REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4893/2023-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i punomoćnice tuženika IŠ, odvjetničke vježbenice, dana 25. veljače 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 128-50-2690875, sklopljenog dana 3. ožujka 2005. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao kreditora i tužitelja OŠ, iz [adresa], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju CŠ, iz [adresa], iznos u visini od 4.574,70 EUR sa zateznom kamatom tekućom za svaki pojedini obrok od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je EURopska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je EURopska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja EURopske središnje banke, tekućom na iznos:
- na iznos od 9,61 EUR od 16.1.2009. godine do isplate,
- na iznos od 9,73 EUR od 14.2.2009. godine do isplate,
- na iznos od 10,11 EUR od 28.2.2009. godine do isplate,
- na iznos od 6,59 EUR od 31.3.2009. godine do isplate,
- na iznos od 7,26 EUR od 30.4.2009. godine do isplate,
- na iznos od 1,88 EUR od 31.5.2009. godine do isplate,
- na iznos od 1,07 EUR od 31.8.2009. godine do isplate,
- na iznos od 0,18 EUR od 16.12.2009. godine do isplate,
- na iznos od 5,91 EUR od 31.12.2009. godine do isplate,
- na iznos od 10,29 EUR od 16.2.2010. godine do isplate,
- na iznos od 10,95 EUR od 16.3.2010. godine do isplate,
- na iznos od 14,87 EUR od 16.4.2010. godine do isplate,
- na iznos od 15,07 EUR od 4.5.2010. godine do isplate,
- na iznos od 16,62 EUR od 31.5.2010. godine do isplate,
- na iznos od 33,38 EUR od 16.7.2010. godine do isplate,
- na iznos od 29,17 EUR od 3.8.2010. godine do isplate,
- na iznos od 41,24 EUR od 31.8.2010. godine do isplate,
- na iznos od 37,29 EUR od 30.9.2010. godine do isplate,
- na iznos od 30,94 EUR od 31.10.2010. godine do isplate,
- na iznos od 51,93 EUR od 17.12.2010. godine do isplate,
- na iznos od 59,85 EUR od 12.1.2011. godine do isplate,
- na iznos od 45,82 EUR od 16.2.2011. godine do isplate,
- na iznos od 53,16 EUR od 16.3.2011. godine do isplate,
- na iznos od 49,01 EUR od 16.4.2011. godine do isplate,
- na iznos od 56,08 EUR od 14.5.2011. godine do isplate,
- na iznos od 71,40 EUR od 3.6.2011. godine do isplate,
- na iznos od 86,00 EUR od 16.7.2011. godine do isplate,
- na iznos od 121,98 EUR od 12.8.2011. godine do isplate,
- na iznos od 74,88 EUR od 16.9.2011. godine do isplate,
- na iznos od 66,08 EUR od 15.10.2011. godine do isplate,
- na iznos od 70,17 EUR od 31.10.2011. godine do isplate,
- na iznos od 69,36 EUR od 30.11.2011. godine do isplate,
- na iznos od 74,38 EUR od 31.12.2011. godine do isplate,
- na iznos od 79,08 EUR od 16.2.2012. godine do isplate,
- na iznos od 75,70 EUR od 16.3.2012. godine do isplate,
- na iznos od 75,76 EUR od 14.4.2012. godine do isplate,
- na iznos od 78,35 EUR od 30.4.2012. godine do isplate,
- na iznos od 79,75 EUR od 31.5.2012. godine do isplate,
- na iznos od 77,40 EUR od 30.6.2012. godine do isplate,
- na iznos od 78,02 EUR od 31.7.2012. godine do isplate,
- na iznos od 76,25 EUR od 31.8.2012. godine do isplate,
- na iznos od 72,45 EUR od 30.9.2012. godine do isplate,
- na iznos od 76,51 EUR od 31.10.2012. godine do isplate,
- na iznos od 78,46 EUR od 30.11.2012. godine do isplate,
- na iznos od 77,09 EUR od 31.12.2012. godine do isplate,
- na iznos od 69,43 EUR od 31.1.2013. godine do isplate,
- na iznos od 75,94 EUR od 28.2.2013. godine do isplate,
- na iznos od 77,61 EUR od 17.4.2013. godine do isplate,
- na iznos od 73,95 EUR od 30.4.2013. godine do isplate,
- na iznos od 66,02 EUR od 31.5.13. godine do isplate,
- na iznos od 65,82 EUR od 30.6.2013. godine do isplate,
- na iznos od 67,77 EUR od 31.7.2013. godine do isplate,
- na iznos od 70,89 EUR od 31.8.2013. godine do isplate,
- na iznos od 75,22 EUR od 30.9.2013. godine do isplate,
- na iznos od 73,14 EUR od 16.11.2013. godine do isplate,
- na iznos od 77,56 EUR od 17.12.2013. godine do isplate,
- na iznos od 73,65 EUR od 18.1.2014. godine do isplate,
- na iznos od 69,37 EUR od 31.1.2014. godine do isplate,
- na iznos od 71,48 EUR od 28.2.2014. godine do isplate,
- na iznos od 70,79 EUR od 31.3.2014. godine do isplate,
- na iznos od 68,34 EUR od 24.5.2014. godine do isplate,
- na iznos od 67,70 EUR od 31.5.2014. godine do isplate,
- na iznos od 68,04 EUR od 30.6.2014. godine do isplate,
- na iznos od 70,69 EUR od 31.7.2014. godine do isplate,
- na iznos od 72,92 EUR od 31.8.2014. godine do isplate,
- na iznos od 72,46 EUR od 30.9.2014. godine do isplate,
- na iznos od 74,39 EUR od 31.10.2014. godine do isplate,
- na iznos od 75,70 EUR od 30.11.2014. godine do isplate,
- na iznos od 74,92 EUR od 31.12.2014. godine do isplate,
- na iznos od 75,98 EUR od 31.1.2015. godine do isplate,
- na iznos od 75,98 EUR od 28.2.2015. godine do isplate,
- na iznos od 75,98 EUR od 31.3.2015. godine do isplate,
- na iznos od 75,98 EUR od 30.4.2015. godine do isplate,
- na iznos od 75,98 EUR od 16.6.2015. godine do isplate,
- na iznos od 75,98 EUR od 30.6.2015. godine do isplate,
- na iznos od 75,98 EUR od 31.7.2015. godine do isplate,
- na iznos od 75,98 EUR od 31.8.2015. godine do isplate,
- na iznos od 75,98 EUR od 30.9.2015. godine do isplate,
sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije i utvrđenog manjka u konverziji, isplati iznos od 3.482,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.9.2015. pa do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je EURopska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je EURopska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja EURopske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,"
IV. Utvrđuje se nepostojanje potraživanje tuženika istaknuto s osnova preplaćenih iznosa i zbroja preplate iz konverzije i iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica u ukupnom iznosu od 11.848,71 EUR.
V. Nalaže se tuženiku tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju CŠ, iz [adresa], parnični trošak u visini iznosa od 959,35 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je EURopska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja EURopske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 128-50- 2690875 dana 03. ožujka 2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 70.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za valutu švicarski franak (CHF) na dan korištenja kredita koji kredit se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način kako je ugovoreno, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, važećem na dan korištenja kredita. Navodi da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak ništetna, a što je utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita. Navodi da je tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu propustio ga obavijestiti o općem riziku koji ugovori o kreditu nose za valutnu klauzulu u CHF i da je rizik za sklapanje ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak daleko veći u odnosu na rizik vezan uz kredite u EUR. Nadalje navodi da je početkom 2016. godine zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit u valutu EUR sukladno ponudi tuženika. Ističe da je prilikom konverzije kredita oštećen za iznos od ukupno 57.932,00 kn na ime razlike nedospjele glavnice te utvrđenog manjka u konverziji što ga je izračunao tuženik. Navodi da je nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. prema usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR iznosila 268.326,00 kn, dok bi nedospjela glavnica na taj dan u kunama, da je za cijelo vrijeme otplate tečaj ostao na početnoj razini, iznosila 241.738,00 kn i tužitelj je po toj osnovi oštećen za iznos od 26.588744,00 kn. Ističe da je tuženik utvrdio manjak na dan 30.9.2015. u iznosu od 31.344,00 kn i za taj je iznos tužitelju povećana nova nedospjela EUR glavnica kredita. Ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05), pa činjenica što su stranke naknadno sklopile dodatak ugovoru o kreditu i izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti jer ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora tj. ex tunc.
Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi. Nadalje ističe da je Dodacima ugovoru broj Konv- 01/2016 izvršena konverzija tužiteljevog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) i da sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Navodi da su neosnovani tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Tuženik nadalje osporava pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, jer prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su iste izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR, poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni borj Rev-2686/18. Navodi da ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako je traži tužitelj i da je proveo konverziju sukladno prisilnim propisima. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njezine obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Navodi da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Tuženik ističe da ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika te je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv i da odražava njihovu pravu volju. Tuženik napominje kako je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit) te je mogao isticati primjedbe na ugovor o kreditu koji mu je ponuđen. Navodi da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Tuženik osporava tužbeni zahtjev u dijelu koji temelji na svom prijedlogu provedbe konverzije, a koji je u suprotnosti s izričitim zakonskim odredbama jer je pogrešna tvrdnja tužitelja da je tuženik pogrešno utvrdio preostalu glavnicu na dan 30.9.2015., jer je odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 8. Zakona o potrošačkom kreditiranju izričito propisano na koji se način ista ima utvrditi. Ističe da je konverziju proveo u skladu s prisilnim zakonskim odredbama, a ne na način kako tužitelj smatra da je konverziju trebalo provesti (ili propisati). Tuženik smatrao kako treba uzeti u obzir i iznos za koji je umanjena preostala glavnica. Predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 81.155,39 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. godine do isplate. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Izjavu tužitelja od 26.01.2016.g. (list 10 spisa), Ugovor o kreditu od 03.03.2005.g. (list 11-15 spisa), ponudu tuženika za konverziju, pregled uplata po kreditu tužitelja (list 16-42, list 64-82 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 05.02.2016.g. (list 58-63 spisa), Izvještaj ovlaštenog revizora (list 83-86 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 87-112 spisa), promotivne uvjete (list 113-122 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.
Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.
4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, povrat preplaćeih iznosa te isplata razlike glavnice sve sa zateznom kamatom.
5. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu sadržajno kao u podnesku od 02.01.2024. godine. U tijeku postupka tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu.
6. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.
Između stranaka nije sporno:
- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 128-50-2690875 dana 03. ožujka 2005. godine na iznos od 70.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,95% na rok od 300 mjeseci, stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 10-15 spisa). Nadalje je utvrđeno da se tijekom ugovorenog vremenskog razdoblja mijenjao tečaj valute švicarski franak,
-da su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu) dana 05.02.2016. g. kojim je konvertiran kredit odobren tužitelju Ugovorom o kreditu od 03. ožujka 2005. godine (list 58-63 spisa).
Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora. Nadalje je sporno da li tužitelju pripada iznos preplaćenih anuiteta obzirom da je tužitelj sklopio Dodatak Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit te je sporno da li tužitelju pripada razlika glavnice. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.
7. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 128-50-2690875 dana 03. ožujka 2005. godine utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 70.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 4,95% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (članak 2. Ugovora), namjena kredita - stambeni kredit (čl. 6. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 7. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima (300 mjesečna anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.
8. Tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te isplatu razlike glavnice.
9. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu sud je saslušao tužitelja.
Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao kuću za sebe i svoju obitelj i kako mu je trebao kredit za kupnju kuće i adaptaciju iste otišao je u poslovnicu tuženika i oni su mu rekli da mogu odobriti kredit u CHF, nisu nudili neku drugu vrstu kredita. Navodi da mu je predan napisani ugovor u banci, djelatnica banke nije mu pojašnjavala ugovorne odredbe niti ga je upozorila na bilo kakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu, a isto tako nije ga upozorio ni javni bilježnik prilikom ovjere ugovora. Tužitelj iskazuje da je pročitao ugovor prije nego što ga je potpisao, gledao je koji iznos mu je odobren, po struci je građevinar, pa nije niti razumio pravne pojmove. Iskazuje da do konverzije kredita nije tražio promjenu kredita u EUR, a kako je to ugovoreno čl. 9. Ugovora o kreditu. Nadalje ističe da je prihvatio ponudu za konverziju ugovora jer su rekli da bi moglo biti bolje, odnosno da bi mogla biti niža rata. Navodi da kod izračuna konverzije utvrđen je njegov dug u iznosu od 8.000,00 kn, a koji je morao platiti prije potpis Dodatka ugovora, nije mogao pregovarati da li će platiti ili neće platiti ovaj dug, a isto tako nije mogao pregovarati o sadržaju dodatka ugovora. Osobno je otplaćivao kredit, nije bio nositelj obrta, a kuću je kupio za osobne potrebe, ne bavi se djelatnošću iznajmljivanja apartmana.
Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.
U tijeku postupka tuženik ne predlaže provođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđenja činjeničnih navoda iz tužbe (povlači prijedlog za saslušanjem svjedokinje). Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika. U vezi zahtjeva tuženika da se sasluša javni bilježnik, sud je imao u vidu pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: UIII-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i to točke 11. do 11.3., prema kojem se saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.
10. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. U ovaj pravnoj stvari sud primjenjuje odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao tužitelja s rizicima ugovaranja valutne klauzule kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franaka prije sklapanja ugovora, pa da je tužitelj tek onda pristao na sklapanje ugovora niti iznosi nove činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno je utvrđeno da mu djelatnica banke niti javni bilježnik nisu protumačili ugovorne odredbe niti ga upozorili na rizik sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.
11. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.
U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 - koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 - koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe - tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
Pri tome ovaj sud ističe kako se o svim činjenicama koje u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ističe tuženik kao jedna od osam banaka protiv kojeg se vodio kolektivni spor Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske raspravljalo u dokaznom postupku prije donošenja meritornih odluka po pitanju valutne klauzule vezane uz glavnicu u švicarskom franku.
12. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer su sklapanjem novog ugovora tj. Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene ništetne ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 03. ožujka 2005. godine, jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.
13. Tuženik se tijekom postupka poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 kao u odgovoru na tužbu. Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine u smislu da tužitelj nema pravni osnov iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
14. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, namjena kedita - stambeni kredit (čl. 6. Ugovora o kreditu, iskaz tužitelja). Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba radi kupnje kuće, a tuženik na kojem je teret dokaza i koji je isplatio iznos odobrenog kredita ne dokazuje suprotno. Sud je time utvrdio da se na tužitelja primjenjuju odluke iz kolektivnog spora na koje se poziva u tužbi.
15. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužitelj protivi.
U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 02. lipnja 2023. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).
16. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 45.978,73 EUR, da je glavnica na dan konverzije tj. ukupno utvrđen iznos obroka prema planu u EUR u visini od 38.329,37 EUR, da je tužitelj dužan podmiriti manjak uplata po ugovoru o kreidtu u iznosu od 41,42 kn ( iskaz tužitelja). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.3., čl. čl. 4., – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl. 5. – visina kamatne stope, čl. 8., čl. 9.čl. 10.,čl.11., čl. 12., čl.13. i čl.14. - osiguranje tražbine, ovršnost isprave, tumačenje odredbi Dodatka Ugovora o kreditu, nadležnost suda).
17. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužitelj poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju i iz razloga jer je tužitelj konvertirao kredit.
18. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
19. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 03. ožujka 2005. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP- a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
20. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.
Sud je imao u vidu i presudu suda EURopske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište EURopskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
21. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine.
U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, iz razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.
22. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta EURopskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud mišljenje je da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.
Nadalje prema mjerodavnoj praksi EURopskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta EURopskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.
23. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 03. ožujka 2005. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 70.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije tj. do dana 30.09.2015. godine.
24. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 20. kolovoza 2024. godine (list 134- 145 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,95% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,95%.
Vještak u mišljenju navodi da:
- ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 34.467,60 kn, odnosno EURska protuvrijednost iznosi 4.574,70 EUR,
- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja i primjenom tečaja na dan isplate, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 19.870,86 HRK, odnosno po fiksnom tečaju EURa (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 2.637,32 EUR,
a) iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu br. 128-50- 2690875 (list 58-63 spisa) iznosi 34.281,51 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan konverzije iznosi 261.639,16 HRK,
b) iznos preostale glavnice prema obračunu banke iznosi 50.268,54 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosi 241,768,30 HRK.
Razlika između iznosa 261.639,16 HRK i iznosa 241.768,30 HRK je 19.870,86 HRK, c) prema Dodatku broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu br. 128-50-2690875 (list 58- 63 spisa) utvrđen je manje plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.0215. Tražbina Kreditora temeljem konverzije iznosi 845,22 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 6.450,78 kn,
- potraživanje tužitelja na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF ukupno iznosi od 34.467,60 EUR, odnosno po fiksnom tečaju EURa iznosi 4.574,70 EUR,
- potraživanje tužitelja na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije i utvrđenog manjaka u konverziji ukupno iznosi 26.321,64 kn, odnosno po fiksnom tečaju EURa iznosi 3.482,54 EUR.
Vještak u zaključku navodi da prema Dodatku broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu 128-50-2690875 (list 58-63 spisa) utvrđena je Tražbina Kreditora temeljem konverzije u iznosu 845,22 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 6.450,78 kn, a što je uzeto u obzir prilikom izrade Nalaza i mišljenja. Nadalje navodi da u spisu list 16-42 priliježu Izračuni RBA Banke koji su glasili na NŠ, te je prilikom izrade projekcije EUR-skog kredita po konverziji korištena veća kamatna stopa, nego prema Dodataku ubroj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu 128-50-2690875 (list 58-63 spisa) i priloga na listu 64-82. Iz priložene dokumentacije nije razvidno da je tužitelj morao uplatiti iznos od 31.344,00 kn na ime utvrđenog manjka u konverziji na temelju potpisane dokumentacije, a niti priliježu dokazi o uplati.
Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka te iznosi primjedbe koje su pravne prirode. Ističe kako je nalaz i mišljenje vještaka irelevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom sporu i kao i navode tuženika u odnosu na pravnu prirodu konverzije. Sud je ocijenio navode tuženika kako neosnovane iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo.
25. Tuženik ističe prigovor prijeboja u ovoj pravnoj stvari za iznos u visini od 11.848,71 EUR a koja tražbina se odnosi na preplatu iz konverzije. Sud je ocijenio prigovor prijeboja tuženika kao neosnovan. Naime tuženik u ovoj pravnoj stvari ne zahtjeva utvrđenje ništetnosti Dodatka ugovora o kreditu pa da bi tužitelj bio u obvezi vraćati iznos koji je tuženik u konverziji utvrdio kao visinu iznosa za koju je umanjena preostala glavnica. Nadalje isti je iznos izračunat sukladno čl. 19.c. ZID ZPK a koji tuženik nije vratio tužitelju pa da bi time stekao bilo kakvu imovinsku korist. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom IV. izreke presude.
U odnosu na tvz. negativnu razliku tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti protutužbu pa slijedom navedenog sud nije odlučivao o tražbini tuženika s osnova tzv. negativne razlike. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu...".
Sud je imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine utvrdio da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika tečaja nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesan, a da bi trebala vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom razlikom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljičeve obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97). Nadalje, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to.
26. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak, te je djelatnica tuženika i obavijestila tužitelja da je riječ o povoljnom kreditu.
Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF u Ugovoru o kreditu iz 2005. godine sklopljenim između tuženika i i tužitelja OŠ, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (točka I. izreke presude).
27. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 03. ožujka 2005. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti za iznos u visini od 4.574,70 EUR kao pod točkom II. izreke presude koji iznos je utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka.
Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).
28. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.
29. Tužitelj navodi da u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice. Tužitelj zahtijeva isplatu iznosa u visini od 3.482,54 EUR s osnova razlike glavnice sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine.
Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što tužiteljica niti ne osporava. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na stambene kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu 2005. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužiteljica suprotno ne dokazuje) to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 3.482,54 EUR. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužitelju su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primjenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:
"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."
Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužitelj u tužbi to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom III. izreke presude.
U odnosu na tvrdnje tužitelja da je pretprpio štetu imajući u vidu izračun prilikom konverzije sud je takve navode ocijenio kao neosnovane jer tužitelj na kojem je teret dokaza nije dokazao prepostavke za naknadu štete.
Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).
30. Tužitelj je nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vjštačanjea uskladio tužbeni zahtjev podneksom od 11. rujna 2024. godine. Tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika povlačenju dijela tužbenog zahtjeva budući je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za povratom preplaćenih iznosa, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a smanjenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Slijedom navedenog sud je ocijenio protivljenje tuženika smanjenju tužbenog zahtjeva kao neosnovano.
Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku EURopskog suda za ljudska prava u predmetu C protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.
31. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 02.06.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 02.01.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.06.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 11.09.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 10.10.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 20.12.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 13.01.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 25.02.2025. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 3.300,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 825,00 EUR, ukupno 4.125,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (13,56%) priznat je trošak u iznosu od 559,35 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, ukupno 959,35 EUR.
Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.
U Zagrebu, 25. veljače 2025. godine
Sudac:
dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.
DNA:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
