REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj P-303/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužitelja AJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik iz Križevaca protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, [adresa] koju zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., radi ništetnosti i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 9. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 24. veljače 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9011155992 zaključenog dana 18.4.2006. godine između tužitelja AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

II/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 78,33 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 21.4.2006. godine do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od --- 553,10 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu iznad iznosa navedenog u točci III izreke zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10.7.2024. navodi da su dana 18.4.2006. godine s tuženikom sklopio su Ugovor o kreditu broj 9011155992, koji je solemniziran kod Javnog bilježnika Dubravke Koretić iz [adresa], pod posl. brojem OU-144/06. Prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 78,33 EUR / 590,18 kn dana 21.4.2006.g., a isto je bilo sadržano u čl. 11.3. Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen o tuženika kao tipski Ugovor na sadržaj kojeg tužitelj nije imao utjecaj i nije mogao pregovarati o odredbama istog. Tužitelj ističe kako je odredba čl. 11.3. Ugovora djelomično nepoštena i ništetna ugovorna odredbe jer je istom propisano “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita... .“

Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna.

Navodi da je zbog ništetne odredbe tuženiku platio iznos od 78,33 EUR, odnosno za isti iznos je umanjen iznos isplaćenog kredita tužitelju dana 21.4.2006.g. Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

Odredbama čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Budući da s tuženikom nikada

nije pojedinačno pregovarao o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita smatra da je odreda ništava te da mu tuženik treba vratiti sve što je primio na temelju takve odredbe.

2. Tuženi je u odgovoru na tužbu prigovorio pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora i osporio osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 78,33 EUR na ime, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ističe da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Povrh navedenog, navodi kako je na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. S tim u vezi smatra da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Ističe da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Upire na činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu, u visini od 1,00% od iznosa kredita. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 12.732,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 590,18 kuna / 78,33 EUR ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, takva neravnoteža nikako se ne bi mogla smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Naime iz članka 81. st. 1. ZZP-a, nepoštenost pojedine ugovorne odredbe ne uzrokuje svaki oblik neravnoteže, već ZZP zahtijeva da ona bude značajna. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a .

Tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Tužitelju je predmetna naknada, itekako bila poznata te je dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu. Ističe i prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 78,33 EUR. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena je dana 21. travnja 2006. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 10. srpnja 2024. pa je istekao petogodišnji zastarni rok. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti.

3. Prema shvaćanju ovog Suda tužitelj je u tužbi pravilno naznačio vrijednost predmeta spora te je u samoj tužbi pravilno naveo da visinu tužbenog zahtjeva čini zbroj koji se odnosi na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva a što se odnosi na zahtjev za utvrđenje (1.327,23 EUR-a) kojim traži utvrđivanje ništetnom odredbe potrošačkog Ugovora kojom je utvrđeno plaćanje naknade za obradu kredita (točka I izreke) i na konstitutivni dio tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu u iznosu od 78,33 EUR-a (točka II izreke). Dakle u konkretnom slučaju radi se o objektivnoj kumulaciji činjenično i pravno istovrsnih tužbenih zahtjeva u kojem slučaju se pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora primjenjuje članak 37. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: („Naodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) i vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva nenovčanog tužbenog zahtjeva i zahtjeva za isplatu pa u konkretnom slučaju vps iznosi 1.405,56 EUR-a, a što je pravilno naznačio tužitelj.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu 9011155992 (str. 23-27), potvrdu-solemnizaciju ugovora od javnog bilježnika (list 28), odgovor banke na upit o visini ulazne naknade (list 5), knjigovodstvena kartica (list 6-22), otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (30-31), opće uvjete poslovanja banke (list 42-50) saslušan je tužitelj (list 56).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu članka 11.3 Ugovora o kreditu te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita od 78,33 EUR-a jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženi sklopili dana 18. travnja 2006. navedeni Ugovor, koji je solemniziran kod javnog bilježnika dana 20. travnja 2006. te da je istim odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednoti od 12.732,90 CHF po srednjem tečaju za SHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, a što među strankama nije bilo prijeporno. 8. Člankom 11.3. Ugovora ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00% od iznosa kredita te da je korisnik kredita obvezan prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci tu naknadu.

9. Iz očitovanja tuženoga (list 5) proizlazi da je tužitelju naplaćena ulazna naknada u visini od 590,18 kn što izraženo u službenoj valuti Republike Hrvatske iznosi 78,33 EUR-a. Tuženik je na ročištu kod ovoga suda 9. siječnja 2025. nespornom učinio visinu naknade koju je tuženiku plaćena za obradu kredita te ustrajao kod navoda da je u ovoj stvari prijeporna sama osnova tužiteljevog potraživanja, a ne visina.

10. Među strankama je prijeporno je li odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, odnosno jesu li ispunjeni kriteriji za takovo utvrđenje, radi li se o transparentnoj odredbi, jesu li tužitelju adekvatno i dostatno dane informacije o visini naknade za obradu kredita te na koje usluge i troškove banke se ta naknada konkretno odnosi, unose li odredba o naknadi značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stanaka, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja te tijek zatraženih zakonskih kamata.

11. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br: 96/23. dalje ZZP), a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba i čl. 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

12. Člankom 3. stavku 1. ZZP je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu dana 9. siječnja 2025. naveo da je prodavač, da je kredit dizao za kupnju automobila, a što je i u ugovoru navedena namjena dizanja kredita, da je vozilo kupovao u privatne a ne poslovne svrhe te da u to vrijeme nije bio vlasnik OPG-a, obrta niti je obavljao zanimanje za koje bi bio samostalni obveznik uplate doprinosa.

14. Na temelju iskaza tužitelja koje je sud ocijenio jasnim, životnim i uvjerljivim te podataka u spisu proizlazi da je ugovor s tuženikom zaključila fizička osoba radi zadovoljenja osobnih potreba (kupnja automobila, a ne za obavljanje poslovne djelatnosti pa tužitelj ima status potrošača, a što tuženik nije posebno ni osporavao. 15. U odnosu na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i pregovaranja o kreditnim uvjetima iz iskaza tužitelja od 9. siječnja 2025. proizlazi da je tužitelj iz ugovora i komunikacije s djelatnikom banke pri odobravanju kredita, dobio informacije o postotku, odnosno visini naknade koja se plaća za odobravanje kredita. No iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije pojašnjeno na što se točno odnosi iznos određen u postotku od 1,00% kredita koji treba platiti za odobravanje kredita odnosno koje sve usluge banka pruža u zamjenu za predmetni iznos. Stoga sud zaključuje da tužitelj u postupku pregovora oko sklapanja ugovora o kreditu i pri sklapanju ugovora nije dobio adekvatnu informaciju na koje se točno usluge i troškove koje banka nudi odnosi naknada koju tužitelj plaća za obradu kreditnog zahtjeva. Dakle tužitelj nije dobio informaciju koje je to stvarne troškove banka imala pri obradi njegovog kreditnog zahtjeva i što plaća naknadom za obradu kredita koja mu je ustegnuta pri isplati kredita. Iz dijela iskaza tužitelja u kojem navodi da je smatrao da to treba platiti kako bi dobio kredit proizlazi da su pregovori vođeni po principu „uzmi ili ostavi“, a iz dijela iskaza u kojem navodi da djelatnika banke nije ni pitao na što se odnosi naknada za obradu kredita jer mu je rečeno da će se taj iznos oduzeti od iznosa odobrenog kredita proizlazi da je tužitelj smatrao da se radi o uobičajenoj proceduri za odobrenje kredita o kojoj ne može pregovarati.

16. Člankom 59. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da „Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava a poglavito (između ostalih odredaba) i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti...“

17. Člankom 81. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1), Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4).

18. Iz navedenoga proizlazi da je na tuženiku teret dokaza da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade i koji troškovi banke se pokrivaju plaćanjem naknade. Tijekom ovog postupka tuženik takvu činjenicu nije dokazao. Naime, tuženi na navedenu okolnost nije ni predlagao dokaze (npr saslušanje djelatnika banke koji je za tuženika obavljao poslove oko sklapanja Ugovora i sl.)

19. Nadalje, iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj ugovora proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu kakav tuženik sklapa sa većim brojem potrošača. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora u kojima se ugovor poziva na opće akte banke, Pravilnik Kreditora o odobravanju kredita građanima, a što dodatno upućuje na zaključak da se o visini konkretne naknade nije ni moglo pregovarati budući je ista određena aktom banke o visini naknade.

20. Iako je odredba članka 11.3 Ugovora naizgled jasna i transparentna jer omogućava tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora predvidi koliko je 1,00% od iznosa kredita, ta odredba prema ocjeni ovog Suda nije u cijelosti jasna jer ne daje tužitelju uvid u to koje točno usluge banka naplaćuje tako određenom visinom naknade pa njome nije moguće utvrditi osnovna obilježja financijske usluge koja se plaća. Osim toga okolnost da se radi o razumnjivoj odredbi (samo u pogledu načina određivanja visine naknade, ali ne i onoga što se njome plaća) ujedno ne znači da se radi i o poštenoj odredbi, a što je odlučno za ovo pravno pitanje.

21. Stoga je sud ispitao i poštenost predmetne odredbe Ugovora te u skladu s člankom 81. stavak 1. ZZP ispitao je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja kao i postojanje značajne neravnoteže na štetu potrošača.

22. Iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o prijepornom dijelu odredbe članka 11.3 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno odnosno nije dokazao da je tužitelju u postupku pregovora oko sklapanja ugovora i samog sklapanja ugovora pojasnio o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

23. Kod ocjene poštovanja načela savjesnosti i poštenja iz čl. 81. stavak 1. ZZP odlučno je ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužitelj prihvatio predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

24. Imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik sa sigurnošću i razumno očekivao da bi tužitelj pristao na tu odredbu da je o visini naknade mogao pregovarati u pojedinačnim pregovorima radi sklapanja kredita. Iz samog iskaza tužitelja da tuženika nije pitao što sve plaća naknadom za obradu kredita jer mu je rečeno da će se taj iznos oduzeti od iznosa odobrenog kredita proizlazi da je tužitelj smatrao da o navedenoj naknadi ni ne može pregovarati te da je tuženik kao jača ugovorna strana navedenu ugovornu odredbu postavila kao uvjet za odobrenje kredita po principu „uzmi ili ostavi“.

25. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača napominje se kako se neravnoteža ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita od 1,00 % vrijednosti jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije mogla pregovarati i o kojima nije dobila adekvatnu informaciju što je preduvjet za davanje informiranog pristanka.

26. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi na koje materijalne troškove tuženika je tužitelj platio naknadom za obradu kredita, a što je zahtjev naprijed citiranog članka 59. stavka 3. ZZP-a, a takvi troškovi tuženoga nisu samorazumljivi. Osim toga nije logično da trošak naknade za obradu kredita ovisi o visini kredita već bi trebao ovisiti o stvarnim materijalnim troškovima kreditora. Kako je tuženik ugovornom odredbom obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita u postotku od iznosa odobrenog kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti je pojasnio tužitelju koje materijalne troškove tuženika i u kojoj visini podmiruje navedenom naknadom niti to proizlazi iz samog ugovora, a niti je samorazumljivo da je trošak tuženika za obradu kreditnog zahtjeva upravo u iznosu od 78,33 EURA (1,00% od iznosa kredita) to je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO na štetu tužitelja i time unio značajnu neravnotežu u odnos među ugovornim strankama.

27. U ugovornim odnosima ugovorne strane trebaju polaziti i od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz članka 7. ZOO, a kad iz ugovora ne proizlazi, niti je to tijekom postupka potrošaču pojašnjeno, koje to konkretne troškove banka ima i koje naplaćuje iz jednokratne naknade za obradu kredita i u kojem iznosu to nije izvesti zaključak da je u konkretnom slučaju poštovano navedeno načelo. Upravo suprotno navedeno govori u prilog postojanja neravnoteže u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2., 3. i 4. te u vezi s člankom 82. i člankom 87. stavak 1. ZZP ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 11.3 Ugovora kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u postotku od iznosa kredita ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac na tipskom obrascu, što tuženik nije bio adekvatno informiran na što se odnosi naknada, niti je na sadržaj tipske odredbe sastavljene po tuženiku mogao utjecati, a tuženik nije dokazao da ulazna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presudio kao pod I izreke.

29. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 11.3 u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe te je sukladno članku 323. ZOO dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju odredbe koja je utvrđena ništetnom.

30. Iz podataka u spisu proizlazi da je tuženik, dana 21. travnja 2006. (list 18; knjigovodstvena kartica) tužitelju jednokratno naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 590,18 HRK/78,33 EUR-a (1,00% od odobrenog kredita) pa je stoga tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 78,33 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2006. primjenom članka 1115. ZOO jer je tuženik bio nesavjestan-nepošten stjecatelj već u trenutku naplate naknade, jer je znao i morao znati da naknada kako je određena ugovorom ne predstavlja ekvivalent njegovim stvarnim troškovima, pa je dužan platiti kamatu na naknadu od stjecanja iznosa naknade. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO.

Okolnost koju tuženik navodi u prilog tome da se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem ne može se prihvatiti. Uz sve gore navedeno (nemogućost pregovaranja, povreda jednake vrijednosti činidaba, znatna neravnteža i dr.) i iz samih općih uvjeta poslovanja (list 42-50) koje je dostavio tuženik, a koji su doneseni na temelju Odluke uprave banke od 19. listopada 2004. proizlazi da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima banke i ugovorom o kreditu, dakle na temelju akata donesenih isključivo voljom tuženika, ali ni iz tog akta nije vidljivo koji stvarni troškovi banke i u kojem stvarnom iznosu se takvom uplatom podmiruju. Pozivanje tuženika za osnovu naplaćenoga za obradu kredita na Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/14) koji je stupio na snagu 14. veljače 2014. ne može se prihvatiti jer navedeni Pravilnik nije bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

31. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor zastare koji ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

32. Naime člankom 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela članka 11.3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu radi se o restitucijskom zahtjevu. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. doneseno je obvezujuće pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za obradu kredita od ove presude. Dakle, budući da tužitelj upravo ovdje postavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđivanje ništetnosti članka 11. stavka 3. Ugovora ne može se prihvatiti navod tužitelja o nastupu zastare.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 9. siječnja 2025.

34. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u zatraženom iznosu prema Tbr 7.1. i 54. OT u iznosu od 200,00 EUR-a te trošak pristupa na ročište i raspravu 9. siječnja 2025. prema Tbr 9.1 i 54. OT u iznosu 200,00 Eura kao i zatraženi PDV za navedene radnje što ukupno iznosi 500,00 EUR-a. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura (koliko iznosi trošak pristojbe uz korištenje umanjenja e-spisa od 50%) i pristojba na presudu od 26,55 Eura koliko iznosi visina pravodobno plaćene pristojbe uz postotak oslobođenja zbog korištenja e- spis sustava, a sve prema Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 37/23.). Naprijed navedeno čini ukupni opravdani trošak parničnog postupka od 553,10 EUR-a . Budući da je tužitelj tražio i zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak parničnog postupka od donošenja presude do isplate iste su i dosuđene u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO.

35. Tužitelju nije dosuđen trošak za sastav podneska od 1. rujna 2024. jer podnesak tog datuma ne prileži spisu. Spisu pak prileži podnesak od 13. studenoga 224. za koji pak tužitelj nije u smislu članka 299a ZPP-a imao niti tražio odobrenje za pisani odgovor na tuženikov odgovor na tužbu, a niti je sud taj podnesak ocijenio potrebnim za rješavanje ove stvari. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu većem od gore navedenoga zbog mogućnosti korištenja umanjenja iz e-spisa.

36. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci pod III i IV.

U Svetom Ivanu Zelini, 24. veljače 2025.

S u d a c :

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

I/Dna presudu

-tužitelju putem punomoćnika uz poziv na plaćanje pristojbe (nalog ili rj uz toč 2)

-tuženiku putem punomoćnika

II/Kal 30 dana