REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-348/2014-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Petric, odvjetnik iz ZOU Hrvoje Petric i Anita Piližota Petric iz Zagreba, Marulićev trg 17, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10 (ranije ulica Paromlinska 2) OIB 92963223473, koju zastupa punomoćnik OK, dipl. iur., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3202/09-3 od 18. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3835/08-13 od 10. veljače 2009., u sjednici održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3202/09-3 od 18. ožujka 2014., kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženica isplati iznos od 32.340.450,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana utuženja do isplate, te je u točki II. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 725,00 kn.

2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja, dok je u točki II. izreke presude odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova sudske pristojbe za odgovor na žalbu.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz (u ovom postupku s obzirom na vrijeme donošenja drugostupanjske presude) mjerodavne odredbe članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23. – u nastavku teksta: ZPP). Reviziju podnosi zbog svih revizijskih razloga iz članka 385. stavak 1. točka 1-3. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode i predlaže odbiti reviziju, kao neosnovanu.

5. Revizija nije osnovana.

6. U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja kojim traži isplatu ukupno 32,340.450,00 kn (ili iznos od 4,292.315.35 EUR-a, s obzirom na vrijeme donošenja drugostupanjske presude, u nastavku obrazloženja će se radi jednostavnosti koristit samo kunske oznake novčanih iznosa), odnosno iznos od 22.340.450,00 kn kao protuvrijednost 1661 dionice tuženice (prema cijeni jedne dionice na dan 11. svibnja 2007.), te uz to još i 10.000.000,00 kn kao paušalno određen iznos dividende za 1661 dionicu tuženika od 1992. godine pa do utuženja (ili danas - do presuđenja).

8. Ovakav zahtjev, prema obrazloženju pobijane presude suda drugog stupnja, tužitelj činjenično zasniva na tvrdnjama da je od 2. svibnja 1991. do 31. svibnja 1996. bio vlasnik 233 dionice tuženika te da je u navedenom razdoblju na temelju tih (233) dionica stekao pravo na daljnje dionice tužene banke i to po osnovi dividende, stoga da je u konačnici na dan 31. svibnja 1994. trebao imati ukupno 1994. dionice tuženice. Međutim, budući da mu je tuženica „predala“ svega 333 dionice, tužitelj tvrdi da mu je tužena ostala dužna „predati“ još 1661 dionicu. Stoga tužitelj traži isplatu protuvrijednost tih dionica (koje mu nisu „predane) i to zajedno s dividendom koja bi mu na te dionice pripala od 1992. pa do danas. Pritom je ocjena suda drugog stupnja da se tužbeni zahtjev zapravo odnosi na naknadu štete u vidu izmakle koristi, tj. protuvrijednosti dionica koje je prema navodima iz tužbe, tužitelj trebao steći od tuženika, ali se to „stjecanje dionica“ (i posljedično isplata dividende) nikad nije ostvarilo, slijedom čega bi prema navodima iz tužbe, na štetu tužitelja bilo spriječeno povećanje njegove imovine.

9. U ovom postupku tužitelj pobija drugostupanjsku presudu iz svih revizijskih razloga. Pritom valja imati na umu da se sukladno odredbama članka 382. ZPP-a revizija u tom smislu može podnijeti uz određena ograničenja, tj. samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., osim ako se povreda odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost (članak 354. stavak 2. točka 3.), ako je prvostupanjski sud protivno odredbama ZPP-a donio presudu bez održavanja rasprave (članak 354. stavak 2. točka 5.) ili ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica (članak 354. stavak 2. točka 9.), s tim da se revizija može podnijeti i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP, ali samo ako je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

10. Pravilno je sud drugog stupnja, uostalom pazeći i po službenoj dužnosti, ustvrdio da u postupku pred sudom prvog stupnja, nije počinjena neka od apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a. Takvu povredu odredaba parničnog postupka nije počinio niti sud drugog stupnja.

11. Tužitelj se u reviziji (u tri navrata) poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, ističući da pobijana presuda, kao i ona suda prvog stupnja, imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, a posebice zato jer u presudama nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno stoga što su ti razlozi nejasni i proturječni.

11.1. U smislu rečenog, revident izrijekom prihvaća ocjenu pobijane presude da se u ovoj parnici radi o zahtjevu za naknadu štete u iznosu koji odgovara protuvrijednosti dionica za koje tvrdi da ih je trebao steći, a nije (tvrdi da je to stvarna šteta), kao i u iznosu koji odgovara paušalno određenoj dividendi (tvrdi da je to izmakla korist), te da je u ovoj parnici bio dužan dokazati - da mu nije pripao određeni broj dionica na koji je imao pravo, zbog čega tužbom zapravo i traži odštetu. S obzirom na to, revident smatra da je s njegove strane, protivno zaključku iz pobijane presude, zapravo bespredmetno bilo kakvo dokazivanje da je upravo on vlasnik dionica.

11.2. Međutim, u odnosu na ove okolnosti valja ponovno istaknuti da su razlozi nižestupanjskih presuda, u materijalnopravnom smislu, jasni i neproturječni budući da, u pravilu, samo vlasnik (neke stvari ili ovlaštenik kakva prava), odnosno u ovom slučaju samo i jedino dioničar (koji temeljem vlasničkih prava ostvaruje pravo na dividendu), kako su to pravilno ustvrdili nižestupanjskih sudovi, ima aktivnu materijalnopravnu legitimaciju tražiti i ostvariti pravo na naknadu štete koja svoje ishodište ima u vlasništvu dionica. Tu nema nikakve nejasnoće ili proturječnosti, a ponajmanje nedostatka razloga o odlučnim činjenicama.

11.3. Jednako je tako i u odnosu na tvrdnje revidenta da je na ročištu od 4. prosinca 2008. obrazložio kako je tražbina društva PAKA INTERNATIONAL d.o.o. prešla na njega i da u odnosu na ovaj dio pobijane odluke nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, već je u prvostupanjskoj presudi jasno istaknuto da je uvidom u Ugovor o kupoprodaji – ustupanju, utvrđeno da je tužitelj s naznačenim društvom zaključio navedeni ugovor dana 31. svibnja 1996., kojim odnosno društvo prodaje, a tužitelj kupuje dionice tuženika, s tim da je ovim ugovorom određeno da se za tužitelja izda nova potvrda o vlasništvu dionica, uz (važan) zaključak suda prvog stupnja - da je tužitelj dioničar za 333 dionice tuženika tek od 31. svibnja 1996. godine. Dakle, pravno gledajući, u ovom bi se slučaju radilo o pravnom poslu kupoprodaje i ustupanja dionica s tim da, osim toga, ništa drugo što bi potvrđivalo navode revizije, u odnosnom ugovoru nije utvrđeno. Drugostupanjski sud pritom nastavljajući se na ovakav zaključak suda prvog stupnja, ustvrđuje da tužitelj nije dokazao da bi 1990. i 1991. bio vlasnik dionica tuženika (govori o početne 233 dionice) na osnovi kojih bi mu tih godina (kao fizičkoj osobi) trebala pripasti dividenda u vidu novih dionica, s tim da je tuženik dividendu za te godine isplaćivao u novcu, ali ne u novim dionicama i to isplatom u novcu fizičkim osobama, a ne pravnim kao što je PAKA INTERNATIONAL d.o.o., sve to u skladu s Odlukom tuženice o izdavanju dionica (što tužitelj potvrđuje u svojoj reviziji). Dakle i u odnosu na ovaj dio nižestupanjskih odluka postoje jasni i dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koji se mogu ispitati, budući da je ključna okolnost tužiteljeva vlasništva dionica, protivno navodima iz tužbe, nastupila tek 1996. godine.

11.4. Protivno tvrdnjama revizije, nižestupanjskih sudovi nisu počinili niti druge bitne povrede, posebice one relativno bitne iz članka 354. stavak 1. u vezi s člancima 5 i 8. ZPP, odnosno člankom 221.a ZPP-a, jer su polazeći, prije svega od činjeničnih navoda iz tužbe i nesporne pravne naravi ove parnice (naknada štete), pravilno primijenili pravila o teretu dokazivanja – zaključivši da tužitelj, iz prije naznačenih razloga, nije dokazao svoje tvrdnje o odštetnoj odgovornosti tužene i visini možebitne štete i to niti glede stvarne štete ni izmakle koristi. Pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da je tužitelj u ovakvoj parnici trebao dokazivati (a nije) postojanje općih pretpostavki odštetne odgovornosti tuženice iz članka 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96. - u daljnjem tekstu: ZOO/91), a ne neke druge okolnosti koje se, uz ostalo, jasno odnose na nešto sasvim drugo, odnosno kako to izrijekom navodi revizija, zapravo na „spornu privatizaciju tuženice“ ili drugačije rečeno - na u to vrijeme (po tužitelju upitnu) poslovnu politiku banke, koju u najvećem dijelu svoje revizije tužitelj kritizira smatrajući da su, s obzirom da je on pravni sljednik društva PAKA INTERNATIONAL d.o.o. (kao osnivača tuženice) u odnosu na njega ta politika ili poslovne odluke banke trebale biti drugačije, (pritom tvrdi da mu pripada pravo na dodatne dionice i pripadajuću dividendu „zbog povećanja osnivačkog fonda tuženika uplatama iz revalorizacijskih rezervi“). Zato i navodi da bi mu pripadali utuženi novčani iznosi pretrpljene štete. Prema tome, polazeći od prije iznesenih okolnosti, činjenica neprovođenja daljnjih dokaza na koje upućuje revizija, zasigurno i bez daljnjega ne bi dovela do drugačije i za tužitelja u bilo kom pogledu povoljnije odluke.

12. U odnosu na tvrdnju tužitelja da su sudovi pogrešno primijenili odredbe o preinaci tužbe iz članka 191. ZPP-a, valja istaknuti da je pravilna ocjena drugostupanjskog suda prema kojoj je tužitelj tijekom postupka preinačio tužbu, jer je zapravo promijenio činjeničnu osnovu svoje tužbe koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo. To se najbolje može ocijeniti kroz okolnosti da bi takva promjena činjeničnog supstrata zahtijevala utvrđivanje (i dokazivanje) nekih drugih ili sasvim drugačijih činjenica važnih za odluku o tužbenom zahtjevu, koji je prije toga činjenično bio utemeljen na (ponavlja se) slijedećim tvrdnjama - da je od 2. svibnja 1991. do 31. svibnja 1996. tužitelj bio vlasnik 233 dionice tuženika te da je u navedenom razdoblju na temelju tih (233) dionica stekao pravo na daljnje dionice tužene banke i to po osnovi dividende, stoga da je u konačnici na dan 31. svibnja 1994. trebao imati ukupno 1994. dionice tuženice. Međutim, budući da mu je, prema navodima tužbe, tuženica „predala“ svega 333 dionice, tužitelj tvrdi da mu je tužena ostala dužna „predati“ još 1661 dionicu, stoga (početnim) tužbenim zahtjevom traži da mu se naknadi šteta u vidu protuvrijednosti tih dionica, zajedno s dividendom koja bi mu na te dionice trebala pripasti od 1992. do „danas“. U podnesku od 18. prosinca 2008., kako to pravilno obrazlaže sud drugog stupnja, tužitelj činjenično bitno mijenja svoju tužbu tvrdeći da su mu dionice čiju protuvrijednost traži, trebale pripasti ne s osnove dividende, već zato jer je tuženica povećavala svoj osnivački fond, a nije razmjerno tome povećavala i broj dionica. U reviziji tužitelj dodatno (u dva navrata) ističe da je tijekom postupka tvrdio kako mu pripada pravo na dodatne (nove) dionice i pripadajuću dividendu zbog povećanja osnivačkog fonda tuženika uplatama iz revalorizacijskih rezervi, posebno navodeći da je on time zapravo kumulirao pravne osnove svog tužbenog zahtjeva. Slijedom toga, protivno ovakvim navodima, izraženo shvaćanje drugostupanjskog suda u procesnom smislu sukladno je članku 191. stavak 1. ZPP-a jer se u ovom slučaju ne radi o promjeni, dopuni ili ispravku pojedinih navoda tužbe iz stavka 3. tog članka pa se radi nepotrebnog ponavljanja revidenta upućuje na taj dio obrazloženja pobijane odluke.

12.1. Treba posebno istaknuti da se u ovom slučaju, iz prije navedenih razloga ne radi o promjeni pravne osnove (koja nema za posljedicu preinačenje tužbe – članak 191. stavak 3. ZPP) već o izmjeni ključnih činjeničnih navoda tužbe. Prema odredbi članka 186. stavak 3. ZPP-a, sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan, međutim, sudovi su vezani bitnim činjeničnim navodima tužbe. Stoga njihova promjena kao u ovom slučaju neupitno ima za posljedicu preinaku tužbe i posljedično tome izostanak ocjene žalbenih navoda od strane drugostupanjskog suda koji se odnose na novi (izmijenjeni) činjenični supstrat.

13. Odbijajući tužbeni zahtjev sud prvog stupnja utvrđuje da je iz članka 1. ugovora od dana 31. svibnja 1996. utvrđeno kako je tužitelj od društva PAKA INTERNACIONAL. d.o.o., kupio 333 dionice tuženika, dok je člankom 2. tog ugovora određeno da se na temelju istog izda nova potvrda o vlasništvu dionica za tužitelja, slijedom čega zaključuje da su neosnovani tužbeni navodi prema kojima je tužitelj dioničar tuženika još od 1991. godine. Pozivajući se na odredbe članka 226. stavak 2. i 4. Zakon o trgovačkim društvima („Narodne novine“, br. 111/93, 34/99, 121/99 – vjerodost. tumač., 52/00 – Odluka USRH, 118/03 i 107/07. – u daljnjem tekstu: ZTD), sud prvog stupnja ističe da u odnosu prema društvu vrijedi kao dioničar onaj tko je upisan u knjizi dionica, s tim da samo ta osoba ima pravo na isplatu dividende i to tek ako ostvaruje članska prava u društvu u vrijeme kada se za točno određene dionice isplaćuje dividenda, s tim da zahtjev za isplatu prema društvu nastaje tek kad glavna skupština donese odluku o uporabi dobiti, stoga prije toga dioničar ne može postaviti zahtjev prema društvu (niti pred sudom) za isplatu dividende. Time je sud prvog stupnja pravilno ustvrdio da Ugovor o kupoprodaji – ustupanju od 31. svibnja 1996. u odnosu na konkretnu tražbinu tužitelja iz ove parnice, protivno navodima revizije, nema „retroaktivni“ učinak, a niti to kod ovakvih okolnosti (u odnosu na prava tužitelja iz osnove stečenih dionica 1996. godine) mogu imati bilo kakve naknadne odluke pravne osobe PAKA INTERNATIONAL d.o.o.

13.1. Potvrđujući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud, jednako kao i sud prvog stupnja, ističe da tužitelj nije dokazao vlasništvo dionica prije 1996. godine, a niti je dokazao da bi mu pravo na dividendu u vidu novih dionica društvo PAKA INTERNACIONAL d.o.o., ustupilo ugovorom od 31. svibnja 1996. godine.

13.2. Tužitelj zapravo u svemu prihvaća ovakav zaključak ističući slijedeće (citira se revizija):

„Drugostupanjski sud pravilno zaključuje da je eventualno pravo na dividendu u vidu novih dionica 1990. i 1991. godine mogao steći jedino PAKA INTERNATIONAL d.o.o. kao tadašnji dioničar tuženika, a ne tužitelj koji je vlasnik spornih dionica postao tek 1996. godine. Točno je da je to pravo pripadalo društvu PAKA INTERNATIONAL d.o.o. i da je cit. društvo Ugovorom o ustupanju dionica od 31. 5. 1996. prenijelo na tužitelja predmetne 333 dionice tuženika, a ne i potraživanja daljnjih, novih dionica tuženika. Međutim na ročištu od 4.12. 2008. tužitelj je na poseban upit suda da objasni što znači biti pravni sljednik društva PAKA INTERNATIONAL d.o.o. naveo da je Odlukom o povratu i ustupanju od 27.5.1996. društvo PAKA INTERNATIONAL d.o.o. prenijelo sva prava i imovinu na tužitelja kao svojeg osnivača i člana navedenog društva. Ovu činjenicu tuženik nije osporio, stoga tužitelj nije držao potrebnim istu dalje dokazivati.“

13.3. Polazeći od ovakvog sadržaja revizije, dakle, kada sam tužitelj izrijekom priznaje da nije „držao potrebnim dokazivati“ prije navedene okolnosti, koje tuženica, za razliku od njegovih tvrdnji, čvrsto osporava tijekom cijelog postupka, nema druge nego zaključiti jednako kao i nizestupanjskim sudovi - da tužitelj nije dokazao svoje navode o prenošenju prava i imovine na onaj način koji bi ga mogao dovesti u povoljniji pravni položaj u ovoj parnici. Drugostupanjski sud dodatno pojašnjava i ponavlja da pravo na isplatu dividende ima samo dioničar, potvrđujući tako pravno shvaćanje suda prvog stupnja, naglašavajući da u ovom postupku zapravo nije ni sporno - da tužitelj (nikad) nije bio tuženikov dioničar glede 1661 dionice, a niti tužbom traži da se utvrdi njihovim vlasnikom, slijedom čega, uz ono što je u obrazloženju naveo prvostupanjski sud, dodatno utvrđuje neosnovanim tužiteljev zahtjev za isplatom dividende u iznosu od 10.000.000,00 kn.

14. Neosnovano je pritom i pozivanje revidenta na općepoznate okolnosti u svezi s društvom PAKA INTERNATIONAL d.o.o. jer takvih okolnosti u ovom slučaju nema, a niti se iz revizijskih navoda o internetskim stranicama ili likvidaciji tog društva može opravdati tvrdnja o općepoznatim okolnostima koje nije trebalo dokazivati. Naprotiv takvi revizijski navodi zorno ukazuju na očigledne propuste tužitelja u odnosu na predlaganje relevantnih dokaza u ovom postupku, stoga su pravilne ocjene nižestupanjskih sudova o nedokazanosti važnih činjenica, te su posljedično tome s pravom primijenili pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a.

15. Prema članku 226. ZTD-a, (1) Dionice koje glase na ime upisuju se u registar dionica društva s oznakom imena, prebivališta, odnosno tvrtke i sjedišta imatelja dionica, ako je društvo izdalo dionice bez nominalnog iznosa njihov broj, a ako je riječ o dionicama s nominalnim iznosima njihov broj i nominalni iznos. (2) U odnosu prema društvu vrijedi kao dioničar koji ima dionicu što glasi na ime samo onaj tko je upisan u registru dionica. Ako je društvo izdalo dionice u nematerijaliziranom obliku, mjerodavno je stanje na računu dioničara kojeg za dionice društva vodi zakonom za to ovlaštena pravna osoba. (3) Kada se prenosi dionica koja glasi na ime, brisanje ranijeg dioničara i upis novoga provodi se u registru na temelju zahtjeva kome se mora pridonijeti dokaz o tome da je dionica prenesena. Financijske institucije koje skrbe o dionicama koje glase na ime dužne su uz naknadu za to potrebnih troškova dati društvu sve potrebne podatke za vođenje registra dionica. (4) Ako je netko po mišljenju društva neopravdano upisan u knjizi dionica kao dioničar, društvo može brisati upis samo onda ako je prije toga o tome obavijestio dioničara i dalo mu primjereni rok za prigovor. Ako dioničar prigovori nakanjenome brisanju u roku koji mu je dan, ne može ga se brisati iz knjige dionica. (5) Ovi propisi na odgovarajući se način primjenjuju i na privremenice. (6) Svaki dioničar ima pravo zahtijevati od društva da ga izvijesti o podacima u registru dionica koji se na njega odnose i o tome tko su imatelji i kojih dionica u društvu. Društvo smije podatke iz registra upotrebljavati samo u ostvarenju svojih zadataka u odnosu na dioničare. Podatke se u ostale svrhe može koristiti ako se dioničar tome ne usprotivi. Dioničare se mora na primjereni način obavijestiti o pravu da se tome mogu usprotiviti. (Člankom 39. Zakona o izmjenama i dopunama ZTD-a - „Narodne novine“, br. 107/07.- isključena je mogućnost da se izdaju dionice koje glase na donositelja, slijedom čega u prije navedenom članku brisane riječi: „koje glase na ime“.)

16. U reviziji se neosnovano ističe da je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pritom se tužitelj poziva na pojedinačno naznačene odredbe Zakona o bankama i drugim financijskim organizacijama (Sl. list SFRJ, br. 77/88), odnosno Statut tuženice (Sl. glasnik Zagrebačke banke d.d. br. 6/89). Međutim, tim i takvim pozivanjem na dužnost skupštine tuženika da odlučuje o povećanju osnivačkog fonda te o izdavanju i vlastitih vrijednosnih papira i kupnji vrijednosnih papira, odnosno o društvu PAKA INTERNATIONAL d.o.o. kao osnivaču i njegovom pravnom predniku, tužitelj zapravo činjenično sasvim potvrđuje zaključak suda drugog stupnja o preinaci tužbe i njezinom nedopuštanju (o tome u odlomku 12. ove presude).

17. Konačno valja ponoviti da tužitelj u najvećem dijelu svoje revizije, zapravo osporava način na koji je tuženica odlukama svoje skupštine ostvarivala tekuću poslovnu politiku pa i prilikom samih strukturalnih promjena u društvu, bilo prema osnivačima ili dioničarima. Međutim, sasvim je jasno da nijedno društvo nikome, dakle ni dioničarima niti bilo kome drugom pa ni tužitelju, svojim poslovnim potezima, gledajući u sasvim općenitom pa i konkretnom smislu, ne može jamčiti uspjeh ili u ovom slučaju ostvarenje dobiti kojoj se nadao tužitelj. S druge strane i što je za odluku o tužbenom zahtjevu najvažnije, budući da u ovom postupku radi naknade štete pred nizestupanjskim sudovima ni približno, a kamoli sa sigurnošću nije utvrđeno da bi tuženica u svom poslovanju u odnosu na tužitelja postupala nezakonito ili protupravno ili s grubom nepažnjom, odnosno da je postupanjem tužene banke tužitelj bilo kako oštećen (polazeći u krajnjem slučaju i od načina na koji je tužitelj vodio ovaj parnični postupak), to je tužbeni zahtjev bez daljnjega pravilno odbijen uz obrazloženja nižestupanjskih sudova koja u bitnome prihvaća i ovaj revizijski sud.

18. Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je primjenom članka 393. ZPP-a, valjalo presuditi kao u izreci.

Zagreb, 25. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil