REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 83 P-2035/2023-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Gordani Lazović i Mariu Sukno, odvjetnicima u Odvjetničkom uredu Gordana Lazović i ĐO u [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobiji odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Gordane Lazović, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika ŽOP, odvjetničke vježbenice, dana 25. veljače 2025.

p r e s u d i o j e:

I./ Usvaja se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici ŽO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 16.725,26 eura pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućim na:

- iznos od 0,06 eura od dana 01.05.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 31,34 eura od dana 01.06.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 53,87 eura od dana 01.07.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 48,74 eura od dana 01.08.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 67,98 eura od dana 01.09.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 57,83 eura od dana 01.10.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 50,20 eura od dana 01.11.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 73,41 eura od dana 01.12.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 87,75 eura od dana 01.01.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 77,35 eura od dana 01.02.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 78,88 eura od dana 01.03.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 71,40 eura od dana 01.04.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 73,71 eura od dana 01.05.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 99,11eura od dana 01.06.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 102,68 eura od dana 01.07.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 130,80 eura od dana 01.08.2011. godine pa do isplate, - iznos od 120,59 eura od dana 01.09.2011. godine pa do isplate,

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

- iznos od 104,69 eura od dana 01.10.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 104,27 eura od dana 01.11.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 102,53 eura od dana 01.12.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 108,31 eura od dana 01.01.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 114,66 eura od dana 01.02.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 114,85 eura od dana 01.03.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 110,86 eura od dana 01.04.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 112,48 eura od dana 01.05.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 114,86 eura od dana 01.06.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 112,23 eura od dana 01.07.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 6.752,72 eura od dana 09.07.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 7.647,07 eura od dana 31.07.2012. godine pa do isplate,

sve to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II./ Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužiteljici ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.780,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama počev od 25. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III./Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenih 16.725,26 eura do 16.961,34 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom kao neosnovan, a u roku od 15 dana.

IV./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 20.01.2021. godine navodi kako je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 25.05.2006. godine zaključila Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 85.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Tužiteljica je čl. 2. istog Ugovora o namjenskom kreditu preuzela obvezu prema tuženiku da će anuitetnom otplatom pored iznosa kredita tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je kamata prema odredbama istog ugovora određena kao

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a u trenutku zaključenja ugovora iznosila je 4,50% godišnje. Rok otplate kredita ugovoren je na 20 godina, a namjena kredita je kupnja stana. Tužiteljica ističe kako se u međuvremenu mjesečna obveza po predmetnom kreditu drastično uvećala uslijed nezakonito ugovorene odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi, kao i nezakonito ugovorene valutne klauzule, te je tužiteljica bila prinuđena uslijed nemogućnosti daljnjeg servisiranja kreditnih obveza, na način kako je to zahtijevao tuženik prodati predmetnu nekretninu i dana 09.07.2012. godine tužiteljica sukladno tomu i izvršila prijevremenu otplatu istog kredita u cijelosti. Nadalje, tužiteljica navodi kako je u međuvremenu protiv tuženika pred Naslovnim sudom ustala tužbom radi isplate preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta po osnovi nezakonito mijenjanih kamatnih stopa u istom Ugovoru o namjenskom kreditu, te se predmetni postupak vodio pod poslovnim brojem P- 7264/2014 i pravomoćno okončan je na način da je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom po navedenoj osnovi. U međuvremenu je Vrhovni sud RH donio odluku u predmetu broj Rev- 2221/2018 od dana 03.09.2019. godine, kojom je potvrdio Presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2018. godine, kojom je presuđeno da je među ostalim i tuženik kao poslovna banka povrijedio kolektivna prava i interese potrošača- korisnika kredita time što je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio i nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedeno je postupanje tuženika za posljedicu imalo neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, što je postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a za tužiteljicu je rezultiralo i financijskim gubitkom u vidu preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta i po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Budući da je u predmetnom Ugovoru o kreditu odredba, kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak utvrđena ništetnom predmetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to tužiteljica smatra kako je tuženik u obvezi vratiti joj sve više naplaćene iznose mjesečnih anuiteta, koji su uvećani u periodu od 01.01.2009. godine pa do dana 31.07.2012. godine, kada je izvršena prijevremena otplata kredita. Nastavno, tužiteljica ističe kako je ista za potrebe ovog postupka sačinila izračun iz kojeg je razvidno kako je u navedenom periodu tuženik po osnovi ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak od tužiteljice naplatio 127.795,27 kuna, koji iznos ista potražuje od tuženika sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana isplate svakog mjesečnog anuiteta u navedenom periodu, pa slijedom navedenog, a nakon provedenog knjigovodstvenog-financijskog vještačenja u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 07.04.2022. sa osnova pretplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111 st. 1 ZOO-a iznos od 126.016,46 kuna / 14.867,14 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako je navedeno u točci I izreke ove presude, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženika navodi kako tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o primjeni CHF valutne klauzule te kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 127.795,24 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose unutar tog iznosa teku od dospijeća do isplate (s osnove navodne preplate uslijed primjene CHF valutne klauzule). Tuženik u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava iskazanu vrijednost predmeta spora te traži da sud na brz i prikladan način utvrdi realnu vrijednost kako bi osujetio

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

manipulaciju s naknadom troškova postupka i podnošenjem izvanrednih pravnih lijekova. Deklaratorni tužbeni zahtjev je neuredan jer tužitelj prepričava ugovorne odredbe, a sudska praksa ima jasan stav o sadržaju pravne zaštite koju tužitelj traži. Kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu, zastario je i neosnovan. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 20. veljače 2015.g. Iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, razne treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Zbog toga, tuženik ovime ističe prigovor promašene aktivne, materijalno pravne legitimacije tužitelja. Osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove jest ta da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/20071 od 6. svibnja 2010.g. u kojoj se navodi: Odluka je dostupna na mrežnoj stranici USRH . Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Utoliko, činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao korist bez osnove, na teret tužitelja, ne odgovaraju pravom stanju stvari. Činjenični historijat tužbe ne podupire ni osnovu, niti visinu kondemnatornih zahtjeva. Ni slova o tome kako je tužitelj došao do traženih novčanih iznosa. Tužba je nekonkluzivna. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora te osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Na tužitelju je teret dokaza o tim činjenicama, jer se potrošačka svojstva NE presumiraju. Tužitelj se neosnovano poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača jer su utvrđenja iz tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača. Tužitelj nije dokazao taj slučaj. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/172 od 20.03.2018. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme,

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije, te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle, normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti. Europska komisija uputila je 11. travnja 2018. godine Europskom parlamentu Prijedlog Direktive EUROPSKOG PARLAMENTA i VIJEĆA o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD) (u nastavku: "Prijedlog Direktive"). Primjena Prijedloga Direktive na sporove poput ovog predviđena je u okviru popisa propisa koji se nalazi u Prilogu I. Iz navedenog proizlazi kako Europska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU, i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog ove Direktive bude prihvaćen tad će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu sa osnovnim načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno donošenjem zakonodavnog akta Hrvatskog Sabora, usklađenog s Direktivom. Tuženik pri tom posebno ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom2, pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive.3 Dakle, Europska komisija u opisanim okolnostima nema u vidu retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare. Zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda koju tuženik inače pobija ustavnom tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Uz svo poštovanje prema odlukama VSRH, suditi, u nedostatku zakonskog propisa, kako radnja treće osobe – tužba neke udruge za zaštitu potrošača – predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno „stvaranje novih“, odnosno „nadomještanje nepostojećih“ propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora i čl. 23. P) ugovora u kojem, neposredno prije vlastitog potpisa, tužitelj potvrđuje da je upoznat s obvezama iskazanim u valutnoj klauzuli te da pristaje na sve rizike promjene tečaja. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,50%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20000224_jpr/source/ref_20000224_jpr. e n.pdf dostupno je izlaganje Vice-guvernera ĐOP od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi: „Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“ Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. GOP održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke: „Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju. Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. 38. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Žguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji viceguverner HNB-a GO prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice- guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na najnoviju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tužitelj bio informiran o banci dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove.

3. Ovdje je potrebno navesti kako je u ovom postupku sud prvotno donio presudu P-3198/21 od 28.10.2022. kojom je usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 126.016,46 kuna /14.867,14 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose do isplate, za razdoblje od 01.05.2010. do 31.07.212. po osnovi preplaćenih iznosa zbog ništene odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, te trošak parničnog postupka od 25.246,48 kuna/3.350,78 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, te odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

4. Županijski sud u Osijeku rješenjem Gž-128/2023-2 od 23.02.2023. ukinuo je prethodno navedenu presudu ovog suda i predmet vratio na ponovni postupak.

5. U obrazloženju istog rješenja stoji Između izreke pobijane presude i njenih razloga postoji proturječnost. U izreci je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 126.016,46 kuna/ 14.867,14 eura (126.016,46 : 7,53450 = 16.725,26 eura) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose čiji zbroj iznosi 126.025,49 kuna/ 16.726,46 Eura kn sa pripadajućim kamatama, pa osnovano u žalbi tužena ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP- a jer je presuda nerazumljiva, proturječna i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega istu nije moguće ispitati, jer nije jasno i razložno za koji iznos je tužbeni

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

zahtjev prihvaćen. Osim toga, pravilno u žalbi ističe tužena da prvostupanjski sud u obrazloženju presude pod točkom 4. konstatira da je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka KO, iako ti dokazi nisu provedeni, naime, niti je saslušana tužiteljica, niti bilo koji svjedok, pa tako ni imenovana, imajući pri tome u vidu da je tužiteljica predlagala saslušanje zaposlenice LO koja je sudjelovala pri zaključenju Ugovora, o kojem prijedlogu sud nije niti donio odluku.

6. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o namjenskom kreditu (list 7-13 spisa), obračun kredita po početno ugovorenoj kamatnoj stopi (list 14 spisa), očitovanje viceguvernera Švicarske nacionalne banke ĐOP (list 33-69 spisa), izvod iz novinskih članaka (list 71), izvod iz sudske prakse (list 83-98, 107-119 spisa), presliku zk izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 101- 103 spisa), pročitao vještvo dipl. oec. Đure Lobaša (list 12-142 spisa) i pisanu dopunom vještva (list 205-207 spisa), zatim proveo ponovnu pisanu dopunu vještva (list 286-292 spisa)kao i saslušanjem tužiteljice (list 252-253 spisa), dok je u podnesku od 17.05.2023. tuženik povukao prijedlog za saslušanjem svjedoka LO.

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.

8. Među strankama nije sporno da su iste dana 25.05.2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužiteljici kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 85.000,00 CHF uz redovnu kamatu od 4,50% promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, interkalarnu kamatu jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunsko protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Interkalarna kamata obračunava se na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15-og dana od dana do kojeg je izvršen obračun. O visini obračunate interkalarne kamate banka obavještava korisnika kredita. U slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine koja proizlazi iz ovog Ugovora, korisnik se obvezuje platiti kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama banke koje su promjenjive, odnosno zakonsku zateznu kamatu u koliko ista bude viša, računajući od dospijeća tražbine do namirenja.

9. Čl. 3. i 4. stranke ugovaraju rok otplate kredita 20 godina, a da kredit dospijeva 25.05.2027.

10. Čl. 7. stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima od po 533,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odlukama o kamatnim stopama banke korisnik pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom anuitetnom iznosu kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu sa Općim uvjetima poslovanja kreditora.

11. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu, a počev od dospijeća prvog anuiteta. Anuiteti dospijevaju na naplatu najranije prvog dana u narednom mjesecu od onog mjesecu kojem je kredit stavljen u otplatu, a najkasnije drugog mjeseca u mjesecu u kojem je kredit iskorišten.

12. Sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorene valutna klauzula, ništetne te ima li tužiteljica pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora za razdoblje od siječnja 2009. do srpnja 2012. Sporno je i radi li se u konkretnom slučaju o potrošačkom Ugovoru, imajući u vidu da tuženik osporava tužiteljici svojstvo potrošača, kao i aktivnu legitimaciju iz razloga jer tužiteljica moa dokazati da li je samostalno plaćala kredit, te je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja.

13. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužiteljica navodi kako je predmetni ugovor zaključila u poslovnici tuženika na Trešnjevci u Zagrebu, a temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od cca 54.000,00 CHF za kupnju stana. U cijelosti je otplatila predmetni kredit. Njoj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitala je ugovor prije potpisivanja, te je shvatila odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivala takav skok anuiteta. Prvotno joj je rata iznosila 2.500,00 kn, a kasnije 5.000,00 kn. Nije mogla pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko joj nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njezini osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko joj nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Zaprimala je obavijesti o promjeni kamatne stope. Stan je koristila isključivo za vlastito stanovanje. Nije bila vlasnik obrta niti tvrtke. Nitko joj nije govorio niti o kretanju tečaja valute u budućnosti. Ona se nešto malo interesirala o promjeni tečaja ali ništa značajno. Nije dobila otplatni plan u EUR-ima. Nije se interesirala za kredite u drugim bankama jer je bila klijent tuženika.

14. Prije svega valja reći da tuženik neosnovano ističe da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor.“ Tužiteljica osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C- 774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužiteljice kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. – Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. – Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. – Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza (saslušanje tužiteljice i druge dokaze), niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

15. Sama činjenica da je tužiteljica potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o namjenskom kreditu iz kojeg je razvidno da je tužiteljici isplaćen kredit za kupnju stana, a iz pregleda prometa po kreditu proizlazi da je kreditne uplate vršila upravo tužiteljica, dok iz priloženog zk izvatka proizlazi kako je stan za koji joj je odobren kredit od strane tuženika upisan kao vlasništvo tužiteljice.

16. U odnosu i na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice potrebno je navesti uplata treće osobe ni na koji način ne delegitimira tužiteljicu od potraživanja jer se radi o tražbini iz ugovornog odnosa u kojem je tužiteljica korisnik kredita, a kako će se korisnik i treća osoba kasnije razračunavati je stvar njihovog internog odnosa koji se ni na koji način ne tiče tuženoga. Da su uplate vršene u ime, za račun i po nalogu tužiteljice kao korisnika kredita treća osoba može i usmenom cesijom prenijeti svoju tražbinu na korisnika kredita. Da je tome tako ukazuje se i činjenicom kako je tuženik u svojoj dokumentaciji sve rate kredita knjižio upravo na ime tužiteljice.

17. Nadalje ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Navedeno iz razloga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen 13.10.2008., dakle u razdoblju na koje se odnose naprijed spomenute presude s ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s promjenom Odluke o kamatnim stopama tuženika i ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF te se tužiteljica na spomenute odluke pozvala, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, osim onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26. svibnja.2020.).

20. U ovom postupku prema stavu ovog suda tuženik nije dokazao da je informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.

21. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu i kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF.

22. Radi utvrđenja činjenice preplaćenih anuiteta upravo po osnovi razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate(na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Đuri Lobašu iz čijeg vještva je utvrđeno kako su tužiteljica i dana 25.05.2006. zaključili Ugovor broj 3206407226/06, Stambeni kredit za kupnja stana u iznosu od 85.000,00 CHF, odnosno 396.572,94 HRK preračunato po srednjem tečaju Banke koji na dan 13.6.2006. iznosi 4,665564 CHF/HRK u 240 jednakih mjesečnih anuiteta (kamata je sadržana u anuitetima), anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno svakog 1. u mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta koji iznosi 533,62 CHF, odnosno 2.489,64 HRK, Kamatna stopa: 4,50% godišnje (početna), Datum isplate: 13.06.2006. Početak otplate: 01.08.2006. Zadnja uplata: 31.07.2012. Tuženik je mijenjao visinu kamatne stope

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

po kreditu, počevši od: 5,15% - primjena od 23.10.2007., 5,80% - primjena od 24.2.2008., 6,30% - primjena od 3.7.2009., 6,05% - primjena od 11.5.2010., 5,50%

- primjena od 8.11.2010., 5,25% - primjena od 2.7.2011. Otplatni plan prema početnoj kamatnoj stopi uključuje sljedeće promjene tijekom trajanja otplate kredita: 13.06.2006. Ugovor o kreditu broj 3206407226/06, datum isplate 01.08.2006. Redovna otplata 31.07.2012. Razlike po osnovi promjene tečaja računaju se na način da se od iznosa anuiteta u HRK valuti po otplatnom planu BANKA na dan dospijeća pojedinog anuiteta, a koje su izračunate po tečaju prema datumima plaćanja (Prilog 3., stupac "F") oduzme iznos anuiteta u HRK valuti po otplatnom planu FIKSNI i tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita (Prilog 3., stupac "A"). Od tako dobivene razlike HRK anuiteta oduzima se HRK iznos već izračunatih hipotetskih preplaćenih kamata (Prilog 3., stupac "K" - iznos koji je izračunat i pojašnjen u metodologiji izračuna preplaćenih kamata), a kako bi se dobio čisti iznos preplate koji se odnosi samo na tečaj (Prilog 3., stupac "M"). Takvim izračunom razlike dospjelih anuiteta u HRK valuti između otplatnih planova BANKA i FIKSNI (od koje se oduzeo HRK iznos preplaćenih kamata), dobile su se HRK preplate po tečaju u HIPOTETSKOM MODELU (Prilog 3., stupac "M"). HIPOTETSKI MODEL zasniva se na projekciji da će korisnik kredita dospjele anuitete otplaćivati u točnom iznosu i točno na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. S obzirom da se stvarne uplate korisnika kredita razlikuju od hipotetskih uplata, sačinjen je izračun s uključenim stvarnim uplatama korisnika (STVARNI IZRAČUN) na način da su se HRK uplate sučeljavale s otplatnim planom FIKSNI po tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita. Od tako dobivene razlike HRK anuiteta oduzima se HRK iznos već izračunatih stvarnih preplaćenih kamata (Prilog 3., stupac "L**"- iznos koji je izračunat i pojašnjen u Metodologiji izračuna preplaćenih kamata), a kako bi se dobio čisti HRK iznos preplate Tužitelja koji se odnosi samo na tečaj (Prilog 3., stupac "S" - u kojem su prikazana samo potraživanja Tužitelja). Pri takvom izračunu, uplate su se raspoređivale prema dospjelim prioritetima plaćanja, sukladno članku 172. ZOO-a (prvo se plaćaju zatezne kamate, zatim redovne kamate i na kraju se otplaćuje glavnica). Tako dobiveni iznosi preplate, predstavljaju iznose na koje Tužitelj ima pravo zaračunati zatezne kamate (razlika uplata u odnosu na otplatni plan fiksni), a iskazani su u prilogu 3., stupcu "s=potraživanje tužitelja tečaj (HRK)". Zatezne kamate za određeni datum u kojem postoji kašnjenje u plaćanju, obračunavale su se primjenom Zakonom propisanih kamatnih stopa zateznih kamata važećih u predmetnom razdoblju obračuna, kao i primjenom metode obračuna koja vrijedi u predmetnom razdoblju (jednostavna metoda s proporcionalni kamatnjakom na bazi stvarnog broja dana u godini). U skladu s utvrđenjima činjenica iz dostavljene dokumentacije te metodologijom izračuna iz Nalaza, vještak je, na konačni datum 31. srpnja 2012. godine mišljenja kako ukupni iznos preplaćenog tečaja (prijeboj pozitivnih i negativnih razlika) – razlika tečaja iznosi 126.016,46 HRK (preplata tužitelja).

23. Prigovarajući istom vještvu u podnesku od 21.09.2021. tuženik je naveo kako prigovara nalazu i mišljenju jer vještak uzima u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita. Dakle, kada je kasniji, aktualni tečaj bio viši, vještak računa preplatu tužiteljici, međutim, kada je kasniji, aktualni tečaj bio niži, vještak isto zanemaruje i ne uzima u obzir prilikom izračuna. Isto tako pozvan je vještak da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu sa pravilima knjigovodstveno-financijske znanosti i vještine te da na temelju dokumentacije priložene u spisu izradi nalaz i mišljenje. Tuženik ističe kako uzimanje u obzir samo činjenica koje idu u korist tužiteljici, a ne i onih koje idu u korist tuženika, nije u skladu s pravilima financijske i pravne struke. Naime, do promjene tečaja nije dolazilo odlukama tuženika već neovisnog tijela, HNB-a, a u slučaju eventualnog utvrđenja

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

nepoštenosti valutne klauzule posljedica je naprosto njeno neprimjenjivanje. Nema podloge za zaključak da bi aprecijacija bila zahvaćena eventualnom ništetnošću, a deprecijacija ne bi. Jednostavno, nema drugog parametra za izračun tečajne razlike od tečaja važećeg na dan isplate, kao nepromjenjivog, bez parcijalnog uzimanja u obzir samo višeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Razlika se ima računati kao sveukupna razlika tečaja uključujući pozitivne i negativne razlike. Vještak uopće ne uzima u obzir situacije kada je tečaj pozitivan za tuženika jer je tužiteljica platila manje nego je dužna primjenom tečaja na dan isplate kredita. Isto potvrđuje i Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi u presudi posl. br. Gž- 1077/2020 od 2. veljače 2021. godine u kojoj je sud zauzeo stav da prilikom izračuna tečajne razlike treba uzeti u obzir i razdoblje negativnih tečajnih razlika te izračunati ukupan zbroj i pozitivnih i negativnih tečajnih razlika.

24. U pisanoj dopuni vještva vještak je naveo kako odbija kao činjenično neistinit prigovor Tuženika da je prilikom izračuna preplaćenog tečaja u obzir uzimao samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita. Odnosno da je zanemario i nije uzeo u obzir slučajeve kad je tečaj na dan uplate anuiteta bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Kao potvrdu naveden tvrdnje, vještak upućuje na detaljnije razmatranje tablice izračuna potraživanja Tužiteljice, koja se daje u Prilogu 3. IZRAČUN PREPLAĆENOG TEČAJA: Ukoliko se promotri razdoblje od plaćanja 1. do 29. anuiteta (s izuzetkom plaćanja 28. anuiteta), vidljivo je da je tečaj na dan plaćanja (stupac `N´ u Prilogu 3.) bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Nakon tog razdoblja sve do otplate kredita, tečaj po kojem je Tužiteljica plaćala dospjele anuitete bio je cijelo vrijeme viši od tečaja na dan isplate kredita (početnog tečaja), a što je rezultiralo potraživanjem Tužiteljice. Međutim, iako je Tužiteljica neprestano od 30. anuiteta, obveze po kreditu plaćala po višem tečaju od početnog te je stoga ostvarila potraživanje po tečajnim razlikama, isto u stupcu `S´ Priloga 3. za razdoblje plaćanja od 30. do 45. anuiteta nije vidljivo. Razlog zašto nisu uzeta u obzir pobrojana potraživanja Tužiteljice upravo jest u činjenici uračunavanja prethodno opisanih dugovanja Tužiteljice, odnosno izračuna potraživanja Tužiteljice po načelu `prijeboja˙ (da se od potraživanja oduzme dugovanje). Vještak je također u tablici izračuna potraživanja Tužiteljice po osnovi preplaćenog tečaja (Prilog-3.), u stupcu R1 prikazao strukturu isključivih potraživanja Tužiteljice, bez oduzimanja slučajeva kad je zbog nižeg tečaja plaćala manje, naslovljenu kao `pozitivne razlike – potraživanje Tužitelja HRK´. Takvo isključivo potraživanje Tužiteljice po osnovi preplaćenih tečajnih razlika iznosi 128.328,61 HRK. Nasuprot tome, u tablici izračuna potraživanja Tužiteljice po osnovi preplaćenog tečaja (Prilog-3.), u stupcu R2 prikazana je strukturu isključivih dugovanja Tužiteljice, bez oduzimanja slučajeva kad je zbog višeg tečaja plaćala više, naslovljenu kao `negativne razlike – dugovanje Tužitelja HRK´. Takvo isključivo dugovanje Tužiteljice po osnovi manje plaćenih tečajnih razlika iznosi 2.312,15 HRK. Usporedbom ovih iznosa dobivenih bez međusobnog prebijanja potraživanja i dugovanja Tužiteljice s iznosom koji je vještak izračunao u izvornom Nalazu i Mišljenju jasno proizlazi da je od vještaka izračunati iznos potraživanja Tužiteljice zapravo razlika, odnosno prijeboj koji uključuje međusobna dugovanja i potraživanja po osnovu tečajnih razlika, odnosno i slučajeve kad je došlo do preplate zbog višeg tečaja i slučajeve kad je došlo do dugovanja Tužiteljice zbog nižeg tečaja od početnog. 128.016,46 HRK = 128.328,61 HRK - 2.312,15 HRK .

25. Ovaj sud u cijelosti je prihvatio navedeno vještva kao objektivno i stručno, jer je sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta,

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje.

26. U odnosu na prigovor tuženika koji se temelji na činjenici da je određene mjesece tužiteljica plaćala niže anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega nje primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud, te ovaj sud iz navedneih razloga nije uzeo u obzir izračun negativnih razlika.

27. Pritom tuženiku valja odgovoriti da isti, u odnosu na iznos tzv. negativne razlike nije do zaključenja prethodnog postupka eventualno istaknuo niti prigovor radi prebijanja niti protutužbu niti do zaključenja glavne rasprave eventualno prigovor prijeboja, a u kojim slučajevima bi sud jedino bio ovlašten i dužan umanjiti tražbinu tužiteljice sa potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnom razlikom (tako i VSRH u presudi poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023.).

28. Naime, osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora je da stranka takav svoj zahtjev pravilno postavi i istakne, što znači da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalno pravni prigovor prijeboja (Rev 549/2023). U konkretnom slučaju tuženik nije postupio na taj način već je samo prigovorio nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka da je trebao uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku za vrijeme kad je tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio niži. Stoga potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.

29. Sa tim u vezi Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 279/2023-2 od 16. svibnja 2023., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2964/2022-2 od 20. rujna 2022., zbog pravnog pitanja: ''Treba li sud u postupcima u kojima tužitelj postavlja restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, točnije umanjiti s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja CHF na dan isplate kredita?". Vrhovni sud Republike Hrvatske u proširenom vijeću od trinaest sudaca donio je 18. prosinca 2023. presudu broj Rev 549/2023-4, u kojoj je zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

isplate kredita. "Iz spisa proizlazi da tuženica tijekom postupka nije postavila protutužbeni zahtjev niti je na određen način istaknula materijalnopravni prigovor prijeboja ili procesnopravni prigovor radi prebijanja, već je samo općenito osporavala visinu tužiteljeve tražbine, pa stoga nema procesnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice s osnova restitucije u vezi s negativnom tečajnom razlikom na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. "

30. Slijedom svega navedenog sud je tužiteljici po osnovi preplate zbog primjene valutne klauzule, a temeljem činjenice onoga što je tužiteljica stvarno preplatila u tijeku otplate kredita dosudio pozitivne razlike bez uračunavanja minusa koji su nastali s osnova nižeg tečaja s obzirom da tužitelicaj nije nepošten stjecatelj, niti je išta stekla plaćajući po nižem tečaju od početnog pa da bi se tim iznosima trebala umanjivati njena tražbina, pa je po tom osnovu sud tužiteljici i dosudio iznos glavnice naveden u izreci presude s zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.

31. U odnosu na zastaru tražbine s osnova ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli potrebno je navesti kako ista nastupa tek 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. Radi navedenog nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku, dok je predmetna tužba podnesena 20.04.2021., to je tuženikov prigovor zastare dijelu neosnovan. 32. U odnosu na sniženje zahtjeva tužiteljice u podnesku od 30.03.2023. u odnosu na zahtjev iz tužbe od 127.795,27 kn potrebno je navesti da smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno čl. 191 st. 3. ZPP-a ne predstavlja preinaku tužbe, iz čega proizlazi da za smanjenje tužbenog zahtjeva ne treba pristanak tuženika, pa se stoga tuženik tom smanjenju ne može protiviti. Slijedom navedenog, niti se tuženik može protiviti smanjenju tužbenog zahtjeva niti isti s tog osnova, može potraživati parnični trošak od tužitelja u smislu čl. 158. ZPP-a, već ima pravo na trošak sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a. Prema stavu ovog suda isto tako nije riječ niti o smanjenju već o specifikaciji zahtjeva nakon provedenog vještačenja za koju nije potreban pristanak tuženika.

33. No sve i da se takvo sniženje smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, S obzirom da povučeni dio tužbenog zahtjeva predstavlja samo 1,39% (inicijalno postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno njegov neznatni dio, u smislu odredaba čl. 158. i čl. 154. st. 5. ZPP-a tuženik nema pravo na zahtijevani trošak tuženiku za povučeni dio nije nastao nikakve poseban trošak.

34. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se zahtijeva da joj tuženik na ime razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od 16.725,26 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 01.05.2010. do konačne otplate, tj. 31.07.2012., te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke presude, dok je tužiteljica odbijena u preostalom dijelu za koji je snizila tužbeni zahtjev u odnosu i to preko dosuđenih 16.725,26 EUR do iznosa iz tužbe od 16.961,34 EUR sa pipajućom zateznom kamarom slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presuda pod točkom IV.

35. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, temelji se na

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

36. Budući da je u sporu tužiteljica uspjela u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužiteljici cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 500,00 EUR, za sastav podneska od 17.06.2021., 30.09.2021., i 07.04.2022., 30.03.2023., 17.07.2024. 500,00 EUR za svaki podnesak, za sastav podneska od 22.04.2021., 06.10.2021., 25.10.2021. i 02.12.2024. 125,00 EUR za svaki podnesak, te za pristup na ročište 06.10.2021., 07.09.2022., 13.10.2023., 22.10.2024., 15.01.2025. 500,00 EUR za svako ročište, za sastav odgovora na žalbu 500,00 EUR, ukupno 6.500,00 EUR, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 1.625,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 108,33 EUR i presudu u iznosu od 215,01 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP), kao i trošak nužnog financijskog vještačenja u iznosu od 331,80 EUR.

37. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema konačnom zahtjevu iz podneska od 30.03.2023. u iznosu od 16.725,26 EUR.

38. Tužiteljici je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 8.780,14 EUR, time da tužiteljici nije dosuđen trošak sastava podneska od 06.10.2022. budući da je sadržaj istog podneska mogla iznijeti na ročištu koje je održano istog dana za koje joj dosuđen puni iznos tarife i time ne stvarati dodatan trošak, dok joj je za sastav podneska od 22.04.2021., 06.10.2021., 25.10.2021. i 02.12.2024. umjesto zatraženih 250,00 EUR dosuđen iznos od 125,00 EUR, odnosno 25% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1. Tarife budući da istima dostavlja sudu dokaz o plaćenom predujmu za vještačenje i sudskoj pristojbi, te se navedeni podnesci ne mogu smatrati obrazloženim u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife pa je trošak istih tužiteljici dosuđen sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II i IV. 39. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN broj 78/15), a počev od donošenja ove presude, tj. 25. veljače 2025. do isplate.

U Zagrebu, dana 25. veljače 2025.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

P o s

l

.

b r

. 8 3 P -

2 0 3

5 /

0 2

3 -

5 3

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika