REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJGORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj: Kž-2/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivane Dubravke Kovačević kao predsjednice vijeća, te Gordane Paljevec i Ivane Bilušić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Slavice Horvačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika NA i LA, zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika NA i LA protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-2175/2021 od 13. svibnja 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025., u prisutnosti opunomoćenice oštećenog kao tužitelja KA, odvjetnice iz [adresa] i branitelja optuženog LA odvjetnika Tomislava Hotka, a u odsutnosti optuženika LA,

p r e s u d i o  j e

Žalbe optuženika NA i LA odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu optuženici NA i LA su proglašeni krivim za počinjenje kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. KZ/11, činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci presude. Na temelju članka 247. stavka 2. KZ/11 svaki od optuženika je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine, a na temelju članka 56. KZ/11 izrečena je uvjetna osuda na način da se kazne zatvora neće izvršiti ukoliko svaki od optuženika u roku provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. – dalje: ZKP/08) oštećenom FERMOPROMET d.o.o. iz Zagreba, II. Resnički Gaj broj 10, dosuđen je imovinskopravni zahtjev te je naloženo optuženicima NA i LA da solidarno isplate oštećenom iznos 12.940,47 eura u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećeni kao tužitelj upućen u parnicu.

3. Na temelju članka 148. stavaka 1. i 6. ZKP/08 optuženici NA i LA su djelomično oslobođeni plaćanja troškova kaznenog postupka, i to troškova postavljenih branitelja po službenoj dužnosti, dok su svaki od optuženika s osnova paušala dužni platiti iznos po 200,00 eura, troškove financijskog vještačenja u iznosu 146,03 eura, sve u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude, kao i nužne izdatke oštećenog kao tužitelja i nužne izdatke i nagradu opunomoćenice oštećenog kao tužitelja, koji će iznos biti određen posebnim rješenjem.

4. Pravodobnu žalbu je uložila optuženica NA po branitelju Zoranu Horvatoviću, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se usvoji žalba, preinači pobijana presuda i donese oslobađajuća presuda, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

5. Pravodobnu žalbu je podnio i optuženi LA po branitelju Tomislavu Hotku, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se usvoji žalba, preinači pobijana presuda i donese oslobađajuća presuda, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

6. Odgovor na žalbe podnio je oštećeni kao tužitelj po opunomoćenici KA, odvjetnici iz [adresa], s prijedlogom da se žalbe odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

7. Žalbe optuženika nisu osnovane.

8. Na sjednicu vijeća je, sukladno zahtjevu istaknutom u odgovoru na žalbu, pristupila opunomoćenica oštećenika kao tužitelja KA, odvjetnica iz [adresa] te sukladno zahtjevu istaknutom u žalbi branitelj optuženika LA, odvjetnik Tomislav Hotko, a nije pristupio uredno pozvani optuženi LA.

9. Optuženici NA i LA ističu počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 jer izreka presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama odnosno ti su razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, kao što ističu i bitnu povredu iz članka 468. stavka 3. ZKP/08 jer sud „tijekom rasprave nije primijenio relevantne odredbe ZKP-a, što je utjecalo na presudu“. U argumentaciji bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 žalitelji navode da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i to o postojanju prethodnog dogovora i prijevarne namjere i potom iznose što je s tim u svezi nesporno utvrđeno tijekom postupka.

9.1. Iz argumenata oboje žalitelja je očito da se iznose razlozi za žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na bitnu povredu iz članka 468. stavka 3. ZKP/08 niti jedan od optuženika ne obrazlaže koje to odredbe ZKP/08 nisu primijenjene tijekom rasprave i od utjecaja su na presudu.

10. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08 drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, pri čemu treba istaknuti da su dani jasni i određeni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

11. U argumentaciji žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (nepotpuno se ne argumentira) oboje žalitelja osporavaju vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, navodeći da je između trgovačkog društva (dalje:TD) Eco-Koko j.d.o.o. i oštećenog kao tužitelja TD Fermopromet d.o.o. postojao građanskopravni odnos uspostavljen zaključenjem Ugovora o kratkoročnoj pozajmici 100.000,00 kuna, a ne radi se o prijevarnom postupanju. Tako se pojašnjavaju bitna obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. KZ/11, da je gospodarsko poslovanje dinamičan segment društvenog života podložan nepredvidivim događajima i da u konkretnom slučaju je prvostupanjski sud zanemario da do pravovremenog povrata sredstava nije došlo uslijed kvarenja robe (rajčica) što su potvrdili svjedoci TA i FA. Također, žalitelji upiru da nema dokaza da bi optuženici postupali po prethodnom dogovoru da ne vrate pozajmicu, kao što nije dokazano da bi optuženi LA doveo u zabludu SA, odgovornu osobu oštećenog kao tužitelja. S tim u svezi se pozivaju na dio nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka koji je naveo da, u slučaju da se zadužnica odmah po dospijeću dala na naplatu, mogao se vjerovnik sukcesivnim priljevom sredstva do kraja godine namiriti, pa je jasno, po žaliteljima, da zadužnica nije dana na naplatu kako bi se i nadalje primao novčani iznos s osnove visoke kamate ugovorene Ugovorom o kratkoročnoj pozajmici. Jednako tako, žalitelji navode da osim iskaza gore navedene svjedokinje ne postoji niti jedan drugi dokaz da bi ista na zahtjev optuženog LA produljivala rok za vraćanje pozajmice i da bi ju na taj način održavao u zabludi.

11.1. Osim gore navedenih argumenata koji su gotovo istovjetni u obje žalbe, optuženica NA navodi da je samo nominalno bila direktor i odgovorna osoba, a da je njezin suprug LA obavljao sve operativne poslove, istome je vjerovala i njegovim odlukama te je bez provjere potpisivala sve dokumente i nije bila upoznata s radnjama svog supruga. S druge strane, optuženi LA osporava da je bio stvarni vlasnik pravne osobe jer se na njega ne može primijeniti definicija stvarnog vlasnika kako je to propisano u Zakonu o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma „Narodne novine“ broj 108/17, 39/19 i 151/22), a osobito se ne može primijeniti odredba članka 28. tog Zakona.

12. Prije osvrta na prigovore vezano za vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, treba se očitovati na prigovore da optuženi LA nije bio stvarni vlasnik niti stvarni voditelj poslova pravne osobe pa stoga nije odgovorna osoba i na prigovor da je optuženica NA samo nominalno bila odgovorna osoba.

12.1. Prema zakonskoj definiciji iz članka 87. stavka 6. KZ/11 odgovorna osoba je „fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je izričito ili stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja pravne osobe“. Prema činjeničnom opisu izreke presude optuženi LA se navodi kao stvarni vlasnik i stvarni voditelj poslova pravne osobe, a da je u naravi obavljao sve operativne poslove je potvrdila i optuženica NA, kao i svjedokinja SA vezano za dogovor oko kratkoročne pozajmice, a tako i zakupa skladišnog prostora, isti je bio ovlašten raspolagati novčanim sredstvima društva i ugovarati poslove. Stoga je promašen prigovor da nije imao svojstvo odgovorne osobe imajući u vidu da je bio stvarni voditelj poslova. U odnosu na pitanje definicije stvarnog vlasnika treba istaknuti da u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije bio na snazi Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma niti se s obzirom vrstu kaznenog predmeta definicija stvarnog vlasnika po tom Zakonu može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, treba imati u vidu da nema jedinstvene definicije pojma „stvarni vlasnik“ jer je različito definiran u građanskom postupku, po obiteljskom pravu i u kaznenopravnom smislu. Nadalje, u odnosu na optuženicu NA pravilno je prvostupanjski sud cijenio da je ista bila direktor pravne osobe, da je potpisivala ugovore i zadužnice i time kao prosječna osoba sa srednjom stručnom spremom bila svjesna da svojim potpisom ulazi u pravni odnos s trećim osobama i da iz toga proizlaze određene posljedice. Stoga se neosnovano prigovara da je samo nominalno bila direktor i da nije znala za konkretan odnos s oštećenim kao tužiteljem.

13. Neosnovani su prigovori oboje žalitelja vezano za vrijednosnu ocjenu dokaza jer je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku i uvažavajući upute iz drugostupanjskog ukidnog rješenja, brižljivo i kritički vrednovao dokaze i na temelju takve vrijednosne ocjene utvrdio da su u radnjama oboje optuženika ostvarena bitna obilježja terećenog kaznenog djela.

13.1. Naime, tijekom postupka nije bilo sporno da je s predstavnicom oštećenika kao tužitelja, SA, optuženik LA, koji je u naravi obavljao sve operativne poslove, dogovarao sve uvjete oko pozajmice, a ugovor je potpisala optuženica NA kao direktorica Eko-Koko j.d.o.o. te je ugovor o pozajmici 100.000,00 kuna zaključen 21. listopada 2014. s obvezom povrata u roku od 30 dana. Nije sporno da u tom roku nije pozajmica vraćena, kao što nije sporno da je na usmeno traženje optuženika LA produljivan rok povrata i da se upravo zbog obećanja tog optuženika nije predala bjanko zadužnica na naplatu. Da je tome tako proizlazi iz iskaza svjedokinje SA koja je iskazala da nije predala bjanko zadužnica na naplatu jer se svakodnevno čula sa optuženikom koji je obećavao da će pozajmicu vratiti ali da je trenutno u krizi i usmeno mu je odobravala u par navrata produljenje roka, a sve stoga što je imala povjerenja u njega pa mu je čak sa svog privatnog računa preko računa TA uplatila 16.000,00 kuna nadajući se da će srediti poslovanje. Nadalje, nije bilo sporno da je 25. veljače 2015. poduzeće Eco-Koko j.d.o.o. izašlo iz najma poslovnog prostora oštećenika kao tužitelja bez da je oštećeni kao tužitelj prethodno o tome obaviješten, kao što nije sporno da se uredno do srpnja 2015. plaćala mjesečna kamata na ime ugovora o pozajmici, u iznosu od 829,00 kn. Nadalje, i po ocjeni drugostupanjskog suda, obrane optuženika su krajnje nelogične i suprotne ostalim dokazima vezano za to je li SA dovedena i održavana u zabludi od strane optuženog LA, vezano za kvar u hladnjači u unajmljenom prostoru i uništenje rajčica, suprotna je nalazu i mišljenju vještaka o navodnom potraživanju od poduzeća u Republici Srbiji, nelogična vezano za odnos s TA i naplatom zadužnice koja mu je ispostavljena, a jednako tako se neosnovano prigovara utvrđenju prvostupanjskog suda o postojanju prijevarne namjere.

13.2. I po ocjeni drugostupanjskog suda, žalitelji neosnovano navode da zbog toga što je TA odmah dao zadužnicu na naplatu je došlo do blokade računa, pri čemu pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se radilo o fiktivnom pravnom poslu s TA. Naime, svjedok TA je iskazao da je nabavio 28 tona krumpira u Bosni, a potom mijenja iskaz navodeći da je taj krumpir nabavio na Zelenoj tržnici i prodao TD Eco-Koko j.d.o.o. i da mu je izdana zadužnica koju je dao na naplatu, cijeneći pritom da se radi o osobi koja je radila kao vozač u poduzeću optuženika, nije imao obrt pa da bi sukladno propisima mogao nabaviti i prodati krumpir, da nisu predani otkupni blokovi iz kojih bi bilo razvidno kako je nabavio krumpir i je li ga uopće prodao poduzeću optuženika niti postoji ulazna dokumentacija vezano za tu kupnju.

13.3. Nadalje, knjigovodstveno-financijski vještak Mato Veselić je uvodno u nalazu naznačio na temelju koje je dokumentacije izradio nalaz i mišljenje i da usprkos traženju, optuženici nisu dostavili relevantnu dokumentaciju vezano za nabavu krumpira, kao što nisu dokumentirali u koje svrhe je utrošeno podizanje gotovine. Tako je isti utvrdio da pregledom stanja na žiroračunu Eco-Koko j.d.o.o. u periodu od 21. listopada 2014. do 31. prosinca 2014. to društvo nije bilo likvidno tj. nije imalo dovoljno sredstava da bi moglo vratiti pozajmicu, a jedan od razloga je i podizanje gotovine u sveukupnom iznosu 115.510,00 kuna u tom periodu. Po vještaku, od novca pozajmice je vraćeno NA 10.000,00 kuna kao povrat pozajmice, dana 24. listopada 2014., dakle svega tri dana nakon sporne pozajmice 100.000,00 kuna je uzet kredit od Valdam metal d.o.o. u iznosu 54.750,00 kuna od čega je 50.000,00 kuna utrošeno na kupnju oraha, a 20. listopada 2014. je na žiroračunu bilo 96,79 kuna pa nije bilo za očekivati da će se sporna pozajmica moći vratiti u roku od 30 dana. Osim toga nije dostavljena dokumentacija iz koje bi bilo vidljivo koliki bi trebao biti utržak od prodaje oraha i da bi se na temelju toga mogla vratiti pozajmica. Također, vještak je naveo da na temelju te dvije pozajmice i uplata kupaca je u tom periodu priljev bio 340.670,88 kuna od čega je utrošeno, kao što je to već navedeno, 10.000,00 kuna za povrat pozajmice optuženoj NA, optuženiku LA je isplaćeno 154.361,89 kuna, dobavljačima je isplaćeno 60.655,99 kuna, vraćen je kredit Valdem metal d.o.o. u iznosu 56.800,00 kuna, za najam je plaćeno 6.117,52 kuna i za plaće je utrošeno 9.284,73 kuna. Jednako tako je vještak istaknuo da optuženik LA nije dokumentirao niti opravdao je li podignuta gotovina utrošena za poslovanje društva, kao što nije opravdao ni iznos 8.851,89 kuna koji je plaćen karticom, a niti iznos 45.300,00 kuna podignut debitnom karticom 23. veljače 2015., dakle neposredno prije nego je došlo do trajne blokade žiroračuna 24. veljače 2015. U odnosu na zadužnicu TA i je li se radilo o fiktivnom potraživanju vještak se nije mogao decidirano izjasniti ali je naveo da se u zadužnici navodi da se radi o uplati na temelju ugovora, a nema računa niti otkupnih blokova za kupnju 28 tona krumpira niti bilo kakvog ugovora, a NA je tu zadužnicu izdala TA **.**.2014. na iznos 99.000,00 kuna, isti je dan TA predao zadužnicu na naplatu i na temelju nje je došlo do blokade računa 30. prosinca 2014. koja je trajala do 15. siječnja 2015., kada je zadužnica opozvana. I konačno, nakon što je dostavljena određena dokumentacija vezano za kupnju krumpira, vještak je naveo da nije dostavljena dokumentacija o ulazu te robe, a u odnosu na dug poduzeća iz Republike Srbije je naveo da je od strane Eco-Koko j.d.o.o. ispostavljen tom poduzeću u 2014. račun na iznos 31.298,40 kuna od čega je 29. prosinca 2014. uplaćeno 15.220,02 kuna, a ostala potraživanja se odnose na 2015. Dakle, po ocjeni drugostupanjskog suda u odnosu na dug poduzeća iz Republike Srbije nije postojalo potraživanje u iznosu preko 140.000,00 kuna u vrijeme uzimanja i dospijeća povrata pozajmice, kako to u obrani navodi optuženi LA. Također, prvostupanjski sud je cijenio da u vrijeme sklapanja ugovora i pozajmice na žiroračunu Eco-Koko j.d.o.o. je bilo svega 96,79 kuna, a stanje na računu na dan dospijeća obveze, dakle 24. studenog 2014. je iznosilo 1,95 kuna pa je očito, a cijeneći i naknadni priljev sredstava, da ni u vrijeme sklapanja ugovora niti u vrijeme dospijeća nije bilo sredstava za vraćanje pozajmice. Oboje optuženika je bilo upoznato sa stanjem na žiroračunu i koliki će biti priljev sredstava, pa samim time su bili svjesni da u roku od 30 dana pozajmica neće biti vraćena.

13.4. Imajući u vidu navedeno neosnovano se prigovara i utvrđenju prvostupanjskog suda da je od samog početka optuženicima bila jasno da se pozajmica neće vratiti, kao što je s pravom prihvaćen iskaz SA da je dovedena u zabludu i održavana u zabludi i da je to razlog zašto nije zadužnicu odmah dala na naplatu. Kao što je već ranije navedeno, predstavnica oštećenog kao tužitelja SA (ranije N) je detaljno iskazivala o poslovnoj suradnji i da je L-Koko j.d.o.o. unajmilo njihov skladišni prostor i hladnjače u kolovozu 2014. i da im je bilo u interesu da ostanu u zakupu s obzirom na najamninu, da je uredno najamnina plaćana i da joj je optuženik LA naveo da mu treba pozajmica za obrtna sredstva zbog čega je pristala na sklapanje ugovora o pozajmici uz nižu kamatu od uobičajene s obzirom na kraći rok vraćanja. Svjedokinja je pojasnila da nije predala bjanko zadužnicu na naplatu jer se svakodnevno čula s optuženikom koji je obećavao da će pozajmicu vratiti ali da je trenutno u krizi i usmeno mu je odobravala u par navrata produljenje roka, a sve stoga što je imala povjerenja u njega pa mu je čak sa svog privatnog računa preko računa TA uplatila 16.000,00 kuna nadajući se da će srediti poslovanje. Također, iskazala je da ju je očito održavao u zabludi jer kada je htjela predati zadužnicu saznala je da je njihovo poduzeće u blokadi, da bez ikakve najave u veljači 2015. su napustili skladišni prostor, a da kasnije više s LA nije mogla doći u kontakt. Svjedokinja je opovrgla da bi na ruke primala bilo kakve novčane iznose, nije ništa znala o navodnom uništenju rajčica, a to je potvrdila i svjedokinja MA koja je i danas tajnica kod oštećenika kao tužitelja. Cijeneći navedene iskaze i izostanak bilo kakvih potvrda o davanju novca s osnove vraćanja pozajmice, nelogične su obrane optuženika, kao i iskaz svjedoka TA, a jednako tako optuženici ničim nisu dokumentirali uništenje rajčica zbog kvara na hladnjači jer to nisu prijavili najmodavcu niti su od oštećenog kao tužitelja tražili naknadu štete.

13.5. U odnosu na prigovore oboje optuženika da se zadužnica nije predala na vrijeme na naplatu, neovisno od činjenice da se prema mišljenju vještaka koji je naveo da se u slučaju da je odmah zadužnica po dospijeću dana na naplatu oštećenik kao tužitelj kroz određeni period mogao naplatiti prema sukcesivnom priljevu sredstava, tu okolnost treba promatrati kroz okolnost je li traženjem produljenja roka za vraćanje pozajmice i molbom da se zadužnica ne dostavi na naplatu oštećeni kao tužitelj doveden u zabludu zbog odnosa povjerenja, a pritom je nesporno da je i optuženica NA bila upoznata sa svim radnjama optuženika LA. Navedeno treba promatrati i s činjenicom da je tri dana nakon ove pozajmice Eco-Koko j.d.o.o. podiglo još jednu pozajmicu, pa je očito na strani oboje optuženika postojala svijest da se u danom roku pozajmica 100.000,00 kuna neće moći vratiti, pri čemu je podizana gotovina u velikom iznosu za koju nije dokumentirano u što je utrošena.

14. Cijeneći sve navedeno neosnovano se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja te se u svemu ostalom žalitelji upućuju na jasne i određene razloge prvostupanjskog suda koje u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud.

15. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08 drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu oboje optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

16. Optuženi LA pobija presudu u odluci o kazni no ne argumentira zbog čega se u tom dijelu pobija presuda. Stoga je u odnosu na oboje optuženika pobijana presuda u odnosu na odluku o kazni ispitana na temelju članka 478. ZKP/08 jer žalba podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

16.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve odlučne činjenice o kojima ovisi izbor vrste i mjere kazne. Nadalje, prvostupanjski sud imao u vidu da odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela. Tako je prvostupanjski sud pravilno olakotnim cijenio da su oboje optuženika neosuđivane osobe, kao što i nakon počinjenja kaznenog djela, od kojeg je proteklo deset godina, nisu bili u sukobu sa zakonom, da je optuženica NA majka dvoje djece, a optuženi LA troje djece, zaposleni su i bili su korektnog držanja za vrijeme kaznenog postupka. Imajući u vidu navedeno, pravilno je po mjeri određena kazna zatvora u trajanju od jedne godine svakom od optuženika, kao što u svojoj ukupnosti olakotne okolnosti opravdavaju izricanje uvjetne osude s pravilno određenim rokom provjeravanja od tri godine. Ovakve kaznene sankcije su u odnosu na oboje optuženika opravdane i primjerene za postizanje zakonom propisane svrhe kažnjavanja, kako u pravcu specijalne, tako i generalne prevencije.

17. Optuženi LA se žali zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu i troškova kaznenog postupka, no nije naveo razloge zbog čega i u tom dijelu pobija presudu. Kako se u odnosu na navedeno pobijana presuda ne ispituje po službenoj dužnosti, to u tom dijelu pobijana presuda nije ispitana.

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju članka 482. ZKP/08.

U Velikoj Gorici 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Dubravka Kovačević