Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: P-438/2023-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici po sucu Jerku Bogdaniću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćniku HE, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Krunoslava Vuljaka, te zamjenice punomoćnika tuženika RE, odvjetničke vježbenice iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, a odluke objavljene dana 25. veljače 2025.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba tužitelja povučena u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 167,95 eura (stošezdesetsedameura i devedesetpetcenta) sa pripadajućim zateznim kamatama.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Tuženik "Erste & Steiermärkische bank" d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/A,OIB:23057039320 dužan je tužitelju JE HE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 1.519,10 EUR (tisućupetstodevetnaesteura i desetcenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do plaćanja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:
na iznos od 47,00 EUR koja teče od 2. listopada 2012
na iznos od 45,00 EUR koja teče od 2. studenog 2012
na iznos od 47,13 EUR koja teče od 2. prosinca 2012
na iznos od 48,15 EUR koja teče od 2. siječnja 2013
na iznos od 50,47 EUR koja teče od 2. veljače 2013
na iznos od 47,94 EUR koja teče od 2. ožujka 2013
na iznos od 67,15 EUR koja teče od 2. travnja 2013
na iznos od 44,44 EUR koja teče od 2. svibnja 2013
na iznos od 43,84 EUR koja teče od 2. lipnja 2013
na iznos od 41,03 EUR koja teče od 2. srpnja 2013
na iznos od 43,96 EUR koja teče od 2. kolovoza 2013
na iznos od 46,46 EUR koja teče od 2. rujna 2013
na iznos od 45,75 EUR koja teče od 2. listopada 2013
na iznos od 46,53 EUR koja teče od 2. studenog 2013
na iznos od 45,55 EUR koja teče od 2. prosinca 2013
na iznos od 47,78 EUR koja teče od 2. siječnja 2014
na iznos od 52,72 EUR koja teče od 2. veljače 2014
na iznos od 51,74 EUR koja teče od 2. ožujka 2014
na iznos od 51,23 EUR koja teče od 2. travnja 2014
na iznos od 50,68 EUR koja teče od 2. svibnja 2014
na iznos od 51,69 EUR koja teče od 2. lipnja 2014
na iznos od 53,18 EUR koja teče od 2. srpnja 2014
na iznos od 53,36 EUR koja teče od 2. kolovoza 2014
na iznos od 53,73 EUR koja teče od 2. rujna 2014
na iznos od 55,02 EUR koja teče od 2. listopada 2014
na iznos od 55,42 EUR koja teče od 2. studenog 2014
na iznos od 55,64 EUR koja teče od 2. prosinca 2014
na iznos od 81,71 EUR koja teče od 2. siječnja 2015
na iznos od 76,86 EUR koja teče od 2. veljače 2015
na iznos od 17,94 EUR koja teče od 2. ožujka 2015,
sve u roku od 15 dana.
2. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od presuđenja pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.“
II. Nalaže se tužitelju JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eura (tisućupetstoeura) uvećan za zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 25. veljače 2025. pa do isplate, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženika za naknadu troškova u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik 18. listopada 2005. sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora 51400607- 5102674164, iznos kredita 21.850,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a da prilikom sklapanja ugovora tuženik nije upozorio tužitelja na mogućnost snašanja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.
1.1. Tužitelj se poziva na zaključke i utvrđenja iz presuda u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka te smatra kako su ti zaključci obvezujući za ovaj sud.
1.2. Tužitelj navodi da je sa tuženikom su dana 1. siječnja 2016. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu – tzv. Konverziju kojom je tužitelju priznata preplata kredita u iznosu od 11.184,81 kn, no da navedenim iznosom tužitelj nije ni izbliza obeštećen za preplaćeni iznos kredita, a do kojeg je preplaćenog iznosa došlo primjenom ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli u CHF.
1.3. Tužitelj navodi da je tuženik primjenom nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bez valjane pravne osnove stekao iznos od 1.687,05 EUR, tj. iznos koji tužitelj potražuje tužbom, a budući da tužitelj smatra da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, tužitelj sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a potražuje navedeni iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, kako je specificirana tužbom.
1.4. Stoga tužitelj predlaže da sud tuženika obveže da tužitelju isplati iznos od 1.687,05 eura sa pripadajućom zateznom kamatom od dana preplate svakog anuiteta do podmirenja.
2. Podneskom od 25. studenog 2024. tužitelj je djelomično povukao tužbu, na način da je umjesto početno utuženog iznosa od 1.687,05 eura podneskom od 25. studenog 2024. potraživao isplatu iznosa od 1.519,10 eura, čime je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 167,95 eura sa pripadajućom kamatom.
2.1. Podnesak tužitelja od 25. studenog 2024. uručen je punomoćniku tuženika na raspravi 25. studenog 2024., a tuženik se u roku od 15 dana od primitka navedenog podneska nije očitovao o djelomičnom povlačenju tužbe, niti se istome usprotivio. 2.2. Člankom 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 – dalje u tekstu ZPP) propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Stavkom 2. istog članka propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.
2.3. Budući da se tuženik u roku od 15 dana od primitka podneska tužitelja kojim je djelomično povućena tužba tom povlačenju nije usprotivio, temeljem čl. 193. st. 2. ZPP- a smatra se da je na isto pristao. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
3. Tuženik je dao pravovremeni odgovor na tužbu u kojem je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako u osnovu tako i u visini.
3.1. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici navodeći da je Ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke, odnosno suda u Rijeci.
3.2. Tuženik je nadalje osporio status tužitelja kao potrošača prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.
3.3. Tuženik se poziva na činjenicu sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK, ističe da je sporazum o konverziji pravno valjan te da je provedenom konverzijom došlo do uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana te da tužitelj nakon provedene konverzije nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora kao niti pravo tražiti bilo kakva obeštećenja. Također ističe da su cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF prilikom konverzije pretvoreni u valutu euro.
3.4. Tuženik osporava da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF bile nepoštene jer je valutna klauzula dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima, a također osporava da su na konkretan odnos između tužitelja i tuženika primjenjivi zaključci iz sudskog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka navodeći da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio informiran o svim rizicima valutne klauzule te da su tužitelju predočeni informativni materijali i brošure, koje tuženik dostavlja u prilogu odgovora na tužbu, a temeljem kojih je tužitelj bio upoznat sa volatilnosti tečaja kune u odnosu na CHF. Tuženik također ističe da temeljem ugovorene valutne klauzule nije stekao ekstra profit.
3.5. Tuženik osporava da je bio nepošteni stjecatelj iznosa koji je primio od tužitelja pa smatra da tužitelj nema pravo potraživati zatezne kamate od dana svake isplate nego eventualno od podnošenja tužbe.
3.6. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja za povrat stečenog bez osnove.
3.7. Zaključno tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja kojim je, u slučaju ako sud nađe osnovanim tužiteljevo potraživanje radi isplate tom potraživanju istaknuo u prijeboj preplatu priznatu u konverziji u iznosu od 1.659,19 eura te iznose koje je tužitelj manje platio zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita od 108,67 eura, sve sa pripadajućom kamatom.
3.8. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbaciti, a podredno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Rješenjem ovoga suda poslovni broj P-468/2023-7 od 8. prosinca 2023. odbijen je tuženikov prigovor nenadležnosti ovoga suda, a navedeno rješenje postalo je pravomoćno 20. veljače 2024.
5. Tužitelj je u tijeku postupka predložio da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, saslušanjem tužitelja kao stranke na okolnost informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te provođenjem dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem na okolnost visine potraživanja tužitelja prema tuženiku u slučaju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.
5.1. Tuženik je u tijeku postupka predložio da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, te dokaz financijskim vještačenjem na okolnost ne postojanja ekstra profita banke uslijed ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF i na okolnost obračuna prijeboja iznosa koje je tuženik istaknuo u prijeboj prigovorom radi prijeboja iz odgovora na tužbu.
6. Između tužitelja i tuženika nije sporno da je između njih dana 18. listopada 2005. sklopljen Ugovor o kreditu, broj ugovora 51400607-5102674164 (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) i da su ugovorne strane dana 1. siječnja 2016. sklopile dodatak broj 1 Ugovora o kreditu radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u ugovor sa valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu: Aneks).
6.1 Između tužitelja i tuženika je sporno svojstvo potrošača tužitelja, sporno je je li tuženik tužitelja u fazi pregovora upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, sporno je jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i jesu li slijedom navedenog ništetne, sporno je ima li tužitelj nakon sklapanja Aneksa i provođenja konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa temeljem eventualno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ili kakvo drugo potraživanje prema tuženiku, sporna je visina tužbenog zahtjeva s osnova preplate temeljem promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita te je sporno je li potraživanje tužitelja u zastari.
7. U svrhu dokazivanja pročitani su Ugovor o kreditu (str. 6-11, 173-178), izračun konverzije (str. 12-15, 174-188), pregled prometa po kreditu (str. 16-20, 23-32, 207- 216), potvrda o otplati kredita (str. 21), obavijesti o promjeni kamatne stope (str. 33- 44, 217-228), promidžbeni i informativni materijal tuženika (str. 126-148), pisani iskaz OE (str. 149-150), dopis HNB-a (str. 151-154), e-mailovi (str. 155-159), prikaz izloženosti devizne pozicije (str. 160), iskaz tužitelja (str. 252-253), nalaz i mišljenje financijskog vještaka (str. 338-354), dopuna nalaza vještaka (str. 364-369), iskaz vještakinje (str. 450).
8. Na temelju kritičke analize svih izvedenih dokaza, primjenom odredbi čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
9. Između parničnih stranaka prije svega je sporno jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu ništetne.
9.1. Čitanjem Ugovora o kreditu utvrđeno je da se tim ugovorom tuženik, kao banka, obvezao tužitelju, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje kredit u iznosu od 21.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem da dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2.) kao stambeni kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora (čl. 3.), a tužitelj se odobreni kredit obvezao vratiti u 144 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, koji dospijevaju svakog 1. u mjesecu i na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznose 207,50 CHF, plativo po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke, pri čemu je utvrđeno da je korisnik kredita upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom tog Ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja (čl. 7.). Ugovorom je ugovoreno da je kamata promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,49% (čl. 8.).
10. Između tužitelja i tuženika je nesporno i da je između njih dana 1. siječnja 2016. sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR temeljem čl. 19. c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu ZIDZPK).
11. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 18. listopada 2005. pa se isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003 dalje: ZZP).
11.1. Člankom 81. st. 1. ZZP propisano je da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11.2. Člankom 82. st. 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
11.3. Člankom 82. st. 4. ZZP propisano je da u slučaju ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
11.4. Člankom 87. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.) te da ništetnost pojedine odredbe ne povlači i ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne ugovorne odredbe (st. 2.).
12. Tuženik prije svega osporava tužbeni zahtjev prigovorom nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe zbog sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija kredita.
12.1. Sukladno pravnom stajalištu izrađenom u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. tužitelj, kao korisnik kredita, ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju bez obzira na to što je sklopljen dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
12.2. Slijedom navedenog tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka je neosnovan.
13. Tuženik je nadalje tužitelju osporio status potrošača.
13.1. Radi utvrđenja svojstva tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke koji je u svom iskazu u odnosu na navedenu spornu činjenicu iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu sa tuženikom sklopio jer su mu bila potrebna sredstva za adaptaciju kuće odnosno za promjenu krovišta na kući, a kuća na kojoj su izvedeni radovi sredstvima kredita je obiteljska kuća, nema poslovni prostor i u toj kući živi tužitelj sa obitelji.
13.2. Sud je iskaz tužitelja u navedenom dijelu prihvatio u cijelosti budući da je tužitelj iskazivao životno i uvjerljivo. Temeljem iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sredstva kredita uložio u rekonstrukciju krova kuće u kojoj živi sa obitelji, a da se radi o kući koja nema poslovni prostor, dakle isključivo o stambenom objektu.
13.3. Člankom 3. st. 1. t. 1. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
13.4. Slijedom navedenog je temeljem iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a budući da je sredstvima kredita financirao promjenu krovišta kuće za potrebe vlastitog stanovanja i stanovanja njegove obitelji.
13.5. Pri tom valja napomenuti da tuženik nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je nekretnina koju je tužitelj kupio sredstvima kredita korištena u poduzetničke ili poslovne svrhe.
13.6. Slijedom navedenog utvrđeno je da je neosnovan tuženikov prigovor da tužitelj predmetni Ugovor o kreditu nije sklopio kao potrošač.
14. Između tužitelja i tuženika je nadalje sporno jesu li odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne. Također je sporno je li tuženik tužitelja upoznao sa svim rizicima i posljedicama promjena tečaja CHF u odnosu na kunu, kako je to konstatirano čl. 7. Ugovora o kreditu.
15. Prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja je činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.
16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sklapala Erste&Steiermarkische bank d.d., a koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim.
16.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je citirana presuda u dijelu koji se odnosi na tuženika i na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a navedeno pravno shvaćanje podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.
17. Sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015,), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluka u sporu "Potrošač", pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu koji u članku 7. sadrži odredbu kojom se korisnik kredita odobreni iznos kredita, čiji su glavnica i anuiteti izraženi u valuti švicarski franak, obvezao otplatiti u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan plaćanja.
19. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u bitnom je utvrđeno da:
- tuženici (uključujući Erste&Steiermarkische bank d.d.) nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro;
- da su pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač;
- da tuženici (uključujući Erste&Steiermarkische bank d.d.) nisu potrošačima objasnili pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, odnosno da im nisu objasnili da je valuta CHF sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače;
- da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.
20. Tuženik tvrdi da je tužitelju objasnio rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF, odnosno da su ti rizici tužitelju bili poznati. Pri tom se tuženik poziva na materijale dostavljene u prilogu odgovora na tužbu koji, između ostalog, sadrže grafičke prikaze kretanja tečaja CHF u odnosu na kunu.
21. Radi utvrđenja svih okolnosti u kojima je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu i informacija koje su dane tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu saslušan je tužitelj kao stranka koji je u svom iskazu naveo da mu je za obnovu krovišta bilo potrebno 100.000,00 kn te da je došao u poslovnicu tuženika sa namjerom da sklopi ugovor o kreditu u kunama, no da su mu tuženikovi djelatnici sugerirali da digne kredit u CHF jer da svi dižu takve kredite jer su najpovoljniji, a djelatnici tuženika nisu mu spominjali nikakve posebne rizike vezano uz ugovaranje valutne kauzule u CHF. Tužitelj navodi da promidžbene materijale tuženika koji su dostavljeni u prilogu tužbe prije dizanja kredita nije dobio, a da ih je i dobio on grafikone koji su na istima sigurno ne bi razumio. Tužitelj navodi da se niti van banke nije raspitivao o eventualnim rizicima valutne kauzule u CHF, a prije ovog kredita je imao jedan raniji, no taj je bio u kunama. Predmetni Ugovor o kreditu sastavio je tuženik, a tužitelj nije pokušao pregovarati sa tuženikom o izmjenama pojedinih odredbi jer nema financijsko obrazovanje i smatrao je da je tuženik stavio u ugovor što je najpovoljnije za njega. Tužitelj navodi da u svakom slučaju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije očekivao da bi moglo doći do ovakvog rasta anuiteta, zbog kojeg u konačnici gotovo da nije mogao otplaćivati kredit, a kada mu je ponuđeno sklapanje aneksa o konverziji kredita u kredit sa klauzulom u eurima tužitelj navodi da je taj aneks sklopio, a kredit je u međuvremenu i otplatio. Tužitelj navodi da prije potpisivanja Ugovora o kreditu isti nije pročitao u cijelosti, već je pročitao samo najvažnije stavke ugovora.
21.1. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti s obzirom da je tužitelj iskazivao životno i uvjerljivo.
21.2. Temeljem iskaza saslušanog tužitelja, utvrđeno je da je tužitelj kredit sa valutnom klauzulom u CHF odabrao na sugestiju djelatnika tuženika koji su mu prezentirali da je takav kredit najpovoljniji. Utvrđeno je da djelatnici tuženika tužitelja nisu upozorili da postoji dodatni rizik vezano uz ugovaranje valutne klauzule u CHF koji proizlaze iz činjenice da se radi o "valuti utočišta", a tužitelj tih rizika nije bio svjestan, kako to navodi u svom iskazu.
21.3. Sud je prihvatio iskaz tužitelja i u dijelu u kojem navodi da mu promotivni materijali koji prileže spisu nisu predočeni prije sklapanja Ugovora o kreditu budući da dokaz o protivnom ne postoji u ovome spisu. Ovdje valja istaknuti da, sve i u slučaju da su materijali koji su dostavljeni u prilogu odgovora na tužbu doista bili uručeni tužitelju prije sklapanja Ugovora o kreditu, ta činjenica ne bi imala za posljedicu da bi tužitelj bio informiran o svim rizicima vezanim uz sklapanje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Naime, materijali koje je dostavio tuženik sadrže samo općenite informacije i, doduše, sadrže prikaz povijesnog kretanja tečaja CHF od 1998. do 2004., no ne sadrže nikakva upozorenja o tome da je CHF "valuta utočišta" i da vezano uz to postoji dodatni rizik, niti se o tom riziku može zaključiti samo temeljem kretanja tečaja CHF od 1998. do 2004.
22. Slijedom navedenog utvrđeno je da su sva utvrđenja iz citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i na konkretan ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.
23. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, a time i ništetna.
23.1. Naime, specifični rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF tužitelju u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu bili razumljivi pa je stoga jasno da tužitelj uopće nije mogao, kao ravnopravna i informirana ugovorna strana, sudjelovati u bilo kakvim pregovorima sa tuženikom. Stoga sama činjenica što je tužitelj, temeljem dobivene sugestije od djelatnika tuženika i informacije da je takav kredit povoljniji, odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF nema značaj pojedinačnih pregovora o odredbi o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu.
23.2. Sud je utvrdio da je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, a tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu u CHF nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe i time tužitelja, kao potrošača, izložio specifičnom valutnom riziku sa kojim nije bio upoznat, pa je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.
23.3. Švicarski franak kao „valuta utočišta“ je bio siguran za ulagače, odnosno banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Drugim riječima tuženik je u slučaju rasta tečaja CHF u odnosu na kunu mogao očekivati uvećane prihode u kunama po kreditima sa valutnom klauzulom u CHF te je čak na tečajnim razlikama mogao ostvariti dodatnu zaradu ako je obveze prema svojim kreditorima ispunjavao u valutama čiji tečaj je u odnosu na CHF oslabio. Pri tom je potpuno nebitno je li tuženik spekulirao tečajem i na taj način stekao dodatnu dobit ili pak nije, kako to navodi u odgovoru na tužbu, već je odlučno da je temeljem same činjenice ugovaranja valutne klauzule u CHF postojao bitno manji rizik od pada tečaja CHF u odnosu na kunu, dakle rizik za tuženika kao kreditora, nego što je postao rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, dakle rizik za tužitelja kao korisnika kredita.
23.4. S druge pak strane za tužitelja, kao potrošača koji svoje prihode ostvaruje u kunama, švicarski franak je predstavljao izvor znatnog valutnog rizika jer je rast vrijednosti CHF, i posljedično rast kunske protuvrijednosti ugovorenog anuiteta, mogao dovesti u pitanje mogućnost tužitelja da ispunjava svoje obveze po Ugovoru o kreditu.
23.5. Stoga je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.
23.6. Slijedom navedenog je utvrđeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu temeljem čl. 87. ZZP ništetna.
24. S obzirom na prethodna utvrđenja kao ništetne su utvrđene i odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je utvrđeno da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Naime, navedene odredbe je unaprijed sastavio tuženik i uključio u šprancu Ugovora o kreditu kako bi na taj način pokušao prikriti činjenicu da tužitelju nije pružio potrebne informacije o rizicima valutne klauzule u CHF vezanim uz činjenicu da se radi o valuti utočišta, što je utvrđeno temeljem iskaza tužitelja i dokumentacije u spisu. Budući da navedena odredba sadrži neistinita utvrđenja ista je protivna moralu društva i kao takva ništetna.
25. ZZP ne sadrži posebne odredbe o pravnim posljedicama ništetnosti ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima pa je stoga te pravne posljedice potrebno utvrditi temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima.
26. Člankom 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001 – dalje u tekstu ZOO/78), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
26.1. Člankom 108. ZOO/78 propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.
27. Člankom 210. ZOO/78, propisano je da u slučaju kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1), a obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3).
28. Tužitelj tužbom potražuje povrat iznosa više plaćenog tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita.
29. Za odluku o zahtjevu tužitelja pravno relevantnu činjenicu predstavlja nesporno sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, zbog čega je potrebno razmotriti pravne učinke sklapanja tog Aneksa.
30. Aneks sklopljen između tužitelja i tuženika sklopljen je temeljem odredaba ZIDZPK kojima je detaljno propisan način obračuna i izračuna konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR.
30.1. Odredbama ZIDZPK propisano je da se konverzija provodi na način:
- da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF pretvara u EUR prema tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koju je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR, te tako izračunati iznos u EUR predstavlja novu glavnicu kredita (čl. 19.c. st. 1. t. 1. ZIDZPK);
- da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF (čl. 19.c. st. 1. t. 2. ZIDZPK);
- da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. tog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c. st. 1. t. 3. ZIDZPK);
- da se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF (osim uplata na ime zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. tog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika (čl. 19.c. st. 1. t. 4. ZIDZPK);
- da se ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR na način iz točke 4. tog stavka, ako je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR utvrđenih na način iz točke 3. tog stavka, smatra preplatom koja se:
a) ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, preplata će se iskoristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR koji će dospjeti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR,
b) ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, preplata se vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača (čl. 19.c. st. 1. t. 5. ZIDZPK);
- iznos preplate preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač (čl. 19.c. st. 1. t. 5. ZIDZPK).
31. Temeljem općih pravila obveznog prava ništetne ugovorne odredbe ne mogu naknadno konvalidirati budući da naknadni nestanak uzroka ništetnosti ne čini ništetne ugovorne odredbe valjanima (čl. 107. st. 1. ZOO/78) te je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništava (čl. 351. st. 1. ZOO/78).
32. Međutim Aneks Ugovora o kreditu je sklopljen primjenom odredaba ZIDZPK koji u konkretnoj situaciji predstavlja poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO/78, te opća pravila ZOO/78 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka, u dijelu u kojem su u koliziji s režimom ZIDZPK o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
33. Također valja uzeti u obzir da odluka u ovom postupku ovisi o pravnoj valjanosti Aneksa o konverziji o kojem pravnom pitanju je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu VSRH) odlučivao u oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem
33.1. VSRH je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. temeljem postavljenog pitanja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?" zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
33.2. VSRH je pritom pojasnio da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ZIDZPK koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.
33.3. Sukladno čl. 502n. st. 1. ZPP-a sud je u ovom postupku tim pravnim shvaćanjem VSRH vezan.
34. Legitimni cilj radi kojeg je ZIDZPK usvojen bilo je otklanjanje dužničke krize kroz izjednačavanje pravnog položaja dužnika kredita sa valutnom klauzulom u CHF sa pravnim položajem dužnika kredita sa valutnom klauzulom u EUR.
34.1. Budući da pravna valjanost sporazuma o konverziji proizlazi iz njegove utemeljenosti na prisilnim odredbama ZIDZPK, sporazum o konverziji može biti pravno valjan samo ako je konverzija u svakom pogledu provedena sukladno prisilnim propisima ZIDZPK i ako je stoga pravni položaj tužitelja, kao korisnika kredita, izjednačen sa pravnim položajem dužnika kredita sa valutnom klauzulom u EUR. 34.2. Slijedom navedenog pravno odlučnu činjenicu predstavlja pitanje je li Aneksom konkretnog Ugovora o kreditu konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK jer o tome ovisi pravna valjanost Aneksa.
35. Sud je radi utvrđenja prethodno navedene činjenice odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić.
36. Sud je vještakinji dao u zadatak i da napravi druge izračune potrebne za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kako u slučaju ako se utvrdi da je Aneks pravo valjan jer je sklopljen sukladno odredbama ZIDZPK, tako i u slučaju drugačijih utvrđenja.
37. Vještakinja Natalija Jambrečić je izradila pisani nalaz od 16. svibnja 2024. u kojem je u odnosu na odlučnu činjenicu usklađenosti Aneksa o konverziji Ugovora o kreditu sa odredbama ZIDZPK utvrdila da je tuženik konverziju, sa financijsko- računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu s odredbama ZIDZPK jer je:
- glavnica kredita je pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita;
- utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa;
- su sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate;
- izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR;
- su izračunate razlike više/manje plaćeno u valuti EUR;
- u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.
37.1. Vještakinja je nalazom također utvrdila da preplata tužitelja prema tuženiku u slučaju ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, pri čemu je vještakinja uzela u obzir i razdoblja kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, iznosi 2.503,51 euro, što umanjeno za iznos preplate utvrđene prilikom konverzije od 1.659,19 eura koji je tuženik istaknuo prigovorom radi prijeboja iznosi 844,32 eura, dok zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tuženik priznao tužitelju prilikom izračuna konverzije od dana svake pojedine uplate do dana konverzije iznose 474,21 euro.
38. Pisani nalaz i mišljenja vještakinje dostavljen je na očitovanje parničnim strankama u roku od 15 dana te se tužitelj na nalaz vještakinje očitovao podneskom od 6. lipnja 2024. u kojem je naveo da nalazom i mišljenjem nije izračunat iznos preplate koji je tužitelj u tužbi utužio jer vještakinja prilikom uračunavanja preplate povodom tuženikovog prigovora radi prijeboja preplatu nije uračunala na način da istom prvo zatvori zatezne kamate koje su tekle na iznose preplate od dana kada su ti iznosi stečeni, a tek nakon zatvaranja zatezne kamate preplatu koristila za zatvaranje glavnice. Stoga je tužitelj predložio da vještakinja dopuni nalaz i mišljenje.
39. Vještakinja je po prigovoru tužitelja napravila dopunski izračun, dostavljen u ovaj spis 17. lipnja 2024. temeljem kojeg je utvrdila da u slučaju ako se preplatom u konverziji prvo zatvaraju kamate preostala preplata iznosi 1.519,10 eura sa pojedinačnim iznosima i datumima preplate koji su iskazani u dopuni nalaza.
39.1. Dopunski nalaz vještakinje dostavljen je na očitovanje parničnim strankama u roku od 15 dana te se tuženik na nalaz vještakinje očitovao podneskom od 25. srpnja 2024. u kojem je naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje te da ne traži saslušanje vještakinje dok se tužitelj na nalaz očitovao podneskom od 25. studenog 2024. u kojem je naveo da nema primjedbi na dopunu nalaza vještakinje te je uredio tužbeni zahtjev na način da s osnova preplate uslijed ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 1.519,10 eura sa pripadajućom kamatom.
40. Sud je nalaz i mišljenje financijske vještakinje, kao i dopunski nalaz vještakinje, koji zapravo predstavlja izračun duga primjenom druge metodologije, prihvatio u cijelosti budući da je on jasan i neproturječan, vodeći pri tom računa o činjenici da niti parnične stranke nisu imale primjedbi na matematičku točnost izračuna iz nalaza i dopune, osim primjedbe tužitelja koja je odnosila isključivo na primijenjenu metodu izračuna, koju primjedbu je vještakinja otklonila u dopuni nalaza.
41. Sud je temeljem nalaza i mišljenja financijske vještakinje, te temeljem dokumentacije koja prileži spisu, utvrdio da je Aneksom Ugovora o kreditu konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK.
42. Budući da je utvrđeno da je konverzija u konkretnom slučaju provedena sukladno odredbama ZIDZPK Aneks Ugovora o kreditu, za koji je među strankama nesporno da je sklopljen, proizvodi pravne učinke te predstavlja samostalnu pravnu osnovu temeljem koje su tužitelj i tuženik uredili međusobne odnose u odnosu na iznose koje je tužitelj uplatio tuženiku temeljem Ugovora o kreditu, kako temeljem odredaba Ugovora o kreditu koje nisu sporne, tako i temeljem spornih odredaba Ugovora o kreditu za koje je utvrđeno da su ništetne.
42.1. Naime, izračun konverzije podrazumijeva, a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.c ZIDZPK, da se sve uplate koje je tužitelj kao korisnik kredita izvršio temeljem Ugovora o kreditu preračunaju u eure prema primjenjivom tečaju kreditora na dan svake uplate, te da se te uplate potom iskoriste za zatvaranje anuiteta kredita s valutnom klauzulom u EUR koji je nastao provedenom konverzijom na način da se tim uplatama zatvore svi anuiteti koji su dospjeli do dana konverzije, a da se preostali iznos iskoristi za podmirenje anuiteta koji će dospijevati nakon dana konverzije i to na način da se 50% anuiteta koji dospijevaju u buduće podmiri iz iznosa preplate do cjelokupnog iskorištenja te preplate, a preostali dio anuiteta se obvezao podmiriti tužitelj. 42.2. Dakle provedenom konverzijom između tužitelja i tuženika je ugovoreno da će se sve uplate koje je tužitelj izvršio po Ugovoru o kreditu, što podrazumijeva i iznose koje je tužitelj eventualno više uplatio tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i rasta tečaja CHF u odnosu na onaj na dan isplate kredita, iskoristiti za podmirenje dospjelih i budućih anuiteta ugovora sa valutnom klauzulom u EUR koji je nastao konverzijom.
43. Nedvojbeno je da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija nije došlo do konvalidacije ništetnih odredaba Ugovora o kreditu. Međutim zbog sklopljenog Aneksa tužitelj nema pravo tražiti povrat iznosa koje je tuženiku više uplatio do dana konverzije temeljem ništetnih ugovornih odredbi budući da je tuženik iznos preplate iskoristio u njegovu korist za ispunjenje tužiteljevih ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom Ugovora o kreditu, kao samostalnom osnovu koja je pravno valjana.
43.1. Na taj je način je s danom sklapanja Aneksa o konverziji valjano prestala obveza tuženika (članak 295 ZOO/78, odnosno članak 160. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 – dalje u tekstu ZOO/05) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 210 st. 1 ZOO/78 tj. čl. 1111. st 1. ZOO/05) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika, pa nema temelja za prihvaćanje tužiteljevog zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa u smislu odredbe članka 210 ZOO/78 odnosno članka 1111. ZOO/05. (identično stajalište zauzeto u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022.)
44. Pri tome valja napomenuti da je za potrošače koji su sklopili aneks ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF temeljem odredbi ZIDZPK uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca, koja je ovisila isključivo o volji potrošača jer je potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili ne prihvaćanja konverzije (identično stajalište zauzeto u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.).
44.1. Slijedom navedenog, budući da je provedenom konverzijom uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca, te budući da je tužitelj, kao potrošač, izjednačen u položaju sa potrošačima koji su sklopili ugovor o kreditu s valutom klauzulom u eurima, tužitelj nema pravo tražiti povrat iznosa koji je temeljem Ugovora o kreditu platio tuženiku budući da su uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj način je obveza tuženika na povrat tih iznosa prestala.
45. Osim obveze na povrat onoga što je primljeno temeljem ništetne ugovorne odredbe čl. 214 ZOO/78, odnosno čl. 1115. ZOO/05 propisuje i obvezu onoga tko je nešto stekao bez osnove da vrati i plodove te plati zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
45.1. Odredbe ZIDZPK, ne reguliraju materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF propisan člankom čl. 214 ZOO/78, odnosno čl. 1115. ZOO/05. S obzirom na navedeno, neovisno o činjenici sklapanja Aneksa o konverziji, u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba čl. 214 ZOO/78, odnosno čl. 1115. ZOO/05, kao opći propis.
46. Tuženik je unaprijed sastavio Ugovor o kreditu te je u isti uključio nepoštene, odnosno ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iako je bio svjestan da time tužitelja izlaže riziku na koji ga nije upozorio, slijedom čega je tuženik nepošteni stjecatelj od dana kada je preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe primio od tužitelja.
46.1. Slijedom navedenog tužitelj, neovisno o provedenoj konverziji, ima pravo temeljem čl. 214 ZOO/78, odnosno čl. 1115. ZOO/05 od tuženika potraživati zateznu kamatu na iznose koje je preplatio tuženiku temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i to od dana kada su pojedini mjesečni anuiteti preplaćeni do dana 30. rujna 2015., kao dana sa kojim je provedena konverzija prema odredbama ZIDZPK i sklopljenom aneksu Ugovora o kreditu o konverziji te je na taj način prestala obveza tuženika na povrat više plaćenih iznosa prestala.
47. Međutim, tuženik je u tijeku postupka istaknuo prigovor zastare i u odnosu na tražbinu tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos preplate temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valnutnoj klauzuli u CHF.
47.1. Člankom 372. st. 1. ZOO/78 propisano je da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.
47.2. Tužitelj nakon provedene konverzije ima pravo potraživati samo zateznu kamatu dospjelu u razdoblju do 30. rujna 2015.
47.3. U konkretnom slučaju valja uzeti u obzir da je nepoštenost, a time i ništetnost, ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je sklapao tuženik utvrđena u parničnom postupku koji je dana 4. travnja 2012. pokrenuo „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koju je tuženik koristio u ugovorima o kreditu koje je sklapao sa potrošačima postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17.
47.4. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022., koje je sadržano u zapisniku br. Su-IV-33/2022-2, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
47.5. Slijedom navedenog, a budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je sklapao tuženik pravomoćno utvrđena donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zastara potraživanja zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći 14. lipnja 2018.
47.6. Tražbine kamata koje nakon podmirenja glavnice predstavljaju samostalno potraživanje temeljem odredbe 372. st. 1. ZOO/78 zastarijeva u roku od 3 godine te je slijedom navedenog, a budući da je od 12. lipnja 2018. kada je zastarni rok počeo teći do 16. kolovoza 2023., kada je tužba podnesena, prošlo više od 3 godine, potraživanje tužitelja na isplatu zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF u zastari.
48. Budući da je utvrđeno da je tužiteljevo potraživanje na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF prestalo uslijed činjenice sklapanja Aneksa o konverziji, a da je u odnosu na potraživanje zatezne kamate na taj iznos preplate nastupila zastara, tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.519,10 eura sa pripadajućom zateznom kamatom valjalo je odbiti u cijelosti kao neosnovan.
48.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.
49. S obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti nije bilo potrebno odlučivati o prigovoru radi prebijanja koji je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu.
50. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženiku su dosuđeni troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 138/23.), a prema vrijednosti spora i iznosu naknade koju je tuženik zatražio.
50.1. Tuženiku koji je u cijelosti uspio u sporu je s osnova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ovom parničnom postupku nastao zatraženi trošak sastava odgovora na tužbu od 17. listopada 2023. (Tbr. 8.1) u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištima 6. prosinca 2023., 10. travnja 2024., 25. studenog 2024. i 13. siječnja 2025. (Tbr. 9.1) u iznosu od 200,00 eura svako, te trošak sastava podneska od 25. srpnja 2024. (Tbr. 8.1) u iznosu od 200,00 eura, što ukupno iznosi 1.200,00 eura, odnosno uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% sveukupno 1.500,00 eura.
50.2. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022.) koji propisuje da kamate na troškove postupka teku od dana donošenja odluke pa do naplate. Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023) kao kamatna stopa koja teče na ostale odnose.
50.3. Tuženik je troškovnikom zatražio i trošak sastava žalbe protiv rješenja od 2. siječnja 2024., o kojem trošku je meritorno odlučeno presudom Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-166/2024-2 od 20. veljače 2024. na način da je taj zahtjev tuženika odbijen. Stoga je u navedenom dijelu zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška valjalo odbiti kao neosnovan.
50.4. Slijedom navedneog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.
Koprivnica, 25. veljače 2025.
Sudac
Jerko Bogdanić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude i rješenja.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).
Dostaviti:
1. Odvjetnik Krunoslav Vuljak, Koprivnica
2. Odvjetnik Damir Metelko, Zagreb
