REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-237/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Lani Humljak Gugić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kozul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6764/2022-16 od 25. studenog 2024., na sjednici vijeća 25. veljače 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6764/2022-16 od 25. studenog 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Utvrđuje se odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 066-388/2008 od 4.8.2008. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetnom.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da tužiteljici TR iz [adresa] isplati iznos od 4.580,33 Eur, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate do 31. prosinca 2007.g. po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 30. prosinca 2023 . do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. koje teku kako slijedi:

- na iznos od 2,01 EUR od 1.10.2008. do isplate

- na iznos od 15,68 EUR od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 6,52 EUR od 2.12.2008. do isplate

- na iznos od 18,33EUR od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 20,13 EUR od 2.2.2009. do isplate

- na iznos od 20,95 EUR od 2.3.2009. do isplate

- na iznos od 18,70 EUR kn od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 19,71 EUR od 30.4.2009. do isplate

- na iznos od 16,17 EUR od 1.6.2009. do isplate

- na iznos od 13,56 EUR od 30.6.2009. do isplate

- na iznos od 14,25 EUR od 30.9.2009. do isplate

- na iznos od 15,63 EUR od 31.8.2009. do isplate

- na iznos od 15,51 EUR od 30.9.2009. do isplate

- na iznos od 14,12 EUR od 2.11.2009. do isplate

- na iznos od 16,73 EUR od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 18,82 EUR od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 21.79 EUR od 1.2.2010. do isplate

- na iznos od 21,11 EUR od 1.3.2010. do isplate

- na iznos od 25,15 EUR od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 24,38 EUR od 30.4.2010. do isplate

- na iznos od 25,87 EUR od 31.5.2010. do isplate

- na iznos od 38,79 EUR od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 36,13 EUR od 2.8.2010. do isplate

- na iznos od 44,25 EUR od 31.8.2010. do isplate

- na iznos od 41,45 EUR od 30.9.2010. do isplate

- na iznos od 36,93 EUR od 2.11.2010. do isplate

- na iznos od 46,46 EUR od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 58,58 EUR od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 50,00 EUR od 31.1.2011. do isplate

- na iznos od 53,30 EUR kn od 28.2.2011. do isplate

- na iznos od 49,47 EUR od 31.3.2011. do isplate

- na iznos od 50,16 EUR od 30.4.2011. do isplate

- na iznos od 66,38 EUR od 31.5.2011. do isplate

- na iznos od 67,69 EUR od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 81,51 EUR od 1.8.2011. do isplate

- na iznos od 74,55 EUR od 31.8.2011. do isplate

- na iznos od 66,93 EUR od 30.9.2011. do isplate

- na iznos od 66,11 EUR od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 65,53 EUR od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 69,16 EUR od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 72.33 EUR od 31.1.2012. do isplate

- na iznos od 72.75 EUR od 29.2.2012. do isplate

- na iznos od 70,56 EUR od 31.3.2012. do isplate

- na iznos od 72,04 EUR od 30.4.2012. do isplate

- na iznos od 73,05 EUR od 31.5.2012. do isplate

- na iznos od 71,35 EUR od 30.6.2012. do isplate

- na iznos od 71,80 EUR od 31.7.2012. do isplate

- na iznos od 70,52 EUR od 31.8.2012. do isplate

- na iznos od 67,80 EUR od 1.10.2012. do isplate

- na iznos od 70,74 EUR od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 72,15 EUR od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 71,13 EUR od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 65,58 EUR od 31.1.2013. do isplate

- na iznos od 70,29 EUR od 28.2.2013. do isplate

- na iznos od 70.07 EUR od 2.4.2013. do isplate

- na iznos od 68.86 EUR od 30.4.2013. do isplate

- na iznos od 63,11 EUR od 31.5.2013. do isplate

- na iznos od 62,96 EUR od 1.7.2013. do isplate

- na iznos od 64,37 EUR od 31.7.2013. do isplate

- na iznos od 66,64 EUR od 31.8.2013. do isplate

- na iznos od 69,77 EUR od 30.9.2013. do isplate

- na iznos od 68,15 EUR od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 69,30 EUR od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 70,60 EUR od 31.12.2013. do isplate

- na iznos od 71,40 EUR od 31.1.2014. do isplate

- na iznos od 73,11 EUR od 28.2.2014. do isplate

- na iznos od 72,55 EUR od 31.3.2014. do isplate

- na iznos od 70,66 EUR od 30.4.2014. do isplate

- na iznos od 70,06 EUR od 31.5.2014. do isplate

- na iznos od 70,33 EUR od 30.6.2014. do isplate

- na iznos od 72,47 EUR od 31.7.2014. do isplate

- na iznos od 74,28 EUR od 1. 9.2014. do isplate

- na iznos od 73,91 EUR od 30.9.2014. do isplate

- na iznos od 75,47 EUR od 31.10.2014. do isplate

- na iznos od 76,53 EUR od 1.12.2014. do isplate

- na iznos od 75,90 EUR od 31.12.2014. do isplate

- na iznos od 76,08 EUR od 31.1.2015. do isplate

- na iznos od 76,08 EUR od 28.2.2015. do isplate

- na iznos od 76,08 EUR od 31.3.2015. do isplate

-na iznos od 76,08 EUR od 30.4.2015. do isplate

-na iznos od 76,08 EUR od 1.6.2015. do isplate

- na iznos od 76,08 EUR od 30.6.2015. do isplate

- na iznos od 75,93 EUR od 31.7.2015. do isplate

- na iznos od 75,93 EUR od 31.8.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana. III Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.093,99 € sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.„

1.1. Rješenjem je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva u podnesku tužiteljice od 12. veljače 2024.

2. Protiv presude i rješenja pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima postupka. Predlaže preinaku presude i rješenja, podredno kidanje i vraćanje na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 066-388/2008 od 4. kolovoza 2008. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, a koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika (prednika Hypo Alpe-Adria – Bank d.d.) kao banke. Tužiteljica se pritom poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Postupak je započet je podnošenjem tužbe 13. prosinca 2022.

6. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 18.913,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju rabljenog vozila, da su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja.

6.1. Sporno je, je li u Ugovoru ugovorena valutna klauzula ništetna odredba.

7. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz utvrđenja i zaključke:

- da je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u parnici radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno da su, a u vremenu u kojem je sklopljen predmetni Ugovor, odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli jer je u ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu (banke) kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštiti mogu pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, pa presuda obvezuje sve ostale sudove, a što je u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ 41/2014,

- da je sud vezan za utvrđenja iz parnice u tzv. kolektivnom sporu, VSRH Rev 3142/2018 i Ustavni sud RH U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

- da je tuženiku dopušteno dokazivati da ne postoji direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, ali samo ako se radi o posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu

- da je tuženik odustao do prijedlog saslušanja djelatnika tuženika VR i javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor

- da i iz iskaza tužiteljice slijedi da je kod tuženika imala račun, da su joj sugerirali kredit u CHF, da joj je rečeno da je to najpovoljnija opcija, da je to solidna valuta, da ne brine oko valutne klauzule jer da će otplaćivati prema otplatnom planu, da nije pokušala utjecati na odredbe ugovora

- da je tuženik kao banka nametnuo tužiteljici ugovorne odredbe koje su je stavile u neravnopravni položaj i uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice

- da se o odredbama nije pregovaralo već su odredbe ugovora unaprijed sastavljene i prezentirane tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“, da tužiteljica nije bila informirana o rizicima vezanim za tu valutu, da je takvo postupanje banke suprotno načelu savjesnosti i poštenja

a iz čega zaključuje da su odredbe Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne, čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; dalje ZZP) i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO);

- da iz nalaza vještaka financijske struke Darka Prpića slijedi da je tužiteljica više platila iznos od 4.580,33 eura

- da prigovor zastare nije osnovan jer zastarni rok iznosi pet godina, da je presuda u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćna 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od pet godina; zatezne kamate odmjerene su od dan plaćanja, čl. 29. s t. 2., čl. 1111. i čl.1115. ZOO.

7.1. Ujedno je sud prvog stupnja prihvatio preinaku tužbe u podnesku tužiteljice od 12. veljače 2024. s obrazloženjem da se radi o preinaci nakon izvršenog financijskog vještačenja; da se radi o iznimci iz čl. 191. st. 2. ZPP, ukazujući pritom i na shvaćanje VSRH Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021.

8. Ispitujući pobijane odluke u granicama žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da su pobijane odluke pravilne i zakonite. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti čl. 354. st. 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer odluka (i presuda i rješenje) u ukupnosti nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, odluka sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni. Navedena povreda nije počinjena niti u dijelu u kojem su zatezne kamate odmjerene od dana plaćanja jer se iz ukupnosti obrazloženja odluke gdje sud utvrđuje da je postupanje tuženika bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, nedvojbeno kao jasan izvodi i zaključak da stoga tuženika smatra nepoštenim stjecateljem, pa niti u tom dijelu odluka nema nedostataka zbog kojih je ne bi bilo moguće ispitati. Tuženik ne prihvaća izraženo pravno stajalište suda prvog stupnja, međutim to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Upravo suprotno sud prvog stupnja je dovoljno detaljno i valjano obrazložio sve bitne činjenice. Osim toga, tuženik u žalbi niti ne osporava učinak djelovanja presuda donesenih u kolektivnom sporu na predmetni slučaj.

9. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 190. ZPP. Naime, odredbom čl. 354. st. 1. ZPP propisano je da bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Odredbom čl. 190. st. 1. -3. ZPP propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

9.1. Točno navodi tuženik da je tužiteljica u podnesku od 12. veljače 2024. preinačila zahtjev jer je isti povišen na iznos od ukupno 4.580,33 eura. Nastavno, tuženik se preinaci protivio, pa je o istoj valjalo i odlučiti. Sud prvog stupnja to je i učinio pobijanim rješenjem uz obrazloženje da se upravo radi o slučaju da tužiteljica bez svoje krivnje nije ranije mogla preinačiti tužbu budući je tek po nalazu vještaka saznala za postojanje određenih činjenica, odnosno visinu tražbine. Takav je stav pravilan jer je u konkretnom slučaju preinaka tužbe posljedica primitka pisanog nalaza vještaka u kojem je izračunata visina tražbine i prema kojem izračunu je tužiteljica i postavila konačni zahtjev. Stoga, preinaka nakon zaključenja prethodnog postupka nije posljedica krivnje tužiteljice, pa je takvu preinaku valjalo dopustiti, kako je i učinio sud prvog stupnja prihvativši raspravljanje po tako preinačeno tužbi.

10. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom su odbijene žalbe banaka i potvrđena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u osnovi poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) obvezuju prvostupanjski sud, pa posljedično tomu prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja i u tim odlukama. Dakle, osnova odgovornosti tuženika utvrđena je u navedenoj pravomoćnoj presudi. Stoga, neosnovano tuženik ističe da nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja, da do 2009. nije bilo značajnih fluktuacija tečaja, da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja.

11. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine. Stoga, primjenjujući valutnu klauzuli tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakve nerazumljive ugovorne odredbe o valutnooj klauzuli o kojoj nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05.; ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

12. Dakle, promjenom tečaja uslijedi primjene valutne klauzule u CHF sav rizik tečajnih razlika prebačen je na tužiteljicu kao korisnika kredita, iz čega slijedi, cijeneći i visinu tražbine, da su takve obveze znatno povećale kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i tako prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, pojedinačno pregovaranje je u konkretnom slučaju izostalo, pa tuženik nije s tužiteljicom kao potrošačem postupao pošteno, odnosno pravedno, a tužiteljica je kao potrošač dovedena u znatno nepovoljniji položaj od onog u kojem bi inače bila da je izostalo takvo postupanje tuženika.

13. Test poštenosti sporne ugovorne odredbe (i glede primjene promjenjive kamatne stope) proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnoj odredbi, odnosno dijelovima odredbi, a tužiteljica ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prema pravilima o stjecanju bez osnove.

14. Dakle, ta je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, koji je zaključak u skladu i s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Dakle, nije nedopušteno ugovaranje valutne klauzule budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, ali je nedopušteno takvu odredbu unijeti u ugovor, formalni ugovor, o čemu nije pregovarano niti su tužiteljici dane sve potrebne informacije, a istom tužiteljica snosi sav rizik promjene tečaja. Stoga, takva odredba, ne slijedi duh zakonske odredbe, pa nije niti izuzeta od primjene Direktive 93/13. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju – jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.

15. Nastavno, presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. godine u predmetu C- 26/13, odlučeno da članak 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužiteljici morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti primjene valutne klauzule, odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njezine ekonomske posljedice, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

16. Kod ovoga pitanja, kao i kod sljedećeg pitanja koje se odnosi na zastaru, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu TRL i VRL Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

16.1. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

17. Prigovor zastare nije osnovan jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 13. prosinca 2022. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. ZOO. Niti preinačeni dio nije u zastari cijeneći da je pravno shvaćanje VSRH broj: Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. da „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“, a što je upravo konkretni slučaj.

18. Visina tražbine pravilno je utvrđena iz nalaza vještaka, a nije bilo osnove primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila na kunske kredite, jer kamatna stopa i ništetnost, eventualno, odredbe o istoj nije niti predmet ovog postupka.

19. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je ugovorena valutna klauzula ništetna, da nije nastupila zastara te, nastavno, obvezao tuženika na vraćanje više uplaćenog iznosa (čl. 323. ZOO), koja visina je na pravilan način utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

20. Pritom valja navesti da prema odredbi čl. 1115. ZOO/05, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, kako je i pravilno zaključio sud prvog stupnja što slijedi iz ukupnosti obrazloženja odluke, jer je, cijeneći i sve već navedeno, znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koje (s odredbama o kamatnoj stopi) predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka. Upravo je postupanjem tuženika tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj koji je u konačnici uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu iste kao potrošača, što sve slijedi iz presude(a) tzv. kolektivnog spora. Takvo je postupanje, cijeneći da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu.

21. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

22. Žalba ne sadrži određene žalbene navode u svezi odluke o troškovima postupka, osim u smislu da bi pravilnom primjenom materijalnog prava odluka o trošku bila drugačija, odnosno tužiteljica bi trebala platiti troškove postupka tuženiku.

23. Valja samo dodati da se sudu prvog stupnja potkrala pogreška u označavanju stope zatezne kamate u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u kojem dijelu je omaškom umjesto ispravno – da se primjenjuje stopa zatezne kamate uvećanjem za tri postotna poena, odnosno da se u tom vremenskom razdoblju zatezne kamate određuju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena; određena zatezna kamata s uvećanjem za pet postotnih poena; pa u tom dijelu, budući se radi o očitoj omašci u pisanju, presudu valja ispraviti, što se može učiniti u svako doba, čl. 342. ZPP.

24. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško