima (odredbama čl. 3. i čl. 4. ZOO-a), ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ništetna je i po odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a.

36. Kada je, pak, neka ugovorna odredba ništetna, tada je svaka stranka ugovornica dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve ugovorne odredbe. To je posljedica ništetnosti koja je izričito predviđena u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

37. Tuženica nije osporila da je na dan kada je tužitelju isplatila kredit (30. ožujka 2006. godine) od njega naplatila tzv. ulaznu naknadu u visini od 870,46 eura (6.558,49 HRK).

38. Budući da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi (iz čl. 10. Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine) utvrđena ništetnom, a da je tuženica upravo na temelju takve ništetne ugovorne odredbe primila od tužitelja isplatu iznosa od 870,46 eura, taj mu je iznos dužna vratiti, i to, k tome, s kamatama od dana kad je takvu isplatu primila.

39. Tužitelj je, međutim, kamate zahtijevao od prvog narednog dana pa mu je, u skladu s pravilom iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, upravo od toga dana sud i priznao moratorne kamate na dosuđeni iznos koji svoje uporište ima u vraćanju tzv. ulazne naknade.

40. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

41. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi vraćanja tzv. ulazne naknade zbog tvrdnje tužitelja da je ugovorna odredba kojom je takva naknada predviđena ništetna.

42. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

43. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a, u svezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj aktivno legitimirana strana ističe zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla (u okolnostima konkretnog slučaja na posljedicama ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi).

44. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

45. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

46. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i u nastavku ove parnice, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

47. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

48. Ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iz Ugovora o kreditu koji je 27. ožujka 2006. godine sklopljen između tužitelja i tuženice utvrđuje se kao prethodno pitanje tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti takve ugovorne odredbe stekne svojstvo pravomoćnosti.

49. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

50. Ponavlja se da su na dosuđeni iznos tzv. ulazne naknade tužitelju priznate i kamate (čl. 29. st. 1. i čl. 323. st. 1. ZOO-a).

51. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada najmanje baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

52. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznos dosuđene ulazne naknade, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine stupila na snagu odredba čl. 29. ZOO-a.

53. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

54. U sadržaj t. I. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2025. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

55. Unatoč tome što nije krucijalno, nije zgorega napisati da je nakon 01. siječnja 2024. godine prestala obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze, koja je prethodno postojala po odredbama čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) i po čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka), a to je onda značilo da je i u ovoj odluci, koja se donosi 25. veljače 2025. godine, sud novčane obveze bio u obvezi izraziti samo u onoj valuti koja je Odlukom i Zakonom uvedena kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

56. U odnosu na status potrošača, glede kojega je tuženica s pravom primijetila da je teret dokaza o statusu potrošača na tužitelju u svakom pojedinačnom slučaju, treba naglasiti da je tužitelj u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazao kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom i kazivanjem svoje supruge, saslušane u ovoj parnici u svojstvu svjedokinje).

57. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 27. ožujka 2006. godine, možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi nepobitno dokazanim.

58. Tuženica je status potrošača na strani tužitelja pokušala dovesti u sumnju iskazom koji je tužitelj dao tijekom parnice koja se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P-772/2019, s tim da je zapisnik s ročišta za glavnu raspravu od 01. veljače 2023. godine iz te parnice podastrla sudu uz podnesak od 30. siječnja 2025. godine (list 335. sudskog spisa).

59. Sud je obavio uvid u zapisnik od 01. veljače 2023. godine iz parnice P- 772/2019 i jasno mu je da je kod osporavanja statusa potrošača tuženica imala na umu navod tužitelja o tome da je dijelom sredstava ishođenih po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelj kupio i teren u Lici na kojemu je sagradio kuću za odmor koju je prije pet godina doveo u funkciju te ju od tada iznajmljuje.

60. Odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a predviđeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je odredbom čl. 1. st. 1. t. 3. ZZP-a utanačeno da se ZZP-om uređuje zaštita osnovnih prava potrošača, među kojima i pravo na pravnu zaštitu potrošača.

61. Iz načina na koji su koncipirane navedene odredbe ZZP-a za zaključiti je da pravo na pravnu zaštitu pripada potrošaču, a da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe različite od njegove poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti.

62. Kroz saslušanje tužitelja i njegove supruge u ovom sporu sud je utvrdio da su oni Ugovor o kreditu od 27. ožujka 2006. godine s tuženom bankom sklopili s ciljem dolaženja do financijskih sredstava za kupnju stana te da se radilo o stanu u kojemu su stanovali oni i njihovo dvoje djece.

63. Iz takvih navoda tužitelja i njegove supruge slijedi da su Ugovor o kreditu od 27. ožujka 2006. godine oni sklopili kao potrošači. To tužitelju pruža pravo na zaštitu po odredbama ZZP-a, pa i onu koju traži u ovom sporu, a koja je vezan uz vraćanje tzv. ulazne naknade.

64. Teret dokaza o tome da je Ugovor o kreditu od 27. ožujka 2006. godine tužitelj sklopio radi obavljanja poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti bio je na tuženici, no ona takve okolnosti u ovom postupku nije dokazala. Zato sud tužitelja smatra potrošačem i zato mu je i pružio pravo na zaštitu o kojoj je odlučeno u t. I. izreke presude.

65. Sudu, pritom, nije promaknulo da je, prema iskazu koji je tužitelj iznio u parnici koja se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P-772/2019 dijelom sredstava ishođenim po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelj kupio zemljište u Lici na kojemu je naknadno sagradio kuću za odmor koju je 2018. godine (jer je upravo 2018. godina pet godina od momenta kada je u parnici P-772/2019, na ročištu od 01. veljače 2023. godine iznio stranački iskaz) tužitelj počeo iznajmljivati.

66. No, po ocjeni suda prvog stupnja, upravo je trenutak u kojemu korisnik kredita i banka pregovaraju o uvjetima kreditiranja i o namjeni kredita presudan za ocjenu o statusu potrošača, dok iznajmljivanje nekretnine za razdoblje nakon toga nema značaj u kontekstu statusa tužitelja kao potrošača.

67. Kada se pažljivo promotri definicija pojma „potrošač“ iz čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a, tada je vidljivo da je za procjenu statusa potrošača bitan moment u kojemu se sklapa pravni posao, a ne neki kasniji trenutak. Na to upućuje sintagma „(...) fizička osoba koja sklapa pravni posao (...)” iz upravo citirane odredbe ZZP-a.

68. U momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine, bez ikakve razumne dvojbe, u smislu regulacije iz odredbe čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a, tužitelj je imao status potrošača jer to pouzdano slijedi iz dokaza u sudskom spisu (iz Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine, iz svjedočenja supruge tužitelja te iz stranačkog iskaza tužitelja).

69. Naknadno korištenje kuće, sagrađene na terenu koji je tužitelj kupio dijelom sredstava kredita, za davanje u najam, nije relevantno za spoznaju o statusu tužitelja kao potrošača.

70. Ponavlja se da je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine tužitelj imao status potrošača jer niti iz jednog jedinog dokaza ne proizlazi da je u tom trenutku tužitelj taj pravni posao s tuženom bankom sklopio u svrhe namijenjene njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost (čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a).

71. Kada bi se moglo prihvatiti motrište prema kojemu, onda kada neka osoba tijekom perioda trajanja ugovora o kreditu može izgubiti status potrošača zbog same činjenice da se naknadno, nakon što ugovor o kreditu već sklopi, odluči na davanje nekretnine kupljene dijelom kreditnih sredstava u najam, tada bi to predstavljalo ne samo pretjerani formalizam, već bi bilo protivno svim životnim pravilima.

72. U životu čovjeka 21. stoljeća notorno se događaju promjene na dnevnoj osnovi, a kamo li, pak, unutar roka od 18 godina na koji je, u skladu s odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine, između stranaka konkretnog spora zaključen predmetni Ugovor o kreditu.

73. Prisiliti korisnika kredita da tijekom čitavog tog perioda ne mijenja okolnosti koje su postojale u momentu sklapanja pravnog posla samo zato da bi bilo nedvojbeno da je njegov status potrošača neokrnjen i očuvan ovome se sudu čini prilično neživotnim i nelogičnim, a time i pravno neprihvatljivim.

74. Zbog svega upravo objašnjenog, uvjerenje je ovog prvostupanjskog suda da je za status potrošača relevantan trenutak sklapanja pravnog posla (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), a u tom je trenutku tužitelj takav status bezrezervno imao. Stoga je svaku oprečnu tvrdnju tuženice valjalo otkloniti.

75. Zaključno, no ne i najmanje bitno, u okviru ispitivanja statusa potrošača na strani tužitelja nije nevažno primijetiti da, po redovnom tijeku stvari, snagu dokaza u okviru neke parnice imaju samo oni dokazi koji su neposredno provedeni u toj parnici.

76. Iz stranačkog iskaza koji je tužitelj iznio u konkretnom postupku nije proizišla niti jedna okolnost koja bi na bilo koji način dovela u dvojbu njegov status potrošača, dok iskaz koji je tužitelj iznio u parnici P-772/2019 predstavlja tek posredan dokaz koji, stoga, niti nema jednaku procesno-pravnu snagu kao i stranački iskaz tužitelja iz parnice P-1411/2023.

77. Smatrajući, dakle, da je tužitelj dokazao da je potrošač te da je u odnosu na isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o tzv. ulaznoj naknadi dokazao i osnovanost i visinu tražbine, trebalo je odlučiti kao u t. I. izreke presude.

78. U odnosu, pak, na tražbinu tužitelja koja svoje uporište ima u njegovoj tvrdnji da mu je prilikom konverzije tuženica obračunala iznos glavnice koji je za 8.000,00 eura manji od onog koji mu je trebala obračunati, za pojasniti je sljedeće.

79. Tužitelj i tuženica nisu doveli u sumnju da je 15. siječnja 2016. godine između njih sklopljen Aneks br. 2. Ugovora o kreditu kojim je kredit denominiran u CHF konvertiran u kredit denominiran u eure.

80. Stoga je sud pošao od te neprijeporne okolnosti.

81. U pravnom poretku Republike Hrvatske konverzija kredita predviđena je kroz donošenje Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 25. rujna 2015. godine (Narodne novine broj 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK), s tim da je u odredbi čl. 19.b ZID ZPK utanačeno načelo konverzije kredita i propisano da konverzija podrazumijeva da se ona provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama, dok je način provođenja konverzije reguliran u odredbama čl. 19.c ZID ZPK.

82. Budući da se tužitelj pozivao na to da ga je prilikom provođenja konverzije tuženica „zakinula“ za iznos glavnice od 8.000,00 eura, koji mu nije priznala u konverziji, te da je u ovom postupku predložio da se provede dokaz financijskim vještačenjem, sud je kroz postupak vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke ŽD utvrđivao je li izračun konverzije proveden uz uvažavanje pravila iz odredaba čl. 19.c ZID ZPK. U tom je pravcu u rješenju o vještačenju, koje je ovaj sud prvog stupnja donio 09. rujna 2024. godine, imenovanom vještaku označen i predmet vještačenja (čl. 259. st. 1., u svezi s čl. 258. st. 1. ZPP-a), nakon čega je stalni sudski vještak financijske struke ŽD **.**.2024. podnio sudu pisane nalaz i mišljenje u kojima je decidirano ustvrdio da je izračun konverzije u konkretnom slučaju proveden uz uvažavanje pravila iz odredaba čl. 19.c ZID ZPK.

83. Kod takvog je svog mišljenja vještak ŽD ustrajao i kada je, u skladu s obvezom iz odredbe čl. 260. st. 2. ZPP-a, na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 30. siječnja 2025. godine (usmeno) obrazložio svoje mišljenje.

84. Budući da iz financijskog vještačenja nepobitno slijedi da je konverzija provedena uz uvažavanje pravila koja su taksativno određena odredbom čl. 19.c ZID ZPK, po osnovi same konverzije nema govora o tome da bi tužitelju pripadalo pravo na bilo kakvu isplatu.

85. Način izračuna konverzije kredita točno je i pregledno opisan u čl. 19.c ZID ZPK pa kada je kroz postupak vještačenja, koje je provedeno u ovom predmetu, jasno i nedvosmisleno utvrđeno da je u okolnostima konkretnog slučaja, pri sklapanju Aneksa br. 2. Ugovora o kreditu, poštivan način konverzije koji je predviđen izričitim zakonskim odredbama, tada tužitelj nije u pravu kada se zalaže za to da je prilikom konverzije kredita trebalo primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i početno ugovoreni tečaj za CHF. To bi jednostavno bilo protivno onome što je predviđeno netom citiranom odredbom ZID ZPK.

86. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen i odlučeno je kao u t. II. izreke presude.

87. Hoće li za period od dana sklapanja Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2006. godine do dana provedene konverzije po Aneksu br. 2. od 15. siječnja 2016. godine, a prema stanju na dan 30. rujan 2015. godine (jer je upravo to relevantan datum po odredbi čl. 19.e ZID ZPK), tužitelju pripadati pravo da na teret tuženice potražuje isplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli bit će odlučeno u parnici koja se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P-772/2019. Upravo u toj parnici to je predmet tužbenog zahtjeva.

88. Stoga ono što je očekivao da će postići u predmetnoj parnici tužitelj nije mogao ostvariti jer bi to izlazilo iz okvira tužbenog zahtjeva, a time bi ovaj sud povrijedio pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a.

89. U svakom je parničnom postupku, naime, sud kod odlučivanja vezan zahtjevom koji je stavljen u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), kao i činjenicama koje su stranke iznijele i na kojima su utemeljile svoj zahtjev (čl. 7. st. 1. ZPP-a).

90. Budući da je u konkretnoj parnici tužitelj zahtijevao isključivo tzv. manje obračunatu glavnicu u konverziji (uz naknadu po osnovi ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, ali to u kontekstu konverzije nije relevantno, s tim da je svoj pravni stav o osnovanosti tražbine po osnovi ulazne naknade sud prethodno već iznio u obrazloženju ove odluke), za sud nije bila pridržana ovlast odlučivanja o bilo čemu drugome izvan tog zahtjeva i činjenica na kojima se on temeljio.

91. Zato je sud i sam predmet vještačenja odredio upravo onako kako je to učinio u citiranom rješenju o vještačenju.

92. Zato dodatno niti nije prihvaćen prijedlog za obnovu financijskog vještačenja.

93. Čak i da je odlučio provesti dokaz obnovom financijskog vještačenja, sud bi predmet vještačenja odredio na jednaki način na koji je to učinio donoseći rješenje o vještačenju od 09. rujna 2024. godine (s lista 281. do 282. sudskog spisa).

94. Pravna je ocjena suda prvog stupnja da je takav predmet vještačenja ispravno određen jer iako potrošaču koji se odlučio za konverziju kredita treba dati priliku da u postupku dokazuje da je konverzija provedena nezakonito, to ujedno ne znači da pritom treba zanemariti odredbu čl. 19.c ZID ZPK koja je taksativno predvidjela način izračuna konverzije kredita. Upravo suprotno, pravno je uvjerenje ovog suda prvog stupnja da kroz postupak vještačenja treba „kontrolirati“ je li način izračuna konverzije kredita banka provela u skladu s pravilima koja su sadržana u odredbi čl. 19.c ZID ZPK. U predmetnoj parnici kroz postupak vještačenja nedvojbeno je utvrđeno da je tužena banka prilikom konverzije postupila u skladu s pravilima iz odredaba čl. 19.c ZID ZPK.

95. Iako sud prvog stupnja dijeli razmišljanje tuženice vezano uz to da je konverzijom stvorena nova pravna osnova, ipak nije na odmet napisati nekoliko okolnosti koje su uz to vezane.

96. Prva od tih okolnosti tiče se toga da je nova pravna osnova stvorena tek pro futuro (za buduće razdoblje), dakle od momenta sklapanja Aneksa br. 2 kojim je provedena konverzija.

97. Druga od tih okolnosti odnosi se na to da, protivno razmišljanju tuženice, unatoč provedenoj konverziji potrošači (pa i tužitelj za kojeg je nedvojbeno utvrđeno da ima takvo svojstvo u odnosu na Ugovor o kreditu od 27. ožujka 2006. godine) imaju pravni interes tražiti zaštitu onog prava za koje drže da im je povrijeđeno provođenjem konverzije.

98. Pravni interes takvih potrošača gotovo je notoran i očituje se u očekivanju isplate onog iznosa (ili onih iznosa) koji takvi potrošači tuže u sporovima. S obzirom da je u tim parnicama predmet tužbenog zahtjeva kondemnacija (činidba), po odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 187. st. 1. ZPP-a, isključeno je i samo ispitivanje pravnog interesa jer se on ispituje samo onda kada tužitelj u tužbi traži da sud utvrdi (ne) postojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili (ne) istinitost kakve isprave. U predmetnoj parnici takvo što nije slučaj jer je tužbeni zahtjev u svim njegovim dijelovima upravljen na činidbu.

99. U odnosu na prigovor radi prebijanja, koji tuženica u ovoj pravnoj stvari ističe po dvije osnove; po osnovi tzv. negativnih razlika (za vrijeme kada je tečaj za CHF bio niži od početno ugovorenog) te po osnovi onog iznosa koji je tužena banka već priznala tužitelju prilikom konverzije, nužno je objasniti da je svrha prigovora radi prebijanja ograničena na to da spriječi tužiteljev uspjeh u parnici, što rađa određenim procesno-pravnim posljedicama.

100. Kada je u parnici istaknut prigovor radi prebijanja, a kada sud zaključi da je tužbeni zahtjev neosnovan, tada nema upuštanja u utvrđivanje tuženikovog potraživanja niti je sud uopće u obvezi o njemu odlučiti, jer do prijeboja i onako ne može doći.

101. Uzimajući u obzir da je glede dijela tužbenog zahtjeva koji se tiče manje priznate glavnice u konverziji (a upravo uz ovaj dio tužbenog zahtjeva tuženica veže prigovor radi prebijanja po obje osnove tog prigovora) sud spoznao da je pravno neutemeljen, u procesno-pravnom smislu uopće nije niti postojala mogućnost odlučivanja o tražbini koju je tuženica istaknula prigovorom radi prebijanja. Kada nema tražbine tužitelja, tada po samoj logici stvari ne postoji niti tražbina s kojom bi bilo moguće prebiti protu-tražbinu tuženice.

102. Stoga je prigovor radi prebijanja u svim njegovim dijelovima neosnovan. 103. O tome je odlučeno kao u t. III. i IV. izreke presude.

104. Odluka o troškovima postupka iz točke V. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, ali i na Protokolu br. 1. (u daljnjem tekstu: Protokol) uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija) te na načelu pravičnosti iz odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije. 105. Gledano u kontekstu tužbenog zahtjeva (u ukupnoj visini od 8.870,46 eura) tužitelj je u ovoj parnici uspio u omjeru od 9,81% (jer mu je od ukupno potraživanog iznosa od 8.870,46 eura sud dosudio iznos od 870,46 eura).

106. No, ova se parnica vodila i u pogledu tražbine tuženice po osnovi prigovora radi prebijanja (u ukupnom iznosu od 4.589,18 eura – 4.198,00 eura po osnovi preplate u konverziji i 391,18 eura po osnovi tzv. negativnih razlika), s tim da u odnosu na takvu tražbinu tuženica uopće nije uspjela u sporu.

107. Obje su stranke u ovoj parnici bile zastupane po kvalificiranim punomoćnicima – odvjetnicima i obje su po toj osnovi imale približno jednake troškove postupka.

108. Troškove vještačenja snosio je u cijelosti tužitelj. 109. Kod upravo opisanih okolnosti za zaključiti je da je pravično (čl. 6. st. 1. Konvencije) te u duhu poštivanja prava vlasništva tužitelja kao fizičke osobe (čl. 1. Protokola) bilo odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (čl. 154. st. 4. ZPP-a).

110. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 09. rujna 2024. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke ŽD. 111. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 01. listopada 2024. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 30. siječnja 2025. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun 1/1/2025 od 30. siječnja 2025. godine (s lista 342. sudskog spisa).

112. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

113. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 30. siječnja 2025. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

114. U situaciji kada vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka ŽD (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

115. No, kako je vještak ŽD po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od onoga koji mu pripada, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 30. siječnja 2025. godine dosuđen mu je iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

116. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelja, a budući da predujam za pristup vještaka ŽD ročištu za glavnu raspravu od 30. siječnja 2025. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP-a trebalo je tužitelju naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

117. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

U Rijeci 25. veljače 2025.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP-a).