Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Daruvaru

Daruvar, S. Radića 27

Poslovni broj: P-764/2022-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru po sucu toga suda Damiru Palatinuš kao sucu pojedincu na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika- specijaliste Narcise Bukač, u parničnom predmetu tužitelja JĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zoranu Švaco, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi ništetnosti ugovorne odredbe i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 5. veljače 2025. godine, uz objavu 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207030610 (kreditna partija 7103221812) sklopljen dana 24. srpnja 2006. između Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 kao kreditora i JĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] istovjetnog s JĐ, MBG: [jedinstveni matični broj građana] iz [adresa] kao korisnika kredita i to ugovorna odredba članka 2. i 7. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

II. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. OIB: 92963223473 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da u roku od 15 dana tužitelju UĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] istovjetnom s JĐ, MBG: [jedinstveni matični broj građana] iz [adresa], isplati pretplaćeni iznos od 3.325,02 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. po godišnjoj stopi u visini koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Tužena je dužna naknaditi tužitelju prouzročeni trošak parnice u iznosu od 3.041,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje od dana 25. veljače 2025 kao dana donošenja presude pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužitelj JĐ iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, podnesao je tužbu radi ništetnosti ugovorne odredbe i isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženom kao kreditorom sklopio ugovor o nenamjenskom kreditu broj 3207030610 (kreditna partija 7103221812) dana 24. srpnja 2006. prema kojem je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.556,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a tužitelj se je obvezao vratiti predmetni kredit uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Prema citiranom ugovoru o kreditu ugovorena je otplata kredita u anuitetima uz redovne kamate koje su promjenjive prema Odluci o kamatnim stopama tužene, a na dan sklapanja ugovora iznosile su 4,50 % godišnje. Osim toga, tužitelj je obvezan platiti interkalarnu kamatu. Ugovorom je između stranaka ugovoren rok otplate kredita od 144 mjesečna anuiteta, te je određeno da tražbina dospijeva najkasnije 24. srpnja 2019. Na iznos kredita koji je stavljen u otplatu ugovorene su redovne kamate koje se obračunavaju za cijelo vrijeme trajanja ugovora od dana stavljanja kredita u otplatu. Ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 210,96 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamate obračunate temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, a u slučaju izmjene kamatne stope, prema kamatnoj stopi prema odluci tužene kao kreditora (čl. 7. ugovora). Anuiteti prema citiranom ugovoru dospijevaju uzastopno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Tužitelj i tužena zaključile su dana 19. siječnja 2016. dodatak ugovora o kreditu broj 1-2016 (kreditna partija 7103221812) kojim je izvršena konverzija valute iz ugovora, dakle iz CHF u EUR-o. Nakon sklapanja ugovora o nenamjenskom kreditu od 24. srpnja 2006., tužena je jednostrano povećala kamatnu stopu, koju je u više navrata mijenjala, a koju je obračunavala po kreditu. U trenutku sklapanja ugovora, ugovoren srednji tečaj Hrvatske narodne banke za švicarski franak iznosio je 4,610864 kn za 1 CHF, a nakon toga je kontinuirano rastao do 7,489238 kn za jedan CHF. Nadalje tužitelj u tužbi navodi vrijednost švicarskog franka, vrijednost eura, te vrijednost US dolara kako su varirale kroz razdoblje od 2006. do 2010., te ističe da isto tužitelju nije bilo poznato i nije moglo biti poznato jer nema nikakvog ekonomskog obrazovanja, niti nije upućen u ekonomska zbivanja na monetarnom tržištu u pogledu promjena tečaja. S druge strane, tužitelj ističe da je tužena banka koja je dio svjetskog monetarnog tržišta, pruža financijske usluge fizičkim i pravnim osobama i stoga joj je moglo biti poznato ili barem poznato u većoj mjeri nego tužitelju kako će se kretati trendovi tečaja na domaćem monetarnom tržištu. Zbog takve nepredvidive razlike u tečaju tužitelj je plaćao povećane anuitete kredita u odnosu na ugovorene anuitete, odnosno tečaj. Prema Zakonu od dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 9/2015) propisano je da su banke dužne da na redovne kamatne otplate kredita ugovorenih u CHF i uz valutnu klauzulu u CHF primjenjuju tečaj 1 CHF za 6,39 kn, no navedeni tečaj se primjenjuje od 27. siječnja 2016. Tužitelj ističe da je prema njegovom mišljenju tužena u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovoren odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetni ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članka 96. i 97. tada važećeg zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odluke tužene, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Postupanje tužene kod sklapanja predmetnog ugovora s valutnom klauzulom u valuti CHF također je suprotno odredbama Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti poštenja (nepoštenim odredbama čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 78/12), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Ugovaranje redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih kreditnih obveza promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama tužene i u sudskoj praksi ocijenjeno je nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. Pri tome, ugovorne odredbe u spornom ugovoru kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nisu bile razumljive. Stoga, primjenom testa poštenosti sporne odredbe ugovora, kojem takve nerazumljive ugovorne odredbe podliježu u smislu odredbe čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., odnosno članka 99. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, sporna ugovorna odredba je nepoštena, posljedica čega je njezina ništetnost u smislu odredbe članka 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. odnosno članka 102. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. U predmetu suda europske unije broj C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, a povodom zahtjeva nacionalnog suda upućenog tom sudu vezano za pitanje nepoštene ugovorne odredbe u smislu članka 3. stavak 1. i 3. Direktive 93/13 koja dopušta mogućnost jednostrane izmjene pojedinih ugovornih odredbi, kakve su banke sklapale u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluke banke moglo utvrditi, zauzeto je stajalište da su takve odredbe ocjenjene nerazumljivim, te posljedično tome i nepoštene. Iz izloženih razloga tužitelj smatra da su ugovorne odredbe članka 2. i 7. ugovora o nenamjenskom kreditu sklopljenog između stranaka 24. srpnja 2006. i čl. 2. i 8. dodatka ugovora o kreditu broj 1-2016 zaključenog dana 19. siječnja 2016. ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje, odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja stranke stavlja u neravnopravni položaj s obzirom da je samo tuženoj ostavljena mogućnost da promjeni kamatnu stopu. Na taj način tužitelj smatra da je tužena stekla nepripadnu korist s osnova djelomičnog ništetnog ugovora o kreditu te je primjenom pravila o stjecanju bez osnove, stečeno bez osnove, dužna vratiti tužitelju. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje djelomično ništetan ugovor o nenamjenskom kreditu od dana 24. srpnja 2006. koji je sklopljen između stranaka i to u odnosu na ugovorne odredbe članka 2. i 7., te djelomično ništetan dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 19. siječnja 2016. i to ugovorne odredbe članka 2. i 8. Nadalje, tužitelj je predložio da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 920,07 CHF sa zakonskom zateznom kamatom, te iznos od 23.670,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate. Tužitelj je predložio da ukoliko sud nađe da prethodno istaknuti tužbeni zahtjev nije osnovan da iz iste činjenične osnove donese povodom supsidijarnog tužbenog zahtjeve presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 920,07 CHF (5.005,69 kn) sa zakonskom zateznom kamatom, odnosno da isplati iznos od 23.670,97 kn s zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka koji teku od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Dana 9. kolovoza 2019. zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika (list 38-45) u kojem odgovoru tuženik navodi da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine izračuna kao i činjenice i razloge koji je tužitelj obrazložio tužbom u ovom sporu, te se osporava osnova i tijek zateznih kamata. Tuženik stavlja i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. Ističe se da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015, dalje ZID ZPK/15) s obzirom da su tužitelj i tuženik 19. siječnja 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Tuženik navodi da su sve tužiteljeve uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate za otplatu usporednog EUR kredita. Ističe se da je tuženik kao banka prije objave kalkulatora konverzije bio dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka, te da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisan člankom 19. c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama i stoga postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu s zakonom s obzirom da je to potvrdio neovisni revizor. Nadalje se navodi da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanju volje tužitelja, nakon što je tužitelj dobio od banke zakonom propisane podatke za donošenje informirane odluke pri čemu je način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao. Navedeno zakonsko rješenje bilo je propagirano u javnosti te je tužena kao banka bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit. Na navedeni način, sukladno intenciji zakonodavca, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od početka koristio kredit denominiran u EUR čime je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR na način koji je bio propisan procedurama koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Navodi se da sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, je pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Tužitelju su povišene kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Nadalje se navodi da se tužitelj što izravno, što neizravno poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH iz kolektivnog spora Pž-7129/13, presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 249/14 i ocjenu Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/15 koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u Republici Hrvatskoj u CHF kreditima bile nejasne, odnosno nepoštene jer nisu omogućavale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe da u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, tuženik smatra da potrošač više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti“ ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze,“ odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, potrošač je pristao na čvrsto definiranu prošlost jer su kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom, ali i na budućnost, u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tuženik ističe da su sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a pretplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, te su svi uplaćeni iznosi sukladno odredbi članka 19. c stavak 1. točka 4 ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate. Slijedom svega navedenog tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

4.Tužitelj je, zadnji put, podneskom koji je kod ovoga suda zaprimljen dana 16. prosinca 2024. (list 244-245) uredio tužbeni zahtjev, a nakon provedenog vještačenja i očitovanja vještaka, kojim predlaže da sud utvrdi djelomično ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207030610 (kreditna partija 7103221812) sklopljen dana 24. srpnja 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i to ugovorna odredba članka 2. i 7. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da se naloži tuženiku da tužitelju, isplati pretplaćeni iznos od 3.325,02 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da tuženik naknadi troškove postupka tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke.

5.Sud je navedeni podnesak dostavi tuženiku, te se je u podnesku koji je kod ovoga suda zaprimljen 30. prosinca 2024. (list 249-263) tuženik protivio preinaci, te je nadalje istaknuo da ukoliko sud dopusti preinaku, da tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose.

6.U pogledu navedenog protivljenja tuženika i istaknutog prigovora zastare sud je utvrdio da je prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev bio je postavljen na način da je istim predloženo da sud donese presudu kojom se utvrđuje djelomično ništetan ugovor o nenamjenskom kreditu od dana 24. srpnja 2006. koji je sklopljen između stranaka i to u odnosu na ugovorne odredbe članka 2. i 7., te djelomično ništetan dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 19. siječnja 2016. i to ugovorne odredbe članka 2. i 8., te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 920,07 CHF/5.005,69 kn sa zakonskom zateznom kamatom, te iznos od 23.670,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom ( 5.005,69 kn + 23.670,97 kn = 28.676,66 kn / 3.806,05 EUR), kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, te je nadalje tužitelj predložio da ukoliko sud nađe da prethodno istaknuti tužbeni zahtjev nije osnovan da iz iste činjenične osnove donese povodom supsidijarnog tužbenog zahtjeva presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 920,07 CHF (5.005,69 kn) sa zakonskom zateznom kamatom, te da isplati iznos od 23.670,97 kn s zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka koji teku od dana donošenja prvostupanjske presude.

7.Uređenim tužbenim zahtjevom o kojem je sud donosio odluku tužitelj je predložio da sud utvrdi djelomično ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207030610 (kreditna partija 7103221812) sklopljen dana 24. srpnja 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i to ugovorna odredba članka 2. i 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da se naloži tuženiku da tužitelju, isplati pretplaćeni iznos od 3.325,02 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da tuženik naknadi troškove postupka tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke.

8.Uzimajući u obzir navedeno, sud nije utvrdio da je došlo do preinake tužbenog zahtjeva jer sukladno članku 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP) preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime tužitelj nije niti promijenio istovjetnost zahtjeva, niti povećao postojeći, a niti istaknu neki drugi zahtjev, te stoga sud nije utvrdio niti osnovan prigovor zastare koji tuženik ističe u pogledu preinačenih iznosa.

9.Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o nenamjenskom kreditu od 22. srpnja 2006. (list 8-10), izvadak iz zemljišne knjige (list 11), suglasnost s ovjerom (list 11-13), dodatak ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016. (list 13-16), ugovor o nenamjenskom kreditu od 24. srpnja 2006. (list 17-19) , izvadak iz zemljišne knjige (list 19), suglasnost s ovjerom (list 20) , izvadak iz zemljišne knjige (list 21), otplatni plan za kredit (list 22-23), izračun konverzije (list 24-26), otplatni plan (list 27, 28), potvrdu o primitku zahtjeva (list 29), računovodstveno vještačenje (list 30-33), informativni sažetak izračuna konverzije list 47-49), dopis tuženika od 12. studenog 2024. (list 50 51), izračun konverzije (list 52-56), informativni sažetak izračuna konverzije (list 58- 59), pregled otvorenih stavki (list 60-61), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 62), nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Marinele Vuković (list 94-109), uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz tužitelja UĐ (list 211-212), te je izvršen je uvid i pročitano očitovanje i dopuna na nalaz i mišljenje vještaka Marinele Vuković (list 214-238).

10.Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. ZPP-a odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

11.Uvidom u Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 3207030610 (kreditna partija 7103221812) od dana 24. srpnja 2006. (list 8-10) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik, kao banka, i tužitelj, kao korisnik kredita, za iznos od 23.556,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužitelj se je obvezao vratiti predmetni kredit uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Namjena kredita je adaptacija kuće. Člankom 2. određeno je da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama i u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% godišnje. Člankom 7. navedenog ugovora ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 210,96 CHF obračunatim prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamate obračunate temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu.

12.Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena.

14.Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15.Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena.

16.Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17.Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18.U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

20.Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine.

21.Tužitelj saslušan kao stranka, u svom iskazu je naveo (list 211-212) da ga prilikom podizanja kredita službenici tuženika nisu posebno upozoravali na rizik koji nosi podizanje kredita u švicarskim francima. Bio je svjestan da je promjenjiva kamatna stopa, ali nije očekivao da će kasnije porasti rata kredita zbog promjenjive kamatne stope u razmjerima u kojima je porasla. Kada je dizao kredit, isti mu je bio ponuđen i u EUR-ima, ali nakon usporedbe podizanja kredita u EUR- ima i švicarskim francima, kredit u švicarskim francima bio je znatno povoljniji što znači da mi je rata u švicarskim francima iznosila 950,00 kn, dok bi u eurima iznosila 1.070,00 kn, te mu je i sam službenik tuženika savjetova da je kredit u švicarskim francima povoljniji. Kredit je podignuo za adaptaciju obiteljske u kojoj živi s majkom. Ne sjeća se, s obzirom na protek vremena, je li dobio izračun prije zaključivanja sporazuma o konverziji. Konverziju je prihvatio s obzirom na primanja koja ostvaruje i ratu koju je bio obvezan plaćati sukladno ugovoru o kreditu koji je sklopio s tuženikom s obzirom da mi je rata bila jako velika. Nakon sklapanja sporazuma o konverziji, iznos koji je dobio konverzijom, iskorišten je za plaćanje rata kredita, odnosno iste su mi bile smanjene. Tužitelj se je odlučio za Zagrebačku banku, odnosno tuženika, kad je namjeravao podignuti kredit jer od prvog dana od kad je počeo ostvarivati primanja, bio je klijent Zagrebačke banke. Nije imao registriran nikakav obrt, niti trgovačko društvo, da bi djelatnost istog obavljao u kući koja je adaptirana sredstvima u pogledu kojih je podignuo kredit. S tuženikom nije pregovarao u pogledu odredaba ugovora o kreditu, te nije niti mogao utjecati na njih. Rate kredita su rasle i puno je razmišljao o mogućnostima i solucijama kako podmirivati kredit, čak i tome da podignem novi kredit, te je nakon 5 godina otplate kredita koji je podignuo u iznosu od 107.000,00 kn, njegov dug prema banci iznosio 99.800,00 kn. Na početku rata kredita iznosila je oko 950,00 kn, a nakon što je sve to abnormalno poraslo, iznosila je oko 1.500,00 kn, dok je plaća tužitelja iznosila oko 3.500,00 kn. S obzirom da je odgovorna osoba i nije želio biti dužan tuženiku u pogledu rata kredita, a kako su te rate rasle, morao je još obavljati neke poslove kako bi zaradio za ratu kredita koja je jako porasla u odnosu na vrijeme kad je podignuo kredit. S obzirom da je željezničar, a ne ekonomista, razumije otprilike termin promjenjiva kamatna stopa, dok termin valutne klauzule na razumije. Pročitao je dio ugovora koji se odnosio na visinu rate i razdoblje u kojem kredit trebam otplatiti, dok preostalo nije čitao, te oko navedenog što je pročitao nije imao nikakvih nejasnoća. Nije tražio od banke da mu pojasni što znači pojam valutne klauzule. Bio sam svjestan da s obzirom da je promjenjiva kamatna stopa da rata kredita može rasti, ali nikako nije očekivao da bi mogla rasti u razmjerima u kojima je u konačnici rasla.

22.Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da je namjena kredita adaptacija kuće, a za koju nije utvrđeno da bi služila zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da je u predmetnom postupku tužitelj imao status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

23.Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro (jer se taj tečaj u određenoj mjeri u odnosu na kunu štiti), da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na nisku razinu u vrijeme sklapanja ugovora), kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. O toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje ZZP/03), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i u konačnici je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukama tuženika, te o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika, te s valutnom klauzulom u CHF potvrđene su pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kako je to ranije navedeno. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli definitivno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli su jasno uočljive, no nisu lako razumljive. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, kao i promjenjiva kamatna stopa koja se je mijenjala odlukama tuženika, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao u bitnom predvidjeti utjecaj valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se je mijenjala odlukama tuženika na ukupan trošak kredita. Naime, banke su pri sklapanju ugovora osigurale svoje interese osigurale na način da su ugovorile niz instrumenata osiguranja - sudužnici, suglasnosti o zapljeni, prijenos prava vlasništva i dr. pa su one u konačnici svoju tražbinu još zaštitile i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i odredbama o promjenjivoj stopi kamate, čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužitelja na kojeg je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično izloženost u odnosu na ukupni trošak kredita. Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio, kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja, upućuje na zaključak da je znao za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno tužitelja. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

24.Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

25.Odredbama članka 81. stavak 2. i 3. ZZP/03 i člankom 96. ZZP/09, koji su bili na snazi u spornom periodu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje. S obzirom na utvrđenja u ovom postupku iz kojih, po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveznog prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nepoštene, a time i ništetne.

26. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa i valutna klauzula, a na koju ništetnost sud prema odredbi članka 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22 i 155/23– dalje u tekstu: ZOO), pazi po službenoj dužnosti, to se na ugovorni odnos primjenjuje tečaj koji je važio u trenutku sklapanja ugovora, te kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe članka 7. stavak 1. ZOO.

27.Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine.

28.Nadalje, odredbom članka 324. stavak 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, te promjenjiva kamatna stopa.

29. Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, te činjenicu da je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača, proizlazi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu od 24. srpnja 2006. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (4,50%) kroz cijelo vrijeme otplate kredita po osnovnom ugovoru do 1. siječnja 2014., od kada je u primjeni kamatna stopa od 3,23 % koja je određena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/13), te ju je tuženik kao takvu i primjenjivao, pa sve do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015., te tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

30.Nakon izvršene konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. pravni odnos između stranaka uređen je Dodatkom ugovora o kreditu 1-2016 od 19. siječnja 2016. (list 13- 16), te je od tada tužitelj vršio otplatu kredita po navedenom Dodatku.

31.Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. 32. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

33. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

34. Stoga, tužitelju unatoč sklopljenom dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

35. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., DĐ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

36.Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

37.Provedenim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Marineli Vuković iz Križevaca (list 94-109, 214-238), utvrđeno je da pretplata za tečajnu razliku iznosi 2.843,04 EUR/ 21.420,86 kn, dok pretplata anuiteta za kamatnu stopu iznosi 748,46 EUR / 5.639,26 kn što ukupno čini iznos od 3.591,50 EUR / 27.060,12 kn. Nakon izvršenog uračunavanja pretplate priznate u konverziji u iznosu od 1.583,02 EUR / 11.927,26 kn uz primjenu članka 172. ZOO kojim je određeno da ako dužnik pored glavnice duguje kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, te kako je utvrđeno da zakonska zatezna kamata za preplaćene anuitete do 30. rujna 2015. iznosi 1.316,54 EUR/9.919,49 kn proizlazi da potraživanje na ime pretplaćenih anuiteta iznosi 3.325,02 EUR / 25.052,35 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2015.

38. Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, odnosno njegov matematički izračun punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi, pa kako nisu inzistirali na neposrednom saslušanju vještaka sud istoga niti nije neposredno saslušavao. Tuženik je i nadalje ostao kod osporavanja osnove potraživanja tužitelja, te kod prigovora da je sudski vještak iznose pretplate priznate u konverziji pogrešno odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice. U pogledu navedenog tuženik se poziva na odredbu čl. 19. stavak 1. toč. 4 ZID ZPK, te smatra da sukladno navedenoj odredbi na pretplatu priznatu u konverziji nisu se obračunavale zatezne kamate pa se pretplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata.

39.U pogledu navedenog prigovora tuženika u kojem se poziva na odredbu članka 19. stavak 1 toč. 4. ZID ZPK, sud smatra da je navedeni prigovor neosnovan jer su navedenu odredbu banke, u predmetnom postupku tuženik, bile dužen primijeniti prilikom izračuna pretplate kod zaključenja Dodatak ugovoru o konverziji. Naime, konverzija kredita koja je provedena sukladno navedenoj odredbi odnosi se isključivo na ugovorne obveze stranke, dok se predmetno potraživanje odnosi na izvan ugovorni restitucijski zahtjev korisnika kredita s osnove ništetnosti ugovornih odredbi, te se u tom slučaju primjenjuje odredba članka 172. ZOO kod uračunavanja pretplate priznate u konverziji.

40. Uzimajući u obzir navedeno, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocijenivši da je dao odgovore na postavljena pitanja u rješenju o određivanju vještačenja, da su nalaz i mišljenje sačinjeni sukladno pravilima struke imajući u vidu ostale provedene dokaze u ovome predmetu, te ne postoje razlozi za sumnju u njegovu ispravnost.

41.Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Dodatak ugovora o konverziji i stoga isti obvezuje stranke. Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana 30. rujna 2015. u pogledu ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF. Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, te da se je za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom od 3.325,02 EUR / 25.052,35 kn povećala imovina tuženika jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO.

42.Tužitelju su priznate kamate koje teku od dana 1. listopada 2015., a pri tome uzimajući u obzir da je pretplatom priznatom u konverziji prebijena zakonska zatezna kamata izračunata na preplaćene iznose zaključno do 30. rujna 2015 kao dana kada je izvršena konverzija. Tužitelju je priznato pravo na kamatu koja je prebijena iznosom priznatim u konverziji s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope od dana stjecanja. Uzimajući u obzir navedeno, odlučeno je kao u izreci u pogledu kamate, te je visina kamatne stope određena je sukladno članku 29. stavak 2. i 8. ZOO.

43.Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, te je odlučio kao u točki I i II izreke presude.

44.U odnosu na prigovor zastre tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

45.Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnijeta 12. lipnja 2019., zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovan. 46.Punomoćnik tužitelja potraživao je troškove i to za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 25. rujna 2019., 2. listopada 2019., 9. siječnja 2020., 15. svibnja 2020., 19. rujna 2022., 16. prosinca 2024., 18. prosinca 2024., te 17. siječnja 2025. iznos od po 200,00 EUR za svaki podnesak, za podnesak od 29. siječnja 2020. iznos od 50,00 eura, za zastupanje na raspravama 3. listopada 2019., 9. siječnja 2020., 30. listopada 2024., te 5. veljače 2025. iznos od 200,00 EUR za svaku raspravu, za pristup ročištu za objavu presude iznos od 100,00 EUR na ime PDV-a iznos od 637,50 EUR, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 84,50 EUR, sudska pristojba na presudu u iznosu od 84,54 EUR, te predujam za vještačenje u iznosu od 331,81 EUR. 47.U pogledu tako zatraženih troškova sud nije utvrdio osnovanim zatraženi trošak punomoćnika tužitelja na ime više od 4 obrazložena podneska, a pri tome uzimajući u obzir Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje Tarifa), već je tužitelju za obrazložene podneske kojih je više od 4 podneska priznao nagradu od 100,00 EUR temeljem Tbr.

8. točka 3. Tarife. Nadalje sud nije priznao kao osnovan zatraženi trošak za podnesak od 2. listopada 2019. s obzirom da se isti ne nalazi u predmetnom spisu, dok podnesak od 29. siječnja 2020. sud nije smatrao potrebnim jer je istim tužitelj obavijestio sud o uplati predujma za provođenje vještačenja, no navedeni podatak sud je mogao dobiti od računovodstva suda i stoga podnesak tužitelja nije bio potreban. S obzirom da tužitelj nije pristupio na ročište za objavu presude, ne pripada mu zatraženi trošak u iznosu od 100,00 EUR s PDV-om.

48.U pogledu sudske pristojbe za presudu koju tužitelj potražuje u iznosu od 84,54 EUR, sud je utvrdio da obveza plaćanja iste za tužitelja nije nastala s obzirom da je tužitelj temeljem članka 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) oslobođen od plaćanja sudske pristojbe.

49.Slijedom navedenog, uzimajući u obzir Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika tužitelju kao osnovan pripada trošak na ime zastupanja u iznosu od 2.100,00 EUR, na ime PDV-a iznos od 525,00 EUR, na ime sudske pristojbe za tužbu 84,54 EUR, te na ime troškova vještačenja iznos od 331,81 EUR, a što sveukupno čini iznos od 3.041,35 EUR, te je stoga temeljem članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u točki III izreke presude, a pri tome uzimajući u obzir da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

U Daruvaru 25. veljače 2025.

Sudac

Damir Palatinuš

P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnik Zoran Švaco, Koprivnica

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija iz Zagreba, n/r JĐD