REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-153/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića i Dragana Katića, članova vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Flio d.o.o. Zagreb, OIB 39808838633 iz Zagreba, Slavonska avenija 56, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Staničić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Grada Kaštela, OIB 08727843572, Kaštel Sućurac, Braće Radića 1, kojeg zastupa punomoćnik Vinko Samardžić, odvjetnik u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2249/2019-2 od 25. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-8690/2015 od 15. travnja 2019., u sjednici održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 4.506.839,02 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 5. srpnja 2006. g. do 31. prosinca 2007. g., a od 1. siječnja 2008. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotna poena.“ II. Dužan je tuženik Grad Kaštela, OIB: 37694441282, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju Flio d.o.o. Zagreb, OIB: 39808836833, iznos od 700.000,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 29. studenog 2004. g. do isplate po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 29. studenog 2004. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-od 12% godišnje u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g.,

-koja se, u periodu od 1. kolovoza 2015. g. pa nadalje, obračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužitelj tražio isplatu glavnice od 1.540.000,00 kn s pripadajućim kamatama iz ovog osnova, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.“".

2. Drugostupanjski je sud odbio žalbe stranaka i potvrdio prvostupanjsku presudu.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4031/2021 od 9. listopada 2023. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2249/2019-2 od 25. ožujka 2021. u odnosu na sljedeća pravna pitanja:

"1. Je li ugovor sklopljen između jedinice lokalne samouprave i obveznika plaćanja komunalnog doprinosa ništetan ako se tim ugovorom utvrđuje visina komunalnog doprinosa i dospijeće plaćanja po toj osnovi (za slučaj da obveznik komunalnog doprinosa zaposli određene radnike i njihov određeni broj) suprotno od Odluke predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave kao općeg akta podzakonske naravi na koju je ovlast za propisivanje toga prenesena Zakonom o komunalnom gospodarstvu kao općem aktu zakonske naravi, a s obzirom da ti opći akti ne predviđaju umanjenje plaćanja s naslova komunalnog doprinosa u slučaju navedenog zapošljavanja?

2. Je li ugovor raskinut ako tužitelj nije ispunio obvezu, a radi se o raskidu učinka ex lege u slučaju neispunjenja obveze tužitelja, i ima li u tom slučaju osnove presuditi temeljem ugovora kao osnovi utuženog potraživanja, čak da je ta osnova i valjana?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik je protiv navedene presude podnio reviziju u odnosu na pravna pitanja zbog kojih je revizija dopuštena. Predložio je da ovaj sud prihvati reviziju.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija nije osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.240.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama s osnova ostvarenog, a neisplaćenog umanjenja komunalnog doprinosa radi zapošljavanja radnika s prebivalištem na području tuženika.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je :

- da je Gradsko poglavarstvo Grada Kaštela 10. veljače 2003. donijelo je Zaključak klasa: 022-05/03-01/02 ur. broj 2134/01-01-03-03-9 kojim se zadužuje ured Gradonačelnika u vezi zaključivanja ugovora s investitorom o stimuliranju zapošljavanja i to na način da trgovački centar Kaštela zaposli djelatnike i to najmanje pedeset djelatnika koji s danom 1. ožujka 2003. imaju prebivalište na području [adresa] na razdoblje od pet godina za što se istom odobrava stimulacija od 10.000,00 kn po takvom djelatniku, a koja stimulacija će se realizirati umanjenjem obveza investitora po osnovi komunalnog doprinosa,

- da je čl. 2. ugovora od 6. kolovoza 2003. sklopljenim između investitora (prednika tužitelja) i ovdje tuženika ugovoreno da će se ukupni iznos komunalnog doprinosa od 20.579.000,00 kn, sukladno Zaključku Gradskog poglavarstva tuženika, umanjiti za iznos od 10.000,00 kn po svakom zaposlenom radniku uz ispunjenje slijedećih uvjeta kumulativno: da radnik ima prebivalište na području tuženika, da radnik ima zaključen ugovor o radu s pravnim prednikom tužitelja ili bilo kojom drugom pravnom ili fizičkom osobom koja obavlja poslove u TC Kaštela, da ugovor o radu s radnikom bude zaključen na razdoblje od najmanje 5 godina i da radnik ima radno mjesto u TC Kaštela,

- da je dogovoreno da će tuženik stimulaciju odobriti tek po zapošljavanju pedesetog radnika koji ispunjava navedene uvjete, a stimulacija će se povećavati za isti iznos po svakom novom zaposlenom radniku, s tim da će se za iznos stimulacije umanjiti posljednji, četvrti obrok, ali samo u slučaju ispunjenja uvjeta,

- da je u čl. 4. ugovora od 6. kolovoza 2003. navedeno da se, u slučaju da pojedinom radniku s ispunjenim uvjetima za isplatu stimulacije prestane ugovor o radu prije proteka roka od 5 godina, računajući od dana zaključenja tog ugovora o radu, tužitelj obvezuje odmah zaključiti novi ugovor o radu s novim radnikom koji ispunjava uvjete i to na razdoblje najmanje do isteka 5 godina, računajući od zaključenja ugovora o radu s radnikom kojem je prestao ugovor o radu, jer u protivnom mora izvršiti povrat iznosa od 10.000,00 kn za koji mu je umanjena visina komunalnog doprinosa,

- da je precizirano da će se visina stimulacije umanjenja utvrditi po ugovornim stranama neposredno prije dospijeća četvrtog obroka kada će se sastaviti poseban prilog s popisom djelatnika koji ispunjavaju uvjete, nakon čega će se posljednji obrok umanjiti za utvrđen iznos stimulacije,

- da je četvrti obrok komunalnog doprinosa dospijevao na naplatu 11. svibnja 2004., a stranke su neposredno prije dospijeća tog obroka trebale sastaviti poseban prilog s popisom djelatnika koji ispunjavaju uvjete iz tog članka (aneks ugovora) te nakon toga, utvrditi umanjenje komunalnog doprinosa odnosno visinu stimulacije te posljednji obrok za tako utvrđen iznos stimulacije umanjiti,

- da je tuženik, na opetovane tužiteljeve upite, izbjegavao sklopiti aneks ugovora, da je tuženik slijedom toga četvrti obrok platio u cijelosti 13. veljače 2004. prije dospijeća (dospijeće 11. travnja 2004.),

- da je odlučujući trenutak za ocjenu postojanja i visine stimulacije bio trenutak dospijeća četvrtog obroka za uplatu komunalnog doprinosa, znači 11. travnja 2004. sukladno odredbi članka 1. ugovora od 6. kolovoza 2003.,

- da je neposredno prije dospijeća četvrtog obroka uplate komunalnog doprinosa tužitelj zaposlio 70 radnika s prebivalištem na području tuženika,

- da što se tiče preostalih radnika koji su nabrojani i popisani u pisanom nalazu i mišljenju vještaka Ivanka od 6. studenoga 2012. da se radi o radnicima koji su zaposleni nakon 11. travnja 2004. te ih tužitelj nije mogao predočiti tuženiku kao zaposlene radnike na dan kad se trebala utvrđivati visina stimulacije (neposredno prije dospijeća četvrtog obroka komunalnog doprinosa) jer su oni zaposleni nakon tog dana iz kojih razloga sud ove radnike nije uzeo u obzir prilikom obračuna stimulacije koja je pripadala tužitelju.

10.1. Nižestupanjski su sudovi zaključili da je neposredno prije dospijeća četvrtog obroka uplate komunalnog doprinosa tužitelj mogao tuženiku uspješno dokazati da je zaposlio sedamdeset radnika s prebivalištem na području tuženika i da mu je za svakog od tih radnika trebalo priznati iznos umanjenja odnosno stimulaciju od 10.000,00 kuna po radniku sukladno odredbama ugovora od 6. kolovoza 2003. stoga je prema odredbi čl. 2. st. 5. predmetnog ugovora tužitelju zadnji obrok komunalnog doprinosa trebao biti umanjen za 700.000,00 kn, a tužitelj je zadnju ratu komunalnog doprinosa platio 13. veljače 2004., prije dospijeća. Stoga su nižestupanjski sudovi ocijenili da je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je zatražena isplata stimulacije od 2.240.000,00 kuna trebalo djelomično prihvatiti za iznos od 700.000,00 kuna, dok je u preostalom dijelu, kojim je zatražena isplata od 1.540.000,00 kuna tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

10.2. Nižestupanjski sudovi su ocijenili i da predmetni ugovor od 6. kolovoza 2003. nije protivan odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14, 36/2015, 68/2018 dalje ZOKG) i Odluci o komunalnom doprinosu tuženika (Službeni list grada Kaštela broj 5/04, 6/04, 7/04, 2/05, 5/05 i 2/07) stoga su zaključi da sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 dalje: ZOO) predmetni ugovor nije ništetan.

10.3. Nižestupanjski sudovi su u odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije predao bankovnu garanciju zaključili da je s dospijećem četvrtog obroka komunalnog doprinosa tužitelj u cijelosti isplatio sve obroke komunalnog doprinosa pa i onaj koji je primjenom čl. 2. predmetnog ugovora trebao biti umanjen, stoga je u situaciji kada je ugovor, u dijelu koji se odnosi na plaćanje komunalnog doprinosa u cijelosti realiziran, dok u neznatnom dijelu ugovor nije ispunjen (predaja bankarske garancije) takav prigovor tuženika sukladno čl. 367. ZOO, prema kojem se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze, neosnovan.

11. Prema odredbi čl. 31. st. 1. ZOKG komunalni doprinosi su novčana javna davanja koja se plaćaju za građenje i korištenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz čl. 30. st. 1. tog Zakona te je prema st. 2. ZOKG komunalni doprinos prihod jedinice lokalne samouprave dok je čl. 31. st. 7. ZOKG uređeno da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnom doprinosu kojom se, između ostalog utvrđuju opći uvjeti i razlozi zbog kojih se u pojedinačnim slučajevima može odobriti djelomično ili potpuno oslobađanje od plaćanja komunalnog doprinosa.

12. Znači ZOKG propisano je da se u pojedinim slučajevima može odobriti djelomično ili potpuno oslobađanje od plaćanja komunalnog doprinosa, a da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave utvrđuje uvjete i razloge pod kojim se to može odrediti. U ovom sporu Gradsko poglavarstvo Grada Kaštela 10. veljače 2003. donijelo je Zaključak klasa: 022-05/03-01/02 ur. broj 2134/01-01-03-03-9 kojim se zadužuje ured Gradonačelnika u vezi zaključivanja ugovora s investitorom o stimuliranju zapošljavanja i to na način da trgovački centar Kaštela zaposli djelatnike i to najmanje pedeset djelatnika koji s danom 1. ožujka 2003. imaju prebivalište na području [adresa] na razdoblje od pet godina za što se istom odobrava stimulacija od 10.000,00 kn po takvom djelatniku, a koja stimulacija će se realizirati umanjenjem obveza investitora po osnovi komunalnog doprinosa. Znači odredba predmetnog ugovora o djelomičnom oslobađanju od plaćanja komunalnog doprinosa donesena je od strane nadležnog tijela tuženika na temelju ZOKG. Stoga ugovor sklopljen između jedinice lokalne samouprave i obveznika plaćanja komunalnog doprinosa kojim je ugovoreno djelomično oslobađanje od plaćanja komunalnog doprinosa ako obveznik plaćanja ispuni određene uvjete, a ispunjenje kojih uvjeta donosi dobrobit za lokalnu zajednicu, u činjeničnim okolnostima ovog spora nije suprotan Zakonu, Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva i predmetni ugovor nije ništetan, što je odgovor na prvo naznačeno pitanje.

13.1. Predmetnim ugovorom od 6. kolovoza 2023. određeno je da se investitor obvezuje komunalni doprinos za izgradnju komercijalnog centra Merkatone Emmezeta u Kaštel Sućurcu platiti u četiri obroka, određena je dinamika plaćanja, određena je jednokratna stimulacija od 10.000,00 kn po djelatniku kojeg investitor zaposli na razdoblje od pet godina, a koji ima prebivalište na području [adresa] (a za koji iznos će se umanjiti komunalni doprinos), kao i da se investitor, prednik tužitelja, obvezao izdati bankovnu garanciju ovdje tuženiku.

13.2. Bankarska garancija je jedan od instrumenata osiguranja obveza stranaka iz ugovornog odnosa. Banka se garancijom obvezuje korisniku garancije da će mu u granicama visine iznosa navedenog u garanciji naknaditi štetu koju trpi zbog izostanka činidbe dužnika iz osnovnog ugovora – nalogodavca za izdavanje garancije. Znači banka koja izdaje garanciju osigurava osobu u čiju je korist izdala garanciju (vjerovnik iz temeljnog ugovora) protiv rizika izostanka ispunjenja odnosno neurednog ispunjenja obveze glavnog dužnika obeštećujući korisnika garancije isplatom određenog novčanog iznosa navedenog u garanciji, ako dužnik ne ispuni obvezu ili istu neuredno ispuni.

13.3. U ovom sporu, uz utvrđenje da je ugovor realiziran, osim u neznatnom dijelu, jer nije predana bankarska garancija, a koja je zaštita od rizika neizvršenja ili neurednog izvršenja obveze, koji rizik se u ovom sporu nije ostvario jer je obveza izvršena u cijelosti i to prije dospijeća, stoga u činjeničnim okolnostima ovog spora nije nastupio raskid ugovora ex lege, što je odgovor na drugo naznačeno pitanje.

14. Slijedom iznesenog nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo.

15. Stoga revizija tuženika nije osnovana i na temelju odredbe članka 393. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

16. Kada vijeće ovog suda povodom prijedloga za dopuštenje revizije dopusti reviziju zbog pravnog pitanja koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, vijeće revizijskog suda dopušta reviziju u odnosu na naznačeno pitanje/a s vjerojatnošću da se radi o važnom pitanju za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni dok tek vijeće ovog suda, kada ispituje pobijanu presudu zbog pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena, u odluci povodom revizije će s izvjesnošću ocijeniti postoje li razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog koje je dopuštena ili oni ne utječu na donošenje drugačije odluke.

Zagreb, 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić