REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1947/2023-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Branka Šabarić Zovko, u pravnoj stvari tužitelja KV LOGISTIKA d.o.o. Ježdovec, Ježdovečka 131/A, OIB: 28860137688, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Matić, odvjetnik u Zagrebu, Kamaufova 6, protiv tuženika LANERIS d.o.o. Velika Gorica, Slavka Kolara 72, OIB: 59475405004, kojeg zastupaju punomoćnice Maša Gluhinić i Monja Matić, odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Zagrebu, Bednjanska 8, radi isplate iznosa od 3.391,54 EUR / 25.553,55 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja - odluke o trošku sadržane u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1971/2020 od 14. travnja 2023., 25. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se točka II. izreke rješenja (odluke o trošku) sadržanog u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1971/2020 od 14. travnja 2023. i predmet se u tom dijelu vraća na ponovan postupak tom sudu.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 62,18 eura.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem točkom II. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 158. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

2. Protiv odluke o parničnom trošku, tužitelj je podnio žalbu, s prijedlogom ovome sudu preinačiti odluku o trošku i dosuditi mu trošak sukladno troškovniku. U bitnom navodi da je imao opravdan razlog podnijeti tužbu radi ostvarenja svojih prava koja ima prema tuženiku te je njegovo obraćanje sudu bilo nužno, neophodno, jer bez intervencije suda tuženik bi neosnovano zadržao dio novčanih sredstava. Napominje da je tuženik tek nakon donošenja rješenja o ovrsi, djelomično podmirio svoju obvezu prema tužitelju pa ističe da je u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100%, jer je tuženik tijekom cijelog postupka uporno osporavao pravo tužitelja na isplatu bilo kakvog novčanog iznosa. Prvostupanjski sud u točki 25. presude ispravno navodi kako je tužitelj uspio djelomično u pogledu visine tužbenog zahtjeva, što predstavlja 50,42% ukupno utuženog iznosa, a imajući u vidu da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev nakon što je tuženik 22. listopada 2020., odnosno nakon donošenja rješenja o ovrsi, djelomično podmirio dugovanje. S obzirom na to da je tužitelj uspio u pogledu osnove tužbenog zahtjeva u omjeru 100%, a u pogledu visine 50,42%, ukupni uspjeh tužitelja bi prema presudi suda prvog stupnja, pravilnom primjenom materijalnog prava i pravilnim obračunom troška trebao bi biti 75,21% (150,42 : 2= 75,21), a ne 50,42% (što je uspjeh samo u pogledu visine) kao što je to pogrešno dosudio prvostupanjski sud. Sukladno navedenom, uspjeh tuženika u sporu je 20,29% (40,58% u pogledu visine i 0% u pogledu osnove, što daje ukupno 20,29%). Jednako tako, tužitelj je mišljenja da odbijanjem tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, tako da je sud sukladno odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a, a obzirom na pravilan obračun uspjeha tužitelja u omjeru od 75,21%, trebao tužitelju dosuditi trošak postupka u cijelosti, obzirom da je razvidno da isti nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva. Nadalje navodi da trošak provedenog financijskog vještačenja sud treba priznati tužitelju u cijelosti.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode, predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 62,18 eura.

4. Tužiteljeva žalba je osnovana.

5. Ispitavši pobijano rješenje u točki II. izreke, na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. i članka 381. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da prvostupanjska odluka o troškovima postupka nije pravilna i nije osnovana na zakonu, prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer odluka nema razloga o odlučnim činjenicama.

6. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj djelomično uspio u parnici i to sa 50,42% od ukupno utuženog iznosa pa je sud tužitelju priznao trošak ovrhe u iznosu od 134.30 EUR / 1.011,88 kn (točka I. izreke presude), što ovdje nije sporno ali valja napomenuti. Naime, tužitelj je tijekom postupka djelomično povukao tužbu, nakon donošenja rješenja o ovrsi, s obzirom da je tuženik djelomično podmirio tužiteljevo potraživanje.

7. Međutim, osnovano tužitelj ukazuje da je u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100%, jer je tuženik tijekom cijelog postupka uporno osporavao pravo tužitelja na isplatu bilo kakvog novčanog iznosa. Bilo bi nepravično i životno nelogično, takvo ponašanje tuženika nagrađivati umanjivanjem troška, koji zbog postupanja u parnici mora nadoknaditi tužitelju. Prvostupanjski sud u točki 25. presude ispravno navodi kako je tužitelj uspio djelomično u pogledu visine tužbenog zahtjeva, što predstavlja 50,42% ukupno utuženog iznosa, a imajući u vidu da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev nakon što je tuženik 22. listopada 2020., odnosno nakon donošenja rješenja o ovrsi isti djelomično podmirio. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario činjenicu uspjeha tužitelja u pogledu dokazivanja osnove tužbe i tužbenog zahtjeva, a osobito uzimajući u obzir činjenicu da je sud obvezao tuženika na isplatu novčanog iznosa, te je obračunao trošak isključivo vodeći računa o uspjehu tužitelja u odnosu na postavljenu visinu konačnog tužbenog zahtjeva i visinu dosuđenog novčanog iznosa. S obzirom na to da je tužitelj uspio u pogledu osnove tužbenog zahtjeva u omjeru 100%, a u pogledu visine 50,42%, ukupni uspjeh tužitelja bi prema presudi suda prvog stupnja, pravilnom primjenom materijalnog prava i pravilnim obračunom troška trebao bi biti 75,21% Žalitelj je mišljenja da odbijanjem tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, tako da je sud sukladno odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a, a obzirom na pravilan obračun uspjeha tužitelja u omjeru od 75,21%, trebao tužitelju dosuditi trošak postupka u cijelosti, obzirom da je razvidno da isti nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva.

8. ZID ZPP/19 izmijenio je odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a jer je odredio da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačnom tužbenom zahtjevu te da se kod odmjeravanja uspjeha mora voditi računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sud u obrazloženju svoje odluke o parničnom trošku samo navodi da su tužitelj i tuženici djelomično uspjeli u sporu u približno jednakim dijelovima. Dakle, sud za takvu svoju odluku u smislu ZID ZPP/19 (kojim je propisano da će u slučaju djelomičnog uspjeha u parnici, sud utvrditi postotak u kojem je svaka stranka uspjela), osim paušalne tvrdnje, da su stranke podjednako uspjele u sporu nije iznio nikakve razloge, nije uzeo u obzir uspjeh u osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a) i visini tužbenog zahtjeva, niti je ispitao pojedinačne radnje poduzete u zastupanju u smislu odredbe iz članka 155. ZPP-a, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

9. Po ocjeni ovoga suda, sud je morao uzeti u obzir i visinu tužbenog zahtjeva koja je do momenta djelomičnog povlačenja tužbe, bila jedna, a nakon toga druga, što sud nije uzeo u obzir. Također ni trošak provedenog financijskog vještačenja, kojeg je sud treba priznati tužitelju u cijelosti jer se radi o materijalnom trošku koji je bio neophodan da bi sud mogao utvrditi činjenice o kojima nema potrebna stručna znanja, a ne kao što je sud prvog stupnja pogrešno učinio, sukladno uspjehu stranaka u sporu.

10. Zbog takvog nepravilnog i nezakonitog postupanja prvostupanjskog suda, odluka o troškovima postupka uopće nema razloga i ne može se ispitati, slijedom čega je tu odluku valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovan postupak prvostupanjskom sudu na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a (kao u točki I. izreke rješenja).

11. U ponovnom postupku prema prethodno navedenom i glede obrazloženih žalbenih navoda tužitelja, prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, tako što će o troškovima postupka odlučiti na pravilan i zakonit način imajući u vidu odredbe noveliranog članka 154. stavka 2. ZPP-a (ZID ZPP/19), vodeći računa o uspjehu stranaka glede osnove u odnosu na trošak vještačenja, a potom i visine tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski će sud, uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj djelomično povukao tužbu (nakon što je tuženik djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu), učinjenim troškovima i pravilnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), kao materijalno-pravnim odredbama za odlučivanje o troškovima postupka, donijeti pravilnu i zakonitu odluku koju je dužan obrazložiti, tako da se iz nje može utvrditi koje je troškove i kojoj stranci priznao u odnosu na uspjeh u sporu ocjenom uspjeha glede osnove, zatim visine i ocjenom potrebnih troškova odnosno troškova koji nisu bili potrebni za vođenje parnice. U toj odluci prvostupanjski sud će odlučiti i o zahtjevima stranaka za naknadu troškova ovog žalbenog postupka.

12. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, budući da ova postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, stoga je odlučeno kao u izreci na temelju odredaba članka 166. stavka. 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Zagreb, 25. veljače 2025.

Sudac

Branka Šabarić Zovko