REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4071/2023-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja IKH GmbH, OIB: 66150184094, SR Njemačka, 85250 [adresa], 2. tužitelja OZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ĐZ [adresa], 3. tužitelja DZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ĐZ [adresa], 4. tužitelja TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Tomislav Sabljar i Nikola Sabljar, odvjetnici u Rijeci, Agatićeva 6/I, protiv 1. tuženika HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., OIB: 46830600751, Pula, Vergerijeva 6, 2. tuženika VALALTA d.o.o., OIB: 94300736117, Rovinj, Cesta za Valaltu – Lim, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić i drugi, odvjetnici u Rijeci, Nikole Tesle 9/V i VI, uz sudjelovanje CROATIA OSIGURANJA d.d. Podružnice Pula, Marulićeva 1, OIB: 26187994862, kao umješača na strani drugotuženika, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama prvotuženika i drugotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-919/2015-307 od 19. svibnja 2023., te o žalbi tužitelja protiv dijela presude i rješenja Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-919/2015-307 od 19. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukidaju se:

- presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-919/2015-307 od 19. svibnja 2023. u pobijanim točkama I.1., I.2., II., III.1., IV.1., V., VI.1. i VII.;

- rješenje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-919/2015-307 od 19. svibnja 2023., te se predmet u odnosu na navedene dijelove pobijane odluke vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 6.163,52 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-919/2015-307 od 19. svibnja 2023.

- u točki I.1. izreke (koju pobijaju oba tuženika) naloženo je tuženicima da tužitelju OZ s naslova pretrpljene imovinske štete isplate solidarno iznos od 10.347,59 EUR / 77.963,92 kn na ime izgubljene zarade sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. ožujka 2012., pa do isplate, te na ime troškova liječenja iznos od 5.719,98 EUR / 43.097,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pobliže određene iznose dospjele 2011., 2012., 2013., 2014. godine;

- u točki I.2. izreke (koju pobijaju tužitelji) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev s naslova pretrpljene imovinske štete s osnova troškova liječenja u iznosu od 663,03 EUR / 4.995,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos kako slijedi: - na iznos od 14,29 EUR / 107,67 kn od 3. studenoga 2011. do isplate, - na iznos od 70,00 EUR / 527,41 kn od 18. siječnja 2012. do isplate; - na iznos od 68,73 EUR / 517,85 kn od 2. lipnja 2013. do isplate; - na iznos od 509,02 EUR / 3.835,21 kn od 22. lipnja 2014. do isplate; po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana (navedena točka obrazložena je u točki 10.20, str. 29. pobijane presude);

- u točki II. izreke (koju pobijaju oba tuženika) naloženo je tuženicima da tužitelju OZ s naslova pretrpljene imovinske štete solidarno isplate iznos od 2.000,00 EUR / 15.068,98 kn na ime naknade za tuđu pomoć i njegu, te troškove lijekova, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. kolovoza 2014. do isplate;

- u točki III.I. izreke (koju pobijaju oba tuženika) naloženo je tuženicima da tužitelju OZ po osnovi popravka neimovinske štete solidarno isplate iznos od 124.759,44 EUR / 939.998,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 11. kolovoza 2014. do isplate;

- u točki III.2. izreke (koju žalbom ne pobija nitko) tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu u kojem se nalaže tuženicima da tužitelju OZ po osnovi popravka neimovinske štete solidarno isplate preostali iznos od 240,56 EUR / 1.812,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 11. kolovoza 2014. godine do isplate;

- u točki IV.1. (koju pobijaju oba tuženika) naloženo je tuženicima da tužiteljici DZ s naslova pretrpljene imovinske štete solidarno isplate iznos od 1.728,00 EUR / 13.019,60 kn sa zateznim kamatama na taj iznos od 1. siječnja 2013. pa do isplate, te iznos od 40.000,00 EUR / 301.379,56 kn na ime neimovinske štete, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. kolovoza 2014.do isplate;

- u točki IV.2. (koju žalbom ne pobija nitko) odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženicima da tužiteljici DZ s naslova pretrpljene imovinske štete solidarno isplate iznos od 5.654,00 EUR / 42.600,00 kn sa zateznim kamatama na taj iznos od 1. siječnja 2013. pa do isplate;

- u točki V. izreke (koju pobijaju oba tuženika) naloženo je tuženicima da tužitelju TZ isplate solidarno s osnova popravka neimovinske štete iznos od 30.500,00 EUR / 229.801,91 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. kolovoza 2014. godine do isplate;

- u točki VI.1. izreke (koju pobijaju oba tuženika) naloženo je tuženicima da tužitelju IKG GmbH solidarno isplate iznos od 37.858,02 EUR / 285.240,84 kn sa zateznim kamatama na taj iznos od 1. siječnja 2013. pa do isplate;

- u točki VI.2. izreke (koju žalbom ne pobija nitko) odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaze tuženicima da prvotužitelju IKG GmbH solidarno isplate iznos od 45.104,98 EUR / 339.842,98 kn sa zateznim kamatama na taj iznos od 1. siječnja 2013. pa do isplate;

- u točki VII. (koju pobijaju oba tuženika) naloženo je tuženicima da tužiteljima na ime troškova ovog postupka solidarno plate iznos od ukupno 80.353,38 EUR / 605.422,57 kn, u roku od 15 dana.

Rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-919/2015-307 od 19. svibnja 2023., sadržanim u istoj odluci (koje žalbom u cijelosti pobija tužitelj na kojeg se odnosi):

- u točki I. nije dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva na način da se naloži tuženicima da II. tužitelju OZ na ime dospjele naknade zbog trajno povećanih potreba solidarno isplate iznos od 21.100,00 EUR / 158.977,72 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos od po 150,00 EUR / 1.130,17 kn teku od 1. dana u mjesecu tijekom razdoblja od 1. siječnja 2012. do 1. veljače 2023. (stranice 5. do 8. presude) do isplate, te ubuduće s naslova rente iznos od 150,00 EUR mjesečno počevši od 1. ožujka 2023. godine pa nadalje dok za to budu postojale pretpostavke, s time da su obroke dospjele do pravomoćnosti presude dužni platiti odjedanput, a ostale kako budu dospijevali svakog prvog u mjesecu za tekući mjesec zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dospijeća pa do isplate po stopi od 5,31%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.;

- u točki II. utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 1.318,07 EUR / 9.931,00 kn (naknada za tuđu pomoć i njegu koju je potraživao II. tužitelj OZ – točka II. tužbenog zahtjeva).

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o tužbi podnesenoj 11. kolovoza 2014. radi naknade štete, koja je tužiteljima nastala kao posljedica štetnog događaja koji se dogodio 31. kolovoza 2011. za vrijeme boravka drugo, treće i četvrto tužitelja u kampu VALALTA (prvotužitelj je trgovačko društvo u kojemu je drugotužitelj jedini zaposlenik, pa mu je šteta nastala u vidu izmakle dobiti za vrijeme njegove nesposobnosti za rad, dok su tužitelji-fizičke osobe pretrpjeli različite vidove imovinske i neimovinske štete kao posljedice teških tjelesnih ozljeda zbog strujnog udara). Štetni događaj dogodio se tako što su tužitelji OZ, DZ i TZ (inače obitelj, tj. otac, majka i tada maloljetno dijete), vukli prikolicu na kojoj je bio katamaran s jarbolom visokim 6 metara, a tom prilikom su jarbolom zakačili žice dalekovoda i ozlijedili se od strujnog udara. Tužitelji tvrde da su za štetu odgovorni tuženik HEP – ODS kao distributer električne energije u čijoj nadležnosti je predmetni dalekovod, te tužena VALALTA, u čijem kampu se dogodila nesreća.

Nakon provedenog dokaznog postupka (pobliže preciziranog u točki 4.1., str. 14. presude), u kojemu su provedena brojna vještačenja (geodetsko, elektrotehničko, financijsko, medicinsko), prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim u pogledu odgovornosti oba tuženika u cijelosti, a u odnosu na visinu u većem dijelu. Svoju odluku sud je donio na temelju saznanja iz dokumentacije u spisu, provedenih vještačenja te iskaza svjedoka i tužitelja. Nalaze i mišljenja svih vještaka prvostupanjski sud je prihvatio u cijelosti ocjenjujući da su njima vještaci udovoljili nalogu suda te su, svatko u okviru svog zadatka, iznijeli mišljenja na jasan i provjerljiv način, a čija utvrđenja nisu pobili ni prigovori stranaka. Također, taj sud je iskaze svjedoka, u onom dijelu u kojem su bili od koristi za odluku suda, ocijenio istinitima, budući da su iskazivali suglasno, kako međusobno tako i u odnosu na saznanja koja su proizašla iz drugih dokaza u ovom postupku. Konačno, sud je i iskaze tužitelja ocijenio istinitima. Oni su iskazivali spontano, i bez kalkuliranja, suglasno s drugim saznanjima koja proizlaze iz ovog postupka.

O spornoj odgovornosti jednog i drugog tuženika prvostupanjski sud je razloge za odluku iznio u točkama 5 (str. 15. presude) i 6. (str. 20. presude), zaključno je obrazložio zašto je njihovu odgovornost ocijenio solidarnom (str. 20. -21. presude), te zašto je ocijenio da ne postoji doprinos tužitelja (točka 8. obrazloženja, str. 21. presude).

Razloge o visini štete u odnosu na svakog od oštećenika prvostupanjski sud je naveo u točkama 9. do 13. obrazloženja (str. 23. do 35. presude).

Odbijanje dijela ostalih troškova liječenja drugotuženika u točki I.2. presude (izričito pobijanoj žalbom) koje je zatražio i to iznos od 14,29 eura s kamatom od 3. studenog 2011., iznos od 70,00 eura s kamatom od 18. siječnja 2012., iznos od 68,73 eura s kamatom od 2. lipnja 2013. te iznos od iznos 509,02 eura s kamatom od 22. lipnja 2014. prvostupanjski sud je (točka 10.20., str. 29. presude) obrazložio time što nije mogao utvrditi na što se zatraženi troškovi odnose (nije priložena dokumentacija ili njezin prijevod (tabela na listu 107. i 108. spisa je na njemačkom jeziku)).

Nedopuštanje preinake tužbe (pobijanim) rješenjem u točki I. (str. 5. do 8. presude) prvostupanjski sud je obrazložio u točkama 10.26. i 10.27. (str. 30. pobijane presude). Tužitelj je podneskom od 15. veljače 2023. prvi put zatražio naknadu štete zbog trajno povećanih potreba, navodeći da je medicinskim vještačenjem utvrđeno da će tužitelju doživotno trebati tuđa pomoć od 2 sata dnevno kod obavljanja osobne higijene, osnovnih životnih radnji oblačenja, pospremanja, nabavke potrepština i slično, a smatra da će se starenjem te potrebe povećati, zbog čega po toj osnovi potražuje 21.100,00 EUR (za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 28. veljače 2023.), a od 1. ožujka 2023. iznos od 150,00 EUR trajno, i to po istom obračunu, cijeneći sat tuđe pomoći barem 5,00 EUR. Budući da je tužitelj takav vid štete potraživao po prvi put tek u podnesku od 15. veljače 2023., po stavu prvostupanjskog suda radi se o preinaci tužbe koja nije dopuštena jer je taj vid štete zatražen pred kraj glavne rasprave, a konkretno nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP-a. Naime, tužitelj je taj vid štete potraživao nakon provedenog vještačenja, što ne predstavlja opravdan razlog za preinaku tužbe u ovoj fazi postupka, jer se radi o vidu štete koji, ako postoji, postoji oduvijek (odnosno najmanje od okončanja liječenja), pa je tužitelj za to znao i u trenutku podnošenja tužbe (kada je prošlo tri godine od štetnog događaja), a s obzirom na to da se radi o trajnim potrebama, ako ih ima sada, imao ih je i onda, i trebao ih je potraživati tužbom, odnosno najkasnije do zaključenja prethodnog postupka. Tužitelj nije dokazao da je postojao opravdan razlog zbog kojeg ranije nije mogao postaviti takav zahtjev. Prema ocjeni prvostupanjskog suda nije opravdan razlog to što bi te potrebe bile utvrđene tek vještačenjem jer te potrebe ne postoje jer su utvrđene vještačenjem, nego zato što stvarno postoje. Stoga prvostupanjski sud u tom dijelu nije dopustio preinaku.

Pobijanu točku II. rješenja, kojom se utvrđuje djelomično povlačenje tužbe za iznos od 1.318,07 EUR (str. 8. presude), prvostupanjski sud je indirektno obrazložio spominjanjem tog iznosa u točki 10.21. (str. 30. presude), navodeći da je „tužitelj OZ tužbom potraživao s naslova pretrpljene imovinske štete na ime naknade za tuđu pomoć i njegu te troškove pojačanje ishrane iznos od 25.000,00 kn, dok je podneskom od 15. veljače 2023. smanjio i uskladio tužbeni zahtjev s iznosima u eurima na način da umjesto iznosa od 25.000,00 kn sada potražuje iznos od 2.000,00 EUR (tužbeni zahtjev je smanjen za 1.318,07 EUR / 9.931,00 kn u kojem dijelu se nitko nije protivio smanjenju)“.

3. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno, kronološki gledano prvi, podnio drugotuženik, pobijajući je izričito u svim dijelovima kojima je drugotuženiku naloženo išta platiti tužiteljima (tj. u točkama I.1, II., III.1, IV.1, V, VI.1 i VII presude), iz svih žalbenih razloga, uključujući i bitnu povredu odredaba čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. U bitnom navodi da sud nije dao valjano obrazloženje za svoju odluku, tj. da je obrazloženje u kontradikciji s činjenicama koje su utvrđene u postupku. Kao jedinu bitnu činjenicu za ovaj postupak ukratko iznosi ponašanje samih oštećenih tužitelja koje je prethodilo nesreći, te ukazuje na sadržaj iskaza samih oštećenika koji citira.

4. Protiv navedene odluke žalbu je pravovremeno podnio i prvotuženik, pobijajući je, kao i drugotuženik, izričito u svim dijelovima kojima je drugotuženiku naloženo išta platiti tužiteljima (tj. u točkama I.1, II., III.1, IV.1, V, VI.1 i VII. presude), iz svih žalbenih razloga, uključujući i bitnu povredu odredaba čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. U bitnom navodi da sud nije dao valjano obrazloženje za svoju odluku, tj. da je obrazloženje u kontradikciji s činjenicama koje su utvrđene u postupku. Naglašava da je dalekovod na toj lokaciji još od 1971. godine, da je napravljen u skladu s tada važećim propisima i dozvolama, te da je i u vrijeme nesreće bio ispravan, pa drži neprihvatljivim stavove suda o tome da je HEP-u bilo poznato da se taj dalekovod uslijed proširenja kampa „našao“ unutar kampa, pa da je zbog toga i on solidarno i isključivo odgovoran za nesreću. Napominje da je u vrijeme nesreće kampiranje bilo zabranjeno ispod samog dalekovoda i da su prema mišljenju vještaka elektrotehničke struke postavljeni potrebni znakovi upozorenja po trasi ispod dalekovoda. Drži da je sud nestručno i bez uporišta u propisima dao mišljenje o tome kakve je sve dodatne znakove upozorenja trebao postaviti HEP. Napominje da je dalekovod bio opremljen uređajem za automatsko isključenje napona, bez kojega u trenutku nesreće drugotužitelj vjerojatno ne bi preživio udar, kao i da se žica nalazila na visini 7,35 m iznad zemlje, što je i više od propisane sigurnosne visine od 6,00 metara, tvrdi da kao takva ne predstavlja opasnu stvar, ukazuje na praksu revizijskog suda u sličnim slučajevima, te zaključuje da nije bilo mjesta ocjeni da oštećenici uopće nisu uzrokovali nesreću (štoviše, drži da su oni isključivi uzročnici). Opisuje ponašanje samih oštećenika, te ukazuje na dijelove njihova iskaza iz kojih proizlazi da su svojevoljno, bez ičije upute, odlučili na nesretni način gurati katamaran, iako su bili svjesni da to čine okolnim putem iznad kojega se nalaze žice pod naponom, da nisu odabrali postojeće asfaltirane puteve iz brošure za postupanje s plovilom koja se dobiva na ulasku u kamp, da su bili krajnje neodgovorni kad su odlučili ne rastaviti katamaran ili barem odvojiti jarbol u marini i voziti ga na prikolici do parcele s podignutim jarbolom. Naglašava da nije imao saznanja o navodnom nezakonitom širenju kampa. U takvom rizičnom izboru puta, za koji tvrdi da nije sastavni dio kampa, žalitelj vidi isključivu odgovornost samih oštećenika. Osporava svoju solidarnu odgovornost, koju prvostupanjski sud obrazlaže „zatvaranjem očiju“, tj. propustom HEP-a da poduzme nešto vezano uz okolnosti koje mu nisu bile, niti su mu mogle biti poznate. U nastavku žabe iznosi primjedbe na način utvrđivanja visine. Predlaže pobijani dio presude preinačiti ili ukinuti, uz naknadu parničnih i žalbenih troškova.

5. Tužitelji su zajedničku žalbu podnijeli protiv dijela presude u točki I.2 i protiv rješenja u cijelosti, zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, potražujući naknadu žalbenog troška u iznosu od ukupno 777,72 EUR.

U odnosu na pobijani dio presude u točki I.2. tužitelji ističu da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da razlozi za odbijanje tog dijela zahtjeva proturječe nalazu i mišljenju Medicinskog fakulteta, odnosno očitovanju Medicinskog fakulteta s lista 1879. spisa, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Naime, kao i za troškove za koje je sud utvrdio da su opravdani, pa je tuženicima naložio da ih naknade drugotužitelju, Medicinski fakultet je u svome očitovanju od 22. studenoga 2022. izričito naveo da su „svi troškovi iz tužiteljeva podneska od 4. svibnja 2022. bili opravdani i potrebiti“. U te troškove, kako je izričito navedeno u podnesku tužitelja od 4. svibnja 2022., spadaju i ti odbijeni troškovi, dakle, 14,29 EUR plaćeno 3. studenog 2011. za bolesničku noćnu posudu za obavljanje nužde u krevetu, 70,00 EUR plaćeno 18. siječnja 2012. za telefonske konzultacije sa zdravstvenim osiguranjem, 68,73 EUR plaćeno 2. lipnja 2013. za kremu Finisa C, te iznos od 509,02 EUR plaćeno 22. lipnja 2014. za participaciju za pregled i servis umjetne noge. I za te su troškove medicinski vještaci utvrdili da su bili potrebni i opravdani, a tuženici te troškove ni dopunsko očitovanje nisu osporavali, pa stoga nije bilo potrebe da tužitelji dodatno plaćaju prijevod tabela na listu 107. i 108. spisa ili da dodatno dokazuju opravdanost tih troškova, odnosno, prihvativši u cijelosti nalaz i mišljenje i dopunsko očitovanje medicinskih vještaka, sud je trebao prihvatiti i zahtjev za naknadu tih troškova na koje se očitovanje također odnosi.

U odnosu na rješenje od 19. svibnja 2023., drugotužitelj u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a za rentu ubuduće ističe da je sud neosnovano odbio dopustiti preinaku, jer je tek provedenim medicinskim vještačenjem utvrđeno kada je završeno liječenje drugotužitelja i da su od tog trenutka njegove potrebe znatno povećane, tj. da su postale trajne. To medicinsko vještačenje je provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka, pa je tek nakon toga zahtjev mogao postaviti po čl. 1095. st. 2. ZOO-a i sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a, pa je takva preinaka nakon zaključenja prethodnog postupka učinjena bez krivnje tužitelja. U odnosu na dio rješenja o utvrđenju povlačenja tužbe za iznos od 1.318,07 EUR (točka II.), žalitelj ističe da je sud pogrešno ocijenio da je riječ o povlačenju, jer tužitelj nije povukao tužbu za taj iznos, nego je taj iznos podneskom od 15. veljače 2023. nastavio potraživati, ali po drugoj pravnoj osnovi (zbog trajno povećanih potreba), pa je po osnovi naknade za tuđu pomoć i njegu, te pojačanu prehranu za vrijeme liječenja uređenim zahtjevom potraživao samo iznos od 2.000,00 EUR, a iznos od 1.318,07 EUR u okviru postavljenog zahtjeva pod točkom III. isplate na ime naknade zbog trajno povećanih potreba.

6. Odgovor na žalbu tuženika podnijeli su tužitelji, osporavajući žalbene navode. U bitnom navode da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženik O bespravno proširio kamp ispod spornog dalekovoda, te da do štetnog događaja sigurno ne bi došlo da na spornom mjestu nije bilo kampa. Potražuju naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 6.163,52 EUR.

7. Žalbe su osnovane.

8. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Predmet spora je naknada štete, koja je tužiteljima nastala kao posljedica štetnog događaja koji se dogodio 31. kolovoza 2011. za vrijeme boravka drugo, treće i četvrtotužitelja u kampu VALALTA (prvotužitelj je trgovačko društvo u kojemu je drugotužitelj jedini zaposlenik, pa mu je šteta nastala u vidu izmakle dobiti za vrijeme njegove nesposobnosti za rad, dok su tužitelji-fizičke osobe pretrpjeli različite vidove imovinske i neimovinske štete kao posljedice teških tjelesnih ozljeda zbog strujnog udara).

10. Nije sporno da se predmetna nezgoda dogodila na način opisan u tužbi, i da su tuženici-fizičke osobe u njoj zadobili teške tjelesne ozljede.

11. Sporno je, a ostaje sporno i u žalbenom postupku, je li postojao doprinos oštećenika, postoji li uopće uzročnost i odgovornost na strani tuženika, je li ona solidarna, a pored osnovanosti, ostaje sporno i pitanje visine štete, osobito u odnosu na prvotužitelja kao pravnu osobu, odnosno u odnosu na metodologiju utvrđivanja te visine. Tužitelji u žalbi dodatno problematiziraju i procesna pitanja koja se tiču preinake tužbenog zahtjeva i ocjene o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva.

12. Prvostupanjski sud u točki 8. obrazloženja („o nepostojanju doprinosa tužitelja“), prema ocjeni ovog suda, nije dao zadovoljavajuće razloge o tome zašto uopće nije bilo doprinosa tužitelja. U točki 8.3. obrazloženja navodi se, među ostalim, da je dužnost tuženika Valalte bila brinuti i osigurati da tužitelji nesmetano prenesu katamaran, da su tužitelji bili na odmoru, da su (tužitelji) znali da na tom dijelu postoji dalekovod i da su znali da guraju katamaran s jarbolom visine 6 metara, no da im ni na kraj pameti nije bilo da bi tim jarbolom mogli dotaknuti žicu dalekovoda, te da su smatrali da su o tome vodili brigu oni koji bi o tome trebali voditi brigu.

13. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, to što su tužitelji bili opušteni i na odmoru, odnosno računali na to da će netko drugi umjesto njih paziti da im se ne dogodi neka nesreća, eventualno može biti razlog za smanjenje postotka njihova doprinosa, ali nikako ne može biti razlog za nepostojanje ikakvog doprinosa, tj. iz takvog obrazloženja prvostupanjskog suda proizlazi da je netko drugi morao u potpunosti brinuti o visini njihova jarbola, iako je to bio njihov jarbol (dakle njihova stvar koja je, s obzirom na nesreću koja se dogodila, u dodiru s električnim vodom očito bila opasna), te unatoč tome što su drugotužitelj i trećetužiteljica bili punoljetne i ubrojive osobe. Primjenom logike kojom se vodi prvostupanjski sud, turisti iz inozemstva, samo zato što su opušteni i na odmoru, ne bi npr. uopće bili odgovorni za posljedice neke prometne nesreće koju djelomično prouzrokuju svojim nepromišljenim rizičnim ponašanjem ili neprimjenom dužne pažnje koja se očekuje od prosječne osobe, jer bi domaći i lokalni vozači trebali paziti i na sebe i na njih. Oštećeni u konkretnom slučaju nisu došli iz neke egzotične zemlje bez struje, u kojoj bi im bili nepoznati zračni dalekovodi i opasnost od strujnog udara (ta je činjenica na izričit upit punomoćnika tuženika izričito utvrđena kad su saslušani na ročištu kao svjedoci), te nije moguće konstatirati (kao što je to učinio prvostupanjski sud) da nisu mogli bili svjesni smrtne opasnosti samo zato što ih na to nitko od djelatnika kampa nije upozorio.

14. Ovdje drugostupanjski sud, s obzirom na navode tužitelja koji u podnescima u žalbenom postupku ukazuju na težinu posljedica koje su u predmetnog tragičnom događaju pretrpjeli tužitelji, napominje da se eventualni doprinos (ili nepostojanje doprinosa) oštećenika nesreći ne ocjenjuje prema težini posljedica koje su nastupile za oštećene, nego na ocjeni njihova ponašanja koje je prethodilo nesreći.

15. Ukratko, potrebno je razlikovati težinu posljedica (kao kriterij za određivanje visine tužbenog zahtjeva ako se utvrdi da je on djelomično ili potpuno osnovan) od rizičnog ponašanja tužitelja koje je prethodilo nesreći (kao kriterija za ocjenu omjera doprinosa, koji onda posredno dodatno utječe na visinu, kroz postotak kojim se množe opravdano zatraženi iznosi koji predstavljaju naknadu štete).

16. Iako prvostupanjski sud kroz obrazloženje pravilno težinu posljedica navodi samo u okviru razmatranja visine dosuđenih iznosa (tj. strogo formalno gledano nije prekoračio doseg utjecaja težine posljedica na ocjenu o doprinosu), ovaj drugostupanjski sud, s obzirom na razloge koji su dani (odnosno koji su izostali) u odnosu na pitanje doprinosa, stječe dojam da je težina posljedica posredno i prešutno imala utjecaj i na ocjenu postotka doprinosa, tj. da se i pri donošenju odluke o tom pitanju prvostupanjski sud pogrešno vodio tim kriterijem.

17. Također je potrebno razlikovati odgovornost drugotuženika Valalte d.o.o. (vlasnika kampa) od odgovornosti prvotuženika HEP-a, jer to što su oni tuženi solidarno, ne znači samo po sebi da eventualni propusti i odgovornost jednoga od njih automatizmom dovode do propusta i odgovornosti drugog u istom postotku.

18. Eventualno kršenje nekog formalnopravnog propisa svakako jest indicij eventualnog postojanja odgovornosti u nekom postotku, ali nije samo po sebi nužno i dokaz sporne uzročne veze s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja. Kao što je, primjerice, u prometu moguće da kršenje nekog prometnog propisa u konkretnom slučaju uopće ne bude uzrokom te nesreće (ili da to kršenje ne bude jedini ili glavni uzrok), tako je i ovdje moguće da su postojali uzroci na strani samih oštećenih.

19. Tuženici u žalbi ponavljaju praksu Vrhovnog suda izražene u odluci Rev x 435/2012, s primjerom u kojemu je oštećenik metalnim ljestvama u masliniku zapeo za električnu žicu, odnosno u kojemu je oštećenik s kamionom (kiperom) koji je košarom (kipom) neoprezno zapeo za električnu žicu pri istovaru, navodeći to kao argument za 100%-tni doprinos oštećenika, koji je u potpunosti ekskulpirao HEP, a prvotuženik u žalbi ukazuje i na praksu revizijskog suda sadržanu u odluci Rev x 590/2010 od 12. travnja 2014. iz koje proizlazi da dalekovod koji je propisno izgrađen uz propisane dozvole za gradnju sam po sebi nije opasna stvar, jer od takvog dalekovoda ne potječe povećana opasnost štete za okolinu. Na te se primjere prvostupanjski sud uopće nije očitovao.

20. Prvostupanjski sud u obrazloženju nije uzeo u obzir činjenicu vidljivu iz skice (list 827.) da su oštećenici bili smješteni na lokaciji u odnosu na koju je to duži zaobilazni put, a objašnjenje oštećenih da su taj put odabrali kako bi izbjegli kraći koji je pun drveća uopće nije uzeo u obzir pri razmatranju njihovog eventualnog doprinosa nesreći (ukratko, rizično ponašanje oštećenika, na koje tuženici ukazuju i u tijeku prvostupanjskog postupka, i u svojim žalbama, uopće nije uzeto u obzir).

21. Odgovornost prvotuženika HEP-a sud obrazlaže time što nije upozorio drugotuženika Đ da ne može obavljati kamp djelatnost ispod dalekovoda, odnosno da ih HEP nije zbog toga prijavio nadležnim tijelima. Nije jasno kako je to dovelo do ocjene 100% solidarnog doprinosa HEP-a, odnosno, prema ocjeni ovog suda to nisu dovoljni razlozi za takvo izjednačavanje doprinosa.

22. Prema odredbi čl. 1107. ZOO-a, na koju se pozvao prvostupanjski sud obrazlažući solidarnu odgovornost oba tuženika, (1) Za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno. (2) Poticatelj i pomagatelj te onaj koji je pomagao da se odgovorne osobe ne otkriju odgovaraju solidarno s njima. (3) Solidarno odgovaraju za prouzročenu štetu i osobe koje su je uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u nastaloj šteti. (4) Kad je nedvojbeno da je štetu prouzročila neka od dviju ili više određenih osoba koje su na neki način međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih štetu prouzročila, te osobe odgovaraju solidarno (nemogućnost utvrđenja omjera prvostupanjski sud navodi kao argument u točki 7.2. obrazloženja).

23. Solidarna odgovornost, prema slovu zakona iz citiranih odredbi, postoji kad „nije moguće utvrditi doprinos“, a ovdje nije objašnjeno zašto to ne bi bilo moguće utvrditi (tj. sud je samo prvo pojedinačno u točkama 5. i 6. obrazloženja, a zatim i zajednički u točki 7. obrazloženja, naveo razloge koje smatra relevantnima za postojanje odgovornosti svakog od tuženika). Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, izjednačiti neprijavljivanje navodnog ilegalnog širenja kampa sa samim navodnim ilegalnim širenjem kampa na neko opasno područje je usporedivo s izjednačavanjem neprijavljivanja nekog zakonom zabranjenog djela sa samim počinjenjem takvog djela. Primjenom takve logike, osoba koja npr. nije prijavila policiji da je netko pijan sjeo za upravljač vozila, ili nije upozorila tog vozača da ne bi smio voziti pijan, odgovarala bi solidarno s pijanim vozačem za naknadu štete vezanu uz posljedice nesreće koju je taj vozač kasnije uzrokovao nekoj trećoj osobi vozeći pijan. U opisanom primjeru, a analogno tome i u konkretnom slučaju, moguće je eventualno ocijeniti da je „neprijavitelj“, odnosno „neupozoravatelj“, svojim propustom imao nekog manjeg utjecaja na uzročni slijed događaja koji je doveo do nesreće, a time i do štete, ali u nekom znatno manjem postotku od štetnika kojeg je trebao prijaviti ili upozoriti, pa nikako nije moguće konstatirati da je „nemoguće“ utvrditi doprinos, nego je prvostupanjski sud trebao slobodnom ocjenom dokaza, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, utvrditi neki (manji ili nikakav) postotak doprinosa prvotuženika, različit od doprinosa ostalih uzročnika nastale štete.

24. Prvostupanjski sud, nadalje, navodi da je propust prvotuženika HEP-a u tome što „nije postavio znakove upozorenja na žice dalekovoda, znakove opasnosti od kontakta sa žicama, oznaku visine na kojoj su žice, zabranu transporta visokih predmeta“.

25. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, postavlja se pitanje koliko bi učinkovit bio bilo koji od navedenih znakova upozorenja, imajući u vidu da su svima poznati i razumljivi znakovi za visok napon nesporno postojali i na trafostanici i na stupovima, pa to ipak nije odvratilo oštećenike od toga da plovilo s podignutim jarbolom guraju po putu bez drveća ispod žice, razapete između upravo tih stupova, u neposrednoj blizini upravo te trafostanice.

26. Nije sporno da su oštećenici usred bijela dana i vedra vremena mogli jasno vidjeti viseću žicu između tih stupova (inače postavljenu čak i iznad propisane sigurnosne visine, što je u nalazu naveo vještak elektrotehničke struke), nije sporno da im je općenito bilo poznato da postoji opasnost od dodira metalnog predmeta s električnim vodom, a upitno je i koliko bi eventualna oznaka točne visine žice imala utjecaja na odluku oštećenih da ne odaberu taj put, imajući u vidu da su oni prema vlastitoj izjavi taj put odabrali upravo kako bi izbjegli zapinjanje za drveće po bližem putu do svoje smještajne jedinice (dakle, izbjegavajući zapinjanje za drveće na putu na kojemu nema električnih vodova, sami su odabrali put na kojemu nema drveća, ali ima električnih vodova za koje su zapeli, tj. izbjegavajući manju nezgodu s drvećem, doveli su se u situaciju u kojoj su teško stradali zakačivši električni vod).

27. Način transporta visokog jarbola tužitelji su prema vlastitom iskazu odabrali jer zbog vrućine nisu htjeli izdvojiti 30 minuta da ga demontiraju i polože vodoravno. Konkretan kontakt sa žicom posljedica je pogrešne vizualne procjene oštećenika o visini jarbola i pogrešne procjene opasnosti utemeljene na ranijim prolascima istim putem (logička greška oštećenika - ako mu se ranije nije dogodila nesreća pri takvom rizičnom ponašanju, lakomisleno je smatrao da mu se to neće dogoditi ni u budućnosti), pa je nejasno kako bi točno podatak o visini na kojoj se žica nalazi spriječio nesreću, tj. kako bi točno podatak o visini odvratio od prolaska prolaznika koji je prema vlastitoj izjavi ranije više puta prolazio s istim plovilom s istim jarbolom ispod iste žice.

28. Također je nejasno kako bi se uopće takav znak upozorenja mogao bez opasnosti za djelatnike HEP-a i za funkcioniranje samog dalekovoda postaviti na sam električni vod (prvostupanjski sud navodi: „na žice dalekovoda“), a da to u nekom trenutku ne izazove sličan kratki spoj do kakvoga je došlo pri kontaktu metalnog jarbola s tim električnim vodom. Iz spisa nije vidljivo da je o tome itko postavio pitanje vještaku elektrotehničke struke, iz čijeg nalaza i mišljenja, inače, proizlazi da je HEP sve dijelove dalekovoda postavio u skladu s propisima, pa se postavlja pitanje odakle prvostupanjskome sudu stručna znanja o tome što je sve u smislu znakova upozorenja na opasnost trebao, odnosno propustio učiniti prvotuženik HEP.

29. Izostanak znaka za zabranu transporta visokih predmeta (za koji je također upitno kako bi mogao biti postavljen na samu žicu, a da ne izazove kratki spoj i automatski prekid rada dalekovoda) prema ocjeni ovog suda kao kriterij za ocjenu odgovornosti HEP-a morao bi imati uporište u nekom propisu, za koji prvotuženik HEP u žalbi tvrdi da ne postoji, a prvostupanjski sud takav propis ne navodi. Jedini propis koji zabranjuje prijevoz visokih predmeta je onaj iz Zakona o cestovnom prometu, koji visinu propisuje na 4,5 m (na to se drugotuženik pozvao u odgovoru na tužbu), što znači da su sami oštećeni tužitelji kršili prometna pravila, imajući u vidu da je sam jarbol visok 6 metara (kad ne bi bio na prikolici) za 1,5 m premašivao tu visinu.

30. Dakle, ako se izuzmu argumenti iz obrazloženja (točka 7.1.) za koje je drugostupanjski sud naveo razloge koji ih čine neprihvatljivima, obrazloženje odgovornosti HEP-a svodi se u preostalom dijelu na to da nije upozorio vlasnika kampa, odnosno da nije alarmirao nadležna tijela zbog „ilegalnog širenja kampa“. Slijedom toga, to su jedini argumenti na kojima je prvostupanjski sud eventualno mogao ocijeniti da postoji određeni doprinos prvotuženika HEP-a nastanku nesretnog događaja i štete, ali u znatno manjem postotku od 100%.

31. Ovaj sud ocjenjuje osnovanim žalbeni navod tužitelja u pogledu točke I.2 pobijane presude, imajući u vidu očitovanje vezano uz medicinsko vještačenje, jer u te troškove izričito spadaju svi troškovi navedeni u tužiteljevu podnesku od 4. svibnja 2022. (što obuhvaća i troškove navedene po datumima, za koje je i bez dostavljanja prijevoda iz samih iznosa i datuma vidljivo da se podudaraju s onima koje je prvostupanjski sud odbio, navodeći da nije dostavljen prijevod, iako te troškove tuženici nisu osporili na konkretan način, zbog kojega bi bilo potrebno dodatno prevoditi na što se točno odnose). Stoga je u tom dijelu pobijanu presudu valjalo ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje, jer prvostupanjski sud nije dao valjane razloge za njihovo odbijanje.

32. Ovaj sud ocjenjuje osnovanim i žalbeni navod tužitelja u pogledu pitanja dopuštenja preinake tužbe (točka I. rješenja), u situaciji kad je tužitelj takvu preinaku predložio nakon što je saznao ishod medicinskog vještačenja, koje je provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime, konačno postavljeni zahtjev sukladno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, predstavlja preinaku tužbe. Ovaj drugostupanjski sud smatra da zakon treba tumačiti smisleno kao jednu cjelinu, a ne parcijalno pojedine članke kao da drugih odredbi u zakonu nema. Svrha odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a usmjerena je na ubrzavanje postupka i sprječavanje procesnih zloupotreba, a dodavanje stavka 2. istog članka ima za cilj sprječavanje zloupotreba prava od strane tuženika i izbjegavanje prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe postavlja nerealno visoke zahtjeve zbog bojazni da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju svog zahtjeva sa stvarnim stanjem, pogotovo imajući u vidu da se tuženik jednako kao u slučaju preinake tužbe može protiviti i povlačenju tužbe. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju kad se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje, što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, 5/14.).

33. Slijedom navedenoga, ovaj sud drži da je prvostupanjski sud pogrešno u točki I. rješenja odlučio ne dopustiti preinaku tužbe sukladno podnesku tužitelja od 15. veljače 2023., pa je rješenje u tom dijelu, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta (ukidanje meritorne odluke zbog prihvaćanja žalbi tuženika i potreba ponovnog odlučivanja), također valjalo ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Slijedom toga valjalo je ukinuti i točku II. pobijanog rješenja, kojom se utvrđuje povlačenje tužbe za iznos od 1.318,07 EUR, jer za taj iznos tužba nije povučena, nego je taj iznos inkorporiran u točku III. uređenog zahtjeva za isplatu na ime naknade zbog trajno povećanih potreba (a taj zahtjev pogrešno je odbijen točkom I. pobijanog rješenja zbog nedopuštanja preinake tužbe).

34. S obzirom na sve navedeno, budući da je pobijani dio odluke zahvaćen bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koje izričito ukazuju žalitelji, valjalo je primjenom odredaba čl. 369. st. 1. ZPP-a i čl. 380. t. 3. ZPP-a djelomično pobijani dio presude i pobijano rješenje ukinuti kao u rješenju ovog suda i u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud, vodeći računa o primjedbama ovog suda i žalbenim navodima, donijeti novu, pravilnu i zakonitu odluku s jasnim obrazloženjem (osobito o jednoj od odlučnih činjenica – gdje su točno granice kampa u odnosu na mjesto nesreće). O troškovima parničnog i ovog žalbenog postupka o kojima još nije moguće odlučiti, prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci, jer u ovom trenutku još nije poznat omjer uspjeha stranaka u postupku.

35. Odgovor na žalbu ne predstavlja radnju koja bi bila potrebna za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Stranka sa svojim punomoćnikom može ugovoriti da mu, ako to smatra korisnim, podmiri i taj trošak u skladu s odredbama Odvjetničke tarife, međutim, u konkretnom slučaju taj se trošak, neovisno o krajnjem ishodu parničnog postupka, ne može prevaliti na teret protivne stranke. Stoga je odlučeno kao u točki II. rješenja ovog suda.

Zagreb, 25. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec