Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4288/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Vlaste Feuš, članice, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa ŽO, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika RA d.d. /[osobni identifikacijski broj]/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa MK, odvjetnik u OD K i P d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3852/2019-39 od 8. srpnja 2024., u sjednici održanoj 25. veljače 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, VŠ, odvjetničke vježbenice sa položenim pravosudnim ispitom u OD M i P iz [adresa] i punomoćnika tuženika IM, odvjetnice u OD K i P d.o.o.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3852/2019-39 od 8. srpnja 2024. pod stavkom I. izreke i dijelu stavka II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.963,45 eura sa zateznim kamatama.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu trošak žalbenog postupka.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 350,00 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 150,00 eura na ime trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.934,78 eura sa zateznim kamatama navedenim u stavku prvom izreke (stavak I. izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.963,45 eura sa zateznim kamatama od 8. srpnja 2024. do isplate, a odbijen zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 95,56 eura (stavak II. izreke).

2. Protiv presude pod stavkom I. izreke i dijelu stavka II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku pobijanog dijela prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu 385,50 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 4.934,78 eura (razlika između početne stope redovne kamate i tečaja CHF u odnosu na plaćane anuitete kredita obračunavanih po tuženiku primjenom promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF po dospjelosti svakog anuiteta ponaosob) sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama (list 231. - 234., 239. i 241. spisa).

6. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili 24. srpnja 2007. Ugovora o kreditu broj 418-50-4280434 (kunska protuvrijednost od 21.477,67 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (27. srpnja 2007.), s rokom otplate kroz 84 mjeseci /sedam godina/, namjena kojeg je bila kupovina novog vozila Opel, da je u članku 2. ugovorena kamatna stopa 5,49% godišnje /redovna kamata/, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora; da je u članku 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor, da je kredit vraćen tuženiku do 16. srpnja 2014., da razlika plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita i mijenjanu stopu redovne kamate po Odluci tuženika u odnosu na prvotno ugovorenu, iznosi 4.934,78 eura (mjesečne razlike prikazane u Tablici nalaz i mišljenja stalnog sudskog vještaka MT, dipl. oec /list 201. - 207. spisa/).

7. Sporna je po tuženiku primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na ugovore o kreditu (članka 502. c ZPP-a), izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007), zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu bile razumljive tužitelju, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, je li tužitelj potrošač, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama, i od kada, i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu zbog zastare na kojoj ustraje tuženik).

8. Ispitivanjem pobijanog dijela prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, niti su povrijeđena pravila o sadržaju sudske odluke (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a) na koja se poziva žalitelj. Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

9. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluka donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora, tijeku zateznih kamatama i neosnovanosti prigovora zastare.

10. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007); da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007); da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007); da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

11. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

12. Iz pribavljenih podataka od Trgovačkog suda u Splitu (list 286.), Porezne uprave područnog ureda u [adresa] (list 297.) i javno dostupnih podataka iz Obrtnog registra proizlazi da tužitelj nikada nije imao obrt, udio u bilo kojem trgovačkom društvu, niti je osobnim vozilom kupljenim kreditnim sredstvima raspolagao na način da ga je unio u imovinu obrta. Dakle, kao jedini zaključak, suprotno ne argumentiranim a time i neosnovanim navodima pod točkom VI. obrazloženja žalbe, ostaje da tužitelj jest potrošača i da se to njegovo svojstvo nije mijenjalo tijekom vraćanja kredita tuženiku.

13. Prema navedenim odredbama, a vezano za valutu glavnice u CHF i jednostrano mijenjanje stope redovne kamate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

14. U smislu tih zakonskih odredbi i odredbe članka 502. c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502. a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502. a stavka 1. ZPP-a.

15. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

16. Tuženik tijekom predmetne parnice ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) i promjenjivoj stopi redovne kamate bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti obrazlaže definiranost i praćenje parametra za mijenjanje stope redovne kamate i promjene tečaja u CHF, u odnosu na tečaj CHF u vrijem realizacije kredita, odnosno je li, a ako jest, na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno- posljedičnu veza njihovih kretanja i eventualno nudio tužitelju izmjenu Ugovora o kreditu, a niti je na pravno relevantan način kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor.

17. Prema tome, u situaciji kada tuženik o riziku koji predstavlja promjena stope redovne kamate i tečaja CHF sa tužiteljem kao potrošačem uopće nije pregovarao, iako je bio svjestan rizika po tužitelja, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana, kada je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i predstavlja standardni ugovor, kada tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja, a niti tijekom otplate kredita, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije pružio niti jednu uvjerljivu činjenice (dokaz) iz koje bi proizlazilo suprotno, to kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je u biti formirao i prvostupanjski sud, da su odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate po jednostranoj odluci tuženika i vezivanje obveza tužitelja sa anuitetima u visini tečaja CHF u vrijeme dospijeća svakog pojedinog anuiteta, bez mogućnosti korekcije, nepoštene jer su suprotne dobroj vjeri i kao takve su prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

18. Stoga se ne mogu prihvatiti tvrdnje tuženika pod stavcima III. i IV. obrazloženja žalbe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i s tim u vezi pogrešno utvrdio činjenično stanje jer da u postupku kolektivne zaštite potrošača sud nije utvrđivao ništetnost odredbi konkretnog ugovora, da se pozvao na pogrešnu zakonsku odredbu, da su odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule razumljive i jasne, da nije jasno na temelju kojih odredbi zakona je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev s obzirom da su u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivoj stopi i tečaju valute CHF raspravljani na razini apstraktnog i općenitog, da je tužitelj bio dovoljno informiran i da je mogao procijeniti rizik ugovaranja kredita u valuti CHF i promjenjivu stopu redovne kamate.

19. Osim toga, tuženik očito ispušta iz vida da procjena znatnije neravnoteže može proizlaziti i proizlazi, kao što je to slučaj u predmetnoj parnici, iz same činjenice dovoljno ozbiljno oštećenog pravnog položaja u koji je stavljen tužitelj kao potrošač i slabija strana Ugovora o kreditu, s obzirom na oblik ograničenja sadržaja prava koja proizlaze iz odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i tečaju valute CHF i ograničenja u njihovu korištenju.

20. Kako je tužitelj (rođen 1946.) teškog zdravstvenog stanja (dementni sindrom u progresiji, vrlo nerazgovjetno govori, oskudna interakcija sa okolinom, između ostalog postavljena je i dijagnoza F01.3 i F07.9) to nije bilo za očekivati da bi se sud mogao osloniti na njegov iskaza vezano za okolnosti pregovaranja sa tuženikom (ili kao tuženik navodi razumljivosti odredbi Ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i tečaja CHF u smislu sagledavanja rizika za tuženika kroz sedam godina vraćanja kredita), a zbog čega se njegovo saslušanje ne može smatrati bitnim, kako to tvrdi tuženik, već kako je to i učinio prema pravilima iskustva i logike na opće poznat način poslovanja banaka u kreditiranju građana za kupnju osobnih vozila u valuti CHF i mijenjanju stope redovne kamate jednostranom odlukom banke (poglavito razdoblje 2003. - 2008.) za koji niti same banke, iako su bile svjesne rizika za potrošače, nisu dale razumljive parametre određivanja stope redovne kamate, niti su razrađivale rizik promjene tečaja CHF za potrošače, a time niti omogućili potrošačima da dođu u situaciju da štite svoja prava.

21. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika i mijenjane stope redovne kamate jednostranom odlukom bez jasnih parametara, nisu manjeg značaja kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[1] . To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP- a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

22. Neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

23. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

24. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je 1 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a) ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

25. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između visine anuiteta kredita ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate / korištenja kredita i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao po tuženiku obračunatoj stopi redovne kamate i tečaju CHF na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob iznosi ukupno 4.934,78 eura, visina kojeg nije sporna, a niti dospjelost pojedinih razlika naznačenih u nalazu i mišljenju.

26. Neosnovano tuženik ustrajava na prigovoru zastare vezano za potraživanje iznosa od 4.934,78 eura. To iz razloga što je rok zastare od pet godina za restitucijski zahtjev po osnovi promjenjive stope redovne kamate počeo teći 13. lipnja 2014. (Pž- 7129/2013-4), a po osnovi razlike u tečaju CHF od 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017- 10) i što je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019. (prije isteka roka od pet godina).

27. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i iznos od 4.934,78 eura, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

28. S obzirom na navedeno, drugostupanjski sud ne može složiti sa tuženikovim tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare, koje isti veže uz mogućnost pokretanja individualnih zahtjeva neovisno o kolektivnoj zaštiti i neslaganju sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske iskazanom u odluci broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.

29. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je presuđeno:

- "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke).

-

30. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 4.934,78 eura to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja istih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

31. Na navedene iznose tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

32. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

33. I odluka o troškovima u dijelu stavka II. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak je pravilna i osnovi i visini, a koju tuženik osporava podredno osporavanju odluke o glavnom tužbenom zahtjevu. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da tužitelju ne pripada pravo na sudsku pristojbu na tužbu jer da istu nije platio. To iz razloga što je tužitelj 11. rujna 2019. platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 550,00 kuna / 73,00 eura (list 51.).

34. Trošak predmetne žalbe pada na teret tuženika jer nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

35. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupak u iznosu od 350,00 eura, koji trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023., u daljnjem tekstu: OT) čini nagrada za sastav podneska od 21. veljače 2025. - 25 bodova /Tbr. 8/4. OT/ i za zastupanje na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025. - 100 bodova /Tbr. 9/6. OT/ (125 bodova x 2,00 eura /Tbr. 54. OT/ = 250,0 eura + 100,00 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% /Tbr. 46. OT/ = 350,00 eura).

35.1. Preko iznosa od 350,00 eura do iznosa od 500,00 eura, za iznos od 150,00 eura zahtjev tužitelja nije u skladu sa mjerodavnom OT-om i kao takav je neosnovan (za podnesak od 21. veljače 2025. tužitelju ne pripada nagrada po Tbr. 8/1. OT / - 100 bodova, već po Tbr. 8/4. OT - 25 bodova).

36. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 3852/2019-39 od 8. srpnja 2024. pod stavkom I. izreke i dijelu stavka II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 1.963,45 eura sa zateznim kamatama nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavke II. - IV.).

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević