REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1272/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, u pravnoj stvari tužiteljice ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koje zastupaju predsjednik Uprave ZL i član Uprave KL, a njih punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Smrček, Č, Z, Č, K, V u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njene punomoćnice Ane Galoši Comisso, odvjetnice i punomoćnice tuženika Nere Gajdarov Beg, odvjetnice 25. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 5140030250 63000121063/2006 sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika dana 21. ožujak 2007. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknada za obradu kredita i za prijevremeno zatvaranje kredita, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:
-članak 7. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:" Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 %, jednokratno u naprijed....Ujedno se obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove. Korisnik kredita ovlašćuje banku da u svakom trenutku bez ikakvog daljnjeg pitanja ili suglasnosti s njegove strane može teretiti njegovu partiju kredita za sve troškove koje ima Banka, a vezane uz njegove obveze.....kao i druge slične troškove koje ima Banka.."
-članak 9. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:" Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana u naprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Odluci o tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. "
II. Nalaže se tuženiku Addio Bank d.d. OIB:14036333877 isplatiti tužiteljici ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 374,93 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.03.2007., pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje na temelju čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB:14036333877 isplatiti tužiteljici ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 355,85 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.03.2018., pa do isplate po stopi, koja se određuje u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan daljnji zahtjev tužiteljice, preko dosuđenog u točci III. izreke, odnosno za isplatu daljnjeg iznosa od 11,05 EUR s pripadajućim kamatama.
V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB:14036333877 naknaditi tužiteljici ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 2.384,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2025., pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29.st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 21. ožujka 2007. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., Osijek sklopila Ugovor o kreditu broj 5140030250- 63000121063/2006, kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 51.700,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom kreditora. Namjena kredita je stambeni kredit, a ugovor je sklopljen na rok od 15 godina. Navedenim Ugovorom o kreditu također je predviđeno da naknade za obradu i zatvaranje kredita te svi eventualni budući, neodređeni, troškovi padaju na teret potrošača, ali iz ugovornih odredbi nije jasno niti odredivo u kojem iznosu i iz kojih razloga potrošač navedene dodatne neodređene i neodredive troškove i naknade ima snositi. O navedenim odredbama ugovora se nije pojedinačno pregovaralo, jer je kreditor unaprijed sastavio ugovor, koji predstavlja tipizirani obrazac za sve usluge kreditora sličnog sadržaja.
1.1. Dalje tužiteljica ističe da u članku 7. Ugovora o kreditu, stoji: Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 %, jednokratno u naprijed....Ujedno se obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove. Korisnik kredita ovlašćuje banku da u svakom trenutku bez ikakvog daljnjeg pitanja ili suglasnosti s njegove strane može teretiti njegovu partiju kredita za sve troškove koje ima Banka, a vezane uz njegove obveze ...kao i druge slične troškove koje ima Banka. U članku 9. Ugovora o kreditu, stoji: Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana u naprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Odluci o tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.
1.2. Tužiteljica još ističe da joj je na ime naknade za obradu kredita tuženik odmah 28.03.2007. naplatio iznos od 2.824,90 kn. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: 1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. 3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. 4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
1.3. Tužiteljica također navodi da je tuženik sastavio obrazac ugovora u kojem su već bile navedene citirane odredbe o naknadama i troškovima, a o kojim odredbama se uopće nije pregovaralo. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Slijedom navedenog, jasno je da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora, pa tako i o odredbama općih akata banke po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju članka 7. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.
1.4. U odnosu na odredbe ugovora kojim se tužiteljicu obvezuje na plaćanje posebne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, valja naglasiti da iz sporne odredbe Ugovora proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, pa s obzirom da Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, proizlazi da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Sporna ugovorna odredba, kojom je predviđeno u slučaju prijevremene potpune otplate kredita ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, ta odredba je nepoštena, jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, te tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, a ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP. Tužiteljica ukazuje kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. donesen zaključak poslovni broj Su IV-308/2020, koji pod točkom 8. na pitanje: Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ? daje odgovor da Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.
1.5. Tužiteljici je kod prijevremenog zatvaranja kredita 15.03.2018. tuženik naplatio daljnji iznos od 366,90 € zbog izvršenja prijevremene otplate. U konkretnom slučaju ne radi o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega, slijedom čega tužiteljica ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Naime, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO-a propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Slijedom svega navedenog tužiteljica potražuje kao posljedicu ništetnosti navedenih odredba ugovora o kreditu iznos od 374,93 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.03.2007., pa do isplate na ime ulazne naknade te iznos od 366,90 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.03.2018., pa do isplate na ime izlazne naknade. Tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 26.3.2024. (list 547-549 spisa) te istim predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništenim odredbe Ugovora o kreditu br. 5140030250-63000121063/20069 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknada za obradu kredita i za prijevremeno zatvaranje kredite, a koje odredbe su sadržane u člancima 7. i 9. Ugovora o kreditu. Nadalje, potražuje isplatu iznosa od 374,93 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te naknadu troškova parničnog postupka, a sve kako je pobliže navedeno u izreci presude.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti te predlaže sudu da u cijelosti odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Ističe da tužba nije obrazložena i da je nepotpuna. Također, stavlja prigovor dvostruke litispendencije, budući između parničnih stranaka već teče parnica u predmetu posl.br. P-6029/2019, koji se vodi pred ovim sudom te stoga predlaže odrediti prekid postupka do donošenja odluke u predmetu poslovni broj P-6029/2019 koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, sve sukladno odredbi članka 213. stavku 1. ZPP-a, budući da je očito kako odluka u ovom postupku izravno ovisi o odluci suda u navedenom predmetu. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Nadalje, ukazuje na pogrešnu naznaku vrijednosti predmeta spora. Navodi da nije sporno da je u članku 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obavljanje bankarskih usluga jednokratno i unaprijed. Sporno je među strankama (i) je li tuženik zaista naplatio jednokratne troškove obrade kredita te tek u slučaju pozitivnog odgovora na prethodno, (ii) je li ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu ništetna.
2.1. Tuženik dalje ističe da sporna ugovorna odredba nije ništetna i to:
-jer je preuzeta iz prisilnih propisa Republike Hrvatske i
-jer nije nepoštena u smislu primjenjivog Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, 46/07, dalje u tekstu ZZP/03). Navodi da naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem čl. 9. Ugovora o kreditu je u skladu s čl. 1024. ZOO. Tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Također, tuženik prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir rizike poslovanja tuženika vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke (uključujući tuženika) u praksi sredstva kreditiranja dobavljaju po visokim kamatama te3 ih pritom uračunavaju u kamatu kredita. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima tuženik može vraćenu glavnicu dati na korištenje drugim korisnicima znatno niže od pasivne kamate koju ona i dalje mora plaćati svojem kreditoru, tada tuženik trpi gubitke. Naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem čl. 9. Ugovora o kreditu je u skladu s Europskom pravnom stečevinom. Nadalje, naplata naknade za prijevremenu otplatu uobičajena je praksa, ne samo u Republici Hrvatskoj, već i u zemljama Europske unije.
2.2. Dalje tuženik ističe da s obzirom da tužiteljica ni ne tvrdi da je prije podnošenja tužbe pozvala tuženika da joj vrati stečen novac, tužiteljica nema pravo na kamate od dana stjecanja. Tužiteljica bi isključivo mogla imati pravo potraživati zatezne kamate od dana podnošenja predmetne tužbe, naravno, pod uvjetom kad bi njezini zahtjevi bili osnovani (što u ovom slučaju nisu). U kontekstu prve pretpostavke, radi se o pravnom standardu te je njeno ispunjenje potrebno ocijeniti od strane suda u svakom pojedinom slučaju. Sukladno tome, radi se o zabrani manjeg značenja:
-da tužiteljica traži od suda da utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na naplatu naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita;
-da su sklapanjem Aneksa ugovora ugovorne strane već utvrdile sporazumno iznos pretplate sukladno odredbama ZPK;
-da ugovaranje naknade za obradu kredita nije zabranjeno ni jednim propisom u Republici Hrvatskoj;
-da ni ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije zabranjeno ni jednim propisom u Republici Hrvatskoj;
-da je tužiteljica godinama otplaćivala i naposljetku u cijelosti otplatila Ugovor o kreditu te se tek godinama nakon otplate kredita odlučila pokrenuti postupak radi povrata utuženog iznosa;
-da tužiteljica zahtijeva povrat iznosa koji čini manje od 2% ukupnog iznosa koji joj je isplaćen na temelju Ugovora o kreditu.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 (list 7-15 spisa), preslika internog naloga od 28.3.2007. (list 16 spisa), preslika Obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 14.3.2018. (list 17 spisa), preslika Aneksa Ugovora o kreditu br. 5140030250- 63000121063/2006 od 10.2.2016. (list 223-227 spisa), preslika Zapisnika sa 15. sjednice Kreditnog odbora – fizičke osobe održane 16.3.2007. (list 228 spisa), preslika kreditnog prijedloga (list 229-235 spisa), izvadci o stanju računa tuženika (list 244-495 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 509-511 spisa), pregled prometa za klijenta (list 516- 518, 519-534 spisa), specifikacija uplata (list 535-538 spisa), otplatni plan za kredit (list 539-542 spisa), preslike izjave svjedoka VL (list 564-566 spisa) i BL (list 567-570 spisa), saslušana je tužiteljica (list 577 spisa), a pročitana je priložena sudska praksa (list 81-222, 555-563 spisa).
3.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje svjedoka PL iz [adresa] na okolnost procedure sklapanja ugovora i postojanja troškova obrade te pojedinačnog pregovaranja i obaviještenosti o odredbama Ugovora o kreditu, međutim, sud nije izvodio navedeni dokaz iz razloga ekonomičnosti postupka te obveze da se postupak dovrši u razumnom roku. Naime, ocjena je ovog suda da nije bilo svrsishodno saslušavati predloženog svjedoka jer je potpuno neizvjesno da bi se svjedok uopće mogao sjećati konkretnog zaključenja ugovora i o čemu je točno s tužiteljicom razgovarao. To stoga jer je predmetni Ugovor zaključen 2007., dakle prije punih 18 godina te stoga treba imati na umu činjenicu da bankovni službenici u obavljanju svog posla imaju veliki broj stranaka s kojima svakodnevno razgovaraju o raznim bankarskim poslovima. Navedeno bi, kad se usporedi s poslom prvostupanjskog suca, koji piše ovu presudu, značilo da bi se sudac trebao sjećati svih pojedinosti saslušanja svjedoka i stranaka, nakon proteka vremenskog razdoblja od 18 godina i uzevši u obzir da svakodnevno saslušava veliki niz svjedoka i stranaka u različitim pravnim situacijama. Navedeno je s aspekta prvostupanjskog suda u domeni nemogućeg, unatoč tome što prvostupanjski sudac, nakon izvedenog saslušanja i piše presudu te se tada prisjeti saslušanja, međutim i u toj situaciji je potpuno sigurno da se nikakvih pojedinosti sudac ne može sjetiti protekom vremena od preko 18 godina. Za takvo bi sjećanje bio potreban kapacitet memorije koji, po mišljenju ovog suda, nadilazi kapacitet ljudskog mozga, uz uvažavanje svih specifičnosti svake pojedine osobe, pa se i u kontekstu izloženog ukazuje nesvrsishodnim izvođenje predloženog saslušanja radi čega je ovaj sud isti odlučio i odbiti te na taj način zaštiti načelo ekonomičnosti postupka i obvezu suda da u razumnom roku odluči o zahtjevu.
3.2. Još treba dodati da je tuženik u odgovoru na tužbu i kasnije tijekom postupka predlagao saslušanja svjedoka VL i BL, na okolnost da tuženik trpi štetu uslijed prijevremene otplate kredita kao i dopunsko vještačenje na te okolnosti, međutim, te dokaze sud smatra nepotrebnima, poglavito stoga jer okolnosti na koje su predloženi nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovoj pravnoj stvari, pa bi izvođenje tih dokaza pridonijelo jedino odugovlačenju i poskupljenju postupka. U izloženom kontekstu, sud nije posebno analizirao ni ocjenjivao priložene izjave navedenih svjedoka.
4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći izvedene dokaze zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, odnosno, nije osnovan razmjerno neznatan dio od 11,05 € s pripadajućim kamatama, a za koji je tužiteljica povukla zahtjev, ali se tuženik tome protivio.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela čl. 7. i čl. 9. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu plaćenih naknada, a koji zahtjev tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.
6. Među strankama nije sporno:
- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i prednik tuženika, kao kreditor, 21.3.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 5140030250-63000121063/2006 za iznos 51.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja (čl. 2. Ugovora);
- da je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu (članak 3. Ugovora), ugovoreni rok otplate je 15 godina;
- da je čl. 7. ugovorena naplata naknade, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja u vrijeme sklapanja ugovora iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed;
- da je čl. 9. ugovoreno da korisnik može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Odluci o visini naknada Banke u postotku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.
7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe čl. 7. i 9. Ugovora o ugovorenoj naknadi za obavljanje bankarskih usluga te prijevremenu otplatu, sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo. 8. Tužiteljica u ovom predmetu tvrdi da je ništetna odredba čl.7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini 1,20% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje unaprijed te da na tu naknadu nije mogla utjecati i morala ju je podmiriti. Također, ništetnom smatra i odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu.
9. Čitanjem dokumentacije na listu 16 spisa utvrđeno je da je tužiteljici, prilikom isplate/korištenja kredita i to 28.3.2007., naplaćena naknada za obradu kredita u visini 2.824,90 kn (1,20% od iznosa kredita), sukladno čl. 7. Ugovora o kreditu. Nadalje, čitanjem preslike Obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 14.3.2018. na listu 17 spisa proizlazi da je naknada za prijevremeni povrat u € 366,90, a prema preslici potvrde o naplati na listu 18 spisa vidljivo je da je 30.3.2018. izvršena uplata na ime prijevremene otplate u iznosu od 92.200,00 kn.
10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, sud je saslušao tužiteljicu, koja je iskazala da joj kredit bio potreban za rješenje stambenog pitanja te da nekretnina, kupljena sredstvima kredita, nije nikada služila za najam ili zakup, već samo za stanovanje i da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. Navela je da je sklapanju kredita pristupila u dobroj vjeri kod svoje poslovne banke, gdje je predala svu dokumentaciju za odobrenje kredita te je navela i da, nakon što joj je kredit odobren, banka je unaprijed sačinila ugovor, koji je sadržavao neodređene i netransparentne odredbe o naknadama o kojima ona nije mogla pregovarati jer su joj nametnute, a stajalo je samo da banka ima pravo na naknadu u visini od 1,20% te u odnosu na prijevremeno vraćanje da ima pravo naplatiti naknadu u postotku od ostatka kredita prema odluci banke. Iskazala je da nije imala mogućnost ne prihvatiti predmetne odredbe kredita i sam ugovor jer je ugovorom o kupoprodaji navedeno da će se kupovnina isplatiti iz kredita te tvrdi da o spornim odredbama nije bilo mogućnosti pregovora. Navela je i da je Ugovor prije potpisivanja pozorno pročitala. Na upit je li prigovarala predmetnim naknadama, odgovorila je da je u banku pozvana preuzeti ugovor i odnijeti ga na solemnizaciju javnom bilježniku te kako nije mogla pregovarati do sastavljanja ugovora nije bilo mogućnosti ni tada prigovarati. Na upit na koji način su predmetne naknade naplaćene, tužiteljica je navela da joj je tzv. ulazna naknada ustegnuta kod plasmana kredita dok je kod prijevremene otplate, nakon što je istu bila dužna najaviti 30 dana prije, navedeno u kojem iznosu mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu.
11. Ovaj sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan iskaz tužiteljice jer je iskren, detaljan, logičan i životno uvjerljiv o onim okolnostima, kojih se tužiteljica sjećala o predmetnom pravnom poslu. Sud nije našao u držanju tužiteljice tijekom iskazivanja, nikakvih naznaka da bi ona nešto lagala ili prešućivala, pa joj i zato vjeruje.
12. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužiteljica nije pregovarala o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu jednokratne naknade te naknade za prijevremenu otplatu kredita, već je morala prihvatiti ponudu banke kakva joj je dana, a bila je informirana o visini anuiteta koje treba plaćati. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužiteljica bila informirana o spornim naknadama, visini naknada i svrsi takvih naknada, dok njegov prijedlog da se saslušava svjedok nije prihvaćen jer nije vjerojatno da bi se svjedok mogao sjećati onoga što je govorio tužiteljici, a kako je to navedeno u točci 3.1. obrazloženja. Dakle, utvrđeno je da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknade odnose te se o naknadama nije moglo pregovarati.
13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".
14. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o jednokratnoj naknadi i visini te naknade kao i o uvjetima prijevremene otplate kredita te da se za to plaća određena naknada, koju utvrđuje banka. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužiteljica uopće nije bila informirana o naknadama i da će jednokratna naknada biti naplaćena iz iznosa kredita, dok o naknadi za prijevremenu otplatu nije navedeno drugo, osim da je prijevremena otplata kredita moguća samo uz prethodnu najavu i uz naplatu naknade prema Odluci o visini naknada Banke u postotku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Iz predmetnih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadrža odredbe prema kojima se tužiteljica obvezuje, prilikom isplate, kredita platiti banci jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita u visini 1,20% iznosa kredita te da je prijevremena otplata kredita moguća samo uz prethodnu najavu i naplatu naknade prema Odluci Banke o visini naknada u postotku na preostali kredit, sukladno poslovnoj politici banke.
16. Prema ocjeni ovog suda, predmetna odredba (čl. 7. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,20 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. S druge pak strane, odredba o mogućnosti prijevremene otplate kredita nije transparentna jer ne sadrži niti jedan jedini parametar na temelju kojeg bi se mogla odrediti naknada, koju je tuženik naplatio tužiteljici za prijevremenu otplatu kredita, već se jedino navodi da je prijevremena otplata moguća samo uz prethodnu najavu i naplatu naknade prema Odluci Banke o visini naknada u postotku na preostali kredit, sukladno poslovnoj politici banke.
17. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba, kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita, odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora”, trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se jednokratna naknada kod prvog korištenja kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu, koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij, koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu, koju potrošač mora potonjem platiti, stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o jednokratnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu ne tiču odnosa između iznosa jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredbe čl. 7. i 9. Ugovora o kreditu, nisu izuzete iz ocjene poštenosti.
18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
19. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos jednokratne naknade tužiteljici umanjen iznos kredita, koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Jednako tako, tužiteljici je kod prijevremene otplate kredita obračunata naknada, koju nije mogla predvidjeti jer je čl. 9. Ugovora stipuliran na način da jedino određuje da je prijevremena otplata moguća samo uz prethodnu najavu i naplatu naknade prema Odluci Banke o visini naknada u postotku na preostali kredit, sukladno poslovnoj politici banke.
20. Nadalje, što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova, koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,20% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
21. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade kod prvog korištenja kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takve obveze nisu previđene niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbi o jednokratnoj naknadi kod prvog korištenja kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, nepovoljno su utjecale na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj, koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
22. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u jednokratnu naknadu i prijevremenu otplatu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadama, koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.
23. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu odredbama čl. 7. i 9. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze, koje imaju učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl.59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1,20% njegove visine te da prijevremena otplata kredita nosi troškove u visini, koja je tužitelju naplaćena kao naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
24. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
25. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.
26. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 7. i 9. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknade u visini kako je to ranije navedeno (jednokratnu naknadu ustezanjem od isplaćenog iznosa kredita i za prijevremenu otplatu naplatom prema odluci kreditora), to je očito da su te odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da su nepoštene navedene odredbe čl. 7. i 9. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.
27. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe čl. 7. i 9. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. izreke imajući pri tome u vidu da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenjem ništetnih navedenih odredaba, u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu za isplatom utuženih iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti spornih odredbi.
28. Ovdje svakako treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) Posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“.
29. Isto tako, valja dodati da okolnost je li tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1024. ZOO zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužiteljice nije odlučna u konkretnoj situaciji s obzirom na to da je ugovorena odredba na temelju koje je naplaćena naknada zbog prijevremene otplate kredita ništetna iz gore navedenih razloga, odnosno s obzirom na to da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe i povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika tužiteljici na temelju ništetne odredbe, a ne naknada štete tuženiku.
30. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznose naknada, koje je naplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. 31. Na spornu okolnost visine utuženog zahtjeva izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju od 15.3.2024. (list 509-511 spisa) naveo da su SLAVONSKA BANKA d.d. Osijek (sada: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (pravni prednik tuženika Addiko bank d.d.)) kao Banka i ČL kao Korisnik kredita zaključili 21.03.2007. Ugovor o kreditu broj 5140030250-63000121063/2006 (list 7-15 spisa) (dalje: Ugovor). Člankom 2. Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 51.700,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja.
Člankom 7. Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno unaprijed.
Člankom 9. Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Odluci o visini naknada Banke u postotku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.
Prilikom obrade kredita, Korisniku kredita zaračunata je naknada za obavljanje bankarskih usluga u visini 1,20% od glavnice kredita. Prema dodatno dostavljenoj dokumentaciji isplatnog naloga proizlazi da je Korisniku kredita 28.03.2007. naplaćena naknada u iznosu 620,40 CHF, odnosno kunske protuvrijednosti 2.824,90 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 374,93 EUR. Uvidom u dodatno dostavljenu dokumentaciju tuženika, prema Pregledu prometa za klijenta, proizlazi kako je Korisnik kredita izvršio konverziju kredita 30.09.2015. u valutu EUR te u cijelosti otplatio kredit 30.03.2018. Korisniku kredita naplaćen je trošak u visini 3,00% glavnice na dan prijevremene otplate kredita (na dan 30.03.2018. – glavnica: 89.371,51 kn) u iznosu 2.681,15 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 355,85 EUR. Prilikom obrade kredita, Korisniku kredita zaračunata je naknada za obavljanje bankarskih usluga u visini 1,20% od glavnice kredita. Prema dodatno dostavljenoj dokumentaciji isplatnog naloga proizlazi da je Korisniku kredita dana 28.03.2007. godine naplaćena naknada u iznosu 620,40 CHF, odnosno kunske protuvrijednosti 2.824,90 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 374,93 EUR.
Uvidom u dodatno dostavljenu dokumentaciju tuženika, prema Pregledu prometa za klijenta, proizlazi kako je Korisnik kredita izvršio konverziju kredita 30.09.2015. godine u valutu EUR te u cijelosti otplatio kredit 30.03.2018. godine.
Korisniku kredita naplaćen je trošak u visini 3,00% glavnice na dan prijevremene otplate kredita u iznosu 2.681,15 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 355,85 EUR.
32. Tuženik je podneskom od 25.4.2024. (list 550-554 spisa) prigovorio nalazu i mišljenju vještaka u bitnom navodeći da izračun polazi od pogrešne pretpostavke i pogrešno postavljenog zadatka vještaku. Stalni sudski vještak Darko Prpić iz Darfin d.o.o. na ročištu 12.2.2025. (list 576 spisa) naveo je da ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja i da nema ništa za dodati. Naveo je još da, s obzirom da je redovan posao banke primanje depozita i odobravanje kredita te da banka propisuje svoju poslovnu politiku o uvjetima kreditiranja i načinima odobravanja kredita, utvrđivanje da li je banka isti dan mogla odobriti nekom drugom kredit iz navedenih sredstava je gotovo nemoguće s obzirom da banka svaki dan prima nove depozite i odobrava kredite.
33. Sud je ocijenio vjerodostojnim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka jer je objektivan, stručan, razumljiv, pokrijepljen valjanim argumentima i u svemu sukladan pravilima financijske znanosti i prakse. Tuženik je predlagao dopunu vještačenja na okolnost štete, koju je tuženik navodno pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, međutim, kako je već naznačeno u točci 29. obrazloženja navedena okolnost nije predmet ovog spora, a vještak je u usmenom izjašnjenju jasno naveo da bi takvo vještačenje, imajući u vidu sve okolnosti, bilo gotovo nemoguće. U kontekstu izloženog, sud nije, a kako je to već navedeno u točci 3.2. obrazloženja, izvodio dokaze saslušanjima, predloženim u odgovoru na tužbu, a na okolnost navode štete nastale tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita.
34. Slijedom svih izloženih i obrazloženih utvrđenja, kako je vještačenjem jasno utvrđeno da je tužiteljica s osnova jednokratne naknade za obradu kredita isplatila 28.3.2007. iznos od 2.824,90 kn / sada: 374,93 € i 30.3.2018. iznos od 2.681,15 kn/sada: 355,85 € s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedene iznose s time da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da je jednokratna naknada naplaćena 2007., a naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena je 2018., dok je tužba podnesena 2023., dakle, nakon proteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Iako među strankama nije sporno, a proizlazi i iz izvedenih dokaza, da su navedene naknade naplaćene 2007. i 2018. te je tužba nesporno podnesena 2023., međutim, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost spornih odredaba, tako predmetno potraživanje tužiteljice za isplatu iznosa od 374,93 € i 355,85 € s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a nije zastarjelo. 35. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja iznosa svake od tih naknada do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita utvrđen iz dokumentacije u spisu na listu 16-18, koja je dodatno potvrđena nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, pa su tako kamate dosuđene za razdoblje do 31.12.2007. određene u skladu s čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te konačno od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).
36. Imajući na umu da je podneskom od 26.3.2024. tužiteljica smanjila zahtjev za isplatu za u tužbi utuženih daljnjih 11,05 € jer je prvotno u tužbi tražila isplatu s naslova naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 366,90 €, a nakon što je vještak utvrdio da joj je s tog osnova naplaćena naknada u iznosu od 355,85 €, podneskom je zahtijevala manji iznos od 355,85 €, a tuženik se takvom djelomičnom povlačenju protivio, valjalo je meritorno odlučiti kao u izreci pod točkom IV. izreke i za taj iznos od 11,05 € s pripadajućim kamatama zahtjev kao neosnovan odbiti.
37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155. i čl. 151. ZPP i isti je suđen tužiteljici, a budući da nije uspjela s iznosom od 11,05 €, koji predstavlja razmjerno neznatan dio njenog zahtjeva, poglavito kad se ima na umu da je udovoljeno i zahtjevu za utvrđenje ništetnosti. Trošak postupka tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćnici-odvjetnici, odmjeren je prema vrijednosti postavljenog zahtjeva, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Tako je tužiteljici priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 2.5.2023., 8.2.2024., 26.3.2024. i 7.5.2024. po 100 bodova za svaki (Tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 7.2.2024., 4.11.2024. i 12.2.2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), odnosno, ukupno 800 bodova što primjenom Tbr. 54. Tarife iznosi ukupno 1.600,00 €, a uz uvećanje za 25% PDV (400,00 €) te uz trošak plaćene pristojbe na tužbu od 33,18 € i na presudu od 66,36 € kao i za plaćeni predujam za vještačenje i pristup vještaka na ročište od ukupno 285,00 €, sveukupno iznosi 2.384,54 €, kako je to dosuđeno točkom V. presude.
38. Tuženiku nije priznat trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st.5. ZPP budući da u sporu nije uspio, a kako je navedeno u točci 37. obrazloženja dio zahtjeva, koji je odbijen od 11,05 € s kamatama, predstavlja razmjerno neznatan dio zahtjeva u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi.
39. Odluka o zateznoj kamati na troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.
Zagreb, 25. veljače 2025.
Sudac
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno
-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
DNA:
- pun. tužitelja uz pristojbu na presudu
- pun. tuženika
