Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-14/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sare Bušić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika OA, zbog kaznenog djela iz članka 278. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okrivljenika ĐA i Općinskog državnog odvjetništva u Sisku, protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovnog broja K-215/2021-14, od 27. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe okrivljenika OA i Općinskog državnog odvjetništva u Sisku odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Sisku je proglasio krivim okrivljenika OA zbog počinjenja kaznenog djela krivotvorenja isprave, opisanog i kažnjivog po članku 278. stavku 1. KZ/11 te ga je, na temelju te odredbe, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci. Nakon toga, na temelju odredbe članka 55. stavka 1. i 3. KZ/11, kazna zatvora na koju je okrivljenik osuđen zamijenjena je radom za opće dobro, na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Također je određeno da, ako se okrivljenik u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, će nadležno tijelo za probaciju o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja. Ako okrivljenik svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti.

2. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1., u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22, dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljenik je obvezan u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 1.100,00 kuna/132,72 eura, koji se odnose na paušalnu svotu.

3. Protiv ove presude žalbu je podnio okrivljenik OA, po svom branitelju Bojanu Graheku, odvjetniku u Kutini, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o izrečenoj kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda „izmijeni na način da optužbu odbije, podredno okrivljenika oslobodi optužbe, odnosno da presudu ukine i predmet vrati na ponovan postupak“.

4. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnijelo je i Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na odluku o kazni preinači.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

7. Žalbe okrivljenika OA i Općinskog državnog odvjetništva u Sisku su neosnovane.

8. U svojoj žalbi okrivljenik ističe kako prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, međutim nije pravo označio o kojoj bitnoj povredi odredba kaznenog postupka se radilo niti je opisao način na koji bi ista bila ostvarena, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se svi žalbeni razlozi, osim onih koje se odnose na žalbenu osnovu odluke o kazni, odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koja je posljedično dovela i do povrede kaznenog zakona na štetu okrivljenika. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući u smislu odredbe članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, međutim nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba. Stoga se okrivljenik neosnovano žalbi zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

9. Što se tiče žalbenih razloga koji se odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s posljedičnom povredom kaznenog zakona na štetu okrivljenika, u žalbi se opširno polemizira sa zaključcima prvostupanjskog suda da bi u postupku bilo na potpuno pouzdan i nedvojben način utvrđeno da su se u njegovom postupanju ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 278. stavka 1. KZ/11 pri čemu se daje subjektivna analiza dokaza koji su u postupku izvedeni te ih se tumači na način kako to ide u prilog okrivljeniku. Međutim tim navodima okrivljenik nije doveo u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda, budući da je sud o svim činjeničnim i pravnim utvrđenjima dao logične i valjano argumentirane razloge koje, budući da imaju potporu u stanju u spisu, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. Tako se u žalbi sugerira kako tijekom postupka nije utvrđena namjera okrivljenika za krivotvorenjem isprave jer da je on imao suglasnost ČA za tehnički pregled vozila, što da bi se potvrdilo ispitivanjem tog svjedoka na raspravi pa, u slučaju postojanja takve suglasnosti, da namjera činjenja kaznenog djela nije mogla postojati.

10.1. Prvostupanjski sud je opravdano odbio prijedlog za ispitivanje svjedoka ČA, a u pogledu te odluke je u točki 4. presude iznio uvjerljive i valjano argumentirane razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. S druge strane, navod okrivljenika kako je imao suglasnost ČA za registraciju vozila ni na koji način ne može imati utjecaja na opstojnost kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Naime, čak i kada bi ta suglasnost doista postojala, ona ne bi mogla ekskulpirati okrivljenika jer u postupku nije bilo sporno se okrivljenik potpisao na predmetnom ovlaštenju kao odgovorna osoba (direktor društva Ma-cegra), pri čemu je bio u potpunosti svjestan kako on nema svojstvo odgovorne osobe (direktora) u tom društvu i kako on sam sebe ne može ovlastiti za obavljanje tehničkog pregleda i produženja registracije za vozilo u vlasništvu tog društva.

11. U tom smislu se nadalje u žalbi ističe kako je okrivljenik potpisao to ovlaštenje jer mu je u Stanici za tehnički pregled bilo rečeno da to napravi. Također se ističe kako okrivljenik nije potpisao ČA, niti krivotvorio svoj potpis, već je on ovlaštenje potpisao kao OA, svojim uobičajenim potpisom pa stoga da se ne bi radilo o kaznenom djelu krivotvorenja isprave. Međutim, okolnost da bi netko okrivljeniku sugerirao da se potpiše na ovlaštenje na kojem je bio otisnut pečat društva Ma-cegra, ali koje nesporno nije bilo potpisano od strane ovlaštene osobe tog društva, ne daje okrivljeniku pravo da to napravi jer je on neupitno potpuno svjestan činjenice da on nije odgovorna osoba tog društva. Isto tako, okrivljenika ne može osloboditi krivnje ni činjenica da on nije potpisao ČA, niti je krivotvorio njegov potpis jer je on ovlaštenje potpisao svojim potpisom, što je nedvojbeno utvrđeno grafološkim vještačenjem. Naime, na pečatu trgovačkog društva Ma-cegra, koji je bio otisnut na ovlaštenju, uz naziv društva stoji i odgovorna osoba (direktor), što znači da se radi o pečatu kojeg je ovlašten koristiti isključivo direktor navedenog društva. S obzirom na nespornu činjenicu da okrivljenik nije direktor ni odgovorna osoba, čak ni zaposlenik ovog društva, potpuno je jasno da on nije ovlašten potpisati se uz otisnuti pečat, pri čemu nije odlučno je li potpisao sebe ili ČA jer na ovaj način isprava (ovlaštenje) nije potpisana od njezinog izdatnika, dakle odgovorne osobe društva Ma- cegra, na koji način je napravljena lažna isprava, pa se stoga nikako ne može govoriti o tome da okrivljenik nije imao svijest ni namjeru za počinjenje ovog kaznenog djela.

12. Kod ovoga je još posebno za napomenuti kako okrivljenik u žalbi ističe da na njegovoj strani postoji zabluda o protupravnosti jer da za postupak tehničkog pregleda vozila nije uopće potrebno ovlaštenje, s obzirom da ni Zakonom o sigurnosti prometa na cestama, a ni Pravilnikom o tehničkim pregledima vozila, obavljanje tehničkog pregleda vozila u vlasništvu pravne osobe nije uvjetovano postojanjem pisanog ovlaštenja, štoviše, da se u tekstu Zakona i tekstu Pravilnika ne spominju riječi ovlaštenje ili punomoć.

12.1. Ovi žalbeni navodi se, međutim, nikako ne mogu prihvatiti, s obzirom na to da okrivljenik ispušta iz vida da je postupak registracija vozila, u što spada i obavljanje tehničkog pregleda vozila, osim navedenim propisima, regulirano i Pravilnikom o registraciji i označavanju vozila ("Narodne novine" br. 130/2017), koji je u članku 15. izričito propisao da je za produženje važenja prometne dozvole potrebno da je vozilo tehnički ispravno, da su plaćene propisane obveze i priložena prometna dozvola i dokaz o identitetu, a za vozila pravnih osoba i ovlaštenje za produženje važenja prometne dozvole. Dakle, potpuno je jasno da je ovo ovlaštenje nužan uvjet da bi se moglo pristupiti postupku registracije vozila u vlasništvu pravne osobe te da je to ovlaštenje moralo biti potpisano od odgovorne osobe društva. Pored toga, potrebno je posebno naglasiti kako je nad društvom Ma-cegra 10. ožujka 2017. otvoren stečajni postupak, a tim činom, prema članku 159. Stečajnog zakona ("Narodne novine" br. 71/2015, 104/2017, 36/2022 i 27/2024), prestaju sve ovlasti tijela pravne osobe, koje prelaze na stečajnog upravitelja. Nadalje, navedeno društvo je 12. veljače 2018., brisano iz sudskog registra pa stoga niti ČA nije mogao dati suglasnost okrivljeniku za obavljanje registracije vozila niti je bio nadležan potpisati ovlaštenje za registraciju vozila, već je to moglo učiniti jedino stečajni upravitelj Perica Medaković, koji to nesporno nije učinio. Stoga se ni istaknuti žalbeni navodi okrivljenika ne mogu prihvatiti.

13. Što se tiče žalbenih razloga u pogledu ocjene da se u konkretnom slučaju radilo o beznačajnom kaznenom djelu iz članka 33. KZ/11, za istaknuti je kako se ni ti navodi ne mogu prihvatiti. Naime, kod instituta beznačajnog djela iz članka 33. KZ/11, nema kaznenog djela, iako su ostvarena njegova obilježja, ako je stupanj počiniteljeve krivnje nizak, djelo nije imalo posljedice ili su posljedice neznatne i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Za primjenu ovog instituta nužno je da su kumulativno ispunjeni svi navedeni uvjeti, što u konkretnom slučaju nije bilo ostvareno. Što se tiče stupnja krivnje kod postupanja okrivljenika kritične prigode, on ne da nije bio nizak, već je bio maksimalan, s obzirom na to da je okrivljenik postupao s izravnom namjerom te s potpuno očuvanom ubrojivošću i svijesti o protupravnosti svog postupanja, što je već ranije obrazloženo. Dakle, već prvi nužni uvjet nije bio ispunjen pa čak da su i ostala dva uvjeta doista bila ostvarena, ne bi se moglo govoriti o beznačajnom djelu, no unatoč tome za navesti je kako ni onaj treći uvjet, da ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen nije bio ostvaren u situaciji kada je okrivljenik već do sada više puta pravomoćno kazneno osuđivan pa je očito da dosadašnje presude nisu uspjele ostvariti odvraćajući učinak na okrivljenika jer se on ponovno pojavljuje kao počinitelj novog kaznenog djela, radi čega se nikako ne može govoriti o tome da ne postoji potreba da on bude kažnjen, tako da nisu osnovani žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu. Slijedom navedenog, okrivljenik se neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koja je posljedično dovela i do povrede kaznenog zakona na njegovu štetu.

14. Što se pak tiče žalbene osnove odluke o kazni, u tom pravcu su se žalili i okrivljenik ali i državni odvjetnik pa tako okrivljenik u svojoj žalbi ističe kako je kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci prestrogo odmjerena jer on nikada do sada nije bio kažnjavan zbog istovrsnog kaznenog djela, kako nije nastupila nikakva štetna posljedica, on je imao suglasnost za obavljanje tehničkog pregleda, a osim toga i sudska praksa da u sličnim situacijama je išla prema blažem kažnjavanju počinitelja.

15. S druge strane, državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe kako je kazna na koju je okrivljenik osuđen preblaga te da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio višestruku kaznenu osuđivanost okrivljenika zbog gospodarskih kaznenih djela, kada su mu bile izricane uvjetne osude, a ovo kazneno djelo da je počinjeno u roku provjeravanja od presude na uvjetnu osudu zbog kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11, stoga da je okrivljeniku trebalo izreći „bezuvjetnu" kaznu zatvora.

16. Nisu međutim u pravu, ni okrivljenik kada tvrdi da je kazna na koju je osuđen prestroga, ali isto tako ni državni odvjetnik kada ističe da je kazna na koju je okrivljenik osuđen preblaga. Naime, prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o izboru vrste i mjere kaznenopravne sankcije, u potpunosti pravilno utvrdio i adekvatno vrednovao sve okolnosti koje mogu imati utjecaja na to da kazna bude veća ili manja pa je tako osnovano kao olakotnu okolnost okrivljeniku cijenio činjenicu da je bio sudionik Domovinskog rata i da je odlikovan, a isto tako pravilno je kao otegotnu okolnost okrivljeniku cijenjeno to što je više puta bio pravomoćno kazneno osuđivan. U takvoj situaciji ispravno je prvostupanjski sud ocijenio da se svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11 može ostvariti osudom na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, koja je pravilno odmjerena i odgovarajuće prilagođena stupnju krivnje okrivljenika, jačini povrede zaštićenog dobra, svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela te osobnim i obiteljskim prilikama okrivljenika, što u svojim žalbenim navodima nisu doveli u pitanje ni okrivljenik ni državni odvjetnik.

17. Naime, zbog ranije osuđivanosti okrivljenika i činjenice da je ovo kazneno djelo počinjeno u vremenu provjeravanja od prethodne pravomoćne uvjetne osude nije dolazila u obzir nikakva blaža vrsta kazne ni po vrsti ni po mjeri, ali isto tako s druge strane bez obzira na raniju osuđivanost okrivljenika, a imajući u vidu okolnosti počinjenja kaznenog djela te izostanak štetnih posljedica nije bilo primjereno ni nikakvo teže kažnjavanje. U kontekstu žalbe državnog odvjetnika za istaknuti je kako je i po ocjeni ovog suda, kao suda drugog stupnja, opravdana primjena instituta zamjene kazne zatvora radom za opće dobro, na način kako je to učinio prvostupanjski sud jer je za očekivati da će se izvršenjem kazne zatvora i na ovaj način uspješno ostvariti odvraćajući učinak na okrivljenika te da nema potrebe dodatno intervenirati njegovim izoliranjem iz društva, već da je moguće pružiti mu priliku da svoju kaznu odradi i kroz društveno koristan rad te da mu ovakav način izvršenja kaznenopravne sankcije bude posljednje upozorenje i poticaj za nastavak života u skladu s općeprihvaćenim standardima ponašanja društva u kojem živi pa je za očekivati da će on iskoristiti ponuđenu prigodu i da se ubuduće neće pojavljivati kao počinitelj novih kaznenih djela. Stoga su neosnovani žalbeni navodi i okrivljenika i državnog odvjetnika u pogledu žalbene osnove odluke o kazni.

18. Slijedom navedenog kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe okrivljenika i državnog odvjetnika, sukladno odredbi članka 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 25. veljače 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić