REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-381/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Berislava Devčića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nicole Kwiatowski odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3094/2023-9, od 20. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3094/2023-9, od 20. prosinca 2023.

II. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., odbija se sa zahtjevom za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 3094/2023-9, od 20. prosinca 2023., u točki I. izreke, utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržane u članku 7. Ugovora o kreditu br. 188-50-4028827 sklopljenog između tužitelja i tuženika, u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF...“

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., da tužitelju HJ, u roku od 15 dana isplati iznos od 3.554,67 eura / 26.782,76 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dospjelosti pojedinih iznosa do isplate.

1.2. U točki III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: "Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržane u članku 1. Ugovora o kreditu br. 188-50-4028827 sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 17,583.00, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.".

1.3. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., da tužitelju HJ, u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 787,25 eura / 5.931,53 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2023. do isplate.

1.4. U točki V. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom iznosu, sa zateznim kamatama.

2. Protiv presude žalbu je uložio tuženik u odnosu na točke I. II. i IV. izreke presude, prigovarajući da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu tuženiku cjelokupnog iznosa parničnog troška uključujući i troškove žalbe.

2.1. Relativno bitnu povredu postupka iz članke 354. st. 1. ZPP-a, tuženik vidi u propustu suda da smislu odredbe članka 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku navede činjenice koje su stranke iznijele i koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio.

2.2. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženik vidi u tome što prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobni proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima.

2.3. U sadržaju žalbe glede žalbenih razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik posebno ukazuje da se nije moglo odlučiti o osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita, a da se prethodno nije utvrdilo da li su i zašto odredbe ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno, zašto bi baš tužitelju, sporna odredba bila nejasna, nerazumljiva ili neuočljiva, tako da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Pri tome prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne.

2.4. U žalbi se ponavljaju i dodatno argumentiraju stavovi izneseni u prvostupanjskom postupku glede zastare potraživanja kao i prigovor da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o početku tijeka zateznih kamata na pojedine dospjele obroke, uz navođenje da je izostalo obrazloženje zašto se tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a.

2.5. Glede odluke o troškovima postupka navodi se da je pogrešno primijenjena odredba čl. 154. st. 1. ZPP-a, obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita jer je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, utvrdio je da sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. 1. i st. 2. točka 11. ZPP-a, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

5.1. Nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. st. 1. u vezi sa člankom 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku jer obrazloženje presude sadrži sve bitne činjenice koje propisuje odredba navedenog članka 338. st. 4. ZPP-a. Isto tako prvostupanjski sud nije počinio propuste u postupku da bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

5.2. U svemu ostalom, u razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, niti su razlozi međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, tako da nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 3.554,67 eura / 26.782,76 kuna, po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF.

7. Činjenično stanje koje proizlazi iz dokumentacije priložene spisu:

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 11. travnja 2007. Ugovor o kreditu broj 188-50-4028827 na iznos od 17.583,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora dan korištenja kredita.

- da je kredit odobren za kupnju automobila.

- da nije izvršena konverzija kredita

- da je kredit otplaćen u cijelosti.

- da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. U postupku je sporno da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe i da li tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa u visini razlike u obračunatim anuitetima vezano za valutnu klauzulu, od kada teče zatezna kamata, te da li je nastupila zastara potraživanja,.

9. Drugostupanjski sud smatra da je pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih stavaka, koje istovremeno ne dovode do ništetnost cijelog ugovora o kreditu budući ugovor može opstati i bez tih odredbi, prethodno pitanje glede osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem takvih ništetnih (nepoštenih) odredbi. Pri tome sudovi o ništetnosti (nepoštenju) pojedinih odredbi mogu odlučivati temeljem deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva (kao u konkretnom slučaju), bilo kao o prethodnom pitanju, ali svakako o tome trebaju odlučiti i na toj odluci temeljiti odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

10. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.1. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4., između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

10.2. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

10.3. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., i U-III- 4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U takvom slučaju u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud ne samo da je imao u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u predmetu broj U-III-5458/21, nego je proveo i dokaz saslušanjem tužitelja, te pravilno zaključio temeljem iskaza tužitelja da tužitelj kao korisnik kredita nije bio od strane banke informiran o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na bilo koji drugi način izuzev standardnog ugovora sastavljenog po tuženiku i javno dostupnim informacijama koje su uzete u obzir u tzv. "kolektivnom sporu". Pri tome valja naglasiti da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu.

11.1. Kako je prvostupanjski sud kao prethodno pitanje riješio koje odredbe ugovora o kreditu bi bile nepoštene, a time i ništetne, pravilno zaključio da se intervencijski efekt presude iz kolektivnog spora može primijeniti na predmetni ugovor o kreditu, pa u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

12. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 11. travnja 2007.

12.1. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- Odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- Odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12.2. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

-odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

-odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

-odredba članka100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

-odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

-odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Prvostupanjski sud izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i utvrdio je da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima valutne klauzule ugovorene u CHF, prije svega jer je ugovor o kreditu sastavljen je kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora.

14. Da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), proizlazi iz činjenice da ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već je kredit podignut kao kredit za kupnju vozila.

15. Temeljem analize dokaznog postupka drugostupanjski sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je posebno o mogućim rizicima upozorio korisnika kredita.

16. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužiteljima nametnuo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., a slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Visina preplaćenih anuiteta nastalih ugovaranjem valutne klauzule u CHF nije bila predmetom vještačenja jer nije sporna među strankama.

19. Prema tome, imajuću u vidu i da i drugostupanjski sud smatra da su odredbe Ugovora glede valutne klauzule nepoštene i prema tome ništetne, pravilno je tuženik presuđen na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih obroka zbog unesene valutne klauzule, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

20. Zatezna kamata pravilno je dosuđena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.

21. Pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare pojedinih potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine.

22. Drugostupanjski sud smatra identično stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev-2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a., te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

22.1. Prema tome rok zastare računa se od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, pa kako je tužba je u ovom predmetu podnijeta je prije nego je protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, za sve presuđene iznose nije nastupila zastara.

23. Nije osnovana žalba ni glede odluke o troškovima postupka.

23.1.Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku i određeni su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 , 126/22 - dalje Tarifa), prema vrijednosti spora, a presuđeni su temeljem odredbe članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a, jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

23.2. Pregledom radnji u postupku drugostupanjski sud smatra da su pravilno tužitelju priznati troškovi postupka za sastav tužbe za sastav tužbe, temeljem Tbr. 7.1. Tarife, trošak zastupanja na ročištima održanim 24. listopada i 28. studenog 2023. (svaki u iznosu od 199,00 eur), uz pripadajući pdv od 25%, što ukupno iznosi 746,25 eur / 5.622,62kuna, što uz troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 41,00 eur, iznosi ukupno 787,25 eur / 5.931,53 kuna.

23.3. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbe jer nije uspio u žalbenom postupku.

24. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

U Požegi 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Branka Ribičić