Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-324/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Splitu, po sucu Andrei Boras Ivanišević, pravnoj stvari tužiteljice: HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika: Porsche leasing d.o.o. Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, kojeg zastupaju punomoćnici Bulić i Pletikosa odvjetničko društvo d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie pod poslovnim brojem: 16 P-728/2023- 4 od 4. prosinca 2023., dana 24. veljače 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie pod poslovnim brojem: 16 P-728/2023-4 od 4. prosinca 2023.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik, zbog svih žalbenih razloga odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na nadležno postupanje.
2.1. Žalba tuženika nije osnovana.
3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovornih ugovora o kreditu sklopljenim između stranaka 6. srpnja 2006. te posljedično tomu i zahtjev za isplatu izvršenih pretplata na ime stečenog bez osnove, a u vezi s Ugovorom o kreditu broj 20112. sklopljenog u švicarskim francima.
4. Iz stanja u spisu predmeta u bitnom proizlazi da je tuženik, odmah u odgovoru na tužbu, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, pozivajući se pritom na odredbu članka 11.3. Uvjeta predmetnog ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.
4.1. Prvostupanjski sud je prigovor tuženika odbio kao neosnovan uz obrazloženje da je takva ugovorna odredba ništetna, jer tuženik nije dokazao da se o istoj pojedinačno pregovaralo, jer u konkretnim okolnostima uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, čije je prebivalište u [adresa], pa bi radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njezino sjedište nalazi upravo u Zagrebu. Pri tome je sud prvog stupnja otklonio navode tuženika kako se odredba čl.19.l st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013,147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022 – dalje: ZKP) odnosi samo na ugovore s međunarodnim elementom. Naime prema citiranoj odredbi u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.".
5. Takvo shvaćanje prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a iz razloga kako slijedi u nastavku.
6. Naime, iz utvrđenih činjenica, koje žalitelj nije doveo u sumnju žalbenim navodima, proizlazi zaključak kako se obzirom na udaljenost od mjesta prebivališta do mjesta suda nadležnog prema sjedištu tuženika, u konkretnom slučaju radi o okolnostima koje bi mogle odvratiti tužiteljicu od ostvarenja njenih prava na pristup sudu koji je zajamčen čl. 6. t. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog čega isti nije doveden u nepovoljniji procesno pravni položaj od tuženika, kako to pravilno zaključuje u pobijanoj odluci sud prvog stupnja.
7. U konkretnom slučaju stranke su odredile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Naime, odredbama članka 81. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje: ZZP-a) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, tek ukoliko suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je u članku 87. stavku 1. ZZP-a na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
8. Naime, odredbom članka 70. stavka 1. ZPP-a propisano je da se, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok odredba stavka 3. istog članka propisuje da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.
9. Sama činjenica da se o pojedinoj odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ne čini takvu odredbu nepoštenom, odnosno ništetnom, već ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo mora biti takva da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost prema sjedištu tuženika bila bi nepoštena kada bi kao takva pretjerano ograničavala pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava koja su mu dodijeljena Direktivom. To bi bio slučaj kada bi se parnica trebala voditi pred sudom koji je previše udaljen od mjesta prebivališta potrošača što bi prouzročilo prevelike troškove putovanja, ili kada bi se radilo o malom novčanom iznosu pa bi preliminarno prije donošenja odluke u sporu za potrošača nastali preveliki troškovi.
10. S obzirom da putovanje od [adresa] kao mjesta prebivališta tužiteljice do [adresa] i natrag duže od 3 sata ( 256, 15 km), za procjenu suda već sama ova činjenica dostatna je za ocjenu pravilnosti zaključka suda prvog stupnja o tome je li sporna odredba nepoštena i posljedično ništetna. U tom smislu je uputiti i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje „Smatra li se nepoštenom odredba ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. ZZP/14)“, a prema kojem prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnosti dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
11. U navedenom ovaj drugostupanjski sud prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da bi tužiteljica vođenjem postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu bila izvrgnuta puno većim troškovima i znatnom gubitku vremena, a što bi, imajući posebno u vidu udaljenost između mjesta prebivališta tužiteljice, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, posljedično s mogućnošću odvraćanja istog od uopće vođenja predmetnog postupka.
12. Slijedom naprijed iznesenih utvrđenja, suprotno pravnom stavu žalitelja, s pravom prvostupanjski sud otklanja istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari zbog ugovorene nadležnosti u konkretnom slučaju, pa je na temelju odredbe članka 380. t. 2. ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci.
U Splitu, 24. veljače 2025.
SUTKINJA
Andrea Boras-Ivanišević
