Poslovni broj: Usž-1644/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jelene Rajić predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice CĆ iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Ljiljana Maravić-Pirš, odvjetnica u Zagrebu, Kneza Branimira 5, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Zagreb, Dubrava 49, radi izvlaštenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI- 720/2023-6 od 22. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba te potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-720/2023-6 od 22. veljače 2024.
II Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadom troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje privremenog rješenja tuženika, KLASA: UP/I-943-04/20-004/72, URBROJ: 251-04-01/28-22-54 od 7. lipnja 2022. te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora (točke I. i II.). Točkom III izreke odobreno je tužiteljici namirenje troškova delegacije u iznosu od 170,70 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen, a točkom IV. naloženo je Republici Hrvatskoj isplatiti tužiteljici dosuđeni trošak delegacije. Rješenjem, sadržanim u istoj odluci, odbijen je prijedlog tužiteljice za određivanje odgodnog učinka tužbe.
1.1. Osporavanim privremenim rješenjem tuženika utvrđen je interes Republike Hrvatske za građenje, rekonstrukciju i održavanje nerazvrstane ceste temeljem članka 105. stavak 1. Zakona o cestama te je prihvaćen prijedlog Grada Zagreba da se u njegovu korist i za račun potpuno izvlaste nekretnine u vlasništvu i korištenju tužiteljice, opisane kao zk.č. 1093/4 zk. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], [adresa], zgrada dio površine 44 m2, dvorište površine 93 m2, dvorište površine 11 m2, sveukupno 148 m2, prema katastru nekretnina k. č. [katastarska čestica], [adresa], dio zgrade površine 44 m2, dvorište površine 93 m2, dvorište površine 11 m2, sveukupno 148 m2; 25/457 dijela zk.č. 1093/2 zk. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], [adresa], dvorište i kuća br. 111 i zgrada dio, ukupne površine 457 m2, prema katastru nekretnina 25/457 dijela k. č. [katastarska čestica], [adresa], dvorište i kuća br. 111 i zgrada dio, ukupne površine 457 m2, odnosno parcelacijskim elaboratom RN 3/2021, novoformirana zk.č. 1093/6 površine 25 m2, te zk.č. 1093/5, oranica [adresa], površine 393 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], prema katastru nekretnina k. č. [katastarska čestica], [adresa], oranica, površine 393 m2, PL 589 k. o. [katastarska općina] (točke I. i II.) . Točkom III. utvrđeno je da je Grad Zagreb tužiteljici za nekretnine iz točke II. isplatio iznos od 855.741,94 kuna, a točkom IV. izreke određeno je da će se predmetno rješenje ukinuti i donijeti rješenje o izvlaštenju nakon izvođenja dokaza radi utvrđivanja činjenica i okolnosti potrebnih za određivanje konačnog iznosa naknade.
2. Tužiteljica je protiv osporene presude i rješenja izjavila žalbu kojom pobija njezinu zakonitost u cijelosti iz svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom iznosi da je prvostupanjski sud pristupio rješavanju konkretnog slučaja pretjerano formalistički, jer nije uzeo u obzir temeljna ljudska prava koja obuhvaćaju mirno uživanja prava vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te člancima 3. i 48. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske. Poziva se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava ističući da je zakonom moguće oduzeti vlasništvo, ali samo pod uvjetom da je ono u interesu Republike Hrvatske i uz isplatu naknade u tržišnoj vrijednosti oduzetog. Smatra da je prvostupanjski sud nekritički prihvatio utvrđenja iz privremenog rješenja tuženika i izrazio shvaćanje protivno zauzetim stavovima Europskog suda za ljudska prava prema kojima ravnoteža između općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite prava na mirno uživanje vlasništva je općenito postignuta kada je naknada isplaćena osobi čija je imovina oduzeta u razumnom odnosu s njezinom tržišnom vrijednošću utvrđenom u trenutku izvlaštenja. Upućuje da je u konkretnom slučaju njoj isplaćena višesturuko niža naknada od stvarne tržišne vrijednosti predmetne nekretnine koja je već izvlaštena.
2.1. Iznosi prigovore koji se odnose na rješenje suda kojim je odbijen njezin prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe. Nejasnim smatra zaključak suda da bi se mogla popraviti šteta koja joj nastaje izvršenjem, obzirom da ti učinci predstavljaju radove izgradnje ceste na njezinoj nekretnini, bez da joj je plaćena adekvatna naknada, kao i na okolnim nekretninama koje nisu predmet izvlaštenja, a koje nije u mogućnosti koristiti na dosadašnji način. Također joj nije razumljiv stav suda da odgoda nije protivnaa javnom interesu, obzirom da ne može biti u javnom interesu povreda prava na mirno uživanje vlasništva državljanke zemlje članice Europske unije čiji interes preteže nad pravom tijela javne vlasti.
2.2. Ističe povredu prava na pošteno suđenje zbog dugotrajnosti postupka, odnosno da je u periodu od 15 godina onemogućena u vršenju prava vlasništva nad predmetnom nekretninom obzirom da s njom ne može raspolagati. Napominje da je upoznata s izmjenom i dopunom lokacijske dozvole kojom predmetna nekretnina nije obuhvaćena pa smatra da je privremeno rješenje u cijelosti neodrživo. Iznoseći tijek postupka izvlaštenja i stav Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske iznesen u tom postupku, zaključuje da iznos naknade od 855.741,94 kuna određen procjembenim ne odgovora stvarnoj tržišnoj vrijednosti predmetne nekretnine niti se može smatrati pravičnom naknadom pa tuženik nije imao osnove na temelju nepravilno utvrđene naknade donijeti privremeno rješenje. Navodi povredu načela nepristranosti prvostupanjskog suda, jer nije dao adekvatno obrazloženje u svojoj presudi što je protivno članku 19. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske kojim se jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti. Stoga zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u smislu prava na obrazloženu odluku. Iznosi da je tuženik ostalim vlasnicima nekretnina koje graniče s predmetnom nekretninom isplatio tržišnu vrijednost nekretnina u rasponu od 1.177,18- 1.825,82 kn/m2 pa sve do 4.644,41 kn/m2 samo za zemljište, ne računajući nekretninu na kojoj se nalazi kuća tužiteljice, a što upućuje da je isplaćena naknada znatno niža. Mišljenja je da te različite odluke u sličnim predmetnima donesenim od istog suda, odnosno istog upravnog tijela mogu pod određenim pretpostavkama dovesti do povrede načela pravne sigurnosti, a time i do povrede prava na pravično suđenje. Uzimajući u obzir obrazloženje prvostupanjske presude, smatra da joj nisu osigurana izrijekom priznata i implicirana prava na sadržana u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Poziva se na europsku pravnu stečevinu iznoseći brojne presude koje su prema mišljenju tužiteljice primjenjive na konkretan slučaj. Smatra da bez proporcionalne naknade za oduzimanje temeljnog prava opstoji povreda tog prava, a samim time mogućnost da država snosi financijske posljedice iz tog razloga. Obzirom na navedenu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava u istovrsnim predmetima, mišljenja je da je imala legitimna očekivanja da će joj prvostupanjski sud pružiti pravnu zaštitu prilikom ostvarivanja prava na mirno uživanje vlasništva, a što je izostalo. Upućujući na načelo jednakosti oružja, navodi da prvostupanjski sud nije ispitao njezine tvrdnje i dokaze niti je otklonio njezine prigovore koji se odnose na njezino mirno uživanje vlasništva te je cijeli postupak proveden pretjerano formalistički bez mogućnosti da raspravlja o relevantnim činjenicama. Pozivom na praksu Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, osporava i odluku o trošku smatrajući da je, slijedom prethodno iznesenih razloga, sud trebao usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tuženika nadoknaditi cjelokupni trošak upravnog spora. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova upravnog spora kao i sastava žalbe.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da ostaje u cijelosti kod navoda iznijetih u obrazloženju privremenog rješenja te predlaže žalbu odbiti.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jednog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a, koji bi doveo do nezakonitosti pobijane presude.
6. Naime, privremeno rješenje tuženika doneseno je u postupku izvlaštenja na temelju članka 36a. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine" 74/14., 69/17. i 98/19. dalje ZION). Tom odredbom je propisano da kada je u postupku vlasništvo utvrđeno kao neprijeporno, ali se vlasnik nekretnine protivi izvlaštenju odnosno visini naknade utvrđene procjembenim elaboratom iz članka 25. stavka 2. ovog Zakona, Ministarstvo odnosno nadležno tijelo, na zahtjev korisnika izvlaštenja, nakon održane usmene rasprave, donijet će privremeno rješenje o izvlaštenju kojim će potvrditi da je interes Republike Hrvatske utvrđen zakonom ili odlukom iz članka 13. ovog Zakona te naložiti upis prava vlasništva korisnika izvlaštenja u javnim knjigama (stavak 1.). Rješenje iz stavka 1. ovog članka može se donijeti nakon što korisnik izvlaštenja dokaže da je prijašnjem vlasniku stavio na raspolaganje iznos naknade koji je utvrđen procjembenim elaboratom iz članka 25. stavka 2. ovog Zakona (stavak 2.).
7. Budući da je u provedenom postupku na temelju članka 105. stavka 1. Zakona o cestama (Narodne novine, 84/11., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19. i 144/21.) utvrđen interes Republike Hrvatske za izgradnju produžene [adresa] u [adresa] s komunalnom infrastrukturom i novog mosta preko potoka Čučerska reka na česticama koje su u nespornom vlasništvu tužiteljice i za koje je naknada utvrđena procjembenim elaboratom iz članka 25. stavka 2. ZION-a te položena na račun u njezinom vlasništvu, a tužiteljica se kao vlasnica nekretnine protivi visini utvrđene naknade, prvostupanjski sud je pravilnim ocijenio donošenje citiranog privremenog rješenja o izvlaštenju.
8. Tužiteljica presudu prvostupanjskog suda kao i rješenje tuženika smatra nezakonitim, jer joj nije isplaćena pravična naknada za izvlaštenu nekretninu. Međutim, taj žalbeni prigovor je već valjano otklonio prvostupanjski sud obrazlažući da će se o konačnom iznosu naknade za predmetnu nekretninu odlučiti u daljnjem postupku izvlaštenja, kao što je i odlučeno točkom VI. privremenog rješenja, radi čega u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakona na štetu tužiteljice.
9. U odnosu na prigovore o povredi prava na mirno uživanje vlasništva vezano uz članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06., 2/10. i 13/17.) treba reći da to pravo nije apsolutno već je podložno ograničenju koje može propisati država radi zaštite javnog interesa, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno mjerodavnim odredbama ZOIN-a. Naime, prema članku 1. stavku 2. Protokola br. 1 prethodne odredbe ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnim da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom. I Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14.) propisuje da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti (članak 50. stavak 1.). U konkretnom slučaju interes Republike Hrvatske za predmetnu gradnju utvrđen je zakonom, naknada koja je isplaćena tužiteljici određena je sukladno odredbi članka 36.a u svezi odredbe članka 25. stavka 2. ZION-a time da će konačni iznos naknade za predmetnu izvlaštenu nekretninu biti određen nakon provođenja svih dokaza u upravnom postupku. Ovakvo stajalište zauzeto je u dosljednoj upravnosudskoj praksi, primjerice, odluka poslovni broj: Usž-3667/2023 od 21. veljače 2024., a koje shvaćanje je i Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio odlukom broj: U-III-1948/2024 od 4. srpnja 2024.
10. Pored navedenog tužiteljica neosnovano prigovara i povredi ustavnih i konvencijskih prava, jer je prvostupanjski sud 15. veljače 2024. održao raspravu i omogućio strankama pristup sudu, svoju je odluku donio u razumnom roku, poštujući načela i procesna pravila upravnog spora te se uz to očitovao i na sve tužbene navode. Stoga niti prigovori žalbe o povredi prava na pravično suđenje kao bitnog elementa prava na pošteno suđenje nisi osnovani, jer su upravna tijela, kao i prvostupanjski sud razmotrili sve elemente i dali ocjenu u svezi svih okolnosti konkretnog slučaja, a koji bi mogli utjecati na povredu tog načela i povrede prava na pošteno suđenje u svim aspektima bitnim za ocjenu je li došlo do povrede navedenih prava i načela.
11. Zaključno, valja pojasniti da iako osnovano tužiteljica upire na okolnost da su izreka i obrazloženje presude kontradiktorni jer je sud u točki 7. napisao da je tužbeni zahtjev osnovan, isto nije od utjecaja na drukčije rješenje stvari. Naime, riječ je o očitoj omašci u pisanju prvostupanjskog suda, a koju sud po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti može u svako doba ispraviti, sukladno odredbi članka 64. stavka 1. ZUS-a i koja kao takva ne može utjecati na zakonitost presude budući obrazloženje iste u preostalom dijelu sadrži jasne i razumljive razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva.
12. Kraj činjenice da je ova upravna stvar meritorno riješena nisu pravno odlučni niti prigovori tužiteljice u odnosu na rješenje suda kojim je odbijen je prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe.
13. Ovaj Sud ne nalazi osnovanim niti žalbene prigovore usmjerene na zakonitost odluke o trošku upravnog spora obzirom da su određeni u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
14. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužiteljice, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
15. Slijedom navedenog, trebalo je, temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke, a kako tužiteljica nije uspjela sa svojom žalbom, trebalo je u skladu s člankom 79. stavkom 4. ZUS-a odbiti njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (točka II. izreke).
U Zagrebu, 25. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Jelena Rajić
