REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

STALNA SLUŽBA U NAŠICAMA

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 NAŠICE

Broj: P-395/2023-14

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama po sutkinji Anici Wolf kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić Rački, punomoćniku Goranu Jarić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], zastupana po Odvjetničkom druđtvu Knezović & partneri, punomoćniku Zlatku Knezović, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 24. veljače 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br.: 5140030250-60010462145/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 28. lipnja 2006.g. između parničnih stranaka tužitelja BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz [adresa], OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed „.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 780,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 06. srpnja 2006.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.245,29 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, od dana presuđenja 24. veljače 2025. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj BU iz [adresa] je putem punomoćnika odvjetnika Gorana Jarića iz Osijeka podnio tužbu protiv tuženika Addiko banke d.d. Zagreb radi utvrđenja i isplate.

2. Iz tužbe proizlazi da je tužitelj je kao korisnik kredita dana 28. lipnja 2006.g. sklopio Ugovor o kreditu br.: 5140030250-60010462145/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje: Ugovor ) s tuženikovim pravnim prednikom, tadašnjom Slavonskom bankom d.d. iz Osijeka, kasnije Hypo Alpe-Adria Bank d.d. iz Zagreba, a danas Addiko Bank d.d. iz Zagreba, kao kreditorom, a u podružnici Slavonske banke d.d. u Osijeku. Ugovor br.: 5140030250-60010462145/2006 je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka dana 03. srpnja 2006.g. pod brojem: OU-1396/06.

3. Predmetnim Ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužitelju stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 106.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima koji se podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Visina anuiteta je bila određena Otplatnim planom i isti je iznosio 526,17 CHF. Ugovoreni rok otplate kredita je bio 360 mjeseci.

4. Naprijed navedeni ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Tužitelj se poziva na točku VII Ugovora u kojoj se nalazi čl. 7., a u st. 1. navedenog članka Ugovora je propisano sljedeće: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed..“

5. Prilikom isplate kredita dana 06. srpnja 2006.g. tuženik je tužitelju naplatio 1,20% od iznosa kredita, točnije iznos od 1.272,00 CHF u protuvrijednosti hrvatskih kuna na dan naplate, odnosno 5.882,07 kn što sada iznosi 780,68 EUR.

6. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao pravni temelj naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018) (dalje: ZOO/ 2005 ).

Odredbom čl. 1021. ZOO/ 2005 je utvrđeno da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

Kako je temeljem citirane odredbe ZOO/2005 i sklopljenog Ugovora tuženik od tužitelja mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, to je evidentno da za naplatu naknade od 1,20 % od iznosa kredita nije imao zakonsku osnovu, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno.

7. Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 1,20 % od iznosa kredita, sporna odredba je, k tome, još i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl. 270. ZOO/2005.

Kako se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju ponudom ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj.

Ona je na strani tužitelja izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 ), ( dalje ZZP/2003), kao i temeljem odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca.

8. Kako je osporavana odredba na strani tužitelja uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Sve navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u recentnoj odluci u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19.

Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO/2005. Dakle, u ovom slučaju nametnuo je tužitelju obvezu s kojom se on nije usuglasio.

9. Naprijed navedeno postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl. 7. ZOO/ 2005. Ugovaranje opisanih naknada suprotno je, konačno, i načelu iz čl. 6. ZOO/2005 o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz čl. 10. st. 3. ZOO/2005, koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu.

10. Uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br.: 5140030250-60010462145/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 28. lipnja 2006.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 1,20 % od iznosa kredita prilikom isplate kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetne naknade tužitelju dana 06. srpnja 2007.g. naplatio iznos od 5.882,07 kn, sada iznos od 788,68 EUR , što predstavlja iznos od 1,20 % od iznosa kredita, to je evidentno da je od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekao navedeni iznos.

11. Tužitelj je svoje navode potkrijepio Ugovorom o kreditu br.:5140030250- 60010462145/2006 sklopljen između Slavonske banke d.d. Osijek i VU iz [adresa] dana **.**.2006. u [adresa], ovjeren kod Javnog bilježnika Mirjane Borić u Osijeku pod brojem OU-1396/06 u Osijeku 3. srpnja 2006.g..

12. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ističe prigovor zastare jer zastara restitucijskog zahtjeva nije posebno utvrđena prema ZOO/78 o institutu stjecanja bez osnove, niti u pravilima o ništetnosti Ugovora, primjenjuju se opći propisi o zastari potraživanja. Tuženik tvrdi kako nije određen poseban zastarni rok, restitucijskih zahtjeva pa isti zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 371. ZOO). Prema navodima tuženika zastara počinje teći prvog dana nakon dana dospjelosti obveze u smislu čl. 361. st. 1. ZOO/78.

13. Tuženik ističe kako odredba čl. 7. Ugovora o kreditu je određena. U čl. 7. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,20%. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje u iznosu od 1,20% od iznosa za koji je tužitelju odobren kredit, konkretno do 106.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tuženik smatra da nema mjesta primjeni čl. 47. ZOO/78. Tuženik ističe kako za odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu postoji zakonski temelj, a što je u suprotnosti sa navodima tužitelja i pozivanjem na odredbu čl. 1065 ZOO/78. Ugovorna odredba čl. 7. Ugovora nije nepošteno ugovorena i posljedično ništetna. Prema navodima tuženika ugovorna odredba čl. 7. je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Tuženik je naveo da naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila je predmet prosudbe suda Europske unije u kontekstu Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993.g. i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019.g. i presudi C- 84/19 od 3. rujna 2020.g.

Tuženik ističe kako naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta sa razvijenim tržišnim gospodarstvom, pa iz toga razloga banka ima pravo naplaćivati tu naknadu.

14. Tuženik je bio predložio saslušanje svjedokinje SU i tužitelja, ali je od saslušanja svjedokinje na ročištu 9. listopada 2024.g odustao.

15. Tužitelj se očitovao na navode tuženika ističući kako je prigovor zastare neosnovan i ne može se primjenjivati zastarni rok od 5 godina, te se poziva na shvaćanje odluke sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.g. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

16. Tužitelj navodi kako se u ovoj pravnoj stvari radi o restitucijskom zahtjevu da mu tuženik vrati ono što je nepošteno stekao, temeljem nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi o naplati naknada, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih ugovorih odredbi, pa zastara u ovom slučaju nije ni počela teći, a kamoli da je nastupila kako to tvrdi tuženik. (Tuženik se poziva na odluke Županijskog suda u Zagrebu Gž-2202/2020 od 22. veljače 2021.g., Gž-2406/2020 od 1. srpnja 2020.g. odluku Županijskog suda u Šibeniku Gž-705/2020 od 22. prosinca 2020.g., Gž-286/2020 od 21. prosinca 2020.g. i dr.)

Tužitelj ističe kako ugovorna odredba u čl. 7. Ugovora koju je koristio tuženik je nepoštena, te tuženik kao jača ugovorna strana je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi ugovora kojom je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva, već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". U ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju niti je precizirao tečaj na dan sklapanja ugovora kao i na dan isplate kredita ili neki treći dan. Tuženik je tužitelju nametnuo prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu, pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj se poziva na stajalište suda Europske unije izraženo u recentnoj presudi C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g. u spojenim predmetima. Na strani tuženika leži teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo.

17. Tužitelj je istakao kako tuženik u sadržaju ugovora nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomski opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita uzrokovala je znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, jer tuženik nije dovoljno vodio računa o interesima tužitelja kao i o zaštiti tih interesa. Tuženik je kreditiranjem tužitelja po osnovi kamata zaradio određeni novčani iznos, te nije bilo nužno od tužitelja uzeti i dodatnih 5.882,07 kn odnosno 780,68 EUR na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik nije ni pokušao tužitelju objasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ni u ovom postupku ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade, osim što navodi da je to praksa bankarskih institucija.

18. Tužitelj se poziva na odluku VSRH Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. kojom je utvrdio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi temeljem koje postoji pravo potrošača na povrat iznosa koji je temeljem takve odredbe od njega nezakonito naplaćen.

19. Tužitelj je na pripremnom ročištu 20. studenog 2024.g. uredio tužbeni zahtjev na način da je umjesto iznosa od 5.882,07 kn potraživao iznos od 780,68 EUR što predstavlja protuvrijednost u valuti koja je u službenoj upotrebi kao platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, dok je u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva od 19. siječnja 2022.g. u cijelosti ostao.

20. Tijekom postupka sud je saslušao tužitelja na ročištu 21. siječnja 2025.g.. Tužitelj BU je između ostalog izjavio da se obratio Addiko banci radi podizanja kredita za adaptaciju kuće. U banci su rekli kako je trenutno najpovoljniji kredit u CHF valuti. Prilikom podizanja kredita i zaključenja ugovora o kreditu nitko mu u banci nije pojašnjavao pojedine odredbe kredita pa tako niti je bilo govora o naknadi za podizanje kredita. Ugovor je bio unaprijed pripremljen i nije mogao utjecati ni na jednu odredbu ugovora nego je bilo određeno da li će prihvatiti ili ne prihvatiti tako unaprijed pripremljen ugovor. Tužitelj je pojasnio da je u vrijeme podizanja kredita kamatna stopa iznosila 4,30% godišnje, a kredit je podigao na 30 godina. Naknada za podizanje kredita iznosila je 1,20% koji iznos mu je banka odmah oduzela, a što je u to vrijeme iznosilo 5.882,07 kn. Nitko mu u banci nije pojasnio zašto plaća troškove obrade kredita, a niti je on na to mogao utjecati. Nije bilo nikakvog pregovaranja. Kada je dobio ugovor nosio ga je ovjeriti kod javnog bilježnika i nitko mu ništa nije pojašnjavao u pogledu naknade za obradu kredita kao ni drugih ugovornih odredbi.

21. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 5140030250- 60010462145/2006 koji je zaključen sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Iz čl. 2. Ugovora je vidljivo da je banka tužitelju odobrila kredit u iznosu od 106.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. Rok za vraćanje kredita je 30 godina. Ugovorena je kamatna stopa 4,30% godišnje. U čl. 7. Ugovora propisano je da korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu prema odluci banke o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,20% jednokratno unaprijed kao i druge troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi. Sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileže ovosudnom spisu.

Sud je cijenio iskaz tužitelja kao logičan, uvjerljiv i životan, a koji je u skladu sa priloženom materijalnom dokumentacijom i Ugovorom o kreditu.

22. Predmet ovog spora je utvrditi da li je odredba o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga od 1,20% jednokratno naplaćenog iznosa nepoštena, odnosno ništetna, slijedom čega ima li tužitelj pravo na isplatu iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe.

23. O naprijed navedenom VSRH je donio odluku u predmetu Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. i utvrdio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi temeljem koje postoji pravo potrošača na povrat iznosa koji je temeljem takve odredbe od njega nezakonito naplaćen.

24. Uvjeti nepoštenja ugovornih odredbi regulirane su čl. 81. i 84. ZZP kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

25. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993.g. (u daljnjem tekstu Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima, te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Prema tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

27. Tuženik nije dokazao da bi pretrpio štetu da nije obračunao naknadu za obradu kredita, ne navodi niti jednu vrstu štete, a niti je predložio bilo kakav dokaz radi utvrđenja nastanka štete, a o ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao nego je tužitelj bio stavljen u poziciju uzmi ili ostavi. Tuženik nije tužitelju prezentirao koje bi on to imao troškove u vezi postupka odobravanja kredita, koje bi tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.

28. Polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, sud zaključuje kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca, kao druge ugovorne strane, a što je suprotno načelima obveznog prava, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

29. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja nije bila sporna jer ju je tuženik kao takvu naveo, a tužitelj potpisom ugovora prihvatio, također nije sporan ni datum naplate te naknade pa sud o tome nije raspravljao.

30. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. Ovakav zaključak suda proizlazi iz recentne odluke VSRH Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. koji je utvrdio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi temeljem koje postoji pravo potrošača na povrat iznosa koji je temeljem takve odredbe od njega nezakonito naplaćen. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a sve u smislu shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj SU-IV-47/20 od 30. siječnja 2020.g.

31. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanjem primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

32. Analizirajući sve provedene dokaze kako pojedinačno tako u međusobnoj povezanosti na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a. Kako je tužitelj uspio u cijelosti s postavljenim tužbenim zahtjevom tuženik mu je dužan nadoknaditi parnične troškove.

Parnični troškovi se sastoje od troškova sastava tužbe 150,00 EUR, tri ročišta svako po 150,00 EUR, dva obrazložena podneska svako po 150,00 EUR i ročišta za objavu presude od 75,00 EUR što iznosi troškove od 975,00 EUR, te pripadajući PDV od 243,75 EUR što iznosi troškove od 1.218,75 EUR, tužitelj je platio troškove pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, dok se obvezuje platiti troškove na presudu u iznosu 13,27 EUR pa mu sud priznaje ukupne troškove u iznosu od 1.245,29 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja 24. veljače 2025.g. pa do isplate, u roku od 15 dana.

34. Slijedom naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Našice, 24. veljače 2025. godine

S U T K I NJ A

Anica Wolf

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude. Ista se podnosi putem ovoga suda, a odlučuje nadležni Županijski sud.

Presuda je javno objavljena 24. veljače 2025. godine.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika