Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž Ob-118/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Zinke Bulka člana vijeća i suca izvjestitelja i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ljiljani Sinanović, odvjetnici u Poreču, protiv 1. tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen, OIB: 25376204437, Paldau 40, a-8341, Paldau, Austrija, zastupanog po punomoćniku Nikoli Remenaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Remenar & Remenar iz Zagreba i 2. tuženika TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Petri Ambrozić Babić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Čohilj i partneri iz Pule, radi utvrđenja bračne stečevine i proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i presude na temelju priznanja Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P Ob-14/2022-30 od 18. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice AF kao neosnovana i potvrđuje se presuda i presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Poreču- Parenzo poslovni broj P Ob-14/2022-30 od 18. rujna 2024.

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i 1. tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom i presudom na temelju priznanja suda prvog stupnja suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika ad1 Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se da nekretnine na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], iz z. k. ul. br. [broj ZK uloška], upisano kao kuća i dvorište, površine 607 m2, a u naravi: obiteljska kuća (prizemlje i kat) i pomoćni objekt s dvorištem, koja kuća se sastoji od tri stambene jedinice (na katu dvije stambene jedinice, u prizemlju jedna stambena jedinica) i pomoćni objekt koji predstavlja samostalnu stambenu jedinicu, predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice AF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotuženika TF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te da su oni suvlasnici ovih nekretnina svaki u ½ dijela, slijedom čega je tužiteljica ovlaštena temeljem ove presude izvršiti uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist u ½ dijela.".

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"II. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Poreču – [adresa] posl. br. Ovr-846/12 od 11. rujna 2012., prodajom nekretnine na k. č. br. [katastarska čestica], kuća i dvorište, površine 607 m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], u k. o. [katastarska općina].".

III Prihvaća se u odnosu na tuženika ad2 TF tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da nekretnine na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], iz z. k. ul. br. [broj ZK uloška], upisano kao kuća i dvorište, površine 607 m2, a u naravi: obiteljska kuća (prizemlje i kat) i pomoćni objekt s dvorištem, koja kuća se sastoji od tri stambene jedinice (na katu dvije stambene jedinice, u prizemlju jedna stambena jedinica) i pomoćni objekt koji predstavlja samostalnu stambenu jedinicu, predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice AF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotuženika TF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te da su oni suvlasnici ovih nekretnina svaki u ½ dijela, slijedom čega je tužiteljica ovlaštena temeljem ove presude izvršiti uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist u ½ dijela."

IV a) Dužna su tužiteljica naknaditi tuženiku ad1 Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen parnični trošak u iznosu 5.040,00 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja pa do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika ad1 Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen za nadoknadu parničnog troška odbija.

b) Odbija se zahtjev tužiteljice da joj tuženik ad2 TF naknadi trošak ovog parničnog postupka."

2. Protiv navedene presude i presude na temelju priznanja žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, a pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu, 1. tuženik predlaže žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Izreka pobijane presude i presude na temelju priznanja nije u kontradikciji odnosno u suprotnosti s dokazima u spisu, presuda nije manjkava i sadrži obrazloženje te stoga u postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju ukazuje žalba tužiteljice, a nisu počinjene niti ostale bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, sukladno čl. 365. st. 2. ZPP- a.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da nekretnine na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], iz z. k. ul. br. [broj ZK uloška], upisano kao kuća i dvorište, površine 607 m2, a u naravi: obiteljska kuća (prizemlje i kat) i pomoćni objekt s dvorištem, koja kuća se sastoji od tri stambene jedinice (na katu dvije stambene jedinice, u prizemlju jedna stambena jedinica) i pomoćni objekt koji predstavlja samostalnu stambenu jedinicu, predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice AF i 2. TF te proglašenje nedopuštenom ovrhe određene Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Poreču – [adresa] poslovni broj Ovr-846/12 od 11. rujna 2012., prodajom nekretnine na k. č. br. [katastarska čestica], kuća i dvorište, površine 607 m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], u k. o. [katastarska općina].

U odnosu na presudu na temelju priznanja

7. Nije osnovan žalbeni navod tužiteljice da nije bilo osnova za donošenje presude na temelju priznanja, jer se radi o nedopuštenim raspolaganjima 2. tuženika.

8. Presuda na temelju priznanja može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a ili zbog toga što je izjava o priznanju dana u zabludi ili pod utjecajem sile ili prijevare.

9. Tužiteljica i 2. tuženik su bračni drugovi i 2. tuženik je na ročištu 23. studenog 2022. priznao tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da ½ dijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i 2. tuženika. Takvo priznaje tužbenog zahtjeva ne predstavlja nedopušteno raspolaganje stranaka (iz čl. 3. st. 3. ZPP-a) i to iz razloga što sukladno odredbama zakona koji uređuju pitanja imovine bračnih drugova stečene tijekom bračne zajednice, imovina koju bračni drugovi steknu radom tijekom trajanja bračne zajednice je njihova zajednička imovina.

10. Nadalje, tužiteljica je u tužbi, pod točkom III. navela upravo da nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i 2. tuženika, takav je tužbeni zahtjev i postavila, a 2. tuženik ga je priznao, te se stoga ne radi o nedopuštenim raspolaganjima 2. tuženika. Ovo tim više što su tužiteljica i 2. tuženik sklopili bračni ugovor kojim su utvrdili da se radi o bračnoj stečevini, upravo na način na koji je 2. tuženik priznao tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da nekretnina upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

11. Vezano uz žalbene navode tužiteljice da se temeljem presude na temelju priznanja ne može uknjižiti u zemljišnu knjigu jer je zabilježena ovrha, valja istaći da zemljišnoknjižni sud u situaciji kada je temelj upisa javna isprava – sudska odluka pa i presuda na temelju priznanja primjenjuje odredbu čl. 117. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 63/19, 128/22, 155/23 i 127/24 – dalje ZZK). Nadalje, valja ukazati žaliteljici da sudska praksa nije izvor prava u Republici Hrvatskoj pa niti "opće poznat stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske."

12. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi presudu na temelju priznanja (točka III. izreke).

U odnosu na presudu

13. Pravilno je sud prvog stupnja odbio dio tužbenog zahtjeva u odnosu na 1. tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen na utvrđenje da nekretnina upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predstavlja bračnu stečevinu (točka I. izreke).

14. Bračna stečevina je imovina koju bračni drugovi steknu radom tijekom trajanja bračne zajednice, u ovom slučaju su to tužiteljica i 2. tuženik. Prvo tuženik ni na koji način nije pasivno legitimiran na utvrđenje da se radi o bračnoj stečevini te je stoga pravilno sud prvog stupnja odbio taj dio tužbenog zahtjev u odnosu na 1. tuženika. Pri tome valja istaći da iako sud prvog stupnja posebno ne obrazlaže razloge odbijanja, radi se o primjeni materijalnog prava na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Kako 1. tuženik nije bračni drug tužiteljice stoga niti pasivno legitimiran u postupku radi utvrđivanja bračne stečevine.

15. Vezano uz žalbene navode tužiteljice u kojima navodi da sud „različito utvrđuje pravo vlasništva u odnosu na prvo i drugo tuženika“, valja istaći da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i 2. tuženika, te je pravilno utvrdio da, sukladno važećim zakonskim odredbama koje uređuju pitanje bračne stečevine, 1. tuženik ne može biti pasivno legitimiran te je stoga pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na 1. tuženika u tom dijelu.

16. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica i 2. tuženik te DF kao zajmoprimci te 1. tuženik Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen (odnosno njegovog pravnog prednika) kao zajmodavac zaključili ugovor o jednokratnom kreditu br. 545.673 (str. 117-120), 6. ožujka 2009. te da su 1. tuženik Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen i 2. tuženik TF **.**.2009. sklopili ugovor o zasnivanju založnog prava na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], kojim su u čl. 3. ugovorili da će se isti solemnizirati i priznati kao javnobilježnički akt, te da će isti predstavljati ovršnu ispravu u smislu odredbe čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu, na temelju kojeg ugovora je tuženik ad2 TF kao založni dužnik izričito izjavio da založni vjerovnik (ovdje sada tuženik ad1 Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen) može prisilno naplatiti svoje dospjele, a nepodmirene tražbine koje dospijevaju na naplatu prema odredbama Ugovora o jednokratnom kreditu br. 545.673 od 6. ožujka 2009. da je tužiteljica imala saznanja o zaključenju ugovora o zasnivanju založnog prava, da tužiteljica ni na koji način u zemljišnim knjigama nije publicirala svoje pravo suvlasništva koje ističe u ovom postupku, a u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora sa sadržajem istih je u cijelosti bila upoznata i sa tim svojim pravom suvlasništva ni na koji način nije upoznala tuženika ad1 Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen te je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je pravni prednik tuženika ad1 Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen prilikom sklapanja opisanih ugovora o kreditu i ugovora o zasnivanju založnog prava postupao u dobroj vjeri, tj. da nije znao, a s obzirom na okolnosti da nije imao ni razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, pa da je stoga stekao sva prava sukladno navedenim ugovorima kako je ranije opisano, te da uživa pravnu zaštitu u odnosu na tužiteljicu, koja je imala mogućnost zaštiti svoja eventualna prava stečena prije sklapanja predmetnih ugovora, jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje, a što sve do sklapanja bračnog ugovora 6. srpnja 2015. s 2. tuženikom TF nije učinila.

17. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ovrha nedopuštena, u odnosu na oba tuženika, nije osnovan.

18. Činjenična utvrđenja i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju pa ih prihvaća i ovaj sud, jer je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno pravnoj nevaljanosti raspolaganja bračnom stečevinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka savjesnost i poštenje sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa. U konkretnom slučaju se dakle, utvrđivanje savjesnosti i dobre vjere u pravnom prometu ne može ograničiti samo na 1. tuženika koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, već i na tužiteljicu (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011.).

19. To u konkretnom slučaju znači da su od odlučnog značaja u ovoj pravnoj stvari kako činjenica savjesnosti 1. tuženika (je li postupao s povjerenjem u zemljišne knjige) tako i činjenica savjesnosti tužiteljice (je li mogla znati za raspolaganja svog supruga). Polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

20. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je 1. tuženik postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, da je tužiteljica znala ili mogla znati za raspolaganje svog supruga 2. tuženog TF jer je i ona sama bila sudionik sklapanja ugovora o jednokratnom kreditu sa 1. tuženikom te da je znala ili trebala znati za raspolaganje svoga supruga 2. tuženika, te da je 2. tuženik TF znao da opterećujući predmetne nekretnine, ujedno opterećuje i suvlasništvo svoje supruge tužiteljice AF, a da o tome nije ništa rekao 1. tuženiku.

21. Po stavu i ovoga suda, koji stav je istovjetan sa stavom suda prvog stupnja, 2. tuženik TF kao sudionik pravnog posla, ali i tužiteljica koja je bila sudionik osnovnog ugovora o kreditu ali ne i sudionik ugovora o zasnivanju založnog prava, znali su za bračnu stečevinu na nekretninama koje je 2. tuženik TF opteretio pravom zaloga radi osiguranja vraćanja kredita kojeg je podignuo sa tužiteljicom, te nisu postupali sukladno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je 1. tuženik sklapajući predmetni sporazum o zasnivanju založnog prava radi osiguranju novčane tražbine i potom njegovim podnošenjem na uknjižbu prava zaloga na predmetnim nekretninama kao i podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju istog sporazuma u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Poreču, postupao s povjerenjem u zemljišne knjige jer nije znao niti je mogao znati te 2009. godine.

23. Stoga je 1. tuženik uživajući zaštitu povjerenja u zemljišne knjige (čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 –pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP) bio u dobroj vjeri kada je sklapao predmetni sporazum o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine i u trenutku kada je zahtijevao upis prava zaloga na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama, kao i u trenutku kada je podnosila prijedlog za ovrhu na predmetnim nekretninama.

24. Prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., Ustavni sud Republike Hrvatske je u vezi navedene problematike zaključio da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa. Nakon donošenja te odluke u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1867/12-2 od 29. listopada 2013. zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje: ''polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige''. Takvo stajalište prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-1719/14 u kojoj je odbio ustavnu tužbu protiv navedene presude. U odluci Ustavnog suda broj U-III- 20/18 od 29. ožujka 2018. po istom pravnom pitanju taj sud utvrđuje ''… u ovoj pravnoj stvari je prvotužena postupala u dobroj vjeri prilikom sklapanja spornog sporazuma o osiguranju pozivajući se na stanje u zemljišnim knjigama, a tužiteljica nije dokazala suprotno, jer se dobra vjera pretpostavlja…"

25. Temeljem odredbe čl. 122. st. 1. ZVDSP-a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Temeljem odredbe čl. 124. st. 1. ZVDSP-a stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.

26. Tužiteljica stoga i po mišljenju ovoga suda nije dokazala da su ispunjene pretpostavke da se proglasi nedopuštenom ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Poreču – [adresa] poslovni broj Ovr-846/12 od 11. rujna 2012.

27. Ovaj sud prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja da je 1. tuženik kao stjecatelj založnog prava postupao savjesno i u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige uknjižio svoje pravo zaloga, dok je tužiteljica za vrijeme trajanja braka znala za sve poslove 2. tuženika, te se nije pobrinula da zaštiti svoj interes upisom u zemljišnu knjigu ili da poduzme neku drugu radnju u cilju "publiciranja javnosti" svojih interesa. Kako je dakle utvrđeno da 1. tuženik nije postupao nesavjesno pri zaključenju sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, već da je tužiteljica bila nesavjesna te da je ista mogla i morala znati za raspolaganje supruga, pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev da se utvrdi nedopuštenom ovrha određenja Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Poreču – [adresa] poslovni broj Ovr-846/12 od 11. rujna 2012.

28. Tužiteljica je kao treća osoba u ovršnom postupku Općinskog suda u Poreču – [adresa] poslovni broj Ovr-846/12 od 11. rujna 2012. podnijela prijedlog radi proglašenja ovrhe nedopuštenom navodeći da su predmetne nekretnine bračna stečevina iz braka sklopljenog sa ovršenikom TF te da predstavljaju bračnu stečevinu.

28.1. Vezano uz žalbene navode tužiteljice da sud prvog stupnja nije proveo predloženi dokaz očevidom na licu mjesta kako bi se utvrdilo da se na licu mjesta nalazi i objekt na kojem nije dopuštena ovrha, valja istaći da je pravilno sud prvog stupnja naveo da da iz tih razloga tužbeni zahtjev tužiteljice na proglašenje ovrhe nedopuštenom ne može biti osnovan, jer se odluke donesene u ovršnom postupku i eventualne nepravilnosti pri provedbi ovrhe preispituju u tom postupku sukladno odredbama Ovršnog zakona.

29. Nadalje, pravilno sud prvog stupnja navodi da tužiteljica nije ovlaštena tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom vezano za razloge iz odredbe čl. 50. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje: OZ) (o kojima je zapravo ovdje riječ), već je na to ovlašten ovršenik, a ovlaštenje je treće osobe da u parničnom postupku tvrdi i dokazuje da ima pravo koje sprječava ovrhu i vezano za isto, a riječ je o tvrdnjama tužiteljice vezano za bračnu stečevinu i suvlasništvo nekretnine koja je predmetom ovog postupka, a sa kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj drugostupanjski sud.

30. Ostali žalbeni navodi tužiteljice predstavljaju njenu ocjenu dokaza koja ocjena se suprotstavlja ocjeni suda prvog stupnja i ne utječe na pravilnost i zakonitost odluke suda prvog stupnja.

31. Nije osnovan niti žalbeni navod tužiteljice vezan uz određenu vrijednost predmeta spora. Naime, pravilno je sud prvog stupnja prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora primijenio odredbu čl. 40. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Ako u tom slučaju tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (čl. 40. st. 3. ZPP-a).

32. Kako je sud prvog stupnja utvrdio da je riječ o nekretnini na kojoj se nalazi kuća s tri stambene jedinice, stajalište je suda da je vrijednost predmeta spora kojeg je tužiteljica u tužbi naznačila u visini 11.000,00 kn očito suviše nisko naznačena, te je na ročištu 23. studenog 2022. određena vrijednost predmeta spora u visini 750.000,00 kn. Ovo tim više što je tužiteljica u tužbi navela da je zaključkom o prodaji ovršni sud u predmetu poslovni broj Ovr-846/12 utvrdio vrijednost nekretnine ovršenika s 1.676.546,85 kn.

33. Žalbu u pogledu odluke o visini troška postupka tužiteljica posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tuženiku uzet iznos koji je dosudio sud prvog stupnja.

34. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

35. Trošak žalbenog postupka tužiteljici nije dosuđen iz razloga što je njezina žalba neosnovana pa je neosnovan i njezin zahtjev za naknadu troškova (čl. 166. st. 1. ZPP- a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a). Trošak žalbenog postupka 1. tuženiku nije dosuđen, jer isti nije bio potreban u ovom postupku (čl. 155. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina