Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-437/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Jasmine Crnić člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Davor Radić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Radić i Radić u Splitu, protiv prvotuženika neupisane stečajne mase iza ... Split, [osobni identifikacijski broj], koju zastupa stečajni upravitelj Marko Plavetić, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Zagreba, Boškovićeva 7 i drugotuženika AN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zdravko Baburak odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv dijela presude Općinskog suda u Splitu, broj P-6074/2016 od 30. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, broj P-6074/2016 od 30. listopada 2019. u pobijanom dijelu u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi prvotuženiku i drugotuženiku parnični trošak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno naknade štetu u iznosu od 200.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. studenoga 2015. do isplate, te je odbijen i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka I. izreke), a naloženo je tužitelju naknaditi tuženicima troškove postupka i to prvotuženiku u iznosu ukupno 75.312,00 kuna, drugotuženiku ukupno 158.125,00 kuna, a za više zatraženi trošak prvotuženika od 5.625,00 kuna zahtjev prvotuženika je odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući istu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a pobija i odluku o troškovima postupka, s prijedlogom da se prvostupanjska odluka preinači i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno ukine i vrati na ponovni postupak.

2.1. Iako tužitelj u žalbi navodi da pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, iz sadržaja žalbe proizlazi da tužitelj pobija presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i naloženo tužitelju naknaditi tuženicima parnični trošak, pa je ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) uzeo da tužitelj djelomično pobija prvostupanjsku presudu i to u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi prvo tuženiku i drugotuženiku parnični trošak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog neispunjenja od strane tuženih Sporazuma o suradnji od 19. prosinca 2007. sklopljenog između tužitelja kao davatelja usluga i drugotuženika kao primatelja usluga i to, kako proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe, u iznosu od 200.000,00 eura jer je krivnjom tuženika stan koji je po Sporazumu trebao biti prodan tužitelju po cijeni izgradnje bio opterećen založnim pravom, te je ovršen i prodan trećim osobama zbog čega ga nije mogao kupiti tužitelj po povlaštenoj cijeni izgradnje.

7. Tijekom postupka prvotno tuženi bio je ...o.o. koji je pripojen ... koja je pak tijekom trajanja postupka brisana iz sudskog registra rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj Tt-20/3644-2 od 1. listopada 2020. a postupak je nakon prekida nastavljen rješenjem Općinskog suda u Splitu broj P- 6074/2016 od 23. veljače 2024. protiv neupisane stečajne mase iza ... Split.

8. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj i drugotuženik 19. prosinca 2007. sklopili Sporazum o suradnji kojim se tužitelj obvezao dati svoje stručno znanje i poduzeti sve potrebite radnje kako bi se u Izmjenama i dopunama GUP-a predvidjela mogućnost nove poslovne zgrade na čest. zem. [katastarska čestica], a za uzvrat, kada bude predviđena stambeno-poslovna izgradnja na navedenoj čestici drugotuženik će prodati tužitelju nekretninu površine 120m[2] po cijeni izvođenja radova s tim da ta obveza ostaje na drugotuženiku osobno, bilo kakvoj tvrtki, poduzeću ili obrtu u njegovom vlasništvu ili suvlasništvu, kao i bilo kojoj drugoj tvrtki koja bi preuzela investiciju;

- da nije sporno da su stranke po izgradnji zgrade dogovorile da stan 23. etaža, 330/10000 dijela predstavlja upravo stan koji drugotuženi prema Sporazumu o suradnji se obvezao prodati tužitelju po cijeni izvođenja radova;

- da je lokacijska dozvola ishođena u lipnju 2009., građevinska dozvola u siječnju 2010., nekretnina je izgrađena i obavljen je tehnički pregled u svibnju 2011., a uporabna dozvola u srpnju 2011.

- da je 22. lipnja 2013. pokrenut ovršni postupak kod Općinskog suda u Splitu broj Ovr-3288/13 prijedlogom za ovrhu na temelju ovršne isprave Raiffeisenlandesbank Karten-Rechenzentrum und Revisionsverband iz Austrije, kao ovrhovoditelja protiv ... - pravnog prednika prvotuženika kao ovršenika, te da je predmet ovrhe među ostalim i stan 23. etaža, 330/10000 dijela;

- da je rješenjem broj Z-10034/13 od 10. travnja 2014. u zemljišnoj knjizi za K. O. [katastarska općina] dopuštena zabilježba ovrhe, među ostalim i za stan 23. etaža, 330/10000 dijela a koji je nesporno predmet Sporazuma;

- da je 17. prosinca 2014. obustavljena ovrha za nekretninu na 23. etaži 330/10000 dijela jer je ovrhovoditelj podneskom od 16. prosinca 2014. povukao prijedlog za ovrhu te je Rješenjem broj Z-4849/15 od 23. travnja 2015. dopušteno brisanje zabilježbe ovrhe utvrđenjem vrijednosti nekretnine njenom prodajom i namirenjem iz iznosa dobivenog prodajom i to na 330/10000 dijela čest. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] K. O [katastarska općina] vlasništva AB-KOD d.o.o.

- da su 9. listopada 2015. kao vlasnici predmetnog stana 23. etažu 330/10000 dijela u z. u. [broj ZK uloška] za čest. zem. [katastarska čestica] na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 23. srpnja 2015. upisani RN i ZN;

- da je tužitelj u iskazu naveo da su mu tuženici u više navrata slali prijedloge ugovora, da je on pristao na traženu kupoprodajnu cijenu od 200.000,00 eura, no da nije mogao skupiti taj iznos pa su tuženici prodali stan drugim osobama;

- da je iz iskaza drugotuženika i svjedoka MN utvrdio da je na cijeloj zgradi u kojoj je i predmetni stan 23. etaža, 330/10000 dijela od 120 m2 bila upisana hipoteka za korist Erste banke, koja je kupcima izdavala brisovna očitovanja kada bi joj bio uplaćen određen iznos dobiven kupoprodajom, a da je u slučaju tužitelja to bio iznos od 180.000,00 eura koji tužitelj međutim nije uplatio u razdoblju od 2011. do 2015.

- da je iz iskaza svjedoka DN – suvlasnik i direktor pravnog prednika tuženika utvrđeno da je tužitelj 2011. pozvan na sklapanje kupoprodajnog ugovora za stan koji je odabrao za cijenu koju su dogovorili i tužitelj ju je trebao platiti nakon što se ishodi uporabna dozvola i izvrši uknjižba, no da je tužitelj rekao da u tom roku ne može platiti cijenu, pa da su ga odlučili pričekati, a 2014. mu je napisao pismo da su predugo čekali na plaćanje i da će stan prodati nekom drugom.

9. Na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je ocijenio da tuženici nisu onemogućili tužitelja u kupnji nekretnine niti su kupnju sprječavali založni dužnik i vjerovnik u ovršnom postupku, već da tužitelj svojom voljom nije realizirao kupoprodaju nekretnine jer nije platio dogovorenu cijenu niti sa njima sklopio kupoprodajni ugovor u rokovima koji su bili vremenski za to dovoljni, pa da nisu utvrđene pretpostavke za odgovornost tuženika, već da je upravo tužitelj ne plativši dogovorenu cijenu postupao suprotno odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) kojom je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu dužni ispuniti svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbio.

10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tužitelj ističe u žalbi, a nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10.1. Naime, upiranje tužitelja na pogrešan navod prvostupanjskog suda u obrazloženju na stranici 8 da su „tužitelji bili prisiljeni prodati nekretninu …. „ ne ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka jer je iz cijelog tog odlomka, kao i cjelokupnog obrazloženja prvostupanjske presude jasno da su predmetnu nekretninu prodali tuženici, a što uostalom nije niti sporno među strankama.

10.2. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 8. ZPP-a, budući da je prvostupanjski sud donio pobijanu presudu na temelju savjesne i brižljive ocjene pojedinih dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a to što sud ne ocjenjuje dokaze onako kako tužitelj smatra da treba, ne čini ovu bitnu povredu .

11. Neosnovano tužitelj osporava utvrđeno činjenično stanje, jer je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12. I materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

13. Odredba čl. 360. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 – dalje: ZOO) glasi: „ U dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.“

14. Nadalje, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Prema odredbi čl. 336. st. 1. ZOO ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane. Prema odredbi čl. 342st. 1. i 2. vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. Odredbom čl. 346. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.

15. S obzirom na to da su tužitelj i drugotuženik bili u ugovornom odnosu, u slučaju povrede ugovorne obveze nastupa obvezno-pravni odnos odgovornosti za štetu. Prema odredbi čl. 349. ZOO na naknadu ugovorne štete na odgovarajući se način primjenjuju odredbe tog Zakona o naknadi izvanugovorne štete.

16. Dakle, za nastanak ugovorne odgovornosti za štetu, moraju biti ispunjene sve opće pretpostavke (postojanje subjekata obvezno-pravnog odnosa i ugovora, odgovornosti za štetu, štetne radnje, štete i uzročno- posljedične veze te protupravnosti), a teret dokaza da postoje pretpostavke za ostvarenje prava na naknadu štete, ponajprije dokazivanje uzročne veze između neispunjenja ugovora i određene štete kao i visine štete je na vjerovniku-kupcu, odnosno na tužitelju.

17. I prema stavu ovog suda prvostupanjski sud je ocjenjujući izvedene dokaze izveo pravilan zaključak da je upravo sam tužitelj time što iako višekratno pozivan na plaćanje dogovorene kupoprodajne cijene istu nije uplatio u dogovorenim i produljivanim rokovima te je time sam onemogućio tuženike u ispunjenju Sporazumom o suradnji preuzete obveze. Pri tom valja navesti i da upisana hipoteka nije prepreka za prodaju nekretnine, posebice s obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da su i svi ostali stanovi (pa i onaj koji je bio namijenjen tužitelju) bili prodani na način da je po uplati dogovorene kupoprodajne cijene od koje je dio uplaćivan založnom vjerovniku (Erste banci), založni vjerovnik izdavao brisovno očitovanje nakon čega su kupci nesmetano upisivali svoje vlasništvo u zemljišnu knjigu, a što je uobičajen način kod prodaje. Valja navesti i da Sporazumom o suradnji od 19. prosinca 2007. nije bilo ugovoreno da stan koji će tuženi prodati tužitelju ne smije biti opterećen založnim pravom, a takva je mogućnost posredno čak i predviđena u čl. 4. Sporazuma o suradnji koji predviđa mogućnost da „druga tvrtka preuzme investiciju“. Nadalje, kako je iz izvedenih dokaza sud izveo pravilan zaključak da su tuženici postupili u skladu sa Sporazumom o suradnji i po izgradnji nekretnine stan ponudili tužitelju da ga kupi po dogovorenoj cijeni izvođenja radova, a upisana hipoteka nije predstavljala prepreku za prodaju tog stana, kao i da je tužitelj prihvatio cijenu, no nije ju platio u više puta produljivanim rokovima, niti po proteku više godina, upravo je tužitelj taj koji je spriječio tuženike da realiziraju dogovor iz Sporazuma o suradnji od 19. prosinca 2007. i prodaju mu stan u izgrađenoj nekretnini. Naime, iako je nesporno tužitelj svoj dio pogodbe iz tog Sporazuma ispunio, ispunili su ga i tuženici time što su mu nesporno ponudili da po u sporazumu navedenoj cijeni kupi stan koji su dogovorili, no time što tužitelj u višekratno produljivanim rokovima nije platio dogovorenu kupoprodajnu cijenu skrivio je nemogućnost tuženih da ispune svoj dio sporazuma. Naime, sukladno odredbi čl. 397. ZOO prodavatelj nije dužan predati stvar ako mu kupac ne isplati cijenu istodobno ili nije spreman to istodobno učiniti.

17.1. Konačno valja navesti i da nije osnovan navod tužitelja da bi pokretanje ovršnog postupka, bila prepreka kupnji stana od strane tužitelja, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

17.2. Dakle, tužitelj je bio dužan dokazati da su tuženici postupali protivno načelu savjesnosti i poštenja time što su opteretili nekretninu ili time što nisu platili preuzete obveze što je dovelo do pokretanja ovršnog postupka, pa kako ni po stavu ovog suda to nije dokazao, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužitelj na kojem je teret dokaza, nije dokazao da na strani tuženih postoji odgovornost za štetu, protupravno počinjena štetna radnja, a ni uzročno-posljedična veza između postupanja tuženih i ne realizacije dogovorene prodaje stana, te je zbog navedenog tužbeni zahtjev odbio.

18. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, a tužitelj u žalbi ne navodi nikakve konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.

19. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Šibeniku, 25. veljače 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić