Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-466/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja HH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr- 481/2018-21 od 7. siječnja 2022., 25. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-481/2018-21 od 7. siječnja 2022. potvrđuje u točki I izreke za iznos od 209,81 eur/1.580,85 kn[1] bruto s kamatama na iznose:

- 93,29 eur/702,90 kn od 16. kolovoza 2017. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 63,36eur /477,36 kn od 16. listopada 2017. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 15,12 eur/113,91 kn od 16. studenog 2017. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 23,23 eur/175,05 kn od 16. prosinca 2017. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

-14,82/ 111,63 kn od 16. veljače 2018. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

i točki II izreke za iznos od 293/62 eur/2.212,31 kn s kamatama.

Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u točki I. izreke za iznos od 698,17 eur/5.260,39 kn s kamatama (preko iznosa od 209,81 eur/1.580,85 kn do iznosa od 907,99 eur/6.841,24 kn) i točki II. izreke za iznos od 1.169,64 eur/8.812,69 kn s kamatama (preko iznosa od 293,62 eur/2.212,31 kn do iznosa od 1.463,27 eur/11.025,00 kn) i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 698,17 eur/5.260,39 kn s kamatama kao i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.169,64 eur/8.812,69 kn s kamatama.

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 95,81 eur/721,88 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 907,99 eur/6.841,24 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu (točka I izreke). Tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.463,27 eur/11.025,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 7. siječnja 2022. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen (točka II izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbi čl. 353. st. 1. t.1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade troška žalbenog postupka.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće po osnovi neplaćenih prekovremenih sati u vremenskom razdoblju travanj 2016. – siječanj 2018. u iznosu od 907,99 eur/6.841,24 kn bruto s kamatama.

8. Radi se o postupku u sporovima male vrijednosti iz odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a, na koji se sukladno odredbi iz čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19), odnosno odredbi čl. 107. st. 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22) primjenjuju odredbe čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), a prema kojoj odredbi presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga presudu nije dopušteno pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 467. i čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako nije ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati. Navedena bitna povreda postupka nije ostvarena ni time što je u odlomku 30. pobijane presude navedeno: "... dosudio iznos od 2.793,53 kn...", budući da se radi o očitoj greški u pisanju.

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlenik tuženika, djelatnik ..., na radnom mjestu carinika sukladno rješenju o rasporedu na radno mjesto, kao i da je u utuženom razdoblju radio prema utvrđenom radnom vremenu tuženika.

11. Ocjenom provedenih dokaza (obračunskih lista i evidencije radnog vremena), sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj u utuženom razdoblju i prema utvrđenom radnom vremenu tuženika mjesečno ostvario prekovremeni rad koji je bio organiziran u turnusima, koji rad je sukladno odredbi čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08, 89/12, 104/13, 150/13 i 153/13-dalje KU/08), a koji je identičan čl. 38. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17 i 12/18-dalje KU/17), definiran na način da 12 sati dnevno radi u ciklusima od 12 sati kao dnevni rad, 24 sata je slobodan, 12 sati uključivo i noć radi i 48 sati je slobodan. Utvrđuje da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda sati predviđen odredbom čl. 44. st. 12. KU/08, odnosno čl. 38. st. 1. KU/17, s time da redovni mjesečni fond sati predstavlja osnovu za izračun vrijednosti sata rada i dobiva se na način da se ukupan broj dana u mjesecu od ponedjeljka do petka (uključujući blagdane i zakonom predviđene neradne dane koji padaju od ponedjeljka do petka) pomnoži s 8 sati rada. Utvrđuje da se redovni mjesečni fond radnih sati iz čl. 44. st. 12. KU/08 i čl. 38. st. 1. KU/17 dobiva na način da se broj radnih dana od ponedjeljka do petka pomnoži s 8 sati i ne uključuje blagdane i praznike koji padaju od ponedjeljka do petka bez obzira u kojem sustavu rada rade od ponedjeljka do petka, smjena (2-2-2), turnus (12-24-12-48) ili na drugačiji način.

12. Provedenim knjigovodstveno financijskim vještačenjem, usporedbom obračunskih lista za isplatu plaće – naknade (platne liste) te evidencija o korištenju radnog vremena za predmetno razdoblje, utvrđuje da u pojedinim mjesecima tuženik nije iskazao sve sate koji su iskazani u evidencijama o korištenju radnog vremena, a koje bi predstavljale sate iznad mjesečnog fonda radnih sati, kao prekovremeni rad tužitelja. Vještak da je za svaki mjesec vještačenja utvrdio mjesečni fond sati te fond sati blagdana u tjednu od ponedjeljka do petka, te izračunao mjesečni fond radnih sati na način da je od mjesečnog fonda sati oduzeo sate blagdana koji padaju u tjednu od ponedjeljka do petka. Uvidom u dokumentaciju razvidno je da su tužitelju evidentirani i obračunati prekovremeni sati na način da je uzeta u obzir vrijednost osnovnog sata uvećana za posebne uvjete rada i vrijednost dodataka za prekovremeni rad, kao i da je tuženik evidentirao i obračunavao dodatke za rad tužitelja na dane blagdana, rad subotom i nedjeljom i ostale dane ovisno o dobu dana kada je tužitelj radio, primijenivši uvećanja iz kolektivnog ugovora, ne isključujući međusobno dodatke. Iz nalaza vještaka da proizlazi i kako je tuženik tužitelju u obračunskim ispravama za isplatu plaće i u evidencijama o korištenju radnog vremena iskazivao slobodne dane, uz napomenu kako spisu prileže zamolbe za korištenje slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u kojima se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, ali ne i rješenja u kojima tuženik navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kada je taj prekovremeni rad ostvaren.

13. Nadalje, utvrđuje da se u nalazu vještaka navodi da bi obračunske liste trebale prikazivati što je tužitelju isplaćeno po osnovi radnog odnosa, dok bi evidencije o korištenju radnog vremena trebale iskazivati kako je iskorišten mjesečni fond sati. Generalno, te dvije evidencije trebale bi biti usklađene i prikazivati isti broj sati slobodnih dana. Međutim, u konkretnom slučaju iskazani broj sati za slobodne dane na obračunskim listama za isplatu plaće i broj sati iskazan u evidencijama o korištenju radnog vremena razlikuju se u pojedinim mjesecima. Stoga je vještak izračunao potraživanje po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada umanjenog za sve slobodne dane korištene u promatranom periodu u dvije verzije tj. prema podacima iz obračunskih lista i prema podacima iz evidencije o korištenju radnog vremena, pod pretpostavkom da se korišteni slobodni dani odnose na prekovremene sate ostvarene u utuženom razdoblju te su utvrđena potraživanja zatvarana kronološki, počevši od najstarijeg utvrđenog potraživanja. Vještak je u verziji A sačinio izračun prema podacima o slobodnim danima iz obračunskih lista i iste prikazao u tabeli 3.A, pri čemu je utvrdio da se radi o iznosu od 907,99 eur/6.841,24 kn i prema evidenciji o korištenju radnog vremena i isto prikazao u tabeli 3.B, utvrdivši da se radi o iznosu od 209,81 eur/1.580,85 kn.

14. Prihvaćajući nalaz i mišljenje angažiranog financijskog vještaka, uz napomenu da stranke nisu prigovorile matematičkom izračunu, sud utvrđuje da je uzeto u obzir kako je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak utvrdio za svaki mjesec mjesečni fond sati i fond sati blagdana u tjednu koji padaju od ponedjeljka do petka, kao i mjesečni fond radnih sati na način da je od mjesečnog fonda sati oduzeo sate blagdana koji padaju u tjednu od ponedjeljka do petka, što je u cijelosti sukladno Tumačenju br. 4/44 od 11. siječnja 2013.

15. Isto tako, utvrđuje da je trebalo uzeti u obzir odredbu čl. 44. KU/08 i čl. 38. KU/17. u dijelu u kojem se navodi da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta redovnog sata rada) pri čemu je bilo potrebno izdati rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kada je taj prekovremeni rad ostvaren, ali u situaciji kada je nesporno da je tužitelj koristio slobodne dane umjesto uvećanja osnovne plaće i to na temelju zamolbi za koje tužitelj ne osporava da ih je podnio, tužitelju da ne pripada i pravo na isplatu za iskorištene slobodne dane.

16. U pogledu različitog broja sati slobodnih dana iz obračunskih lista i evidencija rada utvrđuje da su obračunske isprave za isplatu plaće sastavljene u skladu s Pravilnikom o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće i otpremnine, pa kako se radi o ispravama koje je sastavio tuženik u skladu s posebnim propisima, dokazna snaga takve isprave sukladno odredbi čl. 230. st. 2. ZPP-a da je izjednačena s javnim ispravama pa se istima dokazuje istinitost broja slobodnih dana za izračun plaće, pri tome cijeneći da stranke nisu dokazivale da su obračuni nepravilno sastavljeni nakon primitka istih, a ni tijekom postupka.

17. Prvostupanjski se sud poziva i na odredbe čl. 5. Zakona o radu "Narodne novine" broj 93/14 i 102/17-dalje ZR) – da je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu, kao i na odredbu čl. 135. st. 4. citiranog Zakona da u slučaju spora u vezi s radnim vremenom ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 5. st. 1. toga Zakona, teret dokazivanja radnog vremena je na poslodavcu. Kako se evidencija o korištenju radnog vremena i obračunske liste (radi se o dokumentima koje sačinjava tuženik) međusobno razlikuju, to da je prihvaćeno povoljnije pravo za tužitelja, odnosno podaci o broju sati rada i slobodnih dana obračunati na obračunskim listama za plaću, za razdoblje u kojem podaci iz obračunskih lista i evidencije o korištenju radnog vremena nisu usklađeni. Navedeno i iz razloga što je tužitelj u određenom mjesecu radio na osnovu rasporeda kojeg je donio tuženik, a prekovremeni rad, koji se obračunava na mjesečnoj osnovi, morao je biti plaćen ili je za isti tužitelj mogao koristiti slobodne dane, u odnosu na koje je tuženik bio dužan donijeti rješenje u smislu odredbe čl. 44. st. 13. KU/08, odnosno čl. 38. st. 14. KU/17, koja rješenja tuženik nije priložio spisu, a bez tih se rješenja ne može smatrati da je tužitelj mogao iskoristiti slobodne dane prema podacima iz evidencije o korištenju radnog vremena.

18. Slijedom izloženoga, te daljnjom primjenom odredbi čl. 10. Zakona o državnim službenicima "Narodne novine" broj 92/05 i 107/07), čl. 65. ZR-a, te čl. 44. st. 10. i 12. KU/08, prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja pobliže naveden točkom I izreke citirane presude.

19. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbu iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

20. Ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj u utuženom razdoblju, radeći na radnom mjestu carinika III. vrste, kojemu je rad sukladno rješenju bio organiziran u turnusu, a usporedbom obračunskih isprava za isplatu plaće i evidencije o korištenju radnog vremena, radio prekovremeno. Međutim, ovom sudu nije prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da podaci iz obračunskih lista imaju snagu javne isprave jer nedostaje ključna pretpostavka da je izdana u obavljanju javnog ovlaštenja. Naime, obračunske liste i evidencije radnog vremena isprave su iste dokazne vrijednosti. Isto tako, ovom sudu nije prihvatljivo ni utvrđenje suda prvog stupnja da se prilikom ocjene koji su podaci o broju sati slobodnih dana iz obračunskih lista i evidencije rada relevantni ima primijeniti povoljnije pravo za tužitelja kao radnika jer se ne radi o pravu iz radnog odnosa koje je različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom ili zakonom. Stoga je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

21. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, kada se tužitelj u odnosu na prekovremene sate poziva na evidenciju o korištenju radnog vremena, a s druge strane istu negira u odnosu na evidentirane slobodne dane, na tužitelju je bio teret dokaza da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi od one za koju u evidencijama radnog vremena stoji da je korištena odnosno da mu slobodni dani za prekovremeni rad nisu odobreni. Tužitelj navedeno nije dokazao, a ovo neovisno i od činjenice da tužitelju za sve slobodne dane nisu izdana rješenja, jer to ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju umanjiti za slobodne dane koji su po toj osnovi iskorišteni, budući da evidencijom radnog vremena tuženik dokazuje da su tužitelju i za prekovremeni rad odobreni slobodni dani.

22. Budući da tužitelj nije dokazao suprotno, te da citiranu presudu nije dopušteno pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom je primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja trebalo prihvatiti prema varijanti nalaza i mišljenja vještaka iz evidencije o korištenju radnog vremena, a prema kojim podacima potraživanje tužitelja po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada nakon priznavanja slobodnih dana iznosi 209,81 eur/1.580,85 kn, a u preostalom dijelu do dosuđenog iznosa od 907,99 eur/6.841,24 kn tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

23. S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

24. Tužitelj je postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u omjeru od 23% (po osnovi 100% i po visini 23%) tj. od zatraženog iznosa od 907,99 eur/6.841,24 kn uspio iznosom od 209,81 eur/1.580,85 kn; 100%+23%=123%:2=61,5%, dok je tuženik uspio u omjeru od 38,5% (61,5%-38,5%=23%).

25. Potpuni parnični trošak pripadajući tužitelju sud prvog stupnja pravilno je utvrdio, osim u odnosu na trošak sastava podnesaka od 30. kolovoza 2019. i 25. studenoga 2011. u kojima se načelno ponavljaju u postupku izneseni navodi, te za koje tužitelju pripada naknada prema Tbr. 8. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa), odnosno za svaki od podnesaka iznos od po 31,11 eur/234,37 kn s PDV-om. Tuženik neosnovano osporava utvrđenje suda prvog stupnja u odnosu na utvrđeni potpuni trošak za sastav podneska od 2. listopada 2018. (očitom greškom navodi se 1. listopada 2018.), a kojim se punomoćnik tužitelja očitovao na navode odgovora na tužbu tuženika, te za sastav podneska od 17. lipnja 2019., za koje tužitelju pripada trošak prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, dok je za sastav podneska od 30. rujna 2019. pravilno utvrđen potpuni trošak prema Tbr. 8. t. 3. Tarife. Isto tako, pravilno je utvrđen potpuni trošak za pristup ročištima 12. lipnja 2019. i 11. rujna 2019. (očitom greškom u pisanju u žalbi se navodi 11. rujna 2021.), sve prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, kao i za ročište za objavu presude, na koje tužitelj ima pravo prema Tbr. 9. t. 3. Tarife. S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka, ovako utvrđeni potpuni trošak tužitelja koji iznosi 1.276,63 eur/9.618,74 kn, valjalo je dosuditi u omjeru od 23%, odnosno u iznosu od 293,62 eur/2.212,31 kn, dok je u preostalom dijelu, do dosuđenog iznosa od 1.463,27 eur/11.025,00 kn, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

26. Tuženik je u žalbenom postupku uspio u omjeru od 77%, pa mu je od troška pripadajućeg za sastav žalbe u iznosu od 124,43 eur/937,50 kn priznato 77% tog iznosa ili 95,81 eur/721,88 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

27. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

28. U preostalom dijelu (odbijajući dio točke II. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 25. veljače 2025.

Sutkinja

Dubravka Butković Brljačić