Poslovni broj: Usž-2997/2023-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Jelene Rajić, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja DC iz [adresa], EC i ĆC, oboje iz [adresa], svi zastupani po opunomoćeniku Borku Bebiću, odvjetniku U Splitu, Kneza Višeslava 16, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, Split, Gundulićeva 29A i Ministarstva financija Republike Hrvatske, Sektora za naknadu oduzete imovine, Zagreb, Ivana Lučića 6, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-419/23-12 od 11. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-419/23-12 od 11. svibnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/20-01/15, URBROJ: 514-04-02-01- 01/07-22-02 od 22. studenog 2022. i rješenja Ureda državne uprave u Splitsko- dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/15- 01/05, URBROJ: 2181-05-01/020-19-26 od 5. studenog 2019. godine. Sudskim rješenjem, istog poslovnog broja i datuma, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.
2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 5. studenog 2019., kojim je tužiteljima utvrđeno pravo na naknadu za čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina], pobliže opisanih u tom rješenju, u ukupnom iznosu od 18.772,00 kn, koji iznos je tužiteljima, svakom u 1/3 dijela, dužno isplatiti Ministarstvo financija Republike Hrvatske.
3. Protiv prvostupanjske presude tužitelji su podnijeli žalbu u kojoj, u bitnome, osporavaju zaključak prvostupanjskog suda da se, temeljem članka 52. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 98/19., dalje: Zakon o naknadi), predmetne nekretnine ne mogu vratiti u vlasništvo i posjed tužiteljima kao bivšim vlasnicima, pri čemu je iz obrazloženja presude nejasno na temelju koje uredbe je Republika Hrvatska stekla pravo vlasništva, odnosno uknjižila predmetne nekretnine na svoje ime. Navode da je zemljišnoknjižni upis prava vlasništva na ime Republike Hrvatske, izvršen 1994. temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 40/92, dalje: Uredba o zabrani raspolaganja), neosnovan i ništetan. Kako se Republika Hrvatska uknjižila na temelju te Uredbe, a temeljem koje se nije mogla uknjižiti i steći pravo vlasništva, između ostalog jer je upis prava vlasništva izvršen nakon prestanka važenja te Uredbe, to u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 52. Zakona o naknadi niti se Republika Hrvatska ima smatrati trećom osobom u smislu te zakonske odredbe. Ističu da zemljište koje je predmetom povrata nije privedeno namjeni niti se nalazilo u vojnom ili drugom kompleksu ili bilo ograđeno, kako je to i utvrđeno vještačkim nalazom tijekom ranijeg postupka. Bez obzira što je predmetno zemljište u zemljišnim knjigama bilo upisano na Savezni sekretarijat za narodnu obranu bivše države (SSNO), ono nije bilo u njegovom posjedu, pa slijedom toga ni Republika Hrvatska nije mogla steći vlasništvo tog zemljišta niti je danas u njezinom posjedu. Tuženik se nije osvrnuo na žalbene razloge tužitelja, odnosno obrazložio zašto ih ne prihvaća niti je sud otklonio takav propust tuženika, čime tužiteljima nije pružena sudska zaštita glede nezakonitog postupanja tuženika. Navode i da je Ministarstvo financija Republike Hrvatske suglasno sa navodima tužitelja. Slijedom navedenog, predlažu usvojiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova spora, uključujući i trošak sastava ove žalbe.
4. Tuženik i zainteresirane osobe nisu dostavili odgovore na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud osporenom odlukom nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.
7. Tuženik je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsko rješenje, doneseno u ponovnom postupku, kojim je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije moguća naturalna restitucija jer podaci spisa predmeta daju osnovu za zaključak da je ovdje riječ o izuzetku od vraćanja u vlasništvo oduzete imovine, propisanog člankom 52. Zakona o naknadi, zbog već stečenog prava treće osobe, Republike Hrvatske.
8. Sporne nekretnine su na temelju podataka spisa predmeta eksproprirane za potrebe Ministarstva narodne obrane odnosno SSNO radi izgradnje vojnog objekta trajnog karaktera na predjelu Divulje te su bile uknjižene kao društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist države SFRJ - SSNO u Beogradu.
9. Člankom 1. stavkom 1. i 2. Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske („Narodne novine“ , broj: 52/91.) propisano je da Republika Hrvatska postaje vlasnikom društvenih sredstava, pod kojima se smatraju i nekretnine na teritoriju Republike Hrvatske, kojima je kao sredstvima Federacije upravljala i raspolagala bivša JNA i SSNO.
9.1. Stupanjem na snagu te Uredbe (3. listopada 1991.), odnosno po sili same te Uredbe, Republika Hrvatska je postala vlasnikom nekretnina kojima je raspolagala JNA i SSNO, čime je stupila u prava i obveze koje je do donošenja citirane Uredbe u odnosu na te nekretnine imao SSNO bivše države. Stoga se, u konkretnom slučaju, ne može dovoditi u sumnju da je vlasništvo predmetnih nekretnina Republika Hrvatska stekla temeljem Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske, koja je propis, pa upis prava vlasništva Republike Hrvatske u zemljišne knjige, temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja, nije pravno odlučan za donošenje drugačije odluke u ovoj upravne stvari.
10. Dakle, kako iz naprijed navedenog proizlazi da je Republika Hrvatska, kao treća osoba, temeljem valjane pravne osnove stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama prije stupanja na snagu Zakona o naknadi, to je osnovano prvostupanjski sud potvrdio zaključak upravnih tijela da ta činjenica predstavlja zapreku naturalnom povratu spornih nekretnina temeljem odredbe članka 52. Zakona o naknadi. Stajalište da je Republika Hrvatska, na temelju valjanog pravnog osnova u postupku sukcesije od prethodne države, treća osoba u smislu te zakonske odredbe, zbog čega nema mogućnosti vraćanja oduzete imovine u vlasništvo prijašnjem vlasniku ili njegovim nasljednicima, zauzeto je u nizu ranije donesenih upravnosudskih presuda.
11. Iz istog razloga, neprivedenost nekretnine namjeni nije pravno odlučna za primjenu članka 52. Zakona o naknadi, a temeljem koje osnove je javnopravno tijelo pravilno odlučilo o zahtjevu tužitelja.
12. S obzirom na navedeno, tužitelji žalbenim navodima nisu doveli u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, radi čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelji pravilnost osporene presude pobijaju ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumače, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.
13. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
14. Kako tužitelji nisu uspjeli u sporu, to su, temeljem članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), pravilno odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova spora, a i iz istog razloga i temeljem iste zakonske odredbe, odbijeni su i sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.
15. Slijedom navedenog, trebalo je, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24.), odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 25. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
