REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-219/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Davoru Marčecu, odvjetniku iz Velike Gorice, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, Građansko- upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, poslovni broj Pn-76/2019-33 od 17. prosinca 2024., na sjednici vijeća 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja i žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, poslovni broj Pn- 76/2019-33 od 17. prosinca 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I. Tuženik Republika Hrvatska, OIB 52634238587 dužan je tužitelju OP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplatiti iznos od 36.976,57 eura (tridesetšesttisućadevetstosedamdesetšesteurapedesetsedamcenta) zajedno sa zakonskom kamatom tekućom od 5. veljače 2019. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do iznosa od 42.258,94 eura (četridesetdvijetisućedvjestopedesetosameuradevedesetčetiricenta) tužitelj se odbija.

II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.700,00 eura (sedamtisućasedamstoeura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2024. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude pravovremene žalbe podnijele su obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj pobija presudu u odnosu na odbijajući dio iz svih zakonom predviđenih razloga. Smatra da dosuđeni iznos ne predstavlja pravičnu novčanu naknadu jer je uhićen u Velikoj Britaniji gdje je živio s obitelji te je uhićenje predstavljalo veliku sramotu za njega i obitelj, uslijed čega je i dobio otkaz na poslu, a supruga je pokrenula brakorazvodnu parnicu. Predlaže preinačiti presudu.

2.2. Tuženica se žali protiv dosuđujućeg dijela presude iz točke I. izreke te odluke o trošku iz točke II. izreke presude i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na odredbu čl. 480. st. 3. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 178/2004, 115/2006, 152/2008, 76/2009, 80/2011, dalje ZKP/97), koja se primjenjuje osnovnom odredbe čl. 573. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, dalje ZKP/08) u svezi s odredbom čl. 95. st. 2. t. 2. ZKP; da tuženica nije odgovorna za vrijeme koje je tužitelj proveo u ekstradicijskom pritvoru u Engleskoj, ustraje u prigovoru zastare i prigovara tijeku zateznih kamata. Prigovara i dosuđenom trošku tužitelju koji da je nepripadno i previsoko dosuđen. Predlaže žalbu uvažiti te pobijanu presudu preinačiti, podredno žalbu uvažiti te pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Potražuje trošak za sastav žalbe.

3. Žalba tužitelja nije osnovana. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete na ime duševnih boli zbog povrede časti, ugleda i slobode uzrokovanih neosnovanim pritvaranjem, cijeneći pritom i uvjete boravka u istražnom zatvoru.

5. Nije sporno da se tužitelju stavljalo se na teret počinjenje kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ/97 i teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1. KZ/97, da je rješenjem Županijskog suda u Sisku određen mu istražni zatvor temeljem čl. 127. st.

1. u svezi sa čl. 123. st. 1. t. 1. Kaznenog zakona /11, odnosno jer da je u bijegu, da je bio u ekstradicijskom pritvoru u Velikoj Britaniji od 16. siječnja 2014. do 18. siječnja 2014. i 5. travnja 2014. do 18. listopada 2014., da je u istražnom zatvoru u Sisku bio od 18. listopada 2014. do 6. lipnja 2016., da mu je rješenjem Vrhovnog suda RH Kž- 199/16 od 6. lipnja 2016. ukinut istražni zatvor u kojem se nalazio 796 dana, da je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj K-1/17 od 13. siječnja 2017. pravomoćno obustavljen kazneni postupak, da se tužitelj obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora 1. veljače 2019.

6. Sporno je:

- postojanje odgovornosti tuženice

- prigovor zastare

- visina zahtjeva.

7. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja djelomično je usvojio zahtjev tužitelja dosudivši mu za svaki dan proveden u pritvoru uključivo i ekstradicijski pritvor iznos od 350,00 kuna, odnosno ukupno 36.976,57 eura[1] .

8. Svoju odluku prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 480. st. 1. ZKP/97 u svezi sa čl. 573. alineja 3. ZKP/08 u svezi sa čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; ZOO), a kojom je odredbom čl. 480. st. 1. ZKP/97 propisano da pravo na naknadu štete pripada i osobi koja je bila u pritvoru….a postupak je obustavljen pravomoćnim rješenjem. Pritom utvrđuje i da je tužitelj u životnoj dobi od 59 godina, da mu je boravak u istražnom zatvoru izuzetno teško pao, da su prilikom uhićenja u Engleskoj bile prisutne supruga i kćerka, da se od supruge razveo, da je ista podnijela zahtjev za razvod braka, da uvjeti boravka u zatvoru nisu bili zadovoljavajući, da se u istražnom zatvoru nalazio u sobi veličine 4x2m sa još troje osoba koje su mislile da je on počinio kaznena djela. Slijedom čega, zaključuje da je došlo do povrede tužiteljeva ugleda i časti te tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti radi neosnovanog lišenja slobode.

9. Ispitujući presudu u granicama određenih navoda žalbe te pazeći dodatno, po službenoj dužnosti, na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; ZPP/14) koji se primjenjuje osnovnom odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 70/19), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/14, ali je neovisno o istoj odluku valjalo potvrditi jer bitne činjenice mogu se utvrditi iz izvedenih dokaza čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP/14.

10. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP/14, osim one iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/14 jer presuda ne sadrži razloge o svim bitnim činjenicama, pa je tako sud prvog stupnja propustio obrazložiti prigovor zastare te je proturječan navodima tuženika zaključak da tuženik priznaje pravnu osnovu za naknadu štete.

11. Tuženica u tijeku postupka nije isticala da je trajanje ekstradicijskog pritvora prouzrokovao sam tužitelj ulaganjem pravnih lijekova te prekidom istog; pa takve činjenice više ne može iznositi u žalbi, čl. 352. st. 1. i 2. ZPP/14.

12. Osim toga, iz iskaza tužitelja slijedi da je u Engleskoj imao stalni radni posao, da su mu tamo bile kćerka i supruga, koje su bile i prisutne prilikom uhićenja.

12.1. Stoga, neovisno što je istražni zatvor rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Kir-1701/12 od 29. prosinca 2012. određen zbog razloga iz čl. 127. st. 1. u vezi sa čl. 123. t. 1. ZKP („Narodne novine“ 152/08, 076/09, 80/11), dakle iz razloga jer da je „u bijegu“, ne može se kao valjan izvesti zaključak da je boravak u istražnom zatvoru (i ekstradicijskom) posljedica upravo nedopuštenih postupaka tužitelja koji je takvim postupcima prouzročio - kako uhićenje, tako i pritvaranje.

12.2. Tuženik na te okolnosti – da se radilo o bijegu, odnosno da se tužitelj krio u tijeku prvostupanjskog postupka nije predlagao dokaze, a sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 8. ZPP, pravilno zaključio da tužitelju pripada pravo na naknadu štete, ali u iznosu kako je odmjereno, a ne kako potražuje.

13. Cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, duljinu boravka u pritvoru, uvjete, doživljaj istog (odnos s drugim pritvorenicima u zatvorskoj prostoriji), osobno stanje tužitelja pritom razvod od supruge, nazočnost supruge i kćeri uhićenju, pravilnom primjenom i odredbe čl. 1100. ZOO u svezi sa čl. 480. st. 1. t. 1. ZKP, pravilno je prvostupanjski sud odmjerio tužitelju naknadu štete u iznosu 36.976,57 eura. Taj iznos upravo predstavlja i po stavu ovoga suda pravičnu naknadu za duševne bolove koje je tužitelj trpio kao posljedicu povrede ugleda, časti i prava na slobodu.

14. Pritom je neprihvatljiv žalbeni navod tužitelja da je dobio otkaz na poslu jer to nije isticao u tijeku prvostupanjskog postupka, niti se takav zaključak nedvojbeno može izvesti iz njegova iskaza.

15. Dakle, sama činjenica da je istražni zatvor tužitelju određen zbog činjenice da je u bijegu (nije prijavio boravište), uz utvrđenu činjenicu da je isti bio u Engleskoj gdje je radio, s obitelji, ne vodi sama za sebe zaključku da je tužitelj svojim nedopuštenim postupcima uzrokovao lišenje slobode. Takav se zaključak ne može izvesti kao valjan iz predloženih i izvedenih dokaza, niti u odnosu na istražni zatvor u zatvoru u Republici Hrvatskoj, niti u odnosu na ekstradicijski pritvor u Velikoj Britaniji, do kojeg nedvojbeno ne bi došlo da prema tužitelju nije određen istražni zatvor rješenjem Županijskog suda u Sisku, pa neosnovano tužena smatra da ne može biti odgovorna za trajanje toga pritvora u stranoj državi, a nije dokazala, niti na te okolnosti predlagala dokaze da bi trajanje istog (bilo ekstradicijskog bilo istražnog zatvora u ukupnosti) bilo posljedica (isključivo ili u nekom dijelu) nedopuštenih radnji tužitelja, pa niti u smislu da se radilo o bijegu istog. Stoga, neosnovano tužena ukazuje na presudu Europskog suda za ljudska prava Quinn protiv Francuske (br. 1850/91, presuda od 22. ožujka 1995.) i odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), a u smislu da se radilo o zakonitom uhićenju.

16. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP/14 propisano je da su stranke dužen iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredbom čl. 221.a ZPP/14 propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanu činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokaza. Tužena nije predlagala dokaze na okolnost postojanja nedopuštenih postupaka tužitelja koji su uzrokovali uhićenje i pritvaranje, a samo iz rješenja Županijskog suda u Sisku kojim je određen istražni zatvor, kraj drugih izvedenih dokaza, iskaza tužitelja, uvid u druge materijalne dokaze, pa i presudu K-3/14 od 11. svibnja 2015. Županijskog suda u Sisku (i iskaz tužitelja sadržan u istoj; tužiteljevu neosuđivanost prije predmetnog postupka), odnosno poslovni broj K-11/15 od 16. veljače 2016., takav se zaključak ne može izvesti kao valjan.

17. Odredbom čl. 22. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) propisano je da su čovjekova sloboda i osobnost nepovrediva, da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom o čemu odlučuje sud; a odredbom čl. 24. st. 3. Ustava RH da svaka se osoba koja je uhićena ili pritvorena ima pravo žaliti sudu; čl. 25. st. 4. ustava RH da svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima u skladu sa zakonom pravo na odštetu i javnu ispriku.

17.1. Dakle, tužena nije dokazala postojanje okolnosti zbog kojih tužitelj ne bi imao pravo na naknadu štete.

18. Prigovor zastare nije osnovan jer je odredbom čl. 477. ZKP/97 propisano da pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud od dana primitka odluke višeg suda.

18.1. Kako je nesporno da je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici od 7. ožujka 2018. poslovni broj K-1/2017 prema tužitelju obustavljen kazneni postupak, to nedvojbeno do podnošenja odštetnog zahtjeva 1. veljače 2019. nije protekao rok od tri godine.

19. Zatezne kamate su pravilno odmjerene od 5. veljače 2019. kako tužitelj potražuje cijeneći da se nesporno s odštetnim zahtjevom obratio tuženici 1. veljače 2019., a da je odredbom čl. 1103. ZOO propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanom zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

20. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. u vezi sa čl. 368. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

21. Odluka o trošku je pravilan i valjano obrazložena po osnovi i visini, čl. 154. st 2. (omaškom je naveden stav 1.) i čl. 155. st. 1. ZPP.

22. Kako je žalba tuženice neosnovana, odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško