REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-818/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja President d.o.o. Zagreb, Ulica grada Chicaga 37, OIB 42089042789, zastupanog po punomoćnici Dijani Vulić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika: 1. ZT, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. FT, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnici Vesni Marušić, odvjetnici u Splitu, radi iseljenja i predaje u posjed, te po protu tužbi tuženika-protu tužitelja: 1. ZT, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. FT, iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnici Vesni Marušić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika-protu tužitelja President d.o.o. Zagreb, Ulica grada Chicaga 37, OIB 42089042789, zastupanog po punomoćnici Dijani Vulić, odvjetnici u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-302/2023-4 od 1. ožujka 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Ps-208/2015 od 11. studenoga 2022., u sjednici održanoj 25. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-302/2023-4 od 1. ožujka 2023., u točki I. izreke i presuda Općinskog suda u Splitu broj Ps- 208/2015 od 11. studenoga 2022. u točki I. i IV. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima ovog revizijskog postupka odlučit će sud konačnom odlukom o parničnim troškovima.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

Nalaže se tuženicima, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, predati tužitelju nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica], opisanu kao dvor površine 540 m2, upisane u Z. U. [broj ZK uloška], KO [katastarska općina], koja nekretnina u naravi predstavlja dvorište na kojem je u jugozapadnom dijelu smješten manji prizemni objekt, anagrafske oznake [adresa], u neposredan, samostalan, miran i zakonit posjed, slobodnu od svih osoba i stvari.

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Utvrđuje se da su tužitelji svaki za udio od 1/2 dijela suvlasnici na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] [broj ZK uloška] dvor površine 540 m2 koja nekretnina u naravi predstavlja dvorište na kojem su izgrađena dva zasebna stambena objekta anagrafske oznake [adresa] pa su tužitelji ovlašteni temeljem ove presude postići uknjižbu prava suvlasništva u zemljišnim knjigama na toj nekretnini na svoja imena, uz istodobni izbris prava vlasništva sa imena tuženika što je tuženik dužan trpjeti.

III Odbija se podredni tužbeni zahtjev:

1. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju ad.1 iznos od 992,000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koja po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećane eskontne stope HNB –a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena na predmetni iznos teče od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate, na ime korisnih i nužnih troškova, odnosno ulaganje u nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] [broj ZK uloška].

2. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljima ad.2 iznos od 880.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koja po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećane eskontne stope HNB–a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena na predmetni iznos teče od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate, na ime korisnih i nužnih troškova odnosno ulaganja u nekretninu čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] [broj ZK uloška].

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove."

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Prihvaća se žalba tužitelja-protu tuženika kao osnovana, preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj Ps-208/2015 od 11. studenoga 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I. i IV. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženicima-protu tužiteljima, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, predati tužitelju-protu tuženiku nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica], opisanu kao dvor površine 540 m2, upisane u Z. U. [broj ZK uloška], KO [katastarska općina], koja nekretnina u naravi predstavlja dvorište na kojem je u jugozapadnom dijelu smješten manji prizemni objekt, anagrafske oznake [adresa], u neposredan, samostalan, miran i zakonit posjed, slobodnu od svih osoba i stvari.

2. Tuženicima-protu tužiteljima se nalaže naknaditi tužitelju-protu tuženiku parnični trošak u iznosu od 35.370,76 EURA sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče od 11. studenoga 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se žalba tuženika-protu tužitelja: 1. ZT i 2. FT, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Ps-208/2015 od 11. studenoga 2022. kojom su odbijeni glavni i podredni tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke koji glasi:

"1. Utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici svaki za dio od dijela, na fizički i geometrijski točno određenom realnom dijelu nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] Z. U. [broj ZK uloška] (kat. čest. zem. [katastarska čestica]) i to baš na onom dijelu koji je u vještvu stalnog sudskog vještaka za geodeziju i hidrografiju GT od 04. prosinca 2020.god. u prilogu na Prikazu lica mjesta tijelo omeđeno slovima A B C D E F K J I A, u naravi prizemni stambeni objekt anagrafske oznake [adresa] koji se sastoji od dvije samostalne uporabne cjeline, betonirano dvorište, vrt sa zasađenim sezonskim povrćem i stablima voćaka, zidani kamin i poljoprivredna kućica, a koje vještvo se smatra sastavnim dijelom ove presude.

2. Ovlašćuju se tužitelji da temeljem ove presude provedu parcelaciju nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] Z. U. [broj ZK uloška] (kat. čest. zem. [katastarska čestica]) na način da iz navedene nekretnine izdvoje fizički i geometrijski točno određen realan dio iste, pobliže označen i preciziran u vještvu sudskog vještaka za geodeziju i hidrografiju GT od 04. prosinca 2020.god. na Prikazu lica mjesta tijelo omeđeno slovima A B C D E F K J I A, i navedeni dio formiraju kao samostalnu čestica zemljišta s novom ZK čest. zem. te provedbu parcelacijskog elaborate u u katastru nekretnina i zemljišnoj knjizi za K. O. [katastarska općina].

3. Ovlašćuju se tužitelji da temeljem ove presude i prijavnog lista za zemljišnu knjigu temeljem kojeg će se provesti parcelacija čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] upisane u [broj ZK uloška] opisano u točki I. izreke ove presude, u zemljišnoj knjizi za K. O. [katastarska općina] izvrše uknjižba prava vlasništva na novoformiranoj čestici zemljišta nastale tim prijavnim listom na ime tuženika protu tužitelja svaki za suvlasnički dio od . dijela, uz istodobni izbris prava vlasništva sa imena tužitelja-protu tuženika, a što je tužitelj- protu tuženik dužan trpjeti.

4. Dužan je tužitelj-protu tuženik podmiriti tuženicima-protu tužiteljima prouzročene parnične troškove.",

kao i podredni protu tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju ad.1 iznos od 992,000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koja po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećane eskontne stope HNB –a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena na predmetni iznos teče od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate, na ime korisnih i nužnih troškova, odnosno ulaganje u nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] [broj ZK uloška].

2. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljima ad.2 iznos od 880.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koja po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećane eskontne stope HNB–a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena na predmetni iznos teče od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate, na ime korisnih i nužnih troškova odnosno ulaganja u nekretninu čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] [broj ZK uloška]."

3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem, poslovni broj: Revd 2746/2023 od 27. rujna 2023., tuženicima dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda Splitu poslovni broj Gž-302/2023 od 1. ožujka 2023. u odnosu na slijedeće pravno pitanje:

"Je li sud u sporovima radi iseljenja/predaje nekretnine u posjed dužan po istaknutom prigovoru povrede prava na dom provesti test razmjernosti i iznijeti razloge radi li se u konkretnom slučaju o pravu koje podliježe zaštiti u smislu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda?''

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženici su podnijeli reviziju u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predložili su da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu odluku, a podredno ukine nižestupanjske odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

9. Predmet tužbenog zahtjeva je iseljenje tuženika-protutužitelja i predaja u posjed tužitelja, slobodan od svih osoba i stvari nekretnine koja je vlasništvo tužitelja, označene kao čest. zem. [katastarska čestica], opisane kao dvor površine 540 m2, upisane u Z. U. [broj ZK uloška], KO [katastarska općina], koja nekretnina u naravi predstavlja dvorište na kojem je u jugozapadnom dijelu smješten manji prizemni objekt, anagrafske oznake [adresa], dok je predmet protu tužbenog zahtjeva utvrđenje da su tuženici-protu tužitelji suvlasnici svaki za dio od dijela, na fizički i geometrijski točno određenom realnom dijelu nekretnine pobliže označene u izreci presude, kao i ovlaštenje da tuženici-protu tužitelji temeljem ove presude provedu parcelaciju predmetne nekretnine i navedeni dio formiraju kao samostalnu čestica zemljišta s novom ZK čest. zem. te provedbu parcelacijskog elaborate u katastru nekretnina i zemljišnoj knjizi za K. O. [katastarska općina], kao i ovlaštenje da tužitelji temeljem presude i prijavnog lista za zemljišnu knjigu izvrše uknjižba prava vlasništva na novoformiranoj čestici zemljišta. Predmet podrednog protu tužbenog zahtjeva je nalaganje tužitelju da tuženiku-protu tužitelju 1. isplati iznos od 992,000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime korisnih i nužnih troškova, te isplati tuženiku- protu tužitelju 2. iznos od 880.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime ulaganja u predmetnu nekretninu

10. Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja za iseljenje i predaju u posjed utužene nekretnine "jer tuženi imaju jače pravo na posjed, tužitelji nisu dokazali da su stekli vlasništvo građenjem čl. 24-26 ZV, tuženi nije u obvezno pravnom odnosu naspram tužitelja za izvršena ulaganja."

11. Drugostupanjski sud je ocijenio da je "prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan glavni i podredni protutužbeni zahtjev jer tuženici-protutužitelji nisu dokazali da bi stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine i na njoj sagrađenih objekata niti su troškovi koje su imali za adaptaciju bili nužni niti korisni tužitelju-protu tuženiku kao vlasniku predmetne nekretnine i na njoj sagrađenih objekata. Objekte na predmetnoj nekretnini je sagradio prednik tužitelja-protu tuženika Drvodjelac d.d. Split, koji je o svom trošku uveo i sve priključke na predmetne objekte koji su se koristili kao radionice i skladišni prostori, a tuženici-protu tužitelji su ih samo prilagodili za svoje stanovanje. S obzirom da su tuženici-protu tužitelji radionicu i skladišni prostor adaptirali za stanovanje, a da nemaju nikakav pravni temelj za njihovo korištenje te da su nepošteni posjednici navedenih prostora i zemljišta na kojem su ti objekti sagrađeni, podnošenjem vlasničke tužbe tužitelja-protu tuženika protiv njih, a niti presudom kojom bi tužbeni zahtjev bio prihvaćen i koji je prihvaćen nije povrijeđeno pravo tuženika-protu tužitelja na dom jer se pored navedenog predmetni prostori niti ne mogu smatrati njihovim domom."

12. Tuženici u podnesenoj reviziji tvrde da pobijena odluka odstupa od prakse revizijskog suda, Ustavnog suda Republike Hrvatske, kao i pravnih shvaćanja iznijetih u odlukama Europskog suda za ljudska prava (ESLJP). Smatraju da su nižestupanjski sudovi bili dužni prije donošenja odluke po prigovoru tuženika provesti test razmjernosti, u smislu bi li iseljenjem i predajom nekretnine tužitelju, tuženicima bilo povrijeđeno pravo na dom, iz čl. 8. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naglašavaju da je navedeni zaključak drugostupanjski sud temeljio na potpuno pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer predmetna nekretnina predstavlja jedini dom tuženika i njihovih obitelji više od trideset godina u smislu čl. 34. st. 1. Ustava i čl. 8. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, s kojim imaju bitnu i trajnu vezu i koji je neovisan o kvaliteti posjeda. Tvrde da oni i njihove obitelji nemaju u vlasništvu nikakvi drugi stambeni prostor u koji bi mogli odseliti, a nakon što su sagradili svoje stambene objekte uz suglasnost pravnog prednika tužitelja (1994.) prijavili svoje prebivalište na adresi [adresa], te priključili svoje izgrađene objekte na električnu, vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, uveli telekomunikacijski priključak, te od tada pa sve do danas uredno podmiruju sve mjesečne račune vezane za uvedene priključke i ostale režijske troškove vezano za predmetnu nekretninu, te shodno tome imaju legitimno pravo na dom.

13. 1. Odredba čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - nadalje: Konvencija) propisuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, a prema toj odredbi svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Da bi se pojedinac mogao pozvati na čl. 8. Konvencije, on mora dokazati da se njegov prigovor prava na dom odnosi na barem jednu od četiri odlučne činjenice-okolnosti navedene u tom članku, (privatnim životom, obiteljskim životom, domom i dopisivanjem).

13. 2. Prema odredbi čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) dom je nepovrediv, a pravo na dom ustavom zaštićeno pravo. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje (čl. 16. st. 1. Ustava). Svako ograničenje ustavom zaštićenih sloboda i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

13. 3. Prema navedenom, prije davanja odgovora na postavljeno pravno pitanje potrebno je pojasniti da odredba čl. 8. Konvencije sadrži negativnu i pozitivnu obvezu države. Osnovna svrha članka 8. Konvencije je zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja javne vlasti u privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje je negativna obveza koju ta odredba nameće državama. Ona traži od države da se suzdrži od proizvoljnog miješanja u pravo pojedinca. Pozitivna obveza, s druge strane, znači da države članice moraju osigurati poštovanje prava iz članka 8. Konvencije, čak i između privatnih stranaka (Bărbulescu protiv Rumunjske [VV], § 108. - 111.1). Te obveze mogu uključivati usvajanje mjera čiji je cilj osigurati poštovanje privatnog života čak i u području odnosa između pojedinaca (Evans protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], § 75.2). Preduvjet ispunjenja navedenih obveza je dobro poznavanje značenja pojmova iz čl. 8. Konvencije, te opsega prava koja jamči taj članak definiranog kroz praksu Europskog suda. U odnosu na pravo na dom članak 8. ne može se tumačiti kao da priznaje pravo na pružanje doma (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], § 99.) ili kao da dodjeljuje pravo na stanovanje na određenom mjestu (Garib protiv Nizozemske, §141.3). Pitanje prava na dom relevantno je u predmetima iseljenja u kojima je iseljenje neovlaštenih posjednika tražila država, ali i kada je iseljenje tražila jedinica lokalne vlasti ili trgovačko društvo u vlasništvu države budući da se oni u konvencijskom smislu smatraju državom (Škrtić protiv Hrvatske; McCann protiv Ujedinjene Kraljevine) ili pak u privatno pravnim odnosima. U privatno pravnim odnosima glavna obveza države su postupovna jamstva koja će osigurati provođenje djelotvornog i pravičnog postupka. Pitanje razmjernosti miješanja u pravo na dom ne postavlja automatski u svakom predmetu iseljenja (Petolas protiv Hrvatske, §72., Paulić protiv Hrvatske, §43.), već samo kada se stranka pozove na to svoje pravo.

13. 4. ''Dom'' je u konvencijskom smislu autonoman pojam koji ne mora odgovarati pojmu ''doma'' u domaćem pravu. Hoće li se neka nekretnina smatrati ''domom'' činjenično je pitanje koje ne ovisi o zakonitosti posjeda prema odredbama nacionalnih zakona (McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, § 46., Tijardović protiv Hrvatske, § 29.). Stoga je "dom" činjenični, a ne pravni pojam i ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu (Paulić protiv Hrvatske, § 33). ''Dom'' prema shvaćanju ESLJP, koje prihvaća i ovaj sud, čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to nastanjuje li ih zakonito ili bez ovlaštenja (Bjedov protiv Hrvatske, § 57.). ''Dom'' nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene (Orlić protiv Hrvatske, § 53.). Pravo na ''dom'' ne obuhvaća pravo na određeni dom pa niti pravo na vlasništvo nad nekretninom koja predstavlja dom. Ne mora se raditi o stanu ili kući, pa ''dom'' prema shvaćanju navedenog suda može, biti i kamp kućica ili drugi prostor, ako ga pojedinac opravdano smatra svojim domom i koristi ga kao dom (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine, [VV] § 171.-174.). Zaštitu temeljem čl. 8. uživaju i poslovne prostorije (Zahi protiv Hrvatske, § 54.).

14. 1. Miješanje, koje je u načelu zabranjeno, je svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Tako je navedeno miješanje i nalog za iseljenje koji još nije izvršen (Ćosić protiv Hrvatske, § 22.). Međutim, ako su ispunjene određene pretpostavke, miješanje neće predstavljati povredu Konvencije. Iznimke su propisane čl. 8. st. 2. Konvencije. Da bi miješanje u pravo na dom bilo dopušteno moraju biti kumulativno ispunjene tri pretpostavke. Prva je zakonitost. Miješanje u pravo na dom mora biti utemeljeno na određenom nacionalnom propisu. Izraz ''zakonitost'' ne podrazumijeva samo nužnost usklađenosti s domaćim pravom, već se on također odnosi na kvalitetu tog prava koje mora biti u skladu s vladavinom prava. Naime, nacionalni propis mora biti jasan, predvidiv i dovoljno dostupan (Silver i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine, § 87.) Nacionalno pravo mora biti dovoljno predvidljivo kako bi se pojedincima na odgovarajući način naznačilo u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima vlasti imaju pravo pribjeći mjerama koje utječu na njihova prava iz Konvencije (Fernández Martínez protiv Španjolske [VV], § 117.5). Već samo utvrđenje da miješanje u pravo na dom nije ''u skladu sa zakonom'' dovodi do povrede članka 8. Konvencije. Stoga ako miješanje nema uporište u propisu koji je jasan, predvidiv i dostupan nije potrebno dalje niti ispitivati je li predmetno miješanje težilo ''legitimnom cilju'' i je li bilo ''nužno u demokratskom društvu jer već sam nedostatak valjane pravne osnove dovodi do povrede prava na dom.

14. 2. Druga pretpostavka je postojanje legitimnog cilja. U tom pogledu miješanje u pravo na dom mora težiti ostvarenju legitimnog cilja tj. cilja kojim je moguće opravdati miješanje u pravo na dom. Ti su ciljevi navedeni u st. 2 čl. 8. Konvencije: interesi državne sigurnosti, javni red i mir, gospodarska dobrobit zemlje, sprječavanje nereda i zločina, zaštita zdravlja ili morala ili zaštite prava i slobode drugih. Europski sud je utvrdio da postoji legitimni cilj države za miješanje u pravo na dom kad donosi mjere koje se odnose na useljavanje koje se mogu opravdati očuvanjem gospodarske dobrobiti zemlje u smislu stavka 2. članka 8., a ne sprječavanjem nereda, ako je cilj vlade, zbog gustoće naseljenosti, bio regulirati tržište rada (Berrehab protiv Nizozemske, § 26.). Legitimni cilj postoji i kada gospodarska dobrobit i zaštita prava i sloboda drugih predstavljaju projekate vlada, kao što je širenje zračne luke (Hatton i drugi protiv Ujedinjenje Kraljevine [VV], § 121.); radi očuvanja šume/okoliša i zaštite ''prava i sloboda drugih'' (Kaminskas protiv Litve, § 51.).

14. 3. Treća pretpostavka je prosudba je li takva mjera nužna u demokratskom društvu. Miješanje u pravo na dom mora biti ''nužno u demokratskom društvu''. Kako bi se utvrdilo je li miješanje u pravo na dom ''nužno u demokratskom društvu'', potrebno je provesti test razmjernosti. Pod ''testom razmjernosti'' podrazumijeva se da će domaći sud pred kojim se stranka pozove na svoje pravo na dom morati utvrditi:

a) može li se isti legitiman cilj (npr. zaštita prava vlasništva) postići primjenom blaže mjere, b) postoji li ''neodgodiva društvena potreba'' za mjerom kojom se miješa u pravo i c) je li miješanje razmjerno toj potrebi. Europski sud naglasio je u brojnim odlukama da bi ''svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom, načelno trebalo biti omogućeno da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na mjerodavna načela sadržana u članku 8. Konvencije, neovisno o tome što ta osoba nema, temeljem domaćeg prava, pravo stanovati u stanu'' (Bjedov protiv Hrvatske, § 66.). Pri utvrđivanju jesu li mjere kojima dolazi do miješanja u pravo na dom bile ''nužne u demokratskom društvu'', domaći sud treba razmotriti jesu li, u svjetlu predmeta kao cjeline, razlozi navedeni kao obrazloženje za miješanje u pravo na dom bili relevantni i dostatni te je li miješanje bilo razmjerno legitimnim ciljevima kojima se težilo (Orlić protiv Hrvatske, § 69., Z protiv Finske, § 94.). U presudi Orlić protiv Hrvatske Europski sud je utvrdio da u situaciji kada nacionalne vlasti u svojim odlukama kojima je naloženo i potvrđeno iseljenje podnositelja zahtjeva nisu dale nikakvo objašnjenje ni iznijele nikakve tvrdnje koje bi pokazale da je iseljenje podnositelja zahtjeva bilo nužno, legitiman interes države za kontrolom svoje imovine dolazi iza prava podnositelja zahtjeva na poštovanje njegovog doma.

14. 4. Domaći sud prilikom ocjene postojanja prevladavajuće društvene potrebe koja opravdava miješanje u pravo na dom ima slobodu procjene koja je u stambenim pitanjima široka (Elezović protiv Hrvatske, § 53., Connors protiv Ujedinjene Kraljevine, § 82.). Naime, u predmetima prava na dom sporna pitanja mogu ovisiti o brojnim lokalnim čimbenicima i odnositi se na odluke o politici planiranja grada i okruga (Hudorovič i drugi protiv Slovenije, § 141., 144., 158.6).

15. Posebno je važno da je pojedincima osigurana dostatna postupovna zaštita odnosno da je postupak donošenja oduke o miješanju u pravo na dom pošten i da je takav da je pojedincu osigurao poštovanje njegovih interesa koje jamči čl. 8. Konvencije (Yordanova i drugi protiv Bugarske, § 118.). U predmetu Škrtić protiv Hrvatske domaći su se sudovi ograničili na zaključak da stanovanje podnositeljice zahtjeva nije imalo pravnog temelja, no, nisu dodatno analizirali razmjernost mjere koja bi se trebala primijeniti protiv podnositeljice zahtjeva, odnosno, njezino prisilno iseljenje iz stana u kojem živi od 1991. Ne ispitavši prethodno navedene tvrdnje, domaći sudovi, prema shvaćanju ESLJP-a, nisu podnositeljici zahtjeva osigurali prikladnu postupovnu zaštitu. Stoga postupak donošenja odluka koji je doveo do miješanja u takvim okolnostima nije bio pošten i nije omogućio dužno poštovanje interesa, koji su podnositeljici zahtjeva zajamčeni člankom 8. (Škrtić protiv Hrvatske, § 35.-36., (tako i u predmetu Ćosić protiv Hrvatske; Paulić protiv Hrvatske; Orlić protiv Hrvatske; i Bjedov protiv Hrvatske).

16. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj U-III-7534/2014 i U-III- 3039/2015., kao i revizijski sud u odluci broj Rev- 1300/2022-2 od 17. siječnja 2023., pozivom na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Galović protiv Hrvatske upozorio "da se u konkretnoj situaciji radi o konkurenciji dva pojedinačna prava (pravo vlasništva predlagatelja i eventualno pravo na dom tuženice kao suvlasnice predmetne nekretnine) pa je prvostupanjski sud dužan brižljivo razmotriti sve okolnosti koje su bitne za odluku kojem od tih prava dati prednost.", time je zapravo iznio pravno shvaćanje da je potrebno provesti test razmjernosti.

17. Prema odredbi čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZVDSP) posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

18. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava broj 48833/07 od 21. lipnja 2011. u predmetu Orlić protiv Republike Hrvatske, a koja se odnosi na činjenično i pravno vrlo sličan slučaj, radi se o povredi čl. 8. Konvencije ukoliko se tuženik u postupku za iseljenje poziva na to svoje pravo, te ukoliko su ispunjene određene pretpostavke. Te pretpostavke su da se mora raditi o pravu koji štiti čl. 8. Konvencije (pravo na dom), mora zaista doći do miješanja u pravo na dom tuženika, miješanje mora biti propisano zakonom i mora težiti ostvarenju legitimnog cilja, te miješanje mora biti nužno u demokratskom društvu.

19. Ustavni sud RH je u odluci broj: U-III/2073/2010 od 4. ožujka 2014., naveo: "21.Ustavni sud na kraju podsjeća da zahtjev za razmjernošću iz članka 16. Ustava, koji u sebi sadržava i element "nužnosti u demokratskom društvu" u smislu članka 8. stavka 2. Konvencije, obuhvaća i proceduralni i materijalni aspekt pravne stvari o kojoj se raspravlja.

Što se tiče proceduralnog aspekta, napominje se da je u konkretnom slučaju Ustavni sud proveo ispitivanje razmjernosti i nužnosti naložene mjere iseljenja podnositelja iz zamjenskog stana, umjesto da su to učinili nadležni građanski sudovi. U tom je smislu potrebno podsjetiti na dio presude ESLJP-a Bjedov protiv Hrvatske (2012.), koji glasi:

"71. ... nadležnost za provedbu testa razmjernosti leži na sudu koji provodi redoviti građanski postupak u kojemu je država i podnijela tužbu tražeći podnositeljevo prisilno iseljenje (vidjeti Paulić protiv Hrvatske, br. 3572/06, § 44., 22. listopada 2009.)."

20.1. Ustavni sud u tom smislu naglašava da je u svim budućim slučajevima, u kojima stranke istaknu prigovor miješanja (zadiranja, upletanja) u njihovo pravo na poštovanje doma mjerom prisilnog iseljenja, dužnost nadležnih građanskih sudova ispitati razmjernost i nužnost predložene mjere s obzirom na relevantna načela koja čine sadržaj prava na poštovanje doma, a sukladno temeljnim postavkama sadržanima u ovoj odluci."

20. Slijedom svega navedenog, odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Sud u sporovima radi iseljenja/predaje nekretnine u posjed dužan je po istaknutom prigovoru povrede prava na dom provesti test razmjernosti i iznijeti razloge radi li se u konkretnom slučaju o pravu koje podliježe zaštiti u smislu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

21. Nižestupanjski sudovi su u ovom slučaju propustili ispitati je li zahtjev tužitelja za iseljenje opravdan u konkretnom slučaju, s obzirom na sve konkretne okolnosti, je li intervencija bila nužna i razmjerna legitimnom cilju koji se teži ostvariti. To znači da je bez obzira na osnovanost zahtjeva sukladno domaćem pravu potrebno ispitati je li iseljenje tuženika nužno i je li legitimno obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja. Pri tom sudovi trebaju imati u vidu da dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (odluka Europskog suda za ljudska prava Bjedov protiv Republike Hrvatske). Stoga dom nije ograničen samo na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene. S druge strane, miješanje jest svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Miješanje je u načelu zabranjeno, ali ako su ispunjene određene pretpostavke, miješanje neće predstavljati povredu čl. 8. Konvencije. Prema shvaćanju ovoga suda nižestupanjski sudovi su, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja propustili na pravilan način odlučiti o prigovoru tuženika u kojem su se pozvali na pravo na dom kada su u navedenim okolnostima konkretnog slučaja nisu proveli test razmjernosti.

22. Tek ako ima elemenata da se na strani tuženika radi o domu, u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava, treba ispitati i provesti test razmjernosti da bi se dobio odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 8. Konvencije, odnosno, je li zahtjev za iseljenje neovlaštenog korisnika predstavlja neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom. Test razmjernosti provodi se, kako je naprijed navedeno, pomoću tri eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan, da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. To znači da sud mora utvrditi je li se kod opravdanog cilja isti mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješanje (iseljenje) razmjerno potrebi tužiteljice kao osobe javnog prava u odnosu na potrebe tuženika.

23. Imajući na umu tvrdnje tuženika da su uz suglasnost pravnog prednika tužitelja (1994.) prijavili svoje prebivalište na adresi [adresa], da su priključili svoje izgrađene objekte na električnu, vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, uveli telekomunikacijski priključak, te da od tada pa sve do danas uredno podmiruju sve mjesečne račune vezane za uvedene priključke i ostale režijske troškove vezano za predmetnu nekretninu, shodno tome nužno je ocijeniti imaju li legitimno pravo na dom, odnosno je li se u odnosu na predmetnu nekretninu ostvarila dovoljno jaka, stvarna i trajna povezanost živeći u stanu, te postoje li čvrsti elementi za zaključak da je riječ o domu tuženika koji uživaju zaštitu ne samo po propisima domaćeg prava nego i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 8.).

24. Za ocjenu o tome ima li iseljenje tuženika u okolnostima konkretnog slučaja legitiman cilj, odlučno je je li miješanje u pravo na dom iseljenjem tuženika u ''višem'' interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, ili je potrebno radi sprečavanja nereda i zločina ili nekog drugog legitimnog cilja koji se time želi postići, a koji mora biti jasno artikuliran. Pri tome treba cijeniti i savjesnost obiju strana s suprotstavljenim pravima.

25. U ovom slučaju je ostalo nerazjašnjeno, koji je temeljni razlog za traženje iseljenja, je li se legitimni cilj tužitelja (npr. pravo na naknadu za korištenje nekretnine) mogao biti ostvaren na drugi način, naplatom naknade isl. Također iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj pri kupnji predmetne nekretnine znao da su njezinom posjedu tuženici i da mu zbog toga nekretnina nije ni predana u posjed, pa se u ovoj konkretnoj situaciji postavlja i pitanje savjesnost obiju strana s suprotstavljenim pravima.

26. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, bez dodatne provjere savjesnosti obiju stranaka (posebno tužitelja), odnosno bez provođenja testa razmjernosti, za sada nije moguće ocijeniti je li mjera iseljenja razmjerna cilju koji bi se želio postići.

27. Zbog iznijetih razloga je valjalo ukinuti pobijanu presudu po čl. 391. st. 7. ZPP-a i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

28. U ponovljenom postupku nižestupanjski sudovi će uzeti u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali i praksu Europskog suda za ljudska prava u svezi povrede prava na dom.

29. Na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP ostavljeno je da se o troškovima parničnog postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci o parničnim troškovima.

Zagreb, 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić