REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-500/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Jagićeva 33, OIB 26187994862, kojeg zastupaju punomoćnice Tulija Zele-Janjanin i Adrijana Jovanović, odvjetnice u Rijeci, protiv tuženika LOVAČKO DRUŠTVO „VEPAR“ OPRTALJ, OIB 55680816401, Oprtalj-Portole, Kolovoz 4/1, kojeg zastupa punomoćnik Massimo Činić, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 36, i umješača na stani tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Šćulac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, radi isplate iznosa od 3.242,54 EUR, odlučujući o žalbama tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-167/2023-41 od 13. studenog 2024., 25. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika i umješača na strani tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-167/2023-41 od 13. studenog 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-167/2023-41 od 13. studenog 2024. Trgovački sud u Pazinu naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.242,54 EUR sa zateznim kamatama po stopi za ostale odnose (točka I. izreke), naložio je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.276,74 EUR sa zateznim kamatama (točka II. izreke), te je odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 81,02 EUR (točka III. izreke).

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio na temelju odredbe čl. 80. st. 6. u vezi s čl. 76. st. 2. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20; dalje: ZL), sve u vezi s odredbom čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) jer je zaključio da je tuženik, kao osoba koja upravlja i gospodari lovištem u predjelu gdje se nezgoda dogodila, odgovoran za predmetnu nezgodu. Sud je utvrdio da je uzrok predmetne nezgode izlijetanje divljači (divlje svinje), a da osiguranik tužitelja čak i da se kretao brzinom kretanja ispod ograničenja, a kretao se brzinom višom od ograničene, ne bi imao tehničkih mogućnosti reagirati na nadolazeću životinju. Odluku o parničnom trošku sud je zasnovao na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

3. Protiv točaka I. i II. izreke navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupaka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači ili ukine uz naknadu troška žalbenog postupka. U žalbi je, u bitnom, naveo da se osiguranik tužitelja kretao iznad maksimalno dopuštene brzine, čime da je postupao protivno propisima kojima je uređeno područje sigurnosti prometa na cestama. Smatra da Zakon o lovstvu kao lex specialis derogira primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima. Ukazao je da tužitelj bio dužan dokazati postojanje uzročne veze između nastale štete i eventualnog tuženikovog propusta. Smatra da divljač ne može biti opasna stvar što je naveo i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-3870/22 od 6. studenog 2023.

4. Protiv točaka I. i II. izreke navedene presude umješač na strani tuženika je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupaka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači ili ukine uz naknadu troškova žalbenog postupka. U žalbi je, u bitnom, naveo da u provedenom postupku utvrđeno prekoračenje brzine kretanja oštećenikovog vozila na mjestu na kojem je postavljen znak opasnosti izlaska divljači na cestu i za koje vozač zna da je opasno obzirom na česte prelaske divljače preko kolnika. Smatra da je vozač oštećenog vozila isključivo odgovoran za predmetnu nesreću. Ukazao je da je prema Zakonom o lovstvu lovovolaštenikova odgovornost uvjetovana provođenjem lova, a kako se u konkretnom slučaju lov nije provodio, smatra da nema odgovornosti tuženika za naknadu predmetne štete. Istaknuo je da se javna cesta na kojoj se dogodila nezgoda ne može smatrati dijelom lovišta jer je zabranjeno ustanovljenje lovišta na javnim cestama i drugim javnim površinama. Osporava i odluku o troškovima u dijelu u kojem je sud primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u trenutku donošenja odluke o troškovima.

5. Odgovor na žalbe nije podnesen.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Nakon što je ispitao pobijanu presudu, na osnovi odredbe čl. 365. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i u skladu sa zakonom.

8. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni onu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju je umješač izričito ukazao istaknuvši presuda nema razloga o nekim odlučnim činjenicama radi čega da se ne može ispitati. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva dao jasne i zakonite razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Ovu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zato se ovaj sud nije upuštao u ocjenu žalbenih navoda takve naravi.

10. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev s osove isplate naknade štete njegovom osiguraniku iz prometne nezgode uslijed naleta vozila na divlju svinju koja je izletjela na cestu. Nezgoda se dogodila 30. listopada 2021., na dijelu države ceste na području tuženikove nadležnosti.

11. Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio prema tuženiku kao osobi koja gospodari lovištem na čijem je području bila divlja svinja koja je naletjela na vozilo tužiteljevog osiguranika.

12. Osporavajući svoju odgovornost za štetu tužitelj je prebacio odgovornost na tužiteljevog osiguranika zbog vožnje neprilagođenom brzinom.

13. Osporavajući tuženikovu odgovornost za štetu, tuženikov umješač tvrdio je da se štetni događaj dogodio izvan granica lovišta (na javnoj cesti) pa da nema tuženikove odgovornosti.

14. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka prometne struke ĆŠ (list 208.-223. spisa) vidljivo je da je brzina oštećenog vozila u vrijeme naleta na divljač bila oko 68 km/h, dok je dozvoljena brzina bila ograničena općim načelom izvan naseljenog mjesta na 60 km/h. Unatoč tome, sudski vještak je utvrdio da bi i kod kretanja vozila tužiteljevog osiguranika najvećom dopuštenom brzinom od 60 km/h nalet na srnu bio neizbježan. To iz razloga jer bi vozač na raspoloživom putu od 18 m pravovremenim kočenjem uspio zaustaviti vozilo prije mjesta naleta tek da se kretao brzinom manjom od 33,1 km/h. Na području nezgode postojao je prometni znak koji je upozorio vozača na divljač na cesti.

15. Kod takvog stanja stvari, i ovaj sud smatra da za štetu nema odgovornosti tužiteljevog osiguranika. Iako se kretao brzinom većom od dopuštene, on srnu zbog vremenskih uvjeta nije mogao pravovremeno uočiti. Prekoračenje brzine nije u uzročnoj vezi s nastankom predmetnog štetnog događaja. Nalet na srnu bio bi neizbježan i da se kretao ne samo unutar granica dopuštene brzine, nego sve do brzine manje od 33,1 km/h.

16. Mjere za sprječavanje štete od divljači su tuženikova obveza uključujući i ograđivanje zemljišta te uporaba mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava, vidljivih i zvučnih plašila, elektronskih detektora divljači kao i ostale uobičajene mjere zaštite za određeno područje i vrstu divljači (čl. 77. i čl. 79. ZL-a).

17. I pored navedenog, srna iz tuženikovog lovišta se našla na cesti neposredno prije ove nezgode. Može se pretpostaviti da je do toga došlo zato jer je tuženik na dijelu zemljišta pored ceste na kojoj je došlo do nezgode, propustio poduzeti neku od mjera koju je bio dužan poduzeti sukladno odredbama Zakona o lovstvu. Odatle po ocjeni ovog suda tuženikova odgovornost i neovisno o primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima.

18. S tim u vezi, budući da Zakonom o lovstvu kao lex specialis nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na vozilo u području lovišta kojim gospodari osiguranik tuženika kada se nije provodio lov, treba primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima se uređuje odgovornost za štetu, a kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

19. Naime, divljač koja se kreće na javnoj cesti je opasna stvar neovisno o tome koji se zakon primjenjuje (Zakon o lovstvu ili Zakon o obveznim odnosima). Zbog toga, time što je Zakonom o lovstvu iz 2018. godine (s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona) propisan samo jedan slučaj objektivne odgovornosti (ako je šteta nastala zbog provođenja lova), ne znači da u drugim slučajevima kada se divljač kreće cestom (ali pri tome se ne obavlja lov divljači) ta divljač ne predstavlja opasnu stvar. Naprotiv, neovisno o tome obavlja li se ili ne obavlja lov divljači, divljač koja se nalazi na cesti uvijek predstavlja opasnu stvar budući da divljač čini povećanu opasnost prouzročenja štete na vozilima koja se kreću tom cestom. Upravo zbog navedenog, za štetu koja je nastala uslijed naleta vozila na divljač koja se nalazila na cesti lovoovlaštenik (odnosno njegov osiguratelj u smislu članka 964. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima) i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti sukladno odredbama članka 1063. -1067. ZOO-a u vezi članka 76. stavka 2. ZL-a.

20. Slijedom navedenog, da bi se lovoovlaštenik mogao osloboditi od obveze naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je u smislu članka 1067. ZOO-a morao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno on je morao dokazati da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, a što tuženik, niti njegov umješač, nisu dokazali. Prema tome, tužitelj, suprotno tuženikovom shvaćanju, nije trebao dokazivati uzročnu vezu između štetnog događaja i štete.

21. Činjenica što se šteta dogodila na prometnici ne utječe na tuženikovu odgovornost, jer je divljač istrčala iz lovišta i naletjela na vozilo koje se kretalo javnom cestom. Okolnost što je na dijelu prometnice na kojem se dogodila prometna nezgoda postavljen odgovarajući znak, samo ukazuje na nepostojanje odgovornosti za štetu osobe koja upravlja državnom cestom.

22. S obzirom na to da je tuženik odgovoran za štetu koju divljač prouzroči na području na kojem je lovoovlaštenik, neovisno od toga što šteta nije nastala zbog provođenja lova, tuženik je dužan tužitelju platiti iznos naknade iz ugovora o osiguranju koju je tužitelj isplatio svome osiguraniku na ime nastale štete.

23. Neodlučno je tuženikovo pozivanje na odluku ovog suda poslovni broj Pž-3870/22 od 6. studenog 2023. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da divljač nije opasna stvar jer kako je već prethodno navedeno divljač na cesti predstavlja opasnu stvar i to neovisno o tome provodi li se lov ili ne, jer divljač koja se nalazi na cesti predstavlja povećanu opasnost prouzročenja štete na vozilima koja se kreću tom cestom (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-166/2024-2 od 24. rujna 2024.).

24. Odluka o parničnom trošku pravilno je zasnovana na odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

25. Neosnovano umješač na strani tuženika smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda za poduzete radnje prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), koja je stupila na snagu 5. studenog 2022. Naime, u konkretnom slučaju primjenjuje se tarifa i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci treba dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 1,99 eura i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 1,33 eura, kako to pogrešno smatra tuženikov umješač. S obzirom na to da je pobijana presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 13. studenog 2024., dakle, u vrijeme kada je na snazi Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/22), pravilno je prvostupanjski sud kada je donosio odluku o naknadi parničnog troška primijenio tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka te je pravilno i za radnje poduzete prije 5. studenog 2022. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 1,99 eura (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-562/24 od 7. svibnja 2024.).

26. S obzirom na navedeno, trebalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu.

Zagreb, 25. veljače 2025.

Sudac

Ružica Omazić