Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-313/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva Igor Juranović i dr. j.t.d. iz Nove Gradiške, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6,OIB 14036333877, zastupane po punomoćniku Toniu Smrček, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lovrić Novokmet Smrček d.o.o. iz Zagreba, Heinzelova 33A, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 24. siječnja 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom te Marka Milošević odvjetnika iz Zagreba u zamjeni za punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 24. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju FĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime stjecanja bez osnove po osnovi preplaćenih kamata isplati iznos od 3.567,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. 07. 2015.g. teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. 08. 2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te koje od 01.01.2024.g. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to kako slijedi:

- na iznos od 172,30 EUR od 01.08..2008.g. do isplate

- na iznos od 186,54 EUR od 01.11.2008.g. do isplate

- na iznos od 185,34 EUR od 01.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 174,07 EUR od 01.05. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 170,73 EUR od 01.08. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 165,93 EUR od 01.11. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 167,81 EUR od 01.02. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 159,46 EUR od 01.05. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 168,78 EUR od 01.08. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 163,46 EUR od 01.11. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 168,48 EUR od 01.02. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 154,94 EUR od 01.05. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 174,52 EUR od 01.08. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 156,60 EUR od 01.11. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 151,83 EUR od 01.02. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 139,12 EUR od 01.05. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 133,20 EUR od 01.08. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 123,58 EUR od 01.11. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 112,44 EUR od 01.02. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 100,53 EUR od 01.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 92,02 EUR od 01.08.2013.g. do isplate,

- na iznos od 82,81 EUR od 01.11.2013.g. do isplate,

- na iznos od 72,96 EUR od 01.02.2014.g. do isplate,

- na iznos od 59,44 EUR od 01.05.2014.g. do isplate,

- na iznos od 50,03 EUR od 01.08.2014.g. do isplate,

- na iznos od 38,35 EUR od 01.11.2014.g. do isplate,

- na iznos od 29,78 EUR od 01.02.2015.g. do isplate,

- na iznos od 12,29 EUR od 01.05.2015.g. do isplate, sve u roku od 15 dana od presuđenja.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju FĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime stjecanja bez osnove po osnovi preplaćene glavnice isplati iznos od 19.203,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. 07. 2015.g. teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. 08. 2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te koje od 01.01.2024.g. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to kako slijedi:

- na iznos od 101,39 EUR od 01.11.2008.g. do isplate

- na iznos od 135,93 EUR od 01.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 124,07 EUR od 01.05. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 66,24 EUR od 01.08. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 64,42 EUR od 01.11. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 159,17 EUR od 01.02. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 197,11 EUR od 01.05. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 346,81 EUR od 01.08. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 363,71 EUR od 01.11. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 566,86 EUR od 01.02. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 557,52 EUR od 01.05. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 989,83 EUR od 01.08. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 805,66 EUR od 01.11. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 902,13 EUR od 01.02. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 907,68 EUR od 01.05. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 919,68 EUR od 01.08. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 925,39 EUR od 01.11. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 886,84 EUR od 01.02. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 945,02 EUR od 01.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 890,06 EUR od 01.08.2013.g. do isplate,

- na iznos od 958,98 EUR od 01.11.2013.g. do isplate,

- na iznos od 1.029,65 EUR od 01.02.2014.g. do isplate,

- na iznos od 1.039,17 EUR od 01.05.2014.g. do isplate,

- na iznos od 1.081,99 EUR od 01.08.2014.g. do isplate,

- na iznos od 1.151,23 EUR od 01.11.2014.g. do isplate,

- na iznos od 1.870,45 EUR od 01.02.2015.g. do isplate,

- na iznos od 1.216,33 EUR od 01.05.2015.g. do isplate, sve u roku od 15 dana od presuđenja.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju FĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.266,17€ sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana presuđenja 24. veljače 2025. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Sa preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa tužitelj se odbija.

V Tužitelj BĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], oslobođen je plaćanja sudske pristojbe u ovom predmetu a počevši od 20.5.2023. pa nadalje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio kod ovoga suda tužbu s istaknutim tužbenim zahtjevom kojim traži da mu sud pruži pravnu zaštitu presudom kojom bi se naložilo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 101.000,00 Kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

U tužbi se između ostalog navodi da je temeljem ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 od 23. ožujka 2006. između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, tužitelju da je 21. travnja 2006. isplaćen kredit u iznosu od 120.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke (dalje HNB). Odredbom čl. 3. predmetnog ugovora da je ugovoren način otplate kredita na način da se kredit otplaćuje u jednakim tromjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećim na dan dospijeća počev od 1. srpnja 2007. Člankom 3 . Ugovora da je ugovoreno da se na kredit zaračunavaju kamate po stopi od 6,50% godišnje, a u čl.4. ugovora da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

Ubrzo nakon zaključenja ugovora tužitelj da je nekoliko puta obaviješten o promjeni visine dotadašnje kamatne stope od 6.50% na više.

Ubrzo nakon sklapanja ugovora o kreditu da je došlo, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, a koje da tužitelju nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu a što da je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli da nisu objašnjeni razlozi niti da su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Tužitelj da je unatoč promjeni kamatne stope i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze uredno ispunjavao dospjele obveze po kreditu.

Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018., da je potvrđena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u točki 5.izreke a kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno pozitivnim propisima.

Nastavno se navodi da je dana 13. lipnja 2014.,Visoki trgovački sud donio odluku poslovni broj Pž- 7129/13-4 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 5.izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda da traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika a da prije i u vrijeme zaključenja takvih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope

Tužitelj navodi da predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika a koji da je u tom postupku sudjelovao kao peto tuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 da je prethodno riješeno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja da je vezan ovaj sud temeljem odredbe čl. 502.c.ZPP.

Tuženik da je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od mjeseca kolovoza 2007. do zaključno lipnja 2016., nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i na iznos kamata na glavnicu iz Ugovora o kreditu od 23. ožujka 2006. Tužitelj smatra da je ovlašten temeljem stjecanja bez osnove potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate glavnice i kamata za razdoblje od posljednjih pet godina prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, odnosno za posljednjih pet godina računajući unatrag od 4. travnja 2012. kada je tužba radi zaštite kolektivnih interesa podnijeta.

Prema ugovorom definiranoj početnoj kamatnoj stopi od 6,50% kao i tada važećem tečaju tromjesečni anuitet za razdoblje od 1. rujna 2007. do 1. svibnja 2016. da je trebao iznositi 4.725,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 22.067,66 Kn i biti jednak tijekom cijelog otplatnog razdoblja kredita.

Nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu a naknadno i zbog jednostranog i nezakonitog uvećanja kamatne stope u periodu od 23. ožujka 2006. do 1. svibnja 2016. tužitelj da je tuženiku uplatio veće iznose od iznosa prema tromjesečnom anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i s obzirom na početnu kamatnu stopu, a čime da je tužitelj preplatio svoju kreditnu obvezu.

Tužitelj da ne posjeduje sve isprave vezane uz predmetni kreditni odnos te se 2. listopada 2018. obratio tuženiku radi dostave traženih podataka međutim tuženik da je svojim dopisom od 11. studenoga 2018. otklonio svoju obvezu dati potrebne isprave i podatke. Tužitelj je u smislu odredbe čl. 186.b.st.3.ZPP-a postavio zahtjev da sud naloži tuženiku dostavu istih te u smislu istog zakonskog propisa predložio da sud nakon provedenog postupka donese odluku kojom bi se naložilo tuženiku da tužitelju isplati iznos koji će se precizirati nakon dostave isprava zajedničkih za obje stranke u postupku odnosno nakon što se provede odgovarajuće vještačenje.

2. U odgovoru na tužbu tuženik po punomoćniku u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu i njegovoj visini ističući da isti treba biti odbačen podredno odbijen. Ističe da tuženik nije korisnik ugovora o kreditu i zbog toga da nema aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva, a u svakom slučaju tužitelju da se odriče aktivna legitimacija na bilo kakvo potraživanje nakon 27.ožujka 2010. Nastavno se navodi da su tužitelj i tuženik 27. ožujka 2010. sklopili aneks Ugovora o kreditu kojim da je novi korisnik kredita postalo Obiteljsko privredno gospodarstvo Vinko Čevizović iz [adresa].

Sklapanjem navedenog aneksa tužitelj da je izgubio aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe jer da je prestao biti stranka ugovornog odnosa nastalog sklapanjem Ugovora o kreditu, a pozivom na odredbu čl.100 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008-dalje ZOO) koji je u vrijeme sklapanja aneksa bio na snazi da je određeno da je upravo preuzimatelj duga onaj koji može prema vjerovniku isticati sve prigovore koji proistječu iz pravnog odnosa između prijašnjeg dužnika i vjerovnika iz kojeg potječe dug.

Tuženik ponavlja da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za potraživanje temeljem ugovora o kreditu za razdoblje nakon sklapanja aneksa pa bi sud tužbeni zahtjev tužitelja trebao odbaciti u dijelu koji se odnosi na potraživanje nakon 27. ožujka 2010. Tuženik u nastavku ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Navodi da je u slučaju stjecanja bez osnove zastarni rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla u konkretnom slučaju zastara da je nastupila 23. ožujka 2011. Navodi tužitelja o navodnoj ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli da nisu osnovani, materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetene da su ZZP/03 ČL.81.,84. I 87. Tužitelj da nema pravo u ovome postupku pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda TS-a i VTS a iz razloga jer da Slavonska banka d.d. kao pravni prednik tuženika nije obuhvaćena spomenutim presudama jer nije bila stranka u kolektivnom sporu, stoga da i nema mjesta u primjeni čl.138.a ZZP/07 i čl.502.c.ZPP- a.

Navodi se da nije sporno da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. a koja da je sa tužiteljem sklopila ugovor o kreditu. Međutim predmetni ugovor o kreditu da je sklopljen prije nego što je došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. tuženiku. Navedeno da je potrebno naglasiti jer ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje su u 2006.godini koristili Slavonska banka i tuženik nisu isti, da se bitno se razlikuju. S obzirom na navedeno da čak ako sud na temelju utvrđenja iz presude TS i VTS zaključi da je tuženik u relevantnom razdoblju zaista i povrijedio kolektivne interese…isti zaključak da se ne može automatizmom primijeniti i na konkretni ugovor o kreditu jer je sadržaj ugovora o kreditu bitno drugačiji od sadržaja ugovora koji su bili predmetom postupka okončanog presudom VTS.

Stav je tuženika da ovaj sud nije vezan za utvrđenja iz presude TS-a i VTS-a budući da nema mjesta primjeni čl.118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ ,broj 41/14) odnosno 138.a ZZP/07 I ČL.502.C. ZPP-a. Čak kada bi se uzelo da su članci 502.c.ZPP-a i 138.a.ZZP/07 mogli primijeniti ističe se da je u predmetnom slučaju pogrešno postavljen tužbeni zahtjev a to obzirom na sadržaj odredbe čl.502.c.ZPP-a gdje se između ostalog navodi da se pravne i fizičke osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa u posebnim parnicama za naknadu štete, a u konkretnom slučaju tužitelj da niti ne traži naknadu štete..

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva a sukladno odredbi čl.84 ZZP/03 da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, da je tužitelj potpisom ugovora o kreditu izričito potvrdio da razumije sve odredbe Ugovora o kreditu, prava i obveze i pravne posljedice koje iz njega proizlaze da je neovisna treća strana, javni bilježnik, u skladu sa svojim obvezama protumačila odredbu o valutnoj klauzuli i objasnila smisao i posljedice sklapanja ugovora o kreditu, da je zaposlenik banke prilikom sklapanja ugovora objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli, da su bivši i sadašnji guverneri Hrvatske narodne banke u više nastupa upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane uz CHF, da je valutna klauzula u primjeni od 1994. te se od tada do danas ustalila u raznim ugovorima; da je opće poznata razina svijesti građana Republike Hrvatske o valutnom riziku vrlo visoka a razlog tome da je nestabilnost domaće valute kroz povijest.

Vezano uz ugovaranje promjenjive kamatne stope tuženik ističe da je isto valjano i da je činidba odrediva a odredbe o načinu promjene kamatne stope da nisu nepoštene i nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik nastavno ističe da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove predviđene odredbom čl.1111. st.1. ,čl.1112.st.1. ZOO-a. Predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi trošak ovoga postupka.

2. U svom podnesku od 9. siječnja 2019. tužitelj po punomoćniku osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu ističući da vezano uz nedostatak aktivne legitimacije tuženik da nije dostavio aneks ugovora na kojega se poziva stoga se o sadržaju istog ne može očitovati, a ističe se da je ugovor između tužitelja i pravnog prednika tuženika zaključen 23. ožujka 2006. realiziran 21. travnja 2006. tako da su neodržive tvrdnje tuženika da bi naknadnim aneksom ugovora bio promijenjen korisnik kredita. Ističe se neosnovanost prigovora zastare te se ponavljaju navodi iz tužbe o tijeku roka zastare. Vezano uz valutnu klauzulu tužitelj ističe da je postupak za zaštitu kolektivnih prava i interesa pokrenut temeljem odredbe iz čl.131 ZZP te čl. 502.a. do h. ZPP-a odnosno da odredbu čl.502.c.ZPP-a te pojam „naknadu štete„ ne treba tumačiti restriktivno kako to čini tuženik već da isti pojam označava svaki kompenzacijski zahtjev potrošača koji je nastao povredom prava potrošača. Vezano uz navode tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi, institutu stjecanja bez osnove te visini tužbenog zahtjeva tužitelj osporava u cijelosti sve navode tuženika a koji su u suprotnosti sa tužbom.

3. Podneskom od 11. ožujka 2019. tuženik po punomoćniku ističe da je u odgovoru na tužbu pogrešno obrazložio prigovor aktivne legitimacije, da je u odgovoru na tužbu pogrešno naznačio da postoji aneks ugovora o kreditu od 27. ožujka 2010., isti da nije sklopljen. Istim podneskom (točka 13.) i nadalje ostaje kod istaknutog prigovora nedostataka aktivne legitimacije te ističe cit.“ da obzirom da ČĆ nije stranka ugovora o kreditu da se postavlja pitanje na kojem pravnom temelju tužitelj traži povrat pojedinih uplata koje nije podmirio on, nego ČĆ. Tuženik da može samo pretpostaviti da je naknadno došlo do promjene nositelja obiteljskog gospodarstva BĆ, no ne i promjene korisnika utuženog ugovora o kreditu. Drugim riječima strankom ugovora o kreditu da je tijekom cijele otplate kredita bio tužitelj. U svakom slučaju tužitelj da nema aktivnu legitimaciju tražiti povrat bilo kakvih isplata koje nije on upravo izvršio tuženiku“. Nastavno tuženik ponavlja navode iz odgovora na tužbu.

4. U ovom predmetu donesena je prvostupanjska presuda sa 20.10.2021. na koju je tuženik uložio žalbu pa je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici od 4.6.2024. Gž-68/2022-3 prvostupanjska presuda P-430/2018-44 od 20.10.2021. ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je potrebno saslušati predloženog svjedoka od strane tuženika zaposlenicu GĆ kreditnu referenticu koja je sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu a kojeg je tuženik predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja u pogledu formiranja odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF a obzirom da tužitelj tvrdi da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

5. Tijekom postupka sud je proveo dokaze uvidom u ugovor o nenamjenskom kreditu od 23. ožujka 2006., u početnu otplatnu tablicu uz ugovor, u dopis tuženika od 11. listopada 2018., u rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., u novinske članke, izvode iz radio i TV emisija (str.100-111 spisa), u mišljenje nezavisnog odvjetnika Niels Wahl od 27. travnja 2017 u predmetu C- 186/16, u tablicu (str. 40 Biltena HNB-a broj 238, u sudsku praksu str. 117-138 spisa), u izvadak iz sudskog registra za tuženika, u specifikaciju uplata (str.168-169 spisa), u pregled prometa za klijenta od 1. kolovoza 2008., specifikaciju uplata te otplatni plan od1.kolovoza 2008.,u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjak od 2. veljače 2021., u HNB-ov tablični prikaz kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, u podnesak tužitelja u parnici potrošač (str.280 spisa), u pravno mišljenje o stupnjevitoj tužbi Pravnog fakulteta u Zagrebu, Katedre za građansko procesno pravo od 1. lipnja 2020., u sudsku praksu (str. 297-312 spisa), u podneske stranaka, u izvadak iz obrtnog registra, u presliku osobne iskaznice tužitelja, u iskaz saslušanog tužitelja.

6. Tuženik se po punomoćniku podneskom od 1. rujna 2021. protivio preinaci tužbe ističući da ako je tuženik manifestacijskom zahtjevu sadržanom u stupnjevitoj tužbi udovoljio, odnosno ako je tužitelj podatke za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva imao i prije zaključenja prethodnog postupka, tužitelj nije ovlašten postaviti tužbeni zahtjev tek na glavnoj raspravi, o čemu je sud dužan voditi računa po službenoj dužnosti. Jednom postavljeni određeni tužbeni zahtjev tužitelj da u pravilu više nije ovlašten preinačiti u stadiju glavne rasprave. Iznimka u pogledu mogućnosti preinačenja tužbe u stadiju glavne rasprave odnosi se samo na situacije u kojima tužitelj tužbeni zahtjev bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik da je manifestacijskom zahtjevu udovoljio u tijeku prethodnog postupka te da je tužitelju dostavio sve isprave potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev tužitelj nije postavio pravovremeno, nego je to učinio tek nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka, premda je svoj neodređeni tužbeni zahtjev mogao odrediti i ranije.

7. Vezano uz navode tuženika u pogledu pravovremenog postavljanja tužbenog zahtjeva sud smatra da je u ovome postupku tužitelj postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b.st.3.ZPP-a a kojom odredbom zakonodavac izrijekom dopušta u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

Tužitelj je i prije poziva suda u smislu odredbe čl.186.b.st.4.ZPP-a, a odmah nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje financijskog vještaka, postavio tužbeni zahtjev odnosno odredio visinu istog.

Tvrdnje tuženika da je tužitelju dostavljena potrebna dokumentacija i isprave prije prethodnog ročišta i tijekom postupka nisu točni obzirom da je iz tijeka postupka razvidno da je ovaj sud u nekoliko navrata pozivao tuženika na dostavu isprava i knjigovodstvene dokumentacije, a potrebna dokumentacija nije dostavljena niti po pozivu vještaka a što je razvidno iz nalaza i mišljenja (str.255 spisa). Sud smatra da je pogrešan pravni stav tuženika da se radi o podacima koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke jer da je utuženi kredit otplaćen a sve to pozivom na odredbu čl. 305.st.8.Zakona o kreditnim institucijama. Točno je da je odredbom čl. 305.st.8.Zakona o kreditnim institucijama propisana obveza kreditnih institucija staviti na raspolaganje potrošačima podatke tijekom trajanja ugovora o kreditu no to ne isključuje činjenicu da su ti podaci po svojoj prirodi te prema sadržaju građansko pravnog odnosa zajednički, i upravo činjenica da su kreditne institucije u obvezi potrošačima dostaviti tražene podatke za vrijeme trajanja ugovornog odnosa izravno ukazuje da se ti podaci smatraju zajednički. Obveza dostavljanja traženih podataka osim što proizlazi iz građansko pravnog odnosa ista je propisana i odredbom čl.186.b.st.3.ZPP-a jer ista odredba u sebi implicira obvezu sudionika građanskopravnog odnosa dati drugoj ugovornoj strani podatke koji se smatraju zajedničkim.

U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev nije preinačen, nego je određen sukladno odredbi čl. 186.b.st.4.ZPP-a iako tuženik tvrdi da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva te se istoj protivi.

Pod pretpostavkom da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva kako to tvrdi tuženik, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99- isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle dolazi li do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi naknade štete odnosno povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanjem preinake tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog financijskog vještačenja rezultiralo bi povredom prava tužitelja na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a uređenje tužbenog zahtjeva (odmah nakon provedenog vještačenja) koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecalo na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava, a čime se tužitelju nameće prekomjeran teret i čime bi bila narušena sama bit tužiteljeva prava na pristup sudu.

Stoga je sud raspravnim rješenjem od 14. rujna 2021. dopustio preinaku tužbe učinjenu podneskom tužitelja od 8. veljače 2021. Novim podneskom od 20.12.2024. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na iznos od ukupno 22.860,67€ gdje se iznos od 3.567,35€ potražuje kao preplata na osnovu promjenjivih kamatnih stopa a za utuženo razdoblje počevši od 1.8.2008. do zaključno 1.5.2015., a iznos od

- 1 0 -

19.203,32€ na ime preplate zbog primjene valutne klauzule za razdoblje počevši od 1.11.2018. do zaključno 1.5.2015.(str. 487-493 spisa).

8. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku od 20. 12. 2024. u cijelosti osnovan. 9. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditor, sklopili dana 23. ožujka 2006. Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita (str. 5-7 spisa) pod brojem ugovora 5140460417-26000054894/2006 u iznosu od 120.000,00 CHF na rok otplate 10 godina uz tromjesečne anuitete uz početak na razdoblje od 12 mjeseci bez otplate duga uz plaćanje ugovorenih kamata;

- da je i iz Ugovora o kreditu (str. 3-6 spisa) utvrđeno da je početno ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 6,50 % godišnje (čl.3.Ugovora), uz ugovoreni način otplate kredita u jednakim tromjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan dospijeća počev od 1. rujna 2007.

- da su nakon zaključenja ugovora o kreditu kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika te se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početne 6,50 % na stvarno primijenjenu 7,50%

-da je kredit otplaćen 1. svibnja 2015.

10. Za istaći je da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Navod tuženika, da Slavonska banka d.d. kao pravni prednik tuženika nije obuhvaćen presudama iz postupka kolektivne zaštite pa da se utvrđenja iz te presude ne odnose na tuženika, nije osnovan.

- 1 1 -

11. Temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. u sudski registar izvršen je upis pripajanja Slavonske banke d.d. tuženiku čime je dotadašnji subjekt Slavonija banka d.d. prestao postojati te je tuženik stupio u sva prava i obveze pripojenog društva. Rečeno je ujedno i razlog zašto pravni prednik tuženika nije obuhvaćen presudama u postupku kolektivne zaštite ali to je tuženik kao pravni slijednik. S tim u vezi ističe se da u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 2012. Slavonska banka d.d. više nije postojala jer je 2009. pripojena tuženiku Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. koji je kao slijednik Slavonske banke d.d. sudjelovao u parnici Potrošač kao peto tuženik. Iz navedenog Slavonska banka d.d. nije niti mogla biti tužena u parnici "Potrošač" veće je tužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao njezin pravni slijednik, a izvjesno je da je predmet u parnici "Potrošač" bili svi ugovori o kreditu koji su sadržavali unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. koje je tuženik sklapao u periodu od 1. lipnja 2004.-31. prosinca 2008. Kako se pravnim sljedništvom kao univerzalnom sukcesijom preuzimaju sva prava i obveze iz ugovora koje je sklapao pravni prednik tako se i u procesnom smislu preuzima procesna uloga iz čega proizlazi da se pravomoćna presuda iz parnice "Potrošač" odnosi na sve ugovore koje je tuženik sklapao u periodu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. pa tako i putem svog prednika. U konkretnom slučaju tuženik zanemaruje činjenicu da univerzalna sukcesija dovodi i do procesnopravne sukcesije u sudskom postupku stoga se odluka iz sudskih postupka koja se odnosi na univerzalnog sukcesora a kojom se ocjenjuju sporni pravni odnosi iz ranijeg perioda odnosi na sve ugovorne odnose pa tako i one sklopljene putem prednika.

12. U smislu odredbe čl. 502. a. st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Jednako tako odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 –dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u

- 1 2 -

postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbi čl. 4. Ugovora, prema kojoj je redovna kamata stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s Odlukom banke, nije pojedinačno pregovaralo. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju Odluke o kamatnim stopama banke koja se smatraju sastavnim dijelom ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga je tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno.

17. Po ocjeni ovoga suda, ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije ni jasna ni razumljiva i jedino je sigurno, da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pri tome bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, niti odrediva. Mora se naglasiti da je ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju je na štetu tužitelja, jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora. Dakle, ovakvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

18. Sukladno odredbi čl. 269.st.2.ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl.272. istoga zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti…, dok je odredbom čl.270.st.1.ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav. Ni Zakon o zaštiti potrošača, ni Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne

- 1 3 -

kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO –a, kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštivanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Riječ je o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznopravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

19. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

20. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/ dakle nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Citiranje stručnjaka iz područja financija vice guvernera OĆ, i dr. ne mogu biti temelj za zaključak kako je tuženik dao potrebne informacije i podatke tužitelju, jer je izvjesno da se radi o publikacijama koje koriste bankari i financijski stručnjaci, a ne prosječni potrošač.

21. Vezano uz navedeno ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9.travnja 2015.,pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

22. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti

- 1 4 -

mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze.

23. Tužitelj BĆ pri saslušanju iskazao je da je ranije imao kredit u Banci Brod koja je imala poslovnicu u Novoj Gradiški no da je od MĆ koji je bio direktor poslovnice Slavonska banka u Novoj Gradiški čuo da su kod njih uvjeti dobivanja kredita povoljniji. Zbog toga je tužitelj zatvorio svoj raniji kredit podignut u Banci Brod dizanjem novog kredita u Slavonskoj banci. Direktor poslovnice mu je rekao da je najisplativiji kredit u CHF i da je i on sam podigao takav kredit. Sa kreditom koji je podigao je proširio dvorišnu zgradu jer sa tužiteljem živi sin sa petero djece, pravili su sanitarni čvor, kupaonicu i uveli centralno grijanje. Ništa od bilo kakve opreme nije kupovao tim kreditom. U vrijeme podizanja kredita nije imao na svom imenu OPG i nije bio vlasnik firme. U vrijeme podizanja kredita nije znao što je valutna klauzula niti što znači promjenjiva kamatna stopa, bilo mu je dovoljno da je taj kredit povoljniji od ranijeg kredita koji je imao u Banci Brod i da može plaćati ratu za taj kredit. U poslovnici Slavonske banke u Novoj Gradišci je dobio ugovor na potpis, isti je potpisao i ovjerio kod javnog bilježnika. Nije mislio da će se rata kredita mijenjati i da će rasti no ona je počela rasti. Kredit je u cijelosti otplaćen prije nego što je tužba podnesena 2018. i za ovaj kredit nije pravljena konverzija. Nikada na svom imenu nije imao stolarsko tapetarsku radionu i ne zna tko je HĆ. Tužitelj je sada u mirovini a bio je poljoprivrednik cijelog svog života. Sin ima OPG otkad je tužitelj otišao u mirovinu a tužitelj nije imao OPG na sebi. Dvorišna zgrada koja je uređena sredstvima kredita je služila za stanovanje njega i njegove supruge. Nije tražio pojašnjenje nikakvih ugovornih odredbi kada je podizao kredit a vjerovao je službeniku banke i potpisao kako su mu ponudili ugovor.

24. Iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da isti nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije bio upozorena na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost.

Iako je tuženik ranije predložio saslušanje djelatnika banke GĆ koju je sud u ranijem postupku odbio saslušati, tuženik je nakon dostave drugostupanjske presude odustao od saslušanja kao svjedoka predložene djelatnice banke. U postupcima po kolektivnoj tužbi, nema potrebe za saslušanjem svjedoka djelatnika banke, a na što upućuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19.ožujka 2019. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1. toga Zakona , obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

25. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita

- 1 5 -

potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba.

Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…

Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je dakle trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

26. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu, pa saslušanje osobnog bankara, ne može biti relevantno u ovom slučaju.

27. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017- 10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, kao stručne osobe, to znale ili

- 1 6 -

morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Dakle, banke su, u konkretnom slučaju tuženik, bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju, i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

28. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope nego ugovorne odredbe koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije mogao ocijeniti kako, zašto te kojim smjerom će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

29. Temeljem prednje navedenog izvjesno je utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika (čl.4. ) u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost redovne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, u dijelu kojom se ugovara valutna klauzula obveze i to na način da se ista veže za valutu švicarski franak (čl.3), nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih.

S tim u vezi ponavlja se da je u rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu jasno govori kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15 - dalje ZZP ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a isti stav zauzeo je i Ustavni sud u odluci poslovni broj U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020.

30. Vezano uz prigovore tuženika o nedostatku aktivne legitimacije obzirom da je pojedine uplate podmirivao izvjesni ČĆ ističe se da prema dostavljenoj specifikaciji uplata po kreditu od 23. ožujka 2006. nedvojbeno proizlazi da su neovisno o nazivu uplatitelja za pojedine anuitete svi anuiteti uplaćivani na ime otplate obveze iz predmetnog ugovora o kreditu odnosno su sva sredstva uplaćivana u ime i za račun tužitelja kao korisnika kredita. Neovisno tko je tehnički vršio uplate

- 1 7 -

sva uplaćivana novčana sredstva smatraju se novčanim sredstvima tužitelja jer su uplaćivana u njegovo ime i za njegov račun.

Pogrešan je pravni stav tuženika da ovaj sud nije vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda te da nema mjesta primjeni čl.118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ ,broj 41/14) odnosno 138.a ZZP/07 i čl.502.C. ZPP-a te da čak kada bi se uzelo da su članci 502.c.ZPP-a i 138.a.ZZP/07 mogli primijeniti ističe se da je u predmetnom slučaju pogrešno postavljen tužbeni zahtjev a to obzirom na sadržaj odredbe čl.502.c.ZPP-a gdje se između ostalog navodi da se pravne i fizičke osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa u posebnim parnicama za naknadu štete, a u konkretnom slučaju tužitelj da niti ne traži naknadu štete. Vezano uz prednje navode tuženika, ističe se, pored već u tom kontekstu naprijed navedenog, da je i odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

U trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava. Iz spomenute odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimiran na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju.

31. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošača jer da je isti bio nositelj OPG-a u vrijeme sklapanja ugovora a da je namjena predmetnog ugovora o kreditu kupovina opreme te da je zbog toga navedeni kredit podignut u svrhu gospodarske djelatnosti. Tuženik je u spis dostavio izvadak iz obrtnog registra na dan 23.1.2025. gdje pod navedenim OIB-om tužitelja je navedena osoba pod imenom HĆ iz [adresa], koji je nositelj stolarsko tapetarske radionice te je kao datum osnivanja početka obavljanja obrta naveden dan 27.5.1997. a datum posljednje promjene 22.12.1997. sa kojim danom je obrt odjavljen (str. 500 spisa). Zbog navedenog tuženik dodatno osporava aktivnu legitimaciju tužitelja.

32. Sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja da je Ugovor o kreditu od 23.3.2006. u kojem je tužitelj korisnik kredita, potrošački ugovor i tužitelj u vrijeme realizacije ugovora nije bio nositelj OPG-a niti to tuženik ičim dokazuje. U ugovoru o kreditu kao namjena kredita u čl. 2 naznačeno je zatvaranje ranijeg kredita i kupovina opreme a što ne upućuje na to da je kredit podignut za realiziranje kakve poslovne namjene. U

- 1 8 -

svom iskazu tužitelj potvrđuje da je sredstvima kredita zatvorio raniji kredit te da je izvršio proširenje stambenog objekta i uređenje istoga za potrebe stanovanja njega i supruge a obzirom da se sin oženio i isti je sa obitelji živio u stambenom objektu do ulice. U priloženoj preslici ugovora (str. 3 spisa) vidljivo je da je u ugovoru navedeno da se radi o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama u korist banke.

U čl. 2 Ugovora isto tako navodi se da je kredit odobren temeljem odluke tuženikovog kreditnog odbora sektora poslova s građanstvom pa iz toga proizlazi također da se radi o potrošačkom ugovoru jer da bi se radilo o nepotrošačkom ugovoru tada bi kredit odobravao sektor poslovanja za poduzetnike što nije slučaj.

Izvadak iz obrtnog registra koji tuženik dostavlja nije relevantan u konkretnom predmetu jer se odnosi na osobu AĆ koji nije osoba tužitelja te je moguće da je u obrtnom registru za tu osobu AĆ naznačen pogrešan OIB koji je uistinu identičan kao i OIB tužitelja. Iz priloženog izvatka iz obrtnog registra vidljivo je da se radi o obrtu koji je vezan za OIB tužitelja no isti je vezan za osobu AĆ i radi se o razdoblju od 1.3.1988. do 22.12.1997. kada je obrt ugašen a to je razdoblje daleko prije datuma podizanja predmetnog ugovora o kreditu 23.3.2006. Sud prihvaća iskaz saslušanog tužitelja da isti nikada nije bio vlasnik niti firme niti bilo kakvog obrta a pogotovo obrta za proizvodnju drvenih stolica i sjedala a koji obrt je bio osnovan 1.3.1988. a ugašen sa 22.12.1997. Iz priložene preslike osobne iskaznice tužitelja vidljivo je da je ispravan broj OIB-a tužitelja upravo broj OIB-a koji je naveden u tužbi a nepoznato je na koji način isti OIB može biti vezan za neku drugu osobu ovdje navedenog ZĆ.

Zbog toga sud prihvaća navode tužitelja u dijelu da je predmetni ugovor o kreditu koji je sklopio tužitelj sa pravnim prednikom tuženika potrošački ugovor za koji je bitno i koji interni sektor pravnog prednika tuženika je donio odluku o odobrenju ugovora o kreditu. Tužitelj ima svojstvo potrošača temeljem sklopljenog ugovora o kreditu od 23.3.2006. a gdje je upravo tužitelj naveden kao korisnik kredita i založni dužnik i gdje je isti kao fizička osoba sklopio ugovor o nenamjenskom kreditu. Odredbom čl. 5 st. 1 točka 15 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 i 14/19) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužena strana nije u spis dostavila dokaz da tužitelj nema svojstvo potrošača temeljem predmetnog sklopljenog ugovora o kreditu.

33. Sukladno odredbi čl. 323.st.1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

34. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom

- 1 9 -

imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

35. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. Budući da je ovaj sud našao da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

37. Tužitelj potražuje razliku više plaćenog po kreditu uslijed valutne klauzule odnosno razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita a za period od mjeseca studenoga 2008. do 1. svibnja 2015. te razliku više plaćenog po kreditu zbog uvećanja kamatne stope tijekom trajanja ugovorne obveze a za period od mjeseca kolovoza 2008. do 1. svibnja 2008. a kako je to i navedeno preciziranim tužbenim zahtjevom od 20.12.2024. u točki I i II (str. 487 – 491 spisa).

38. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

39. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

40. Točni su navodi tužitelja da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 21. listopada 2018. Načelno je prednje navedeno točno.

- 2 0 -

41. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio je stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

40. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li uslijed promjene kamatne stope i primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Borisu Belunjak, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz Vidovaca.

42. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 2. veljače 2021. (str. 254-265 spisa), usmeno obrazloženom na ročištu kod ovoga suda 14. rujna 2021., a koji nalaz je dan stručno i objektivno, u nalazu sud nije našao okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja pa ga sud u cijelosti prihvaća. Vještak, između ostalog, u bitnom navodi da je tijekom otplate kredita kroz cijelo ugovorno razdoblje tužitelj na ime tečajne razlike izvršio preplatu glavnice plaćenim iznosima ukupno u iznosu od 144.687,43 Kn / 19.203,32€, da je zbog promjene kamatne stope preplatio redovnu kamatu plaćenim iznosima u ukupnom iznosu od 26.878,19 Kn / 3.567,35€ odnosno da je tijekom otplatnog razdoblja tužitelj tuženiku na ime razlike više plaćene redovne kamate zbog povećanja kamatne stope za utuženi period od mjeseca kolovoza 2008. do 1. svibnja 2015. preplatio iznos od ukupno 26.878,19 Kn / 3.567,35€ te da razlika više plaćene glavnice kredita zbog povećanja tečaja za utuženo razdoblje od mjeseca studenog 2008.do 1. svibnja 2015. iznosi ukupno 144.687,43 Kn/19.203,32€.

43. Kako je utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od ukupno 171.565,62 Kn / 22.770,67€, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO–a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen, odnosno odlučeno je kao u izreci ove presude.

44. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154. st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

S obzirom na visinu vrijednosti spora 22.770,67€, priloženi troškovnik (str. 504 spisa), te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 - dalje: Tarifa ) tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00€ (Tbr.7/1 Tarife ), trošak zastupanja na ročištima 5.6.2019., 14.9.2021. i 24.1.2025. u iznosu od 500,00 € 3x 500,00 € (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 9.1.2019., 30.4.2019., 21.8.2019., 8.2.2021., 8.9.2021., 20.12.2024., u iznosima od po 500,00€ za svaki podnesak 6x500,00€ (Tbr.8/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 18.9.2020., 7.1.2021. u iznosu od 50,00€ za svaki podnesak (Tbr.8/3 Tarife), trošak pribave isprava za stranku u iznosu od 50,00€ (Tbr. 32 i 36/3 Tarife), trošak pristupa na ročišta za objavu odluke od 20.10.2021. i 24.2.2025. u iznosu od 100,00 € za svako ročište (Tbr.9/3 Tarife) na koji osnovani iznos tužitelju pripada PDV u iznosu od 1.337,50€.

- 2 1 -

Tužitelju je priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 398,17€, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 180,50€ te što zbrojeno daje iznos od 7.266,17 € koji trošak je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

45. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od zatraženih 274,16€ jer je tužitelj po zakonu oslobođen plaćanja iste kao potrošač u ovom predmetu a sve temeljem čl. 11. točka 1 st. 20 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/23).

46. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 24. veljače 2025.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Robert Demo

2. Odvj. Toni Smrček