REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1814/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja Banka Kovanica d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB 33039197637, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, protiv prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912 i drugotuženika Osijek-Koteks d.d., Osijek, Šamačka 11, OIB 44610694500, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Osterman i Ivančić d.o.o. u Zagrebu, radi solidarne isplate iznosa od 413.814,28 EUR, zaključio je glavnu raspravu 9. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Ivana Glamuzine, prvotuženikovog punomoćnika CG i drugotuženikovog punomoćnika CGD, te donio i objavio presudu 24. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se prvotuženiku Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912 platiti tužitelju iznos od 206.907,14 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 25.153,42 EUR od 20. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 27.279,78 EUR od 24. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 7.666,49 EUR od 22. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 87.337,93 EUR od 13. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 24.544,61 EUR od 10. rujna 2012. do isplate i

- na iznos od 34.924,91 EUR od 19. listopada 2012. do isplate,

s time da se za razdoblje do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, za razdoblje 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. stopa zatezne kamate se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. stopa se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam (8) dana.

II. Nalaže se drugotuženiku Osijek-Koteks d.d., Osijek, Šamačka 11, OIB 44610694500 platiti tužitelju iznos od 206.907,14 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 25.153,42 EUR od 20. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 27.279,78 EUR od 24. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 7.666,48 EUR od 22. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 87.337,94 EUR od 13. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 24.544,60 EUR od 10. rujna 2012. do isplate i

- na iznos od 34.924,92 EUR od 19. listopada 2012. do isplate

s time da se za razdoblje do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam (8) dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva solidarnu isplatu iznosa od 413.814,28 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od tuženika, te u dijelu u kojem u odnosu na drugotuženika tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 206.907,14 EUR preko stope koja prelazi stopu određenu u točki II. izreke ove presude, kao neosnovan.

IV. Nalaže se prvotuženiku Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912 naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 54.505,83 EUR sa zateznim kamatama od 24. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od osam (8) dana.

V. Nalaže se drugotuženiku Osijek-Koteks d.d., Osijek, Šamačka 11, OIB 44610694500 naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 54.505,83 EUR sa zateznim kamatama od 24. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od osam (8) dana.

VI. Odbija se tužiteljev zahtjev za solidarnu naknadu troškova u iznosu od 151.230,75 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamata od 24. veljače 2025. do isplate, te tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznos od 42.219,09 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 24. veljače 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi solidarne isplate iznosa od 3.117.883,68 kn (413.814,28 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U tužbi u bitnome navodi kako su stranke 10. veljače 2012. sklopile Okvirni ugovor o cesiji kojim su regulirale međusobna prava i obveze u pogledu ustupa potraživanja koja proizlaze temeljem Ugovora o izvođenju radova broj 45212-400-1111/09 za izvođenje na projektu autocesta Zagreb-Sisak, dionica Velika Gorica Jug-Lekenik, izgradnja poddionice Kuševec-Lekenik, sklopljenog između prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o. (dalje: prvotuženik) i drugotuženika Osijek-Koteks d.d. (dalje: drugotuženik), odnosno ugovora o podizvođenju radova između drugotuženika i društva Ceste građenje d.o.o. Nadalje navodi da je prema navedenom Okvirnom ugovoru drugotuženik ustupio društvu Cesta građenje d.o.o., a društvo Cesta građenje d.o.o. tužitelju dio svojih potraživanja koja će nastati temeljem izvršenih radova po Ugovoru o izvođenju radova u iznosu do 5.000.000,00 kn u svrhu osiguranja i naplate obveza po ugovoru o revolving kreditu u iznosu do 5.000.000,00 kn. Prema odredbi članka 3. navedenog Okvirnog ugovora prvotuženik se kao cesus usuglasio da će obveze koje proizlaze iz ugovora navedene u odredbi članka 1. navedenog Ugovora, temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija od strane drugotuženika te priloženih i potpisanih ugovora o cesiji sklopljenih između stranaka i Cesta građenje d.o.o. izvršiti u ugovorenim rokovima u korist računa tužitelja. Cesta građenje d.o.o. jamči tužitelju za postojanje i naplativost potraživanja ustupljenih ugovorom, a drugotuženik to jamči društvu Cesta građenje d.o.o. Tim ugovorom stranke su potvrdile da ne krše odredbe pozitivnih propisa o zabrani dovođenja vjerovnika u nepovoljniji položaj. Nakon sklapanja navedenog Okvirnog ugovora izvršeni su radovi, te je temeljem ovjerenih situacija i dva posebna ugovora o cesiji tužitelju plaćeno ukupno 1.882.116,32 kn, dok je izostalo plaćanje razlike za 4.888.518,69 kn koliko iznosi vrijednost izvršenih ugovorenih radova prema ostalim ovjerenim situacijama. Drugotuženik i Cesta građenje d.o.o. ustupili su tužitelju sva potraživanja koja proizađu temeljem ugovora o izvođenju radova odnosno ugovora o podizvođenju, a temeljem navedenog Okvirnog ugovora. U konkretnom slučaju radi se o fiducijarnoj cesiji kojim pravnim poslom je Cesta građenje d.o.o. na tužitelja radi osiguranja i naplate obveza iz ugovora o revolving kreditu prenijelo sva svoja potraživanja koja proizađu iz ugovora o izvođenju radova odnosno ugovora o podizvođenju radova. Odnos između cesusa odnosno njegova obveza prema cesionaru nastaje trenutkom saznanja za cesiju. Prvotuženik kao cesus ignorirao je tužitelja kao cesionara, te je odbio izvršiti obvezu temeljem navedenog Okvirnog ugovora o cesiji, a kao razlog odbijanja plaćanja je naveo zabranu obračunskog plaćanja u situaciji kada Cesta građenje d.o.o. ima blokiran žiro račun.

2. U odgovoru na tužbu prvotuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva u bitnome navodeći kako je s drugotuženikom 9. svibnja 2009. sklopio ugovor o izvođenju radova, te je kao cesus s tužiteljem, drugotuženikom i društvom Cesta građenje d.o.o. sklopio Okvirni ugovor o cesiji 10. veljače 2012. Prema odredbi članka 3. tog Okvirnog ugovora prvotuženik se obvezao da će plaćanja koja proizlaze iz naznačenog ugovora o izvođenju radova i ovjerenih mjesečnih situacija, te priloženih potpisanih ugovora o cesiji, izvršiti u ugovorenim rokovima u korist tužitelja. Prema toj odredbi okvirnog ugovora nisu sklopljeni ugovori o cesiji kojima je utuženo potraživanje ustupljuje tužitelju, pa tužbeni zahtjev nije osnovan.

3. U odgovoru na tužbu drugotuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U bitnome je naveo kako je temeljem ovjerenih situacija i dva posebna ugovora o cesiji tužitelju ukupno plaćeno 1.882.116,32 kn, a osporava da bi vrijednost izvršenih ugovorenih radova iznosila 4.885.518,69 kn. Osporava da bi privremene situacije bile temelj za potraživanje tužitelja u ovom postupku. Temeljem ugovora o podizvođenju radova sklopljenog između drugotuženika i društva Ceste građenje d.o.o. bilo je predviđeno da drugotuženik o svakoj privremenoj i okončanoj situaciji ima pravo zadržati 10 % na ime garantnog depozita. Temelj za ustup svih potraživanja proizašlih iz ugovora o građenju nije sklopljeni ugovor o građenju s obzirom na odredbu članka 3. stavka 1. Okvirnog ugovora kojim je određeno kako je prvotuženik suglasan da će obveze plaćanja izvršiti temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija od strane drugotuženika i priloženih potpisanih ugovora o cesiji sklopljenih između stranaka i Cesta građenja d.o.o. Člankom 3. stavak 1. Okvirnog ugovora predviđeno je da se obveza prvotuženika prema drugotuženiku i obveza drugotužežnika prema društva Cesta građenje d.o.o. gasi tek potpisom svakog pojedinačnog ugovora o cesiji do iznosa ustupljene tražbine. Smatra da je odredbom članka 2. stavka 1. Okvirnog ugovora ugovorena cesija radi ispunjenja iz članka 88. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, a odredbom članka 3. stavka 1. Okvirnog ugovora da je ugovorena cesija umjesto ispunjenja u smislu članka 88. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. U pojedinačnim ugovorima o cesiji navedeno je kako se ustupanje vrši umjesto ispunjenja te se potpisom tih pojedinačnih ugovora gasi obveza prvotuženika prema drugotuženiku do iznosa ustupljene tražbine. Tužitelju je temeljem potpisa dva pojedinačna ugovora o cesiji ustupljen samo dio potraživanja proizašlih iz ugovora o izvođenju radova i ugovora o podizvođenju radova u iznosu od 1.882.116,32 kn s obzirom da daljnji pojedinačni ugovori nisu sklopljeni. Okvirni ugovor sklopljen je kad su računi Cesta građenje d.o.o. bili u blokadi. Drugotuženik nadalje nije postupio po Okvirnom ugovoru, odnosno nije potpisao preostale pojedinačne ugovore o cesiji pozivajući se na odredbu članka 14. stavka 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima odnosno zbog blokade žiro računa Cesta građenja d.o.o. Prvotuženik je kao dužnik ustupljene tražbine sukladno članku 88. stavku 4. Zakona o obveznim odnosima svoju obvezu ispunio drugotuženiku kao ustupitelju.

4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2191/2013 od 26. studenoga 2015. (dalje: presuda od 26. studenoga 2015.) naloženo je drugotuženiku platiti tužitelju iznos od 3.117.883,68 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te trošak postupka u iznosu od 275.314,71 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka 1. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.117.883,68 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u odnosu na prvotuženika (točka 2. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 380,00 kn (točka 3. izreke).

5. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTS) poslovni broj Pž-280/2016-2 od 16. listopada 2018. odbijene su žalbe tužitelja i drugotuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda od 26. studenoga 2015.

6. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VS) poslovni broj Rev 265/2022-2 od 22. ožujka 2022. ukinuta je presuda VTS-a poslovni broj Pž-280/2016- 2 od 16. listopada 2018. i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke), dok je odluka o naknadi troška revizijskog dijela postupka ostavljena se za konačnu odluku (točka II. izreke).

7. U ponovnom suđenju je presudom VTS-a poslovni broj Pž-2428/2022-2 od 2. kolovoza 2022. odbijena tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena presuda od 26. studenoga 2015. u točkama 2. i 3. izreke, ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2191/13-80 od 12. prosinca 2018. (točka I. izreke), preinačena je presuda od 26. studenoga 2015. u točki 1. izreke, ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2191/13-80 od 12. prosinca 2018. na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.117.883,68 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u odnosu na drugotuženika, naloženo je tužitelju naknaditi drugotuženiku troškove postupka u iznosu od 285.603,13 kn, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev drugotuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 77.300,00 kn (točka II. izreke).

8. Dopunskim rješenjem VTS-a poslovni broj Pž-2428/202-6 od 5. listopada 2022. naloženo je tužitelju naknaditi drugotuženiku troškove sastava revizije u iznosu od 68.443,75 kn / 9.084,47 EUR (točka I. izreke), dok je odbijen kao neosnovan zahtjev drugotuženika za naknadu troškova sastava revizije u iznosu od 16,56 kn / 2,20 EUR (točka II. izreke).

9. Rješenjem VS poslovni broj Revd 90/2023-4 od 25. listopada 2023. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude VTS-a poslovni broj Pž-2428/2022-2 od 2. kolovoza 2022. i dopunskog rješenja VTS-a poslovni broj Pž-2428/2022-6 od 5. listopada 2022., radi pravnog pitanja:

"Na koje se osobe odnosi odredba čl. 88. st. 4. ZOO u slučaju višestruke cesije (kojom cedent (cedent 1) prenosi tražbinu cesionaru 1 (cedentu 2) koju ima prema cesusu, a istovremeno cesionar 1 (cedent 2) tako prenesenu tražbinu prenosi dalje cesionaru 2) odnosno kome cesus može valjano ispuniti tražbinu? Da li tražbinu valjano može ispuniti i cedentu (cedentu 1)?'' (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev drugotuženika za naknadu troška nastalog povodom podnošenja odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.

10. Rješenjem VS poslovni broj Rev-656/2024-3 od 14. svibnja 2024. (dalje: rješenje VS od 14. svibnja 2024.) prihvaćena je revizija i ukinute su presuda VTS-a poslovni broj Pž-2428/2022-2 od 2. kolovoza 2022., dopunsko rješenje VTS-a poslovni broj Pž-2428/202-6 od 5. listopada 2022. i presuda od 26. studenoga 2015. ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P- 2191/13-80 od 12. prosinca 2018., a predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (točka I. izreke), dok je odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena za konačnu odluku (točka II. izreke).

11. U obrazloženju rješenja VS-a od 14. svibnja 2024. se u bitnome navodi da prilikom primjene materijalnog prava nižestupanjski sudovi ugovorni odnos stranaka nisu sveobuhvatno cijenili i u tom smislu utvrdili sve odlučne činjenice, te da će nižestupanjski sudovi u ponovljenom postupku ponovno razmotriti predmet u svjetlu eventualne odgovornosti koja bi proisticala iz eventualnog nepridržavanja ugovornih obveza tuženikā, u tom smislu eventualno dopuniti utvrđenje činjeničnog stanja i donijeti novu, zakonitu odluku.

12. U ponovnom suđenju, tužitelj je u bitnome ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih dosadašnjih navoda, a tuženici kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda.

13. U ponovnom suđenju, sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: Okvirnog ugovora o cesiji od 10. veljače 2012. (str. 7. – 8. spisa), privremenih situacija (str. 9 do 14 spisa), financijskih izvještaja i pokazatelja za prvotuženika i drugotuženika (str. 17 - 26 spisa), Ugovora o izvođenju radova od 9. veljače 2012. (str. 43 do 51 spisa), troškovnika dodatnih radova (str. 47. – 51. spisa), poziva na plaćanje od 28. studenoga 2012. (str. 52. spisa), Ugovora o cesiji (str. 53.

– 54., 56., 78. – 79. spisa), Ugovora (str. 59. – 61. i 107. – 112. spisa), privremenih situacija (str. 62. – 73. spisa), tužiteljevu prijavu tražbine (str. 115. – 117. spisa), Ugovora o kreditu broj 004/01/2012 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. veljače 2012. (str. 118. – 122. spisa), izvatka iz registra (str. 128. – 129. spisa), pregleda plaćanja, potvrda o izvršenom nalog, računa i izjava o prijeboju (str. 134. – 355. spisa), rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Stpn-102/14-13 od 30. svibnja 2014. (str. 399. - 441 spisa). Pročitani su iskazi svjedoka DG, IG, EG. MG, ŽG, NG i zastupnika po zakonu tužitelja AG.

14. U ponovnom suđenju, tužitelj je na ročištu održanom 9. siječnja 2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje stranaka. Osim toga, sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju i da je sve odlučne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava u spisu i ostalih već izvedenih dokaza. Zbog toga sud nije proveo niti knjigovodstveno - financijsko vještačenje koje je tužitelj predložio još u tužbi jer njegovo izvođenje nije bilo potrebno budući da je visinu tužbenog zahtjeva bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu. To tim više što tuženici u tijeku postupka nisu, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP), činjenično obrazložili zbog kojih razloga osporavaju visinu tužbenog zahtjeva, već su je samo paušalno osporili.

15. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

16. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kao cesionara za solidarnu isplatu iznosa od 413.814,28 EUR (3.117.883,68 kn) od tuženika po osnovi Okvirnog ugovora o cesiji od 10. veljače 2012., koji iznos predstavlja razliku između ukupno prenesene tražbine u iznosu do 5.000.000,00 kn (663.614,04 EUR) po osnovi tog Ugovora i već plaćenog iznosa tužitelju po toj osnovi.

17. Nije sporna činjenica da je 9. veljače 2012. sklopljen Ugovor o kreditu broj 004/01/2012 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 118. – 122. spisa; dalje: Ugovor) između tužitelja, Cesta građenje d.o.o. kao korisnika kredita, MGT d.o.o. kao jamca-platca i založnog dužnika, DG iz [adresa] kao jamca-platca, GG iz [adresa] kao založnog dužnika i UG iz [adresa] kao založnog dužnika kojim je tužitelj odobrio Cesta građenje d.o.o. kao korisniku kredita kredit u iznosu od 4.600.000,00 kn (članak 2. Ugovora). Člankom 9. Ugovora ugovoreni su instrumenti osiguranja naplate tražbine iz tog Ugovora te je kao jedan od instrumenata osiguranja naveden i valjani ugovor o cesiji sklopljen između korisnika kredita Cesta građenje d.o.o. kao cedenta, drugotuženika kao cedenta, tužitelja kao cesionara i prvotuženika kao cesusa na iznos od 5.000.000,00 kn, radi naplate i osiguranja potraživanja tužitelja.

18. Nije sporna činjenica da su prvotuženik kao naručitelj i drugotuženik kao izvođač sklopili Ugovor broj 45212-400-1111/09 od 9. svibnja 2009. - osnovni ugovor za izvođenje radova na izgradnji autoceste Zagreb-Sisak, dionica Velika Gorica Jug- Lekenik, izgradnja poddionice Buševec-Lekenik (str. 60. – 61. spisa). Nije sporna niti činjenica da je na temelju tog ugovora prvotuženik platio drugotuženiku iznos od 165.002.464,32 kn, a ta činjenica proizlazi i iz isprava u spisu (str. 134. – 200. spisa).

19. Nije sporna činjenica da su Cesta građenje d.o.o. kao izvođač i drugotuženik kao naručitelj sklopili Ugovor o izvođenju radova broj 3355/09/9K/12 od 9. veljače 2012. (str. 43. – 46. spisa) čiji je predmet izvođenje radova na izgradnji autoceste Zagreb-Sisak, dionica Velika Gorica Jug-Lekenik, izgradnja poddionice Buševec- Lekenik, za cijenu radova od 9.723.980,72 kn.

20. Nije sporna činjenica da je za radove koje je izvelo društvo CESTA GRAĐENJE d.o.o. drugotuženik naplatio od prvotuženika iznos od 5.372.585,95 kn (str. 125 spisa). Nije sporna niti činjenica da je u razdoblju od travnja do rujna 2012. drugotuženik ovjerio društvu Cesta građenje d.o.o. šest privremenih situacija (str. 9. – 14. spisa).

21. Nije sporna činjenica postojanja pravnog odnosa između parničnih stranaka i treće osobe Cesta građenje d.o.o. na temelju Okvirnog ugovora o cesiji od 10. veljače 2012. (str. 7. – 8. spisa; dalje: Okvirni ugovor) sklopljenog između drugotuženika kao cedenta I, Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II, prvotuženika kao cesusa i tužitelja kao cesionara.

22. Nije sporna činjenica da su nakon sklapanja Okvirnog ugovora, parnične stranke i Cesta građenje d.o.o., sklopile dva posebna Ugovora o cesiji, i to 18. travnja 2012. i 13. kolovoza 2012. na temelju ovjerenih situacija broj 21 i 25 (str. 53 - 54 spisa). Nije sporna niti činjenica da je po navedena dva ugovora o cesiji tužitelju uplaćeno ukupno 1.882.116,32 kn.

23. Sporna je volja stranaka pri sklapanju Okvirnog ugovora. U bitnome, prema tužiteljevoj tvrdnji, prvotuženik kao cesus obvezao se ispuniti plaćanje na tužiteljev račun i to sva potraživanja koja proizađu temeljem ugovora o izvođenju radova, odnosno ugovora o podizvođenju predmetnih radova do ukupnog iznosa od 5.000.000,00 kn. U bitnome, prema tvrdnji tuženika, da bi obveza plaćanja prvotuženika prema tužitelju nastala bilo je potrebno sklopiti pojedinačne ugovore o cesiji temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

24. Ustupom (cesijom) tražbine dolazi do promjene vjerovnika u obveznopravnom odnosu. Kod cesije se tražbina prenosi na novog vjerovnika (primatelja, cesionara; dalje: cesionar), a raniji vjerovnik (ustupitelj, cedent, dalje: cedent) ispada iz obveznopravnog odnosa. Cedentu prestaje svojstvo vjerovnika, pa to svojstvo stječe cesionar. Kada je ugovorom o ustupu (cesiji) tražbina ustupljena trećoj osobi neovisno o tome o kojoj vrsti ugovora o ustupu (cesiji) se radi, cedent više ne može svoju ustupljenu tražbinu naplatiti od dužnika.

25. Odredbom članka 88. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 25/11; dalje: ZOO) je propisano da kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Odredbom članka 88. stavka 2. ZOO-a je propisano da kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu. Odredbom članka 88. stavka 3. ZOO-a je propisano da je u oba slučaja primatelj dužan predati ustupitelju sve što je primio preko iznosa svoje tražbine prema ustupitelju, dok je odredbom članka 88. stavka 4. ZOO-a propisano da u slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju.

26. Odredbom članka 89. ZOO-a je propisano da kad je ustupanje učinjeno radi osiguranja primateljeve tražbine prema ustupitelju, primatelj je dužan brinuti se s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina o naplati ustupljene tražbine te nakon naplate, pošto zadrži koliko je potrebno za namirenje vlastite tražbine prema ustupitelju, ovome predati višak.

27. Člankom 1. Okvirnog ugovora suglasno je utvrđeno da je između prvotuženika kao cesusa i drugotuženika kao cedenta I sklopljen, 9. svibnja 2009., Ugovor o izvođenju radova na projektu Autocesta Zagreb-Sisak, dionica Velika Gorica jug-Lekenik, izgradnja poddionice Buševec-Lekenik i da je 9. veljače 2012. sklopljen Ugovor o podizvođenju predmetnih radova između drugotuženika kao cedenta I i Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II.

Člankom 2. Okvirnog ugovora je ugovoreno da tim Ugovorom drugotuženik kao cedent I ustupa Cesta građenje d.o.o. kao cedentu II, a Cesta građenje d.o.o. kao cedent II tužitelju kao cesionaru dio svojih potraživanja od prvotuženika kao cesusa koja će nastati temeljem izvršenih radova po Ugovoru iz članka 1. tog Ugovora u iznosu do 5.000.000,00 kn, u svrhu osiguranja i naplate obveza po Ugovoru o revolving kreditu u iznosu od 5.000.000,00 kn.

Člankom 3. Okvirnog ugovora je ugovoreno da je prvotuženik kao cesus suglasan da će obveze /plaćanja koja proizlaze iz Ugovora iz članka 1. tog Ugovora, a temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija od strane drugotuženika kao cedenta I i priloženih potpisanih Ugovora o cesiji sklopljenih između drugotuženika kao cedenta I, Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II, tužitelja kao cesionara i prvotuženika kao cesusa, izvršiti u ugovorenim rokovima u korist računa tužitelja kao cesionara broj 4133006-101111116. Nadalje je ugovoreno da se potpisom svakog pojedinačnog Ugovora o cesiji gasi cesusova (prvotuženikova) obveza prema drugotuženiku kao cedentu I i obveza drugotuženika kao cedenta I prema Cesta građenje d.o.o. kao cedentu II do iznosa ustupljene tražbine i da će prvotuženik kao cesus svoje obveze prema tužitelju kao cesionaru izmiriti danom uplate na račun tužitelja kao cesionara. Člankom 3. Okvirnog ugovora je također ugovoreno da će iz uplaćenog iznosa iz tog članka tužitelj kao cesionar zatvoriti obveze Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II prema tužitelju kao cesionaru u skladu s uvjetima definiranim u Ugovoru o revolving kreditu.

28. Čitanjem iskaza svjedoka LG, koji je bio osnivač i direktor društva Cesta građenje d.o.o. u vrijeme sklapanja Okvirnog ugovora te je inicirao sklapanje tog ugovora, je utvrđeno da je s drugotuženikom radio pet godina i da su ostvarili realizaciju od 80 milijuna kuna, da se obratio tužitelju za kratkoročni kredit kako bi mogao odraditi predmetni posao s obzirom na to da se u to vrijeme počela pojavljivati kriza, a na utrošak materijala odlazi 75 % vrijednosti ugovora, da je tužiteljev uvjet da se odobri kredit bio da se napravi okvirni ugovor na osnovu kojeg bi sva buduća dospjela potraživanja po tom ugovoru bila plaćena direktno banci te bi se na taj način zatvorio kredit, da je otišao drugotuženiku i napravili su zajednički predložak okvirnog ugovora, da su se složili s time da ako Cesta građenje d.o.o. ulazi u posao da će potpisati ugovor i da će se kredit vratiti s posla kad se odradi, što je bilo i definirano u tadašnjem prijedlogu okvirnog ugovora, da je na prijedlog Okvirnog ugovora prvotuženik imao neke dopune, koje su prihvaćene i tada je okvirni ugovor potpisan. Nadalje je utvrđeno da su se svi složili da se ugovor može potpisati, pa je on 9. veljače 2012. potpisao ugovor o izvršenju radova jer je bio usuglašen s okvirnim ugovorom, da je vrijednost ovog ugovora o izvršenju radova bila 9.723.980,00 kn, da je po tom ugovoru tužitelju uplaćeno otprilike 1.880.000,00 kn kroz dvije cesije, da ne zna jesu li Cesta građenje d.o.o. bile blokirane u vrijeme potpisivanja ugovora o cesiji, ali su povremeno izlazili iz blokade kao i drugotuženik, da mu je prioritet bilo zatvoriti obvezu prema tužitelju jer je uvjet kredita bio okvirni ugovor, a on je dodatno osigurao tužiteljevu tražbinu sa svojim stanom i stanovima dvaju prijatelja, da je obavijestio banku da su poslovi odrađeni, da su situacije ovjerene, dostavio je specifikaciju ovjerenih situacija, nebrojeno je puta razgovarao s drugotuženikom, no nisu mogli doći do situacije da se problem riješi, da je prvotuženik tražio da bude unijeto u ugovor da bi se moglo mjesečno voditi evidencija koliko je po tom kreditu zatvoreno obveza, da je prvotuženik inicirao potpisivanje konkretnih pojedinačnih ugovora o cesiji, dostavio na potpis tuženicima, koji su to i potpisali, da su i za slijedeću ovjerenu situaciju dostavili mjesečni ugovor o cesiji na potpis sudionicima okvirnog ugovora o cesiji, te je stalno bilo obećavano od drugotuženika da će to riješiti, da je Cesta građenje d.o.o. u potpunosti posao odradila, da ne zna zbog kojeg je razloga prvotuženik vršio uplate drugotuženiku, a ne onako kako je bilo definirano okvirnim ugovorom, da nitko nije pri sastavljanju okvirnog ugovora stvarao problem oko mjesečnih ugovora o cesiji, te da je on to znao da ne bi niti sastavljao ugovor, da su svi znali da Cesta građenje d.o.o. financira tužitelj, te da radove koje ono izvede treba platiti direktno tužitelju, da uvjet plaćanja nije bilo plaćanje mjesečnog ugovora o cesiji, već izvršeni radovi, da je mjesečne cesije zamišljao kao formalnost, klasično tehničko pitanje, da nije bilo zapreke za sklapanje tog ugovora kako je to utvrđeno člankom 5. Okvirnog ugovora, da se nije protivio prvotuženikovoj inicijativi za promjenom članka 3. Okvirnog ugovora na način da se unese odredba o mjesečnim cesijama jer je bilo govora da se to radi zbog računovodstvenih stvari radi lakšeg praćenja, da je njegova tvrtka 21. kolovoza 2012. upala u trajnu blokadu, da je između svih sudionika Okvirnog ugovora bilo nesporno, te su svi znali, da će plaćanje biti izvršeno direktno banci za sve izvršene radove.

29. Čitanjem iskaza svjedoka EG, direktora Sektora za ekonomske i financijske poslove prvotuženika, je utvrđeno da su po pozivu banke pogledali Okvirni ugovor i ustanovili da su po njemu isplatili već pojedinačne cesije temeljem članka 3. Okvirnog ugovora, pa tužiteljevu zahtjevu nisu mogli udovoljiti jer u trenutku kad je zahtjev došao nije bilo ovjerene mjesečne situacije od drugotuženika i potpisan pojedinačni ugovor o cesiji između stranaka Okvirnog ugovora, da su kontaktirali njihovog pravnog savjetnika koji im je odgovorio da nema osnove za daljnju isplatu sukladno članka 3. Okvirnog ugovora jer nisu potpisani mjesečni ugovori o cesiji, da nije sudjelovao u sklapanju Okvirnog ugovora, da ne zna je li u to vrijeme bilo neplaćenih potraživanja drugotuženika prema prvotuženiku po ugovoru o izvođenju radova, da bi u slučaju neplaćanja po ovjerenim privremenim situacijama prvotuženik bio dužan te je morao platiti zakonske zatezne kamate, da prvotuženik ima tipski ugovor o cesiji i prihvaća samo taj ugovor, koji proslijedi svojim izvođačima, te da je odredba članka 3. Okvirnog ugovora prema kojoj se potpisom svakog pojedinačnog ugovora o cesiji gasi cesusova obveza prema cedentu standard prvotuženikovog postupanja prilikom cesija.

30. Čitanjem iskaza svjedoka IG, tužiteljevog zaposlenika od listopada 2012. godine koji nije bio zaposlenik prilikom sklapanja Okvirnog ugovora, ali je uključen u predmet, je utvrđeno da su nakon plasmana sredstava od 5 milijuna kuna Cesta građenje d.o.o. očekivali povrat tog novca direktnim uplatama od strane prvotuženika sukladno određenom poslu, da je podizvođač izveo radove, što potvrđuju situacije, a tužitelj je samo djelomično primio sredstva, iako je posao odrađen, da je tužitelj očekivao uloženi novac nazad, da Okvirni ugovor predviđa radi lakšeg operativnog knjigovodstvenog vođenja mjesečne ugovore o cesiji koji prate situaciju, da kad su dobili ovjerene situacije od Cesta građenje d.o.o., krenuli su s pozivom prema drugotuženiku, a drugotuženik je odgovorio da je Cesta građenje povremeno u blokadi, što je njemu izgledalo kao odbijanje plaćanja, da je tužitelj tražio potpisivanje pojedinačnih ugovora o cesiji da se formalno zadovolji dokumentacija, a plaćanje bi zahtijevao bez obzira na postojanje pojedinačnih ugovora.

31. Čitanjem iskaza svjedoka ŽG, voditelja tužitljeve pravne službe koji je sudjelovao u izradi ugovora o kreditu između tužitelja i Cesta građenje d.o.o. u kojemu je ugovor o cesiji bio jedan od instrumenata osiguranja, je utvrđeno da je naplata kredita bila predviđena putem predmetnog ugovora o cesiji na način da se uplatama prvotuženika prema tužitelju zatvaraju obveze Cesta građenje d.o.o. temeljem tog istog ugovora o kreditu, da nije bio sudionik sklapanja Okvirnog ugovora, da je u međuvremenu otvoren stečaj nad Cesta građenje d.o.o. odnosno njegovim slijednikom MDT, pa je tužitelj prijavio svoje potraživanje u stečaju, koje je priznato u cijelosti, ali da nije bilo nikakve diobe.

32. Čitanjem iskaza svjedoka MG, koji je u vrijeme sklapanja Okvirnog ugovora bio zaposlen u Alpine Bau GmbH Zagreb i bio je član uprave drugotuženika, je utvrđeno da je Cesta građenje d.o.o. u listopadu 2010. godine imala dug prema drugotuženiku, ali da ne zna točno o kojem iznosu se radi, da je direktor Cesta građenje d.o.o. došao kod drugotuženika s prijedlogom da bi taj dug podmirio radovima, na što je drugotuženik i pristao te je s Cesta građenje d.o.o. sklopljen ugovor o izvršenju radova na dionici Buševec-Lekenik, da je nakon potpisa tog ugovora Cesta građenje d.o.o. došla s prijedlogom Okvirnog ugovora o cesiji, te je bio dogovor da će za izvršene radove drugotuženiku biti plaćeno pola, a pola će biti plaćeno tužitelju na ime kredita koji je Cesta građenje d.o.o. dobila od tužitelj, da ne zna je li to unijeto u Okvirni ugovor o cesiji, da je drugotuženik zadnji potpisao ugovor, a potpisali su ga i on i BG, da je bilo dogovoreno da kad se potpiše svaka pojedinačna situacija da se to ovjeri od financijske službe drugotuženika, ovjeri od uprave i sastavi pojedinačni ugovor o cesiji, ad zna su ovjerene dvije privremene situacije i po njima su sastavljeni pojedinačni ugovori o cesiji temeljem kojih je prvotuženik izvršio isplatu banci, da se ne sjeća je li još koja situacija ovjerena.

33. Čitanjem iskaza svjedoka NG, zaposlenika prvotuženika na radnom mjestu kontrolora u unutarnjoj kontroli, a u trenutku sklapanja Okvirnog ugovora direktora ekonomskih i financijskih poslova do travnja 2012. godine, je utvrđeno da je predmetna godina bila krizna i nije rijedak slučaj da izvođači neuredno plaćaju podizvođačima, da je prvotuženik do predmetne situacije napravio 10-ak okvirnih ugovora o cesiji za koje su potrebne određene pretpostavke i to ugovorni odnos između izvođača i podizvođača na gradilištima koje vodi prvotuženik, da je Okvirni ugovor sačinjen radi osiguranja plaćanja, a plaćanje se vršilo temeljem izvedenih, ovjerenih radova i potpisanih cesija, da je prvotuženik imao svoju šprancu ugovora, a u konkretnom slučaju sklapanje ugovora su zahtijevali podizvođači, da je podizvođač Cesta građenje donio svoj prijedlog ugovora, nakon čega ga je pregledao i utvrdio da ne odgovara njihovom obliku ugovora, dao im prvotuženikov primjerak ugovora, te je nakon dva do tri dana donijet potpisan ugovor s tri strane. Nadalje je utvrđeno da kad je Cesta građenje donijela prijedlog Okvirnog ugovora o cesiji vidio je da bi to društvo financirala Banka kovanica, koliko se sjeća s iznosom od 5 milijuna kuna a ugovor o građenju između Osijek koteksa i Ceste građenje bio je između 12 i 13 milijuna kuna, da je za svaku situaciju trebalo sastavljati poseban ugovor o cesiji s obzirom da je ta situacija mogla biti na neki drugi način podmirena u međuvremenu, pa je posebnim ugovorom trebalo utvrditi točan iznos koji se cedira cesionaru odnosno banci, da su po njegovu saznanju sklopljena dva ugovora, te ne zna zašto nisu sklopljeni ostali ugovori između stranaka iako su izdane situacije, da prvotuženik vršio plaćanje prema drugotuženiku, što su morali učiniti jer bi bili u obvezi plaćanja zateznih kamata, da je člankom 3. Okvirnog ugovora predviđeno da se za svaku pojedinu situaciju ispostavlja pojedinačni ugovor o cesiji prema kojem je onda prvotuženik u obvezi prema tužitelju, da ukoliko takvog pojedinačnog ugovora nema prvotuženik nije u obvezi prema tužitelju.

34. Čitanjem iskaza zastupnika po zakonu tužitelja AG, koji je kao član uprave bio uključen u odobrenje financiranja Cesta građenje d.o.o., je utvrđeno da se direktor toga društva obratio tužitelju navodeći kako ima zaključen ugovor kao podizvođač radova s drugotuženikom, da je tužitelj nakon razmatranja situacije i boniteta tražitelja pristao financirati Cesta građenje d.o.o., te je glavni instrument osiguranja bila generalna cesija kojom bi njihov partner ustupio svoja buduća potraživanja tužitelju kao osiguranje povrata kredita, da je tužitelj htio svesti na najmanju moguću mjeru rizik naplate svog potraživanja, da je ostalo pitanje hoće li Cesta građenje izvršiti taj posao zbog čega su uzeli dodatno osiguranje u vidu tri privatna stana, da je nakon par dana direktor Cesta građenje d.o.o. donio okvirni ugovor o cesiji uz napomenu da je sve kako je tužitelj tražio osim jedne sitnice koja je ubačena na traženje prvotuženika, a to je da se uz dokumentaciju koja je potrebna za izvršenje generalne cesije uz ovjerene situacije potpiše i posebna cesija za svaku situaciju što je obrazloženo kao tehničko pomoćno sredstvo kojim će se znati koji iznos se točno odnosi na koju situaciju i koliko će tužitelju biti plaćeno, da je opravdanje bilo da je to zbog činjenice što prvotuženik ima puno ugovora s drugotuženikom, da je Ugovor koji je banka financirala sklopljen između prvotuženika i drugotuženika veći od iznosa tužiteljevog kredita zbog čega prema prvotuženikovu traženju bilo potrebno unijeti tu ugovornu odredbu u generalni ugovor o cesiji, da je tužitelj takvo obrazloženje i prihvatio, ne sumnjajući da bi to moglo dovesti u pitanje cijelu konstrukciju posla, a da su to znali u taj posao nikada ne bi ulazili, niti ga financirali, jer bi to bio prevelik rizik, da je tužitelj financirao konkretan posao, radovi su izvršeni, što dokazuju ovjerene situacije, a novac je završio negdje drugdje, a ne kod tužitelja kako je to bilo zamišljeno. Nadalje je utvrđeno a koliko se sjeća Cesta građenje d.o.o. je bila u blokadi, tj. u blokadi tužitelja i Hypo banke, za neke manje iznose, te je kreditom tužitelja račun Cesta građenje odblokiran čime je omogućeno da i dalje posluje i plaća svoje dobavljače, da su to su znali svi sudionici u poslu, tj. banka, prvotuženik i drugotuženik, a kada se Cesta građenje d.o.o. javljala na natječaj trebala je imati potpunu dokumentaciju koja u sebi uključuje i potvrdu je li subjekt blokiran ili nije, da je Cesta građenje upoznala drugotuženika kao glavnog izvođača radova da bi tužitelj financirao izvođenje tih radova jer to drugotuženik nije mogao, odnosno nije imao sredstava, da su se kad je došlo do zastoja u plaćanju obratili dužniku Cesta građenje, koji je tada predočio ovjerene situacije kojima je dokazao da su radovi izvršeni, ali ih je obavijestio da niti prvotuženik niti drugotuženik ne žele potpisati pojedinačne ugovore o cesiji, da je obrazloženje prvotuženika i drugotuženika u odnosu na nepotpisivanje pojedinačnih ugovora o cesiji bilo to da ne mogu niti ne žele potpisati taj ugovor jer je Cesta građenje završila u blokadi, da su nakon zastoja u plaćanju imali sastanak s gospodinom MG iz drugotuženika i predstavnikom Cesta građenje d.o.o., te se predstavnik drugotuženika pravdao da se kod njih u vlasničkoj strukturi nalaze stranci, te da nije u mogućnosti samostalno odlučivati, kao i da je Cesta građenje u blokadi i da to vjerojatno neće biti izrealizirano. Osim toga je utvrđeno da tužitelj nije osobno pregovarao s prvotuženikom i drugotuženikom vezano za okvirni ugovor o cesiji, a tužiteljeva namjera je bila prilikom sklapanja okvirnog ugovora o cesiji da kada prvotuženik isplati tužitelju time prestaje obveza Cesta građenje d.o.o., da obveza Cesta građenje d.o.o. ne prestaje sklapanjem ugovora već plaćanjem tužitelju od strane prvotuženika, te da je potraživanje Cesta građenje d.o.o. prema drugotuženiku odnosno prvotuženiku bilo na tužitelja preneseno sklapanjem Okvirnog ugovora o cesiji.

35. Na temelju iskaza svjedoka i tužiteljevog zastupnika po zakonu je u bitnome utvrđeno:

- da su svi sudionici, odnosno sve ugovorne strane Okvirnog ugovora, dakle, parnične stranke i društvo Cesta građenje d.o.o. znali su da će tužitelj financirati Cesta građenje d.o.o. po ugovoru koji je Cesta građenje d.o.o. sklopilo s drugotuženikom kao glavni izvođač radova s prvotuženikom kao investitorom,

- da je Cesta građenje d.o.o. u dogovoru s drugotuženikom sastavilo Okvirni ugovor te ga dostavilo prvotuženiku na potpis,

- da je prvotuženik kao cesus obavio izmjenu u ponuđenom ugovoru, prilagodio ga svom tipskom ugovoru te unio odredbe članka 3. u Okvirni ugovor,

- da je tužiteljeva namjera kako cesionara i namjera Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II bila da sva potraživanja do 5 milijuna kuna koja Cesta građenje d.o.o. ima na temelju obavljenih radova po ugovoru sklopljenim s drugotuženikom ustupi tužitelju, radi osiguranja i naplate po ugovoru o kreditu,

- da tužitelj kao cesionar i Cesta građenje d.o.o. nisu namjeravali prava i obveze ugovornih strana Okvirnog ugovora vezati uz sklapanje pojedinačnih ugovora o cesiji jer bi na taj način tužitelj bio u nesigurnom i neizvjesnom položaju glede naplate i sigurno ne bi plasirao sredstva da nije smatrao kako je Okvirnim ugovorom osigurana naplata,

- da tužitelj sigurno ne bi financirao izgradnju ceste da je bilo dovedeno u pitanje plaćanje ugovorenog iznosa,

- da Cesta građenje d.o.o. kao cedent II nije mogao dozvoliti situaciju da plaćanje njegovih obveza po kreditu prema tužitelju ovisi o volji prvotuženika i drugotuženika za sklapanje pojedinačnih ugovora o cesiji,

- da je sklapanjem Okvirnog ugovora Cesta građenje d.o.o., pod uvjetom da obavi ugovoreni posao s drugotuženikom, osigurala svoju obvezu prema tužitelju po ugovoru o kreditu,

- da drugotuženik kao cedent I nije imao sredstava kao glavni izvođač radova, te je znao da će tužitelj financirati te radove koje je on ugovorio s prvotuženikom do iznosa od 5 milijuna kuna pa je pristao na sklapanje Okvirnog ugovora i znao da tužitelju mora biti plaćen ugovoreni iznos Okvirnim ugovorom, ukoliko Cesta građenje d.o.o. obavi posao u tom iznosu,

- da u Okvirni ugovor, niti u pojedinačne ugovore o cesiji nisu unijete odredbe da bi za obavljene radove po Cesta građenje d.o.o. pola iznosa prvotuženik platio tužitelju, a drugu polovicu drugotuženiku,

- da je prvotuženik ponuđeni ugovor promijenio na način da ga je prilagodio svom tipskom ugovoru, sastavio odredbe članka 3. Okvirnog ugovora, i to, prema stajalištu suda, prvenstveno radi svoje evidencije obveza prema drugotuženiku i radi provjere namirenja obveza drugotuženika prema Cesta građenje d.o.o. jer su prvotuženik i drugotuženik bili u više poslovnih odnosa, te je prvotuženik osnovnim ugovorom drugotuženiku uvjetovao sklapanje ugovora o cesiji njegovom suglasnošću.

36. Budući da je upravo prvotuženik pripremio odnosno predložio odredbe članka 3. Okvirnog ugovora, prilikom tumačenja tih odredaba treba voditi računa i o odredbi članka 320. stavka 1. ZOO-a. Tom je odredbom propisano da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed opisanom sadržaju ili kada je ugovor na drugi način pripremila ili predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

37. Iz iskaza svjedoka, uključujući i iskaz prvotuženikovog zaposlenika NG, proizlazi kako je Okvirni ugovor potpisan s izmjenama u članku 3. kako ga je pripremio i predložio prvotuženik. Zbog toga se i odredbe članka 3. Okvirnog ugovora koje je pripremio i predložio prvotuženik kao cesus, trebaju tumačiti u korist tužitelja na način da je sklapanjem Okvirnog ugovora, a ne tek sklapanjem pojedinačnih ugovora o cesiji i ovjerom mjesečnih situacija, za prvotuženika kao cesua nastala obveza plaćanja.

38. Navedeno proizlazi i iz samog sadržaja članka 3. Okvirnog ugovora kojim su se (u prvoj i trećoj rečenici prvoga stavka) parnične stranke i društvo Cesta građenje d.o.o., dakle, sve ugovorne strane, suglasile da će sve obveze iz Ugovora određenih u članku 1. Okvirnog ugovora, prvotuženik kao cesus plaćati izravno tužitelju kao cesionaru, uplatom na točno određeni račun, te da će prvotuženik kao cesus svoje obveze prema tužitelju kao cesionaru izmiriti danom uplate na račun tužitelja kao cesionara, a ta obveza prvotuženika kao cesusa nije vezana uz nikakve uvjete, pa tako niti uz dalje sklapanje dodatnih ugovora o cesiji ili izdavanje ovjerovljenih situacija. Iz navedenog proizlazi zaključak kako se tek u trenutku uplate na točno određeni račun tužitelja kao cesionara prvotuženik kao cesus oslobađa svoje obveze prema tužitelju kao cesionaru, odnosno da tek u tom trenutku prestaje obveza prvotuženika kao cesusa prema tužitelju kao cesionaru jer navedena ugovorna obveza prvotuženika kao cesusa nije vezana uz ispunjenje nikakvih dodatnih uvjeta, pa tako niti uz dalje sklapanje dodatnih ugovora o cesiji ili izdavanje ovjerovljenih situacija. Potpisivanje pojedinačnih ugovora o cesiji je vezano samo uz prestanak obveze prvotuženika kao cesusa prema drugotuženiku kao cedentu I obveze drugotuženika kao cedenta I prema Cesta građenje d.o.o. kao cedentu II. Naime, člankom 3. Okvirnog ugovora (druga rečenica) je ugovoreno da se potpisom svakog pojedinačnog Ugovora o cesiji gasi cesusova (prvotuženikova) obveza prema drugotuženiku kao cedentu I i obveza drugotuženika kao cedenta I prema Cesta građenje d.o.o. kao cedentu II do iznosa ustupljene tražbine, dok je člankom 3. (treća rečenica) ugovoreno da će prvotuženik kao cesus svoje obveze prema tužitelju kao cesionaru izmiriti danom uplate na račun tužitelja kao cesionara. U navedenom dijelu, dakle, u drugoj i trećoj rečenici članka 3. Okvirnog ugovora je točno određen trenutak prestanka ugovorne obveze svakog pojedinog sudionika, a taj je trenutak različito određen u odnosu na prvotuženika kao cesusa i u odnosu na njega nije vezan uz dalje sklapanje dodatnih ugovora o cesiji (niti izdavanje ovjerovljenih situacija).

39. Dakle, člankom 3. Okvirnog ugovora je točno određen trenutak u kojem prestaje obveza prvotuženika kao cesusa prema tužitelju kao cesionaru, a to je trenutak uplate na točno određeni račun tužitelja kao cesionara. Na navedeno, prema stajalištu suda, ne utječe niti činjenica što je u članku 3. Okvirnog ugovora (u prvoj rečenici), ugovoreno da „će obveze /plaćanja koja proizlaze iz Ugovora iz članka 1. ovog Ugovora, a temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija od strane cedenta I i priloženih potpisanih Ugovora o cesiji sklopljenih između cedenta I, cedenta II, cesionara i cesusa“, dakle, na temelju mjesečnih situacija koje se tek imaju posebno ispostaviti i ovjeriti, te pojedinačnih Ugovora o cesiji koji se tek trebaju sklopiti, što se u konkretnom slučaju nesporno nije dogodilo. To iz razloga što činjenica što se nije realizirala situacija iz tog članka, odnosno što se nisu izdale ovjerovljene situacije niti sklopili dodatni ugovori o cesiji, sama za sebe ne isključuje primjenu preostalog dijela članka 3. Okvirnog ugovora kojim se prvotuženik kao cesus obvezao obaviti plaćanja izravno na točno određeni račun tužitelja kao cesionara i kojim je određeno da tek danom uplate na taj račun prestaju obveze prvotuženika kao cesusa prema tužitelju kao cesionaru jer, kao što je prethodno obrazloženo, navedena ugovorna obveza prvotuženika kao cesusa nije vezana uz ispunjenje nikakvih dodatnih uvjeta, pa tako niti uz dalje sklapanje dodatnih ugovora o cesiji ili izdavanje ovjerovljenih situacija.

40. Navedeno tim više što je, kao što je prethodno obrazloženo, svim ugovornim strankama Okvirnog ugovora bilo jasno i što su pristali na to da se taj ugovor sklapa radi isplate, i to isplate od strane prvotuženika kao cesusa u korist tužitelja kao cesionara, te što je volja ugovornih strana bila da tužitelj svoje potraživanje s osnove Ugovora o revolving kreditu naplati direktno od prvotuženika kao cesusa.

41. Navedeno i iz razloga što je, kao što je prethodno obrazloženo, sklapanje tih daljnjih ugovora o cesiji i izdavanje mjesečnih situacija bilo samo za knjigovodstvene svrhe prvotuženika ka cesusa.

42. Nadalje, člankom 2. Okvirnog ugovora je ugovoreno da tim Ugovorom drugotuženik kao cedent I ustupa Cesta građenje d.o.o. kao cedentu II, a Cesta građenje d.o.o. kao cedent II tužitelju kao cesionaru dio svojih potraživanja od prvotuženika kao cesusa koja će nastati temeljem izvršenih radova po Ugovoru iz članka 1. tog Ugovora u iznosu do 5.000.000,00 kn, u svrhu osiguranja i naplate obveza po Ugovoru o revolving kreditu u iznosu od 5.000.000,00 kn. Iz navedenog jasno proizlazi izravni slijed tražbine koju drugotuženik kao cedent I ima prema prvotuženiku kao cesusu, na Cesta građenje d.o.o. kao Cedenta II, te s Cesta građenje d.o.o. tužitelja kao cesionara. Iz članka 2. Okvirnog ugovora proizlazi da se radi o dvostrukoj cesiji, odnosno dva ugovora o cesiji. To iz razloga jer je Okvirnim ugovorom o cesiji drugotužeik kao cedent I ustupio društvu Cesta građenje d.o.o. kao svom vjerovniku s osnove Ugovora o podizvođenju radova dio svojih budućih potraživanja prema svom dužniku – prvotuženiku s osnove Ugovora o izvođenju radova u iznosu do 5.000.000,00 kn, dok je Cesta građenje d.o.o. kao cedent II tako ustupljenu tražbinu dalje ustupilo tužitelju kao svom vjerovniku cesionaru zbog toga da tužitelj naplati ustupljenu tražbinu od cesusa – prvotuženika, a u svrhu realizacije tražbine s osnove Ugovora o revolving kreditu. Prema tome, u konkretnom slučaju se radi o dvostrukom ustupu (cesiji) radi ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a, a ne o ustupu radi osiguranja, neovisno o tome što je Ugovorom sklapanje konkretnog ugovora o cesiji nazvano „instrumentom osiguranja“.

43. Osim toga, u samoj odredbi članka 9. Ugovora navedeno da će se ugovor o cesiji između korisnika kredita kao cedenta, drugotuženika kao cedenta, tužitelja kao cesionara i prvotuženika kao cesusa na iznos od 5.000.000,00 kn sklopiti radi naplate i osiguranja potraživanja banke (tužitelja). Iz navedenog proizlazi zaključak da je svrha sklapanja tog ugovora o cesiji osiguranje cesionarova potraživanja te naplata duga od cesusa, dok niti iz sadržaja Okvirnog ugovora, niti iz iskaza svjedoka i tužiteljevog zastupnika po zakonu, ne proizlazi da je volja ugovornih strana bila osiguranje naplate tužiteljeve tražbine, odnosno namirenje tužitelja iz ustupljene tražbine tek ako mu njegov dužnik Cesta građenje d.o.o. ne bi po dospijeću ispunio kreditnu obvezu, već da tužitelj svoje potraživanje po osnovi Ugovora o revolving kreditu naplati direktno od prvotuženika kao cesusa. Stoga se u konkretnom slučaju radi o ustupu (cesiji) radi ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a. Pravni učinak ustupa radi ispunjenja iz odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a je da se obveza ustupitelja (cedenta) gasi tek kad vjerovnik (cesionar) naplati ustupljenu tražbinu od dužnika (cesusa). Ne naplati li se vjerovnik u cijelosti od dužnika (cesusa), za ostatak tražbine i dalje ima zahtjev prema ustupitelju. Kada se radi o cesiji radi ispunjenja, cedent je svoju tražbinu prema dužniku ustupio zbog toga da bi cesionar, a ne cedent naplatio tu tražbinu.

44. Točno je da kada se, kao u konkretnom slučaju, radi o cesiji radi ispunjenja, odredba članka 88. stavka 4. ZOO-a daje dužniku pravo izbora ispunjenja svoje obveze bilo prema cesionaru, bilo prema cedentu. Međutim, unatoč tome što odredba članka 88. stavka 4. ZOO-a ostavlja prvotuženiku kao cesusu izbor (opciju) u pogledu ispunjenja obveze, prvotuženik kao cesus je, unutar tog izbora (opcije), člankom 3. Okvirnog ugovora odabrao konkretan, točno određen način ispunjenja, na što su sve ugovorne strane pristale, uključujući i tuženike, i tako stvorile dopuštenu ugovornu obvezu u pogledu ispunjenja tražbine i obveznika ispunjenja

45. Naime, Okvirnim ugovorom ugovorne strane su sklopile ugovor o cesiji radi ispunjenja kojim su u odnosu na ispunjenje obveze, u članku 3., ugovorile, poseban, konkretan način ispunjenja prema kojemu je prvotuženik kao cesus dužan ispuniti ugovorne obveze uplatom na točno određen račun tužitelja kao cesionara te su odredile da tek u trenutku uplate na taj račun prestaje obveza prvotuženika kao cesusa prema tužitelju kao cesionaru. Dio članka 3. Okvirnog ugovora koji se veže uz naknadno izdavanje ovjerovljenih situacija i sklapanje daljnjih ugovora o cesiji, je irelevantan za određivanje trenutka u kojem prestaje obveza prvotuženika kao cesusa prema tužitelju kao cesionaru, te u odnosu na prvotuženika kao cesusa neizdavanje ovjerovljenih situacija i nesklapanje pojedinačnih ugovora o cesiji ne utječe na primjenu dijela ugovorne odredbe članka 3. Okvirnog ugovora kojom je točno određeno kome će i na koji točno račun prvotuženik kao cesus ispunjavati ugovornu obvezu iz Okvirnog ugovora, a time ne utječe niti na obvezu prvotuženika kao cesusa da ispuni svoju ugovornu obvezu uplatom na točno određeni račun tužitelja kao cesionara. Samim time što su izostale radnje sklapanja daljnjih ugovora o cesiji i ispostavljanja ovjerovljenih situacija, ne znači da je time prestao obvezivati preostali sadržaj članka 3. Okvirnog ugovora jer je ugovorna volja ugovornih strana bila izravno ispunjenje obveze od strane prvotuženika kao cesusa izravno tužitelju kao cesionaru. Stoga i neispunjenje dijela ugovorne stavke koja se odnosi na naknadno izdavanje ovjerovljenih situacija i sklapanje daljnjih ugovora o cesiji, koja u odnosu na prvotuženika ima više knjigovodstveno-evidencijsko značenje, a ne značenje koje se pripisuje regulaciji stranačkih obveza i pravnoj definiciji odnosa, nema utjecaj na ugovoreni način ispunjenja.

46. Budući da je Okvirnim ugovorom određen poseban, konkretan način ispunjenja prema kojemu je prvotuženik kao cesus dužan ispuniti ugovorne obveze uplatom na točno određen račun tužitelja kao cesionara te je određeno da tek u trenutku uplate na taj račun prestaje obveza prvotuženika kao cesusa prema tužitelju kao cesionaru, postupanjem na način da je, protivno članku 3. Okvirnog ugovora, prvotuženik obavio isplatu drugotuženiku kao cedentu I, a ne tužitelju kao cesionaru, prvotuženik je povrijedio svoju ugovornu obvezu zbog čega tužitelj kao cesionar ima pravo zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze od prvotuženika (članak 342. ZOO). Isto tako, time što je primio takvo ispunjenje od prvotuženika, i drugotuženik je postupio protivno članku 3. Okvirnog ugovora te je primio isplatu bez pravne osnove (članak 1111. ZOO).

47. Prvotuženik kao cesus je nesporno platio drugotuženiku kao cedentu I iznos po osnovi radova koje je obavilo društvo Cesta građenje d.o.o. kao cedent II, koji iznos prelazi iznos iz Okvirnog ugovora. Drugotuženik kao cedent I nije imao osnove za naplatu od strane prvotuženika kao cesusa budući je to potraživanje preneseno na tužitelja kao cesionara. Drugotuženik kao cedent I nije dokazao da bi svoju obvezu prema društvu Cesta građenje d.o.o. kao cedentu II ispunio temeljem ugovora o izvođenju radova od 9. veljače 2012.

48. Tvrdnje tuženika o tome da nisu potpisivali daljnje pojedinačne ugovore o cesiji zbog blokade žiro računa Cesta građenje d.o.o. nisu od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu jer tužitelj temelji svoje potraživanje na Okvirnom ugovoru kojim je, u članku 5., utvrđeno da nema zapreke za sklapanje tog ugovora u smislu odredbi Zakona o platnom prometu, Stečajnog zakona i Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Osim toga, u skladu s odredbom članka 322. stavka 2. ZOO-a, ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Prema tome, Okvirni ugovor nije ništetan bez obzira na to je li u trenutku njegovog sklapanja žito račun društva Cesta građenje d.o.o. bio blokiran, već strana kojoj je zabranjeno sklapanje ugovora može snositi odgovarajuće posljedice. Okvirni ugovor nije ništetan niti zbog nedopuštene pobude u smislu odredbe članka 273. stavka 2. ZOO-a budući da drugotuženik nije dokazao da je nedopuštena pobuda (protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva - članak 273. stavka 4. u vezi s člankom 273. stavka 2. ZOO-a) bitno utjecala na odluku Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II na sklapanje Okvirnog ugovora i da su za takvu pobudu druge ugovorne strane znale. Naime, okolnost što je jednoj ugovornoj strani bilo zabranjeno obavljati obračunsko plaćanje zbog blokade računa ne čini cesiju ništetnom niti prema odredi članka 322. ZOO-a, niti prema odredbama članka 273. ZOO-a.

49. Činjenica što je nad drugotuženikom proveden postupak predstečajne nagodbe ne utječe na njegovu obvezu prema tužitelju s obzirom na to da je u tom postupku tužiteljeva tražbina osporena u iznosu od 3.931.443,03 kn, kao što to proizlazi iz rješenja FINA-e klasa UP-I/110/07/13-01/4585, Ur.broj : 04-06-14-4585- 683 od 20. prosinca 2013. Osim toga, rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Stpn-102/14-13 od 30. svibnja 2014. (str. 399. – 441. spisa; dalje: predstečajna nagodba), odobrena je predstečajna nagodba sklopljena između drugotuženika kao dužnika i točno određenih vjerovnika predstečajne nagodbe čije tražbine su utvrđene, ali ne i vjerovnika čije tražbine su osporene, pa tako niti tužitelja čija je tražbina osporena. Člankom 20. predstečajne nagodbe je određeno da nagodba ima snagu ovršne isprave za sve vjerovnike čije su tražbine njome utvrđene, a među tim vjerovnicima nesporno nije tužitelj. Stoga predstečajna nagodba nema snagu ovršne isprave u odnosu na tužitelja čija tražbina je osporena i nije obuhvaćena predstečajnom nagodbom, dok odredbama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13) nije propisana obveza vjerovnika osporene tražbine na postavljanje tužbenog zahtjeva na utvrđenje, niti obveza usklađivanja tog zahtjeva s predstečajnom nagodbom, a to u konkretnom slučaju nije niti moguće budući da predstečajnom nagodbom nije niti obuhvaćena tužiteljeva tražbina.

50. Činjenica što je tužitelj prijavio tražbinu po osnovi Ugovora u stečajnom postupku nad društvom MGT d.o.o. u stečaju (prijava na str. 115. – 117. spisa), kao univerzalnom pravnom slijedniku društva Cesta građenje d.o.o., i što je ta tražbina utvrđena, ne utječe na odluku suda o tužbenom zahtjevu jer tužitelj tu tražbinu nesporno nije naplatio, niti je tužitelj namiren u stečajnom postupku nad navedenim društvom.

51. Nesporno je da je na temelju Okvirnog ugovora i dva ugovora o cesiji tužitelju uplaćeno ukupno 1.882.116,32 kn, te da je Okvirnim ugovorom ustupljena tražbina do 5.000.000,00 kn. Nesporno je da je za radove koje je izvelo društvo CESTA GRAĐENJE d.o.o. drugotuženik naplatio od prvotuženika iznos od 5.372.585,95 kn, dakle, više od iznosa iz Okvirnog ugovora, te da je Ugovorom o revolving kreditu odobren kredit u iznosu od 5.000.000,00 kn. Budući da je tužitelju uplaćeno ukupno 1.882.116,32 kn, dok je Okvirnim ugovorom ustupljena tražbina do 5.000.000,00 kn, preostaje upravo razlika u iznosu od 3.117.883,68 kn / 413.814,28 EUR. 52. Međutim, prema stajalištu suda, u konkretnom slučaju nema osnove za solidarnu isplatu navedenog iznosa. Odredbom članka 41. stavak 1. ZOO-a je propisano da je obveza djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba, i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače obveza je nedjeljiva. Kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika, dug se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije određena drukčija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio duga (članak 41. stavak 2. ZOO). Kad ima više dužnika u nekoj djeljivoj obvezi nastaloj trgovačkim ugovorom, oni odgovaraju vjerovniku solidarno, osim ako su ugovaratelji izrijekom otklonili solidarnu odgovornost. (članak 42. ZOO).

53. U konkretnom slučaju tuženici se nisu Okvirnim ugovor obvezali na solidarnu isplatu, niti postoji zakonska osnova prema kojoj bi tuženici bili dužni tužitelju solidarno isplatiti tužitelju sporni iznos, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno, dakle, da je solidarnost tuženika kao dužnika ugovorena odnosno da postoji zakonska osnova takve solidarnosti. S druge strane, prema stajalištu suda, to konkretno nije slučaj. Naime, kao što je prethodno obrazloženo, obveza prvotuženika kao cesusa prema tužitelju kao cesionaru postoji jer je prvotuženik kao cesus postupio protivno članku 3. Okvirnog ugovora čime je povrijedio svoju ugovornu obvezu prema tužitelju kao cesionaru zbog čega tužitelj kao cesionar ima pravo zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze od prvotuženika (članak 342. ZOO), dok obveza drugotuženika kao cedenta I prema tužitelju kao cesionaru postoji jer je drugotuženik primio isplatu od prvotuženiak bez pravne osnove (članak 1111. ZOO). Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o djeljivoj obvezi nastaloj trgovačkim ugovorom u smislu odredbe članka 42. ZOO-a jer Okvirnim ugovorom drugotuženik nije preuzeo obvezu isplate prema tužitelju, već je takvu obvezu preuzeo samo prvotuženik, pa se ne primjenjuje niti zakonska predmnijeva solidarnosti iz članka 42. ZOO-a. Zbog toga je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva solidarnu isplatu iznosa od 413.814,28 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od tuženika kao solidarnih dužnika jer tuženici nisu solidarni dužnici budući da takva solidarnost nije ugovorena niti zakonom određena.

54. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je svaki tuženik dužan tužitelju isplatiti polovicu iznosa od 413.814,28 EUR-a u skladu s odredbom članak 41. stavka 2. ZOO-a. Dakle, svaki tuženik je dužan tužitelju platiti iznos od 206.907,14 EUR (413.814,28 EUR / 2).

55. U skladu s odredbom članka 29. stavka 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na zatezne kamate, i to, u odnosu na prvotuženika, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za odnose iz trgovačkog ugovora, a u odnosu na drugotuženika, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a za odnose iz trgovačkih ugovora odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se u odnosu na drugotuženika radi o tražbini po osnovi stečenog bez osnove (članak 1111. ZOO).

56. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. – III. izreke presude.

57. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. Budući da tuženici nisu solidarni dužnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari, to tuženici solidarno ne odgovaraju niti za troškove dosuđene tužitelju (članak 161. stavak 3. ZPP). Zbog toga tužitelj neosnovano zahtijeva solidarnu naknadu troškova u iznosu od 151.230,75 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamata od tuženika pa je u tom dijelu odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev.

58. U skladu s odredbom članka 161. stavka 1. ZPP-a, tuženici kao suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove jer u konkretnom slučaju ne postoji znatna razlika u pogledu tuženikovih udjela u predmetu spora u smislu odredbe članka 161. stavka 2. ZPP-a.

59. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 413.814,28 EUR, tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 6.224,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 21. listopada 2013. kojim se očituje na odgovore na tužbu u iznosu od 6.224,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), sastavljana obrazloženog podneska od 11. studenoga 2014. u iznosu od 6.224,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 20. ožujka 2014., 12. lipnja 2014., 22. listopada 2014., 4. ožujka 2015., 13. listopada 2015. i 9. siječnja 2025. u iznosu od 6.224,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), sastavljanja revizije od 28. prosinca 2018. koja je prihvaćena u iznosu od 9.336,00 EUR (Tbr. 10. točka 5. OT), sastavljanja prijedloga za dopuštenje revizije od 19. listopada 2022. u iznosu od 9.336,00 EUR povodom kojeg je tužitelju dopušteno podnošenje revizije (Tbr. 10. točka 5. OT), sastavljanja revizije od 13. ožujka 2024. u iznosu od 9.336,00 EUR koja je prihvaćena (Tbr. 10. točka 5. OT), što ukupno iznosi 84.024,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 21.006,00 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 105.030,00 EUR.

Tužitelj ima pravo i na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 663,61 EUR i za presudu ovoga suda poslovni broj P-2191/2013 od 26. studenoga 2015. u iznosu od 663,61 EUR, te sudske pristojbe za reviziju od 28. prosinca 2018. koja je prihvaćena u iznosu od 1.327,22 EUR, sudske pristojbe za prijedlog za dopuštenje revizije od 19. listopada 202. u plaćenom iznosu od 663,61 EUR i sudske pristojbe za reviziju od 13. ožujka 2024. u plaćenom iznosu od 663,61 EUR, što ukupno iznosi 3.981,66 EUR.

Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 109.011,66 EUR. Budući da je, u skladu s odredbama članka 161. stavcima 1. i 2. ZPP-a, svaki tuženik dužan naknaditi jednaki dio troškova, to konkretno znači da je svaki tuženik dužan naknaditi polovicu ukupnog iznosa troškova, dakle, svaki je dužan naknaditi iznos od 54.505,83 EUR (109.011,66 / 2).

Na tako određene troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose jer se radi o troškovima postupka.

60. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova obrazloženog podneska od 4. srpnja 2014. s PDV-om u iznosu od 7.782,50 EUR jer, s obzirom na njegov sadržaj, taj trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a budući da u tom podnesku tužitelj u bitnome ne iznosi ništa novo, već u bitnome ponavlja navode iz podneska od 21. listopada 2013. za čije sastavljanje je tužitelju već priznata nagrada u punom iznosu. Iz istih razloga tužitelju nije priznat niti trošak sastavljanja obrazloženog podneska od 19. rujna 2014. s PDV-om u iznosu od 7.782,50 EUR jer niti u tome podnesku tužitelj u bitnome ne iznosi ništa novo, već ponavlja ranije iznesene navode pa niti taj trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova obrazloženog podneska od 12. listopada 2015. s PDV-om u iznosu od 7.782,50 EUR jer niti taj podnesak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članak 155. stavka 1. ZPP-a budući da je navode iz tog podneska tužitelj mogao i trebao iznijeti na ročištu održanom 13. listopada 2015. za koje je tužitelju priznata nagrada u punom iznosu. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastavljanja žalbe od 4. prosinca 2015. s PDV-om u iznosu od 9.728,12 EUR jer tu žalbu podnio sam tužitelj, a ne odvjetnik kao tužiteljev punomoćnik pa taj trošak nije za tužitelja nije niti nastao. Osim toga, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana presudom VTS-a poslovni broj Pž-280/2016-2 od 16. listopada 2018. iz čega proizlazi da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku pa niti iz tog razloga ne bi imao pravo na naknadu tog troška. Iz istog razloga tužitelj nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe za žalbu od 4. prosinca 2015. protiv presude u iznosu od 1.327,22 EUR jer je tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana presudom VTS-a poslovni broj Pž- 280/2016-2 od 16. listopada 2018. iz čega proizlazi da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku pa nema pravo na naknadu trog troška. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova obrazloženog podneska od 9. siječnja 2025. s PDV-om u iznosu od 7.782,50 EUR jer taj trošak za tužitelja nije niti nastao budući da u spisu ne postoji tužiteljev podnesak od toga datuma. Osim toga, tužitelju je priznata nagrada za zastupanje na ročištu održanom 9. siječnja 2015. u punom iznosu pa je sve navode tužitelj mogao i trebao iznijeti na tom ročištu. Stoga tužitelj nema pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 42.219,09 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa ej u tom dijelu odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjeva za naknadu troškova.

61. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama IV. – VI. izreke presude.

Zagreb, 24. veljače 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 8 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.