REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli - Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola
Poslovni broj: Gž-63/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nenadu Dianiću, odvjetniku u Ivanić-Gradu, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. (OIB:02535697732) iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj: P-203/2023-29 od 29. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.,
r i j e š i o j e
I. Prihvaća se kao osnovana žalba tužitelja, ukida se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj: P-203/2023-29 od 29. studenog 2024. - i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima žalbenog dijela postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
-u st. I., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti zahtijevao da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.971,77 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je pobliže naznačeno u prvostupanjskoj odluci počevši od 15. studenog 2008. do isplate na iznos od 2,68 eura do zaključno 15. rujna 2015. do isplate na iznos od 139,86 eura, kao i da mu naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana;
-u st. II., da se nalaže tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka od 1.991,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.
2. Protiv navedene odluke pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužitelj putem svojeg punomoćnika iz svih zakonskih žalbenih razloga, a osporava i odluku o troškovima postupka. U bitnome navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je sud u obrazloženju propustio navesti i reproducirati sve dokaze koje je tijekom postupka izveo, da sud navodi da je izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka Tome Dlake međutim nije naveo da li isti prihvaća ili ne, da je u konkretnom slučaju tužitelj očito preplatio utuženi iznos što je potvrđeno vještačenjem te konverzijom nije uspostavljena ravnoteža ugovornih strana, da je stoga potpuno nejasno zašto sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja, da je netočan stav suda da su zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu stranke riješile sve svoje odnose nastale poremećajem tečaja CHF i da se ugovorna odredba koja je utvrđena nepoštenom treba smatrati kao da nikada nije postojala, da je iz provedenog vještačenja razvidno da ravnoteža stranaka nije uspostavljena te da je tužitelj preplatio tuženiku iznos od 6.971,77 eura zajedno sa zateznom kamatom kako je specificirana, da Dodatak Ugovora o kreditu nije novi ugovor nego Aneks postojećeg prvotnog Ugovora o kreditu te djeluje pro futuro i njime nije postignuto obeštećenje, da su njime stranke riješile, odnosno definirale svoje buduće odnose, međutim, pretplata koja je do tada nastala zbog nepoštenih odredaba koje se tiču promjene tečaja CHF i kamata i dalje postoji te su banke obvezne istu naknaditi potrošačima, da je pretplata do trenutka konverzije utvrđena vještačenjem pa da se ne može govoriti da je tužitelj namiren što se tiče pretplate od strane tuženika i da bi tuženik, usvajanjem tužbenog zahtjeva bio doveden u situaciju da dva puta plaća jedno te isto.
2.1. Žalbeni je prijedlog tužitelja "da se pobijana presuda ukine u cijelosti i predmet vrati na ponovni postupak te da se tuženika obveže da tužitelju naknadi sve parnične troškove kao i trošak sastav žalbe".
3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).
4. Odgovor na tu žalbu nije dostavljen.
5. Žalba tužitelja je osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da pobijana presuda nije zakonita i pravilna.
6.1. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tužitelja, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.
6.2. Nadalje prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
7. Tužitelj je tužbom od 22. svibnja 2023. te specificiranim zahtjevom od 01. listopada 2024. zahtijevao isplatu iznosa od 6.971,77 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve po pravilima o stjecanju bez osnove jer tužitelj drži da je navedene iznose tuženik od njega neosnovano naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 9011303055, sklopljenim 10. lipnja 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, a sve utemeljeno na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., odnosno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. i poslovni broj: Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019.
8. Sud prvog stupnja je nakon ocijene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), kao neosnovan odbio zahtjev tužitelja, uz zaključak u bitnome, da prema sadržaju odredbi čl. 19.c i čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 112/12, 143/13, 147/13, 95/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK) i nespornu činjenicu da je tužitelj 16. prosinca 2016. sa tuženikom sklopio Dodatak navedenom Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, a da stranke nisu ni dovodile u dvojbu da je Dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe, da tužitelju u okolnostima konkretnog slučaja ne pripada pravo na zahtijevanu isplatu, jer su stranke sklapanjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu izmijenile svoj ugovorni odnos, da je tužitelj pristao na prestanak ranijeg Ugovora sklopljenog između stranaka te da su stranke "postojeću obvezu zamijenile novom".
8.1. Ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja nije pravilno i posljedično tome, bar za sada, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je u ovom dijelu zahtjev tužitelja, kao neosnovan odbijen.
9. Prije svega, u odnosu na zaključke suda prvog stupnja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to citira i sud prvog stupnja da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015 –dalje: ZID ZPK/15), ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenih između tužitelja, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.
10. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.
11. U odnosu na zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti zahtjeva tužitelja obzirom na činjenicu da je sa tuženikom sklopio navedeni Dodatak Ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15 valja istaknuti da, suprotno takvom zaključku, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.
12. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
12.1. Sklapanjem navedenog sporazuma (Dodatka) utemeljenog na odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.
13. Pri tome, u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda u dijelu u kojem zaključuje da su sklapanjem navedenog Dodatka otklonjene sve pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, valja ukazati na odredbu čl. 19.c st. 1. t. 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
13.1. Valja još istaknuti da se navedenim aneksima ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i dr.) propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora).
14. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.
15. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK/15 , da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 04. listopada 2021.
15.1. Isto tako ovdje valja navesti da je VSRH rješenjem od 08. studenog 2022. zauzeo pravni stav da: Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
16. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud zbog navedenog pogrešnog pravnog pristupa, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za pravilnu odluku u ovoj pravnoj stvari, valjalo je kao osnovanu prihvatiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 370. 3. ZPP-a riješiti kao u izreke ove odluke.
17. U nastavku postupka prvostupanjski sud će pravilno u cijelosti raspraviti zahtjev tužitelja te utvrditi da li su navedene ugovorne odredbe ništetne, kako to tvrdi tužitelj pozivom na navedena pravna shvaćanja iz tzv. sporova o kolektivnoj zaštiti potrošača. Nadalje da li vještačenjem po vještaku financijske struke (stranica 89 do 95 spisa) utvrđen iznos pretplate uz primjenu navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik od tužitelja više naplatio određeni novčani iznos, koji u ovom postupku on zahtjeva da mu tuženik isplati po pravilima o stjecanju bez osnove te će nakon toga za slučaj takvih utvrđenja utvrditi je li mu tako utvrđen novčani iznos (više plaćen uz primjenu navedenih ugovornih odredbi) u cijelosti uračunat u izračun konverzije prilikom sklapanja navedenog Aneksa, a sve uz pravilnu primjenu odredaba ZID ZPK/15, na način na koji je i prethodno navedeno. Isto tako valja odlučiti i o istaknutom prigovoru zastare.
17.1. Ovdje valja navesti i da tužitelj nema pravo na razliku glavnice jer su se o visini glavnice utvrđene sklapanjem navedenog Dodatka ugovorne strane međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača. Sud prvog stupnja u obrazloženju odluke navodi da tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 3.000,00 eura zbog promjene tečajnih razlika premda je tužitelj specificirao svoj zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja i upravo je taj zahtjev odbijen pa je i o toj činjenici u nastavku postupka potrebno voditi računa.
18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.
U Puli - Pola 25. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Alenka Paus
