REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-336/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Dubravka Zubović, u parničnom predmetu tužitelja INKASO.HR d.o.o. za naplatu potraživanja, Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 34, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Mateja Vidaković Sertić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-352/2023 od 3. prosinca 2024., 25. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-352/2023 od 3. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-352/2023 od 3. prosinca 2024. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.187,75 EUR / 8.949,09 kn, sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za ostale odnose na određene iznose, a sve kako je to pobliže opisano (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 768,97 EUR sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje na ostale odnose od 3. prosinca 2024. pa do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Ukratko, tuženik ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. Ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a te je sud pogrešno primijenio materijalno pravo a osobito odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži ukupan trošak sastava žalbe i sudske pristojbe u iznosu od 314,37 EUR.

3. Tužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu koju u cijelosti smatra neosnovanom te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži trošak žalbenog postupka ali ne navodi iznos tog troška.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši presudu na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8. i 9. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i zakonita.

6. Uvodno se ukazuje da je u predmetnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti iz članka 502. stavka 1. ZPP-a, a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a što žalitelj čini u predmetnoj žalbi.

7. Suprotno navodima žalitelja potrebno je napomenuti da je pravo na pošteno suđenje jedno od temeljnih ljudskih prava zajamčenih člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98 – službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17; dalje: Ustav), odnosno članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispr. 14/02, 1/06 i 13/17; dalje: Konvencija). Sastavni je element tog prava je pravo na obrazloženu sudsku odluku koje podrazumijeva obvezu suda da iznese razloge za svoju odluku. Iako to ne znači dužnost pružanja detaljnog odgovora na svaki navod stranke, obveza je suda da iznese dostatne razloge o ključnim elementima spora, odnosno onima koji su od odlučnog značaja za njegov ishod, a koje stranke ističu u podnescima i tvrdnjama tijekom postupka. Mjera u kojoj se ova dužnost primjenjuje ovisi o prirodi odluke koju sud donosi te okolnostima svakog predmeta. Tako: presuda Europskog suda za ljudska prava od 24. lipnja 2022., toč. 91., B protiv Azerbajdžan (br. 2), zahtjev broj 5386/10; presuda Europskog suda za ljudska prava od 22. rujna 2022., točka 17. Cvetković protiv Hrvatske, zahtjev broj 28539/16. Uvažavajući naprijed izneseno o pravu na obrazloženu sudsku odluku, ovaj sud smatra da su u presudi izneseni dostatni razlozi o ključnim elementima spora i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

8. Predmet spora je isplata iznosa od 1.187,75 EUR na ime pretplate s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF u iznosu od 1.187,75 EUR. Nije sporno da su prednik tužitelja i tuženik zaključili Ugovor o kreditu kao i da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit. Tužitelj i prednik tuženika su sklopili Ugovor o ustupu tražbine 24. listopada 2019. kojim je tužitelju ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu te da su stranke predmetnog ugovora ugovorile da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će primatelj (tužitelj) od dužnika (tuženika) zahtijevati isplatu ustupljene tražbine.

9. Pozivom na odredbu članka 80. i članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 i 155/23; dalje: ZOO), a kojim odredbama je regulirano koje se tražbine mogu prenijeti ugovorom odnosno odnos primatelja i dužnika – pravilno je sud utvrdio da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

10. Dakle, u predmetnom postupku tužitelj potražuje od tuženice isplatu predmetnog iznosa koji je primila od korisnika kredita, obračunat temeljem ništetnih ugovornih odredbi valutnih klauzula u švicarskim francima, koja tražbina je ustupljena tužitelju od strane korisnika kredita sukladno Ugovoru o ustupu tražbine. Prema tome, predmet spora je povrat iznosa koji je tuženica primila u okviru otplate kredita koji je obračunavan temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koja tražbina povrata stečenog bez pravne osobe jest ustupljena od strane korisnika kredita tužitelju. Naime, predmetno se radi o ustupu novčane tražbine koja nije strogo osobne naravi, te se narav prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu članka 80. stavka 1. ZOO-a budući se ne radi o nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično. Odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj : 96/03, 46/07 i 79/07; dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prihvaća se zaključak suda da ugovor o ustupu tražbine predstavlja samo modus prijenosa tražbine. Pravomoćnom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovi broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Stoga predmetni ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom, a identitet ustupljene tražbine nije promijenjen zbog čega novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač.

11. Sud Europske Unije (dalje: Sud EU) je u predmetu C 383/18, Lexitor, od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) kao u ovom sporu iznio pravno shvaćanje kako slijedi:

„Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

12. Slično Sud EU u predmetu C-519/19, DelayFix, od 18. studenog 2020. u toč. 53. i toč. 54. iznosi pravno shvaćanje kako slijedi:

„Kao drugo, treba istaknuti da je u okolnostima sličnim onima u glavnom postupku, ustupu tražbina društvu za naplatu, Sud u pogledu Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.), presudio da činjenica da su sporovi o kojima je riječ u tim predmetima isključivo između prodavatelja roba ili pružatelja usluga nije prepreka primjeni instrumenta koji proizlazi iz prava potrošača Unije jer područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2019., Lexitor, C 383/18, EU:C:2019:702, t. 20.).“ Ta sudska praksa treba se prenijeti u pogledu primjene Direktive 93/13 (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima - Službeni list Europske unije, L 095 29 od 5. travnja 1993. - dalje u tekstu: Direktiva 93/13 - napomena ovog suda).

13. U odlukama Vrhovnog suda RH suda poslovni broj Rev 692/2023-3 od 4. siječnja 2024. i poslovni broj Rev 1153/2023-2 od 4. siječnja 2024. izneseno je sljedeće pravno shvaćanje:

„….imajući u vidu nadređenost europskog prava domaćem pravu, pa tako i obveznost presuda Suda EU odgovor na pitanja koja u reviziji postavlja tuženik glasi:

Osoba, pravna ili fizička kojoj je potrošač temeljem ustupa tražbine prenio im svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19; dalje u tekstu: ZZP/14) može od potrošačeva dužnika, prodavatelja roba ili pružatelja usluga potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), a dužnik sukladno stavku 2. istog članka može prema primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje.“

14. Naime, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na navodnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., a kada je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu – povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpune obavijesti, a tijekom pregovora a u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Tako je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima. Iz obrazloženja presude ovoga suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (veza P-1401/12) proizlazi da se pojedini potrošači, u slučaju kad sud utvrdi postojanje povrede propisa o zaštiti potrošača mogu pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Prihvaća se ocjena prvostupanjskog suda da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenom i ništetnom pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu zbog čega se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati. Ocjenom i analizom ugovora o kreditu pravilno je sud utvrdio da je tuženik predniku tužitelja odobrio potrošački kredit u iznosu od 13.367,02 CHF u protuvrijednosti prema srednjem tečaju kredita na dan korištenja kredita. Budući su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezivanje glavnice za tečaj švicarskog franka, te se odredbe između tuženika i korisnika kredita ne mogu primijeniti zbog čega tuženik nema pravo naplate na temelju njih. Tuženik je sukladno odredbi članka 84. stavka 1. i članka 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi ništetnih odredbi, dok tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta zbog vezivanja glavnice za tečaj švicarskog franka. Stoga je pravilno sud utvrdio da je korisnik kredita zbog ništetne odredbe iz ugovora o kredita o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 1.187,75 EUR; a sve kako je pravilno odlučio sud u točki I. izreke prvostupanjske presude.

15. Isto tako, pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku, kako po osnovi, u smislu članka 154. stavka 1. ZPP-a tako i u smislu članka 155. ZPP-a u odnosu na visinu dosuđenih i odmjerenih troškova. Osim što žalitelj samo općenito osporava odluku o parničnom trošku, ne navodi razloge zbog kojih osporava navedenu odluku.

16. Slijedom iznesenog valja zaključiti da navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost razloga sadržanih u obrazloženju presude, kao ni pravilnost i zakonitost odluke sadržane u točki I. izreke.

17. Zbog toga je valjalo na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi presudu, a sve kako je odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

18. I na kraju, preračunavanje iznosa izraženih u kunama u iznose izražene u eurima izvršeno je u skladu s odredbom članka 43. i članka 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22); time da je od 1. siječnja 2024. euro službena valuta u Republici Hrvatskoj.

Zagreb, 25. veljače 2025.

Sutkinja

Dubravka Zubović