Republika Hrvatska

Pn-90/2024-18

Općinski sud u Bjelovaru

J. Jelačića 3, Bjelovar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Miroslavu Borkoviću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice DHE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Odvjetničkog društva Lacković & Rukavina d.o.o. Đurđevac, Basaričekova 1, protiv tuženika Hrvatske osiguravajuće kuće d.d. Zagreb, Capraška ulica 6, Zagreb, OIB 00432869176, kojeg zastupaju punomoćnici Odvjetničkog društva Olujić, Pezić & partneri d.o.o. Zagreb, Marulićev trg 2, radi naknade štete, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 8. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, primjenom čl. 335 st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), dana 24. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj osiguravajućoj kući d.d. Zagreb, Capraška ulica 6, Zagreb, OIB 00432869176, da naknadi tužiteljici DHE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete:

- iznos od 14.931,32 EUR (slovima: četrnaesttisućadevetstotridesetjedan euroitridesetdvacenta) na ime pravične novčane naknade, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 24. veljače 2025. kao dana donošenja ove odluke do isplate,

- iznos od 3.513,27 EUR (slovima: tritisućepetstotrinaesteuraidvadeset sedamcenti) na ime troška izrade nadgrobnog spomenika, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 23. listopada 2024. do isplate,

- iznos od 159,27 EUR (slovima: stopedesetdeveteuraidvadesetsedamcenti) na ime troškova crnine, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 24. veljače 2025. kao dana donošenja ove odluke do isplate,

- iznos od 119,45 EUR (slovima: stodevetnaesteuraičetrdesetpetcenti) na ime troškova limene glazbe, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 24. veljače 2025. kao dana donošenja ove odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koje:

- na iznos od 14.931,32 EUR teku od 7. studenoga 2017. do 23. veljače 2025.,

- na iznos od 3.513,27 EUR teku od 13. siječnja 2020. do 22. listopada 2024.,

- na iznos od 159,27 EUR teku od 13. siječnja 2020. do 23. veljače 2025.,

- na iznos od 119,45 EUR teku od 13. siječnja 2020. do 23. veljače 2025..

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu štete na ime troška izrade nadgrobnog spomenika iznad iznosa od 3.513,27 EUR do zatraženih 3.928,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 13. siječnja 2020. do isplate.

i

r i j e š i o  j e

IV. Dopušta se preinaka tužbe od 18. rujna 2023..

V. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu koji se odnosi na isplatu dijela naknade štete za izgradnju nadgrobnog spomenika, a čini ga razlika iznad iznosa od 3.928,60 EUR do iznosa od 4.977,11 EUR, i u dijelu koji se odnosi na isplatu dijela naknade štete za crninu, a čini ga razlika iznad iznosa od 159,27 EUR do iznosa od 172,54 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.870,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja ove odluke do isplate u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženog podnijela tužbu radi naknade štete. U tužbi tvrdi da se 3. listopada 2017. oko 6,40 sati na cesti između [adresa] i [adresa] dogodila prometna nezgoda koju je prouzročio DH upravljajući teretnim vozilom Volkswagen, reg. oznake [registarska oznaka]. DH pretjecao je vozilo ispred sebe, ali se nije uvjerio da tu radnju može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu pa je prednjim dijelom vozila udario u prednji dio osobnog automobila Peugeot, reg. oznake [registarska oznaka], kojim je iz suprotnog smjera upravljao EH. EH uslijed naleta zadobio je brojne teške ozljede od kojih je istoga dana u 15,00 sati preminuo u bolnici. Teretno vozilo kojim je upravljao DH u trenutku štetnog događaja bilo je osigurano kod tuženika policom broj [broj police], a protiv vozača vozila provedena je istraga i podignuta je optužnica. Tužiteljica tvrdi da je ona unuka pokojnog EH i da je djedovom smrću pretrpjela neimovinsku štetu u vidu duševnih bolova zbog smrti bliske osobe. Tužiteljica opisuje da ju je gubitak djeda duboko potresao jer je njezin djed bio vedra i topla osoba koja je okupljala obitelj i u svemu joj je zamijenila oca budući da je tužiteljičin otac umro u 46. godini života, a djed je i emotivno, i životno i financijski zamijenio tužiteljičinog oca. Tužiteljica tvrdi da je svaki slobodni dan i popodneva provodila s djedom, brinula se o njemu, pomagala mu u kućanstvu, vozila ga doktoru, pomagala mu u radovima na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu uzgajanjem kukuruza i graha, zajedno su objedovali i zajedno su ljetovali. Tužiteljica je duže vrijeme brinula o djedu i uzdržavala ga, o čemu svjedoči i činjenica da su pokojni EH i tužiteljica **.**.2014. sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju. Iako je EH imao i drugu djecu i druge unuke, između tužiteljice i njega postojala je zajednica trajne povezanosti, međusobne brige i pomaganja. Zbog navedenih razloga tužiteljica od tuženoga zahtijeva pravičnu novčanu naknadu zbog smrti bliske osobe u iznosu od 75.000,00 kn. Također, tužiteljica od tuženoga zahtijeva i naknadu imovinske štete koja se odnosi na kupljenu crninu (sako, haljina i cipele) u iznosu od 1.300,00 kn, na troškove limene glazbe DVD- a Virje na sahrani u iznosu od 900,00 kn i na troškove izgradnje nadgrobnog spomenika u iznosu od 37.500,00 kn. Predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev i tuženiku naloži plaćanje naknade štete i troškova postupka.

Nakon provedenog gospodarskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 17. prosinca 2018. zatražila da joj tuženik na ime pravične novčane naknade zbog smrti bliske osobe isplati naknadu štete u iznosu od 75.000,00 kn i da joj isplati naknadu imovinske štete koja se odnosi na kupljenu crninu u iznosu od 1.200,00 kn, na troškove limene glazbe u iznosu od 900,00 kn i na troškove izgradnje nadgrobnog spomenika u iznosu od 29.600,00 kn.

Podneskom od 18. rujna 2023. tužiteljica je uvažavajući promjenu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske o kriterijima utvrđivanja visine pravične novčane naknade pretrpljene neimovinske štete preinačila tužbu zahtijevajući da joj tuženik na ime pravične novčane naknade zbog smrti bliske osobe isplati naknadu štete u iznosu od 14.931,32 EUR/112.500,00 kn i da joj isplati naknadu imovinske štete koja se odnosi na kupljenu crninu u iznosu od 159,27 EUR/1.200,00 kn, na troškove limene glazbe u iznosu od 119,45 EUR/900,00 kn i na troškove izgradnje nadgrobnog spomenika u iznosu od 3.928,60 EUR/29.600,00 kn.

S obzirom na to da je u međuvremenu 23. listopada 2024. platila trošak izgradnje nadgrobnog spomenika u iznosu od 3.500,00 EUR i naknadu za suglasnost za izgradnju spomenika Općini Virje u iznosu od 13,27 EUR, tužiteljica podneskom od 12. studenoga 2024. djelomično povlači tužbu tako da po ovoj osnovi umjesto naknade štete u iznosu od 3.928,60 EUR zahtijeva naknadu štete izgradnje nadgrobnog spomenika u iznosu od 3.513,27 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva navodeći da priznaje pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja, ali smatra da tužiteljica nema pravo na naknadu neimovinske štete jer se pravo na naknadu neimovinske štete zbog gubitka bliske osobe priznaje samo u izuzetnim slučajevima u kojima je postojala trajnija zajednica života, tj. emocionalna, ekonomska i egzistencijalna povezanost, život odvojen od roditelja, slučaj u kojem bake i djedovi u potpunosti zamjenjuju roditelje, itd., što ovdje nije slučaj jer između tužiteljice i EH nije postojala trajnija životna zajednica. Naime, tužiteljica je u trenutku djedove smrti imala 30 godina, otac joj je preminuo kada je tužiteljica imala 21 godinu, a još 2014. zasnovala je vlastitu obitelj i živi u [adresa], dok je EH živio u [adresa]. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe da tužiteljica nije tužbi priložila dokaz o tome da su joj zaista nastali troškovi izgradnje nadgrobnog spomenika, već je o tome dostavila samo ponudu, a istovremeno se ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezala sahraniti djeda na uobičajeni način prema mjesnim običajima u već za to predviđeno grobno mjesto. Stoga tuženik tužiteljici osporava pravo zahtijevati naknadu štete po toj osnovi, pri čemu navodi da je tužiteljica unuka pok. EH, a on ima živu djecu, tj. kćerku GH. Stoga predlaže da sud tužbu i tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane.

U podnesku od 15. ožujka 2019. tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju gospodarskog vještaka Josipa Haramije iz Ludbrega tvrdeći da iz nalaza nije razvidno temeljem kojih podataka je sudski vještak utvrdio iznose imovinske štete za žalobnu odjeću, za limenu glazbu i za nadgrobni spomenik i da su procijenjeni iznosi paušalni. Također, tuženik ističe da je na grobnom mjestu u kojem je pokopan tužiteljičin djed već postojao nadgrobni spomenik zbog čega tuženik postavlja pitanje opravdanosti potrebe da se na tom grobnom mjestu postavi novi nadgrobni spomenik. Tuženik se podneskom od 20. rujna 2023. usprotivio preinaci tužbe od 18. rujna 2023., a podredno je u odnosu na novopostavljeni zahtjev istaknuo prigovor zastare. Na ročištu održanom 29. studenoga 2024. tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska od 12. studenoga 2024. koji se odnosi na pretrpljenu imovinsku štetu za trošak izgradnje nadgrobnog spomenika.

3. Općinski sud u Koprivnici odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva presudom broj Pn-44/2018-28 od 13. siječnja 2020. naložio je tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete isplati iznos od 75.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. studenoga 2017. do isplate, iznos od 29.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. siječnja 2020. do isplate, iznos od 1.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. siječnja 2020. do isplate i iznos od 900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. siječnja 2020. do isplate i naložio je tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 34.994,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. siječnja 2020. do isplate (toč. I. izreke), a kao neosnovan odbio je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tijek zakonskih zateznih kamata u razdoblju od 7. studenoga 2017. do 12. siječnja 2020. na iznos od 29.600,00 kn, na iznos od 1.200,00 kn i na iznos od 900,00 kn (toč. II. izreke). Županijski sud u Zagrebu rješenjem broj Gž-1419/2020-4 od 24. lipnja 2021. ukinuo je presudu Općinskog suda u Koprivnici od 13. siječnja 2020. u toč. I. izreke i predmet je vratio sudu prvoga stupnja na ponovni postupak.

4. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gr 1-262/2024-2 od 4. lipnja 2024. za postupanje u ovom predmetu odredio je Općinski sud u Bjelovaru utvrđujući da postoji važan razlog iz čl. 68. st. 1. Zakona o parničnom postupku da se za postupanje u ovoj pravnoj stvari umjesto Općinskog suda u Koprivnici odredi drugi stvarno nadležni sud.

5. Tužiteljica je podneskom od 18. rujna 2023. preinačila tužbu u dijelu koji se odnosi na isplatu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe tako što je umjesto iznosa od 75.000,00 kn zatražila isplatu iznosa od 112.500,00 kn, tj. 14.931,32 EUR. Tuženik se usprotivio takvoj preinaci tužbe, no sud je preinaku dopustio (toč. IV. izreke ove odluke) temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama jer se preinaka tužbe odnosi na isključivo na povišenje tužbenog zahtjeva i uzrokovana je promjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske o Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, a takva preinaka nije uzrokovala poskupljenje ili produljenje ovog postupka.

6. Tužiteljica je tužbom zatražila naknadu štete nastale izgradnjom nadgrobnog spomenika u iznosu od 37.500,00 kn, tj. 4.977,11 EUR, a taj dio tužbenog zahtjeva djelomično je povukla podneskom od 17. prosinca 2018. zahtijevajući naknadu štete od 29.600,00 kn, tj. 3.928,60 EUR. Naknadno, tužiteljica je taj dio tužbenog zahtjeva još jednom djelomično povukla podneskom od 12. studenoga 2024. zahtijevajući po istoj osnovi naknadu štete u iznosu od 3.513,27 EUR. Tuženik se na ročištu održanom 29. studenoga 2024. usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska od 12. studenoga 2024. zbog čega je sud temeljem čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku presudom odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete nastale izgradnjom nadgrobnog spomenika u iznosu od 3.928,60 EUR (toč. I., podstavak 2., i toč. III. izreke ove odluke).

7. Tužiteljica je podneskom od 17. prosinca 2018. djelomično povukla tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu imovinske štete za crninu tako što je umjesto iznosa od 1.300,00 kn, tj. 172,54 EUR zatražila naknadu štete u iznosu od 1.200,00 kn, tj. 159,27 EUR, i u dijelu koji se odnosi na naknadu imovinske štete za izgradnju spomenika tako što je umjesto iznosa od 37.500,00 kn, tj. 4.977,11 EUR zatražila naknadu štete u iznosu od 29.600,00 kn, tj. 3.928,60 EUR. Tuženik se o tim povlačenjima tužbe nije izjasnio u roku od 15 dana od dana primitka podneska od 17. prosinca 2018. zbog čega se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe pa je temeljem čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao u toč. V. izreke ove odluke.

8. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem zapisnika o očevidu od 3. listopada 2017. s dokumentacijom očevida, rješenja od 24. studenoga 2017., izvadaka iz matice umrlih, elektroničkog zapisa iz matice rođenih, ugovora o doživotnom uzdržavanju, izvadaka iz zemljišne knjige, prometne dozvole, rješenja od 27. listopada 2017., ponude od 13. listopada 2017., odštetnog zahtjeva od 31. listopada 2017., dopisa od 7. i 15. studenoga 2017., sporazuma o namirenju od 15. svibnja 2018., računa od 23. listopada 2024. i potvrda o plaćanju od 23. listopada 2024..

Pročitan je tužiteljičin iskaz.

Pročitani su iskazi svjedoka UH, SH, JH, KH i ĐH.

Pročitani su nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Josipa Haramije iz Ludbrega koji su na spis dostavljeni u pisanom obliku i izneseni na ročištu održanom 14. studenoga 2019..

Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka OH i CH.

Nije izveden dokaz čitanjem tuženikovog predmeta broj 1051/1704454 i kaznenog predmeta Općinskog suda u Koprivnici protiv okrivljenog DH jer to nije potrebno za utvrđenje činjenica bitnih za ocjenu osnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva s obzirom na to da tuženik nije osporavao pasivnu legitimaciju u ovome sporu.

9. Izvedeni dokazi ocjenjeni su sukladno čl. 8. ZPP-a.

10. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

11. Među strankama je sporno ima li tužiteljica pravo na naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpjela smrću djeda EH i koji su opseg i visina štete koje je tužiteljica pretrpjela štetnim događajem od 3. listopada 2017..

12. Čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) propisuje da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Prema čl. 19. st. 2. istog zakona pod pravima osobnosti razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.. Temeljem čl. 1089. st. 1. ZOO-a oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Sukladno čl. 1100. st. 1 i 2. ZOO-a sud će u slučaju povrede prava osobnosti dosuditi pravičnu novčanu naknadu, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. U slučaju smrti neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete temeljem čl. 1101. st. 1. ZOO-a imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji), a temeljem čl. 1101. st. 2. istog zakona takva se naknada može dosuditi i unučadi, ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. Temeljem čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a šteta nastala u vezi s opasnom stvari ili opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari ili djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a za takvu štetu odgovaraju vlasnik opasne stvari i osoba koja se bavi opasnom djelatnošću.

13. Među strankama nije sporno da je tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu jer je teretno vozilo kojim je upravljao DH u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom broj [broj police], a DH uzrokovao je prometnu nesreću od čijih posljedica je smrtno stradao tužiteljičin djed EH.

14. Iz pročitanih isprava, iskaza saslušanih svjedoka UH (tužiteljičine sestre), SH (tužiteljičinog supruga), JH (tužiteljičine majke), KH (susjede pok. EH) i ĐH (bivše susjede pok. EH) i iskaza tužiteljice sud utvrđuje da je između tužiteljice i njezinog djeda EH postojala takva trajnija zajednica života koja opravdava tužiteljičin zahtjev za naknadu štete u smislu čl. 1101. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima. Iako tuženik prigovara iskazima saslušanih svjedoka navodeći da su neistiniti i nevjerodostojni jer se radi o bliskim srodnicima i članovima tužiteljičine obitelji, sud smatra da takav prigovor nije osnovan jer nije potkrijepljen ni jednim dokazom, a upravo se od bliskih srodnika i članova obitelji može očekivati da imaju saznanja o bitnim činjenicama na temelju kojih se mogu donositi zaključci o postojanju trajnije zajednice života tužiteljice i njezinog djeda.

Tužiteljica je rođena **.**.1977. i njezini su roditelji IH i JH. Tužiteljičin djed EH otac je tužiteljičinog oca IH. Tužiteljičini roditelji, tužiteljica i njezina sestra živjeli su kod djeda i bake u [adresa], tj. kod EH sve dok tužiteljica nije trebala krenuti u osnovnu školu, a tada su preselili u [adresa] u kuću koju im je sagradio EH. Tužiteljica je i kao djevojčica i kao djevojka provodila puno vremena kod djeda jer je tamo imala prijatelje i životinje, a odlazila je na ribolov i na kupanje na obližnju rijeku Dravu. Voljela je djeda jer je bio blage naravi i uvijek je bio na njezinoj strani, vozio ju je u izlaske i davao joj je džeparce. Tužiteljičin otac IH iznenada je umro **.**.1998. u dobi od 46 godina kada je tužiteljica imala nepunu 21 godinu i završavala je prvu godinu fakulteta tako da je očeva smrt kod tužiteljice izazvala veliki stres. Od toga trenutka EH preuzeo je brigu o tužiteljičinoj majci JH, o tužiteljičinoj sestri UH i o tužiteljici budući da je JH bila bez posla, UH pohađala je gimnaziju i tužiteljica je studirala, a tužiteljičina majka imala je obvezu otplaćivati kredit za kuću u [adresa] čija je rata iznosila 1.200,00 kn mjesečno i kredit za nekretninu na otoku Viru čija je rata iznosila 900,00 kn mjesečno. Tužiteljičin djed tada je radio kao krojač, a imao je i poljoprivredno imanje tako da je prodavao mlijeko i proizvodio poljoprivredne proizvode i na taj način dodatno je zarađivao. EH financirao je sve potrebe tužiteljice i tužiteljičine majke i sestre, plaćao je njihove režijske troškove, kupovao im i odjeću i obuću, itd.. Osim toga, EH u cijelosti je preuzeo ulogu tužiteljičina oca, usmjeravao ju je i savjetovao i na neki način bio joj je uzor. Ovakav odnos nastavio se i nakon što se tužiteljičina majka zaposlila budući da su njezina primanja kao prodavačice bila u iznosu minimalne plaće od 2.200,00 kn mjesečno. Tužiteljica je diplomirala 2002. i iste godine zaposlila se, a nakon što je 2004. umrla tužiteljičina baka, tj. supruga EH, tužiteljica je na sebe preuzela cjelokupnu brigu i o domaćinstvu svoje majke i o domaćinstvu svoga djeda, smatrajući da je to i njezina moralna obveza zbog cjelokupnog odnosa kojeg je imala s djedom. S vremenom, budući da je EH zbog dobi mogao sve manje raditi, počeli su razgovarati o tome da EH preseli tužiteljici u [adresa], ali to se nije realiziralo jer se EH smatrao dovoljno sposobnim da i dalje živi na svome imanju. Tužiteljica i njezin djed bili su svakodnevnim telefonskim kontaktima i tužiteljica je redovito posjećivala djeda (udaljenost od [adresa] do [adresa] je približno 10 km), brinula se o svim njegovim potrebama i zajedno s njim održavala je njegovo poljoprivredno imanje. O tome da je među njima zaista postojao značajan odnos međusobne bliskosti i povjerenja govori i činjenica da su EH kao primatelj uzdržavanja i tužiteljica kao davateljica uzdržavanja 18. studenoga 2014. sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim se tužiteljica i formalno obvezala doživotno uzdržavati svoga djeda, a takav njihov odnos trajao je i duže vrijeme prije sklapanja toga ugovora, kako proizlazi iz čl. II. ugovora. Tužiteljica u iskazu opisuje da je na dan djedove smrti doživjela stres istoga intenziteta kao i na dan očeve smrti koji je pojačan činjenicom da su tužiteljica i njezin djed na dan djedove smrti ujutro razgovarali. Tužiteljica je bila prva unuka pok. EH i uživala je njegovu posebnu pažnju, zajedno su odlazili na more radi ljetovanja i u toplice. Svake nedjelje zajedno su provodili vrijeme na obiteljskim ručkovima, a tužiteljica je djeda vodila i na druga obiteljska događanja i proslave rođendana. Saslušani svjedoci KH i ĐH opisuju da se EH uvijek hvalio svojom unukom, tj. tužiteljicom, bio je ponosan na nju, često je govorio o njoj i pokazivao je što mu je tužiteljica donijela. Istovremeno, EH ima i kćerku GH i druge unuke osim tužiteljice, no s tužiteljicom je imao bitno intimniji i intenzivniji odnos nego s drugim članovima obitelji.

Ocjenjujući sve ove utvrđene činjenice sud smatra da je između tužiteljice i njezinog sada pok. djeda EH postojala bliskost čiji se intenzitet može smatrati trajnijom zajednicom života, iako njih dvoje nisu živjeli na istoj adresi, koja opravdava tužiteljičin zahtjev za naknadu neimovinske štete koju je pretrpjela povredom prava osobnosti na duševno zdravlje djedovom smrću. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva po tom osnovu, sud s obzirom na sve utvrđene činjenice smatra da je tužiteljičin zahtjev za isplatom pravične novčane naknade od 14.931,32 EUR u cijelosti osnovan, vodi li se računa o jačini i trajanju duševnih boli koje je tužiteljica trpjela gubitkom bliske osobe.

Čl. 230. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima propisuju da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Tužiteljica tužbom koja je podnesena 11. svibnja 2018. zahtijeva naknadu imovinske i neimovinske štete povodom štetnog događaja koji se zbio 3. listopada 2017., a iz odštetnog zahtjeva koji je tužiteljica tuženiku uputila 31. listopada 2017. (tuženik je na taj odštetni zahtjev odgovorio 7. studenoga 2017.) može se zaključiti da je tužiteljica kao oštećena doznala za štetu i za osobu koja je štetu učinila najkasnije 31. listopada 2017.. Tužiteljica je u podnesku od 18. rujna 2023. od tuženika zatražila naknadu neimovinske štete od 14.931,32 EUR/112.500,00 kn umjesto tužbom početno zatražene naknade štete po toj osnovi u iznosu od 75.000,00 kn, čime je povećanjem postojećeg zahtjeva preinačila tužbu. Tuženik je u podnesku od 20. rujna 2023. u odnosu na novopostavljeni zahtjev istaknuo prigovor zastare. Dakle, tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine odnosi se na dio zahtjeva za isplatu pravične novčane naknade u iznosu od 37.500,00 kn, tj. 4.977,11 EUR. Nedvojbeno je da je od trenutka kada je tužiteljica kao oštećena doznala za štetu i za osobu koja je štetu učinila (najkasnije 31. listopada 2017.) do trenutka kada je tužiteljica povisila tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete 18. rujna 2023. protekao subjektivni zastarni rok od tri godine iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, ovaj sud smatra da tužiteljičina tražbina naknade štete koja se odnosi na povećani tužbeni zahtjev nije zastarjela, iako je tužba preinačena nakon isteka zastarnog roka budući da tužiteljica preinačenu tužbu temelji na istoj činjeničnoj osnovi kao i u početno postavljenoj tužbi, a uzrok preinačavanja tužbe isključivo je promjena pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske o Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti. Zbog toga sud smatra da je do prekida zastare u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i u pogledu razlike iznosa za koju je povećan tužbeni zahtjev došlo već podnošenjem tužbe 11. svibnja 2018..

15. Iz iskaza svih saslušanih svjedoka i tužiteljice te pročitanih isprava sud zaključuje da je tužiteljica na grobnom mjestu na groblju u [adresa] u kojem je sahranjen pok. EH postavila novi nadgrobni spomenik. Potrebne građevinske radove izvelo je trgovačko društvo Klesarstvo Milan Kolar d.o.o. Zagreb, a cijena tih radova iznosila je 3.500,00 EUR. Potrebni radovi zamjene starog i postavljanja novog nadgrobnog spomenika dovršeni su tijekom studenoga 2024., tj. prije zaključenja glavne rasprave u ovom postupku (8. siječnja 2025.), a tužiteljica je cijenu radova platila 23. listopada 2024.. Osim toga, tužiteljica je istoga dana, tj. 23. listopada 2024. Općini Virje platila naknadu u iznosu od 13,27 EUR na ime ishođenja suglasnosti za izgradnju toga spomenika. Svjedok CH, direktor trgovačkog društva Klesarstvo Milan Kolar d.o.o. Zagreb, tužiteljica i drugi saslušani svjedoci u svojim iskazima opisuju da su u grobnom mjestu u kojem je sahranjen pok. EH prethodno sahranjeni tužiteljičini pradjed i prabaka i njima je još 1980. na tom mjestu podignut nadgrobni spomenik. Taj nadgrobni spomenik postavljen 1980. u trenutku smrti i sahrane pok. EH bio je u lošem stanju i derutan pa je, osim što je estetski loše izgledao, postojala opasnost da se dio toga starog spomenika odlomi, padne na susjedne grobove i ošteti ih. Stari nadgrobni spomenik bio je izrađen pretežno od betona, bez puno kamena, i obložen kulirom. Zbog toga je postojala tehnička potreba zamjene starog spomenika, a osim toga tužiteljica je svakako imala i emotivnu potrebu podignuti svome djedu nadgrobni spomenik jer je stari nadgrobni spomenik na istom grobnom mjestu, osim što je bio u lošem stanju i loše je izgledao, bio podignut tužiteljičinom pradjedu, a ne u spomen tužiteljičinog djeda. Stoga ovaj sud smatra da su postojali opravdani razlozi da tužiteljica pok. EH podigne nadgrobni spomenik. Novi nadgrobni spomenik čiju je izradu tužiteljica naložila prema izjavi svjedoka CH može se svrstati u cijenu prosječnih nadgrobnih spomenika na groblju u [adresa] zbog čega sud smatra u cijelosti osnovanim dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade imovinske štete koju je tužiteljica pretrpjela smrću svoga djeda na ime izgradnje nadgrobnog spomenika u ukupnom iznosu od 3.513,27 EUR.

Tužiteljica i njezin sada pok. djed EH **.**.2014. sklopili su ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim se tužiteljica obvezala doživotno uzdržavati EH. Između ostaloga, tužiteljica se tim ugovorom obvezala (čl. V. st. 2. ugovora) da će pokopati primatelja uzdržavanja nakon njegove smrti na groblju u [adresa], na uobičajeni način prema mjesnim običajima, u već za to predviđeno grobno mjesto. Tumačenjem te ugovorne odredbe i cijelog ugovora o doživotnom uzdržavanju od 18. studenoga 2014. sud zaključuje da predmet ugovora koji su sklopili tužiteljica i njezin djed nije bila obveza izgradnje nadgrobnog spomenika na grobnom mjestu u kojem je sahranjen pok. EH i zbog toga se tužiteljičin zahtjev za naknadu imovinske štete nastale izgradnjom nadgrobnog spomenika ne može procjenjivati kao tužiteljičina obveza iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, već je riječ o tužiteljičinoj obvezi koja je nastupila smrću EH, uzmu li se u obzir njihov međusobni odnos i odnos svih članova njihove obitelji, kako je ranije opisano u ovom obrazloženju. Zbog toga sud ne smatra osnovanim tuženikov prigovor iz odgovora na tužbu kojim se tvrdi da tužiteljica nema pravo od tuženika tražiti naknadu štete nastalu kupnjom nadgrobnog spomenika.

16. Tužiteljica u iskazu u bitnome opisuje da je za potrebe pogreba EH morala obnoviti garderobu i kupiti crninu tako da je u Koprivnici kupila haljinu za iznos od 500,00 kn, sako za iznos od 500,00 kn i cipele za iznos od 300,00 kn, ali račune o tome nije sačuvala jer nije smatrala da će joj ti računi trebati. Saslušani svjedoci UH, SH i JH potvrđuju da je tužiteljica za potrebe sahrane kupovala crninu, a sud nema razloga ne vjerovati njihovim iskazima, posebno uzme li se u obzir običaj da se crnina nosi na pogrebu i da se nakon smrti bliske osobe crnina nosi duže vrijeme. Stoga sud primjenom pravila o slobodnoj ocjeni iz čl. 223. st. 1. ZPP-a utvrđuje da je tužbeni zahtjev radi naknade imovinske štete u iznosu od 1.200,00 kn koji je tužiteljica istaknula na ime troškova crnine primjereno visok. Sukladno tome, tužiteljici je po ovoj osnovi na ime naknade imovinske štete dosuđen iznos od 159,27 EUR.

Iako je u dijelu postupka koji je proveden pred Općinskim sudom u Koprivnici izveden dokaz gospodarskim vještačenjem kojim je stalni sudski vještak Josip Haramija iz Ludbrega utvrdio da prosječni trošak žalobne odjeće za haljinu, sako i cipele ukupno iznosi 1.200,00 kn, ovaj sud nalaz i mišljenje gospodarskog vještaka nije uzeo u obzir prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva s obzirom na to da sudski vještak svoj zaključak temelji samo na podacima o prosječnoj maksimalnoj dnevnoj temperaturi zraka u Podravini početkom listopada 2017. i na pretpostavci da te temperature nisu iziskivale previše toplu odjeću i obuću. Ovaj sud svoju ocjenu o visini naknade imovinske štete na ime troškova crnine donio je prema slobodnoj ocjeni, uvažavajući moguće cijene odjeće i obuće tijekom 2017., smatrajući da se visina stvarnih troškova u nedostatku egzaktnih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi.

17. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka i tužiteljice, a posebno svjedoka OH koji kao član DVD Virje svira u limenoj glazbi toga društva, sud utvrđuje da je tužiteljica prilikom sahrane EH snosila troškove limene glazbe koja je svirala na njegovom pogrebu. Cijena te limene glazbe iznosila je 900,00 kn, a radilo se o točno određenoj i nepromjenjivoj cijeni koja se plaćala odmah po završetku sahrane i to "na ruke". Stoga je osnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži naknadu imovinske štete nastale plaćanjem limene glazbe na sahrani pok. EH u iznosu od 119,45 EUR.

18. Na temelju svih utvrđenih činjenica sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice na ime naknade neimovinske štete zbog smrti bliske osobe u iznosu od 14.931,32 EUR, na ime naknade imovinske štete nastale izgradnjom nadgrobnog spomenika u iznosu od 3.513,27 EUR, na ime naknade imovinske štete nastale kupnjom crnine u iznosu od 159,27 EUR i na ime naknade imovinske štete nastale plaćanjem limene glazbe za sahranu u iznosu od 119,45 EUR osnovan u odnosu na glavnu tražbinu i u odnosu na dio zakonskih zateznih kamata i odlučeno je kao u toč. I. izreke.

19. Tuženik je tužiteljici na iznos naknade štete dužan platiti zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1086. ZOO-a prema kojem se obveza naknade imovinske štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete i sukladno čl. 1103. ZOO-a prema kojem obveza pravične novčane naknade neimovinske štete dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Prilikom odlučivanja o tijeku zakonskih zateznih kamata koje je tuženik dužan platiti tužiteljici ovaj sud u obzir je uzeo činjenicu da je presudom Općinskog suda u Koprivnici broj Pn-44/2018- 28 od 13. siječnja 2020. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata na iznos od 29.600,00 kn, na iznos od 1.200,00 kn i na iznos od 900,00 kn u razdoblju od 7. studenoga 2017. do 12. siječnja 2020. (toč. II. izreke) i da je taj dio prvostupanjske presude postao pravomoćan jer ni jedna stranka nije ga osporavala žalbom.

Tuženikova obveza plaćanja zakonskih zateznih kamata na iznos naknade neimovinske štete zbog duševnih bolova koje je tužiteljica pretrpjela smrću bliske osobe teče od dana donošenja ove presude jer je tek ovom presudom određena visina štete koju je tužiteljica po ovoj osnovi pretrpjela štetnim događajem.

Tuženikova obveza plaćanja zakonskih zateznih kamata na iznos naknade imovinske štete zbog troškova izgradnje nadgrobnog spomenika teče od 23. listopada 2024. kao dana plaćanja računa trgovačkom društvu Klesarstvo Milan Kolar d.o.o. Zagreb i Općini Novo Virje, jer je šteta po ovoj osnovi koju je pretrpjela tužiteljica nastala plaćanjem računa.

Tuženikova obveza plaćanja zakonskih zateznih kamata na iznos naknade imovinske štete zbog troškova crnine i limene glazbe teče od dana donošenja ove presude jer je tek ovom presudom određena visina štete koju je tužiteljica po ovim osnovama pretrpjela štetnim događajem, uzme li se u obzir da tužiteljica visinu tih troškova nije dokazala plaćenim računima ili drugim ispravama.

Visina stope zakonske zatezne kamate određena je čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

Zbog navedenih razloga tužbeni zahtjev djelomično nije osnovan u pogledu sporedne tražbine koja se odnosi na plaćanje zakonske zatezne kamate pa je odlučeno kao u toč. II. izreke.

20. S obzirom na to da je tužiteljica od tuženika na ime naknade štete nastale izgradnjom nadgrobnog spomenika podneskom od 17. prosinca 2018. zatražila isplatu iznosa od 29.600,00 kn, tj. 3.928,60 EUR, da je tužiteljica taj dio tužbenog zahtjeva djelomično povukla podneskom od 12. studenoga 2024. zahtijevajući po istoj osnovi naknadu štete u iznosu od 3.513,27 EUR i da se tuženik na ročištu održanom 29. studenoga 2024. usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska od 12. studenoga 2024., a tužbeni zahtjev po toj osnovi osnovan je do iznosa od 3.513,27 EUR, sud je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu imovinske štete nastale izgradnjom nadgrobnog spomenika koji predstavlja razliku iznad dosuđenog iznosa od 3.513,27 EUR i iznosa od 3.928,60 EUR (toč. III. izreke ove odluke).

21. Odluka o parničnim troškovima iz toč. VI. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a jer tužiteljica u ovome sporu nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi. Naime, tužiteljica je u cijelosti uspjela u postupku u pogledu osnove zahtjeva, dok je u pogledu visine zahtjeva djelomično uspjela u parnici i to u omjeru od 98% (tužiteljica je tužbenim zahtjevom od 18. rujna 2023. zahtijevala naknadu štete u ukupnom iznosu od 19.138,63 EUR, što predstavlja najviši iznos tužiteljičinog zahtjeva u ovom sporu, a tuženik joj je temeljem ove presude dužan platiti ukupni iznos od 18.723,31 EUR), a tuženik je u parnici uspio u omjeru od 2%, što čini razliku od 98% (100% + 98% = 198%; 0% + 2% = 2%; 198% - 2% = 196%; 196% : 2 = 98%).

Tuženik je tužiteljici dužan naknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 9.870,02 EUR koji se odnose na trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 500,00 EUR, sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR, zastupanja punomoćnika na ročištima 3. srpnja 2018., 25. rujna 2018., 11. rujna 2019., 14. studenoga 2019., 24. rujna 2024., 29. studenoga 2024., 6. prosinca 2024. i 8. siječnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR za svako ročište, zastupanje punomoćnika na ročištu 21. rujna 2023. u iznosu od 250,00 EUR (na tom ročištu raspravljalo se samo o procesnom pitanju povodom zahtjeva za svrsishodnu delegaciju), sastava podnesaka od 2. srpnja 2018., 17. prosinca 2018., 18. rujna 2023. i 12. studenoga 2024. u iznosu od 500,00 EUR za svaki podnesak, zastupanje punomoćnika na ročištu za objavu i uručenje presude 13. siječnja 2020. u iznosu od 100,00 EUR, PDV-a na te iznose u iznosu od 1.837,50 EUR, predujma za gospodarsko vještačenje u iznosu od 265,45 EUR, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 198,69 EUR, sudske pristojbe na presudu u iznosu od 198,69 EUR i trošak pristupa svjedoka OH na raspravu 8. siječnja 2025. u iznosu od 20,00 EUR. Ti troškovi bili su potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema važećoj Odvjetničkoj tarifi i Tarifi sudskih pristojbi.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 26. ožujka 2019. i 8. rujna 2021. u iznosu od 500,00 EUR za svaki podnesak kao ni pripadajući PDV na te iznose jer takav trošak nije bio potreban za vođenje parnice budući da se tužiteljica tim podnescima protivi opravdanom zahtjevu tuženika za svrsishodnu delegaciju predmeta u rad drugom sudu.

Odluka o trošku zastupanja punomoćnika na ročištu za objavu i uručenje presude 24. veljače 2025. uslijedit će nakon što se to ročište održi.

22. Zbog toga je odlučeno kao u izreci.

U Bjelovaru 24. veljače 2025.

Sudac

Miroslav Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.