Zakon.hr

P-751/20213-31

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Antunu Franetoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Zagreb (Grad Zagreb) Petrovaradinska 1, zastupano po pun. odvjetnicima Ivanu Topiću, Petru Markoviću, Mislavu Šarcu, Davoru Eteroviću, Luciji Šimić Filipović, svi iz odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić, Palmotićeva 68, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 17. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, a na ročištu od 24. veljače 2025., zakazanog radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o j e:

I Prihvaća se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja pod toč. I te se sudi:

Utvrđuje se da su ništetne i ne proizvode nikakve pravne učinke odredbe čl. 3 i čl. 5. Ugovora o financijskom leasingu broj 1004267 koji su tužitelj kao primatelj leasinga i tuženik kao davatelj leasinga zaključili dana 1. rujna 2008. godine u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak).

II Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja pod toč. II, te se sudi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 3.565,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od:

- 01. listopada 2008. godine na iznos od 1.7 EUR;

- 03. studenog 2008. godine na iznos od 17,08 EUR;

- 02. siječnja 2009. godine na iznos od 15,37 EUR;

- 02. veljače 2009. godine na iznos od 13,38 EUR;

- 02. ožujka 2009. godine na iznos od 3,71 EUR;

- 01. travnja 2009. godine na iznos od 2,36 EUR;

- 04. svibnja 2009. godine na iznos od 1,52 EUR;

- 01. srpnja 2009. godine na iznos od 7,56 EUR;

- 03. kolovoza 2009. godine na iznos od 9,04 EUR;

- 01. rujna 2009. godine na iznos od 10,88 EUR;

- 01. listopada 2009. godine na iznos od 7,62 EUR;

- 02. studenog 2009. godine na iznos od 6,04 EUR;

- 01. prosinca 2009. godine na iznos od 9,86 EUR;

- 01. travnja 2010. godine na iznos od 3,59 EUR;

- 03. svibnja 2010. godine na iznos od 2,8 EUR;

- 01. lipnja 2010. godine na iznos od 4,76 EUR;

- 01. srpnja 2010. godine na iznos od 15,00 EUR;

- 02. kolovoza 2010. godine na iznos od 12,04 EUR;

- 01. rujna 2010. godine na iznos od 23,91 EUR;

- 01. listopada 2010. godine na iznos od 19,43 EUR;

- 02. studenog 2010. godine na iznos od 14,40 EUR;

- 01. prosinca 2010. godine na iznos od 28,36 EUR;

- 03. siječnja 2011. godine na iznos od 34,71 EUR;

- 01. veljače 2011. godine na iznos od 30,28 EUR;

- 01. ožujka 2011. godine na iznos od 31,30 EUR;

- 01. travnja 2011. godine na iznos od 28,14 EUR;

- 02. svibnja 2011. godine na iznos od 29,91 EUR;

- 01. lipnja 2011. godine na iznos od 42,01 EUR;

- 01. srpnja 2011. godine na iznos od 44,16 EUR;

- 01. kolovoza 2011. godine na iznos od 67,38 EUR;

- 01. rujna 2011. godine na iznos od 55,01 EUR;

- 03. listopada 2011. godine na iznos od 44,49 EUR;

- 02. studenog 2011. godine na iznos od 45,02 EUR;

- 01. prosinca 2011. godine na iznos od 43,40 EUR;

- 02. siječnja 2012. godine na iznos od 45,56 EUR;

- 01. veljače 2012. godine na iznos od 51,14 EUR;

- 01. ožujka 2012. godine na iznos od 51,77 EUR;

- 02. travnja 2012. godine na iznos od 47,63 EUR;

- 02. svibnja 2012. godine na iznos od 54,66 EUR;

- 01. lipnja 2012. godine na iznos od 56,43 EUR;

- 02. srpnja 2012. godine na iznos od 52,74 EUR;

- 01. kolovoza 2012. godine na iznos od 55,03 EUR;

- 03. rujna 2012. godine na iznos od 54,08 EUR;

- 01. listopada 2012. godine na iznos od 49,81 EUR;

- 02. studenog 2012. godine na iznos od 54,75 EUR;

- 03. prosinca 2012. godine na iznos od 55,45 EUR;

- 02. siječnja 2013. godine na iznos od 55,82 EUR;

- 01. veljače 2013. godine na iznos od 51,69 EUR;

- 01. ožujka 2013. godine na iznos od 54,83 EUR;

- 01. travnja 2013. godine na iznos od 53,77 EUR;

- 02. svibnja 2013. godine na iznos od 54,42 EUR;

- 03. lipnja 2013. godine na iznos od 50.34 EUR;

- 01. srpnja 2013. godine na iznos od 47.92 EUR;

- 01. kolovoza 2013. godine na iznos od 51,03 EUR;

- 02. rujna 2013. godine na iznos od 51,23 EUR;

- 01. listopada 2013. godine na iznos od 56,23 EUR;

- 04. studenog 2013. godine na iznos od 54,71 EUR;

- 02. prosinca 2013. godine na iznos od 56,29 EUR;

- 01. siječnja 2014. godine na iznos od 56,76 EUR;

- 03. veljače 2014. godine na iznos od 56,01 EUR;

- 03. ožujka 2014. godine na iznos od 60,11 EUR;

- 01. travnja 2014. godine na iznos od 59,70 EUR;

- 02. svibnja 2014. godine na iznos od 58,47 EUR;

- 02. lipnja 2014. godine na iznos od 58,73 EUR;

- 01. srpnja 2014. godine na iznos od 59,02 EUR;

- 01. kolovoza 2014. godine na iznos od 60,84 EUR;

- 01. rujna 2014. godine na iznos od 63,89 EUR;

- 01. listopada 2014. godine na iznos od 63,46 EUR;

- 03. studenog 2014. godine na iznos od 64,50 EUR;

- 01. prosinca 2014. godine na iznos od 66,91 EUR;

- 02. siječnja 2015. godine na iznos od 65,76 EUR;

- 02. veljače 2015. godine na iznos od 105,11 EUR;

- 02. ožujka 2015. godine na iznos od 100,02 EUR;

- 01. travnja 2015. godine na iznos od 101,57 EUR;

- 04. svibnja 2015. godine na iznos od 97,28 EUR;

- 11. lipnja 2015. godine na iznos od 96,63 EUR;

- 11. srpnja 2015. godine na iznos od 100,77 EUR;

- 03. kolovoza 2015. godine na iznos od 96,41 EUR;

- 01. rujna 2015. godine na iznos od 89,03 EUR;

sve do konačne isplate, a koja za razdoblje do 31. srpnja 2015. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženo preko dosuđenog, za iznos glavnice od 845,52 € zajedno sa pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

r i j e š i o j e:

I Odbija se, kao neosnovan, tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.589,43 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24. veljače 2025. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 26. veljače 2021. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 11. rujna 2008. godine kao primatelj leasinga sklopio Ugovor o financijskom leasingu broj 1004267 sa tuženikom kao davateljem leasinga, citiranim ugovorom odobren mu je 29.792,68 CHF za kupnju vozila od dobavljača P.S.C. DALMACIJA d.o.o. Split. Otplata leasinga ugovorena je u 84 mjesečna obroka od po 279,77 CHF, koji ne sadrži PDV na iznos kamate obračunate po nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi od 8,90%, te se obroci naknade za leasing plaćaju u kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF za devize OTP Banke d.d. na dan plaćanja. Iz konačnog obračuna i povrata instrumenta po ugovoru o leasingu broj 1004267 od 01. rujna 2016. godine je razvidno kako je tužitelj u cijelosti podmirio sve obveze po predmetnom Ugovoru. U tužbi se dalje navodi da bi iz prvog otplatnog plana sačinjenog prilikom zaključenja Ugovora tužitelj po ratama utvrđenim uz izračun po stopi od 8,90% s osnova otplate leasinga trebao platiti ukupno 29.792,68 CHF od čega 490,61 CHF trošak obrade, 4.360,68 CHF učešće (20%), 22.295,43 CHF marža, 6.056,76 CHF redovne kamate, 1.440,42 CHF porez. Tužitelj da je platio 1.614,59 CHF manje od obveze utvrđene po Prvom otplatnom planu od čega: 648,55 CHF s osnova kamate, 977,97 CHF poreza. Dakle, tužitelj je sukladno otplatnom planu sačinjenom prilikom zaključenja Ugovora morao uplatiti iznos od 28.178,09 CHF što preračunat u kune po prodajnom tečaju OTP leasinga d.d. na dan 12. rujna 2008. godine iznosi ukupno 128.289,21 kn. Protivno gore navedenom tužitelj je u razdoblju od 12. rujna 2008. do otplate leasinga u cijelosti 1. rujna 2015. godine po Ugovoru platio ukupno 28.178,09 CHF što preračunato u kune po prodajnom tečaju OTP leasinga d.d. na dan dospijeća svakog obroka iznosi ukupno 161.572,31 kn. Razlika iznosi 33.283,10 kn (161.572,31 - 128.289,21) koliko je tužitelj po Ugovoru više platio i odnosi se na razliku zbog primjene valutne klauzule. Dakle, tužitelj je zbog promjene srednjeg tečaja banke za CHF (valutna klauzula) u odnosu na tečaj za CHF na dan iskorištenja kredita na dan 12. rujna 2008. godine po Ugovoru više platio ukupno 33.283,10 kn. U tužbi se dalje navodi da tužitelju u trenutku sklapanja predmetnog ugovora nisu na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kredita u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF (švicarski franak) na način da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Naime u konkretnom slučaju se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje protivno Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) tuženik tužitelja nije upozorio na rizičnost valutnih klauzula koja proizlazi iz aktualnog sustava plivajućih tečajeva, u kojemu se tečajevi određuju dnevno, kao rezultat ponude i potražnje na svjetskim tržištima. Na ovu okolnost donesena je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine iz koje proizlazi kako su po pitanju obveza informiranja potrošača o rizicima kredita u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF tužene banke su propustile informirati i obrazovati potrošače o tri bitna elementa: a) opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“, a koji rizik je proglašen velikim i od MMF-a /J. G./, Međunarodne trgovačke komore/ICC/, R., M., čak i kada se njihova procjena odnosi samo na poslovanje poduzeća u međunarodnoj trgovini, koja imaju i stručnjake i iskustvo, no često nedovoljno da pariraju rizicima koji su višestruko uvećani nakon napuštanja sustava fiksnih /„par value“/ tečajeva; b) rizik vezan uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u onako kako to čini u odnosu prema EUR-u, što je neobično važno stoga jer su tužene banke ponudu za obje vrste kredita obično oglašavale unutar iste reklamne poruke, ali bez naglašavanja bilo kakve razlike između tih ponuda osim navođenja podataka o tome da krediti u švicarskim francima imaju nižu kamatnu stopu od onih vezanih uz EUR-e; c) tužene banke nisu informirale potrošače da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone, a što je utvrdio MMF u citiranoj studiji još u ožujku 1997. g. Naime odgovornost banaka ne postoji stoga što one nisu predvidjele izvanredni stupanj aprecijacije od 48%, nego stoga što su potrošačima prešutjele one što su znale ili su trebale znati, a to je da je blagi do umjereni rast tečaja švicarskog franka bio potpuno očekivan, uostalom to ne može biti ništa novo niti posebno. Iz izreka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem se odnosi na ništetenost valutne klauzule vezane uz CHF proizlazi da su tužene banke u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., Visoki trgovački sud je potvrdio prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Kako tuženik nije obuhvaćen gore navedenim presudama potrebno je utvrditi da li je sporna odredbe ugovora o kreditu ništetna stoga se predlaže izvršiti uvid u spis Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu slijedećeg sadržaja:

»1. Utvrđuju se da su ništetne i ne proizvode nikakave pravne učinke odredbe Ugovora o financijskom leasingu broj 1004267 koji su tužitelj kao primatelj leasinga i tuženik kao davaelj leasinga zaključili dana 1. rujna 2008. godine u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak).

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati ukupni iznos od 33.236,51 kn sa zateznom kamatom tekućom od:

- 01. listopada 2008. godine na iznos od 1,66 kn;

- 03. studenog 2008. godine na iznos od 117,50 kn;

- 01. prosinca 2008. godine na iznos od 24,51 kn;

- 01. siječnja 2009. godine na iznos od 147,92 kn;

- 01. veljače 2009. godine na iznos od 132,86 kn;

- 01. ožujka 2009. godine na iznos od 132,91 kn;

- 01. travnja 2009. godine na iznos od 123,90 kn;

- 01. svibnja 2009. godine na iznos od 115,97 kn;

- 01. lipnja 2009. godine na iznos od 92,77 kn;

- 01. srpnja 2009. godine na iznos od 93,52 kn;

- 01. kolovoza 2009. godine na iznos od 99,74 kn;

- 01. rujna 2009. godine na iznos od 113,62 kn;

- 01. listopada 2009. godine na iznos od 93,51 kn;

- 01. studenog 2009. godine na iznos od 81,56 kn;

- 01. prosinca 2009. godine na iznos od 110,30 kn;

- 01. siječnja 2010. godine na iznos od 118,90 kn;

- 01. veljače 2010. godine na iznos od 128,16 kn;

- 01. ožujka 2010. godine na iznos od 123,56 kn;

- 01. travnja 2010. godine na iznos od 164,85 kn;

- 01. svibnja 2010. godine na iznos od 157,65 kn;

- 01. lipnja 2010. godine na iznos od 171,16 kn;

- 01. srpnja 2010. godine na iznos od 261,93,;

- 01. kolovoza 2010. godine na iznos od 228,84 kn;

- 01. rujna 2010. godine na iznos od 316,40 kn;

- 01. listopada 2010. godine na iznos od 278,62 kn;

- 01. studenog 2010. godine na iznos od 235,03 kn;

- 01. prosinca 2010. godine na iznos od 343,23 kn;

- 01. siječnja 2011. godine na iznos od 390,16 kn;

- 01. veljače 2011. godine na iznos od 355,46 kn;

- 01. ožujka 2011. godine na iznos od 360,97 kn;

- 01. travnja 2011. godine na iznos od 336,32 kn;

- 01. svibnja 2011. godine na iznos od 325,69 kn;

- 01. lipnja 2011. godine na iznos od 438,02 kn;

- 01. srpnja 2011. godine na iznos od 452,90 kn;

- 01. kolovoza 2011. godine na iznos od 545,40 kn;

- 01. rujna 2011. godine na iznos od 532,48 kn;

- 01. listopada 2011. godine na iznos od 455,08 kn;

- 01. studenog 2011. godine na iznos od 457,64 kn;

- 01. prosinca 2011. godine na iznos od 448,48 kn;

- 01. siječnja 2012. godine na iznos od 457,80 kn;

- 01. veljače 2012. godine na iznos od 498,33 kn;

- 01. ožujka 2012. godine na iznos od 501,62 kn;

- 01. travnja 2012. godine na iznos od 467,98 kn;

- 01. svibnja 2012. godine na iznos od 498,63 kn;

- 01. lipnja 2012. godine na iznos od 510,40 kn;

- 01. srpnja 2012. godine na iznos od 481,38;

- 01. kolovoza 2012. godine na iznos od 497,08 kn;

- 01. rujna 2012. godine na iznos od 404,67 kn;

- 01. listopada 2012. godine na iznos od 455,52 kn;

- 01. studenog 2012. godine na iznos od 491,25 kn;

- 01. prosinca 2012. godine na iznos od 494,81;

- 01. siječnja 2013. godine na iznos od 496,57 kn;

- 01. veljače 2013. godine na iznos od 463,85 kn;

- 01. ožujka 2013. godine na iznos od 485,88 kn;

- 01. travnja 2013. godine na iznos od 476,13 kn;

- 01. svibnja 2013. godine na iznos od 479,37 kn;

- 01. lipnja 2013. godine na iznos od 447,02 kn;

- 01. srpnja 2013. godine na iznos od 427,18 kn;

- 01. kolovoza 2013. godine na iznos od 448,94 kn;

- 01. rujna 2013. godine na iznos od 448,69 kn;

- 01. listopada 2013. godine na iznos od 484,64 kn;

- 01. studenog 2013. godine na iznos od 474,61 kn;

- 01. prosinca 2013. godine na iznos od 481,60;

- 01. siječnja 2014. godine na iznos od 482,97 kn;

- 01. veljače 2014. godine na iznos od 496,57 kn;

- 01. ožujka 2014. godine na iznos od 505,11 kn;

- 01. travnja 2014. godine na iznos od 500,23 kn;

- 01. svibnja 2014. godine na iznos od 489,13 kn;

- 01. lipnja 2014. godine na iznos od 489,27 kn;

- 01. srpnja 2014. godine na iznos od 493,26;

- 01. kolovoza 2014. godine na iznos od 505,25 kn;

- 01. rujna 2014. godine na iznos od 526,50 kn;

- 01. listopada 2014. godine na iznos od 521,31 kn;

- 01. studenog 2014. godine na iznos od 527,36 kn;

- 01. prosinca 2014. godine na iznos od 543,76;

- 01. siječnja 2015. godine na iznos od 529,19 kn;

- 01. veljače 2015. godine na iznos od 800,12 kn;

- 01. ožujka 2015. godine na iznos od 783,48 kn;

- 01. travnja 2015. godine na iznos od 795,99 kn;

- 01. svibnja 2015. godine na iznos od 761,64 kn;

- 01. lipnja 2015. godine na iznos od 820,51 kn;

- 01. srpnja 2015. godine na iznos od 797,82;

- 01. kolovoza 2015. godine na iznos od 749,12 kn;

- 01. rujna 2015. godine na iznos od 691,34 kn;

izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pod prijetnjom ovrhe.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka tuženiku sa zateznim kamatama od presuđenja do konačnog namirenja, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.«

2. Dana 22. srpnja 2022. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je odgovor na tužbu u kojem je tuženik naveo da prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu. Prije svega, ističe se da tuženik ima sjedište u [adresa] pa je primjenom članka 48. Zakona o parničnom postupku općemjesno nadležan sud sjedišta tuženika, a stranke su i ugovornim odredbama ugovorile nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu. Slijedom navedenog, budući da tuženik ima sjedište u [adresa], predloženo je Općinskom sudu u Splitu da se oglasi mjesno nenadležnim te predmet uputi na mjesno nadležni Općinski građanski sud u Zagrebu. U nastavku tuženik u cijelosti osporava navode iz tužbe kao očito neosnovane, odnosno osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvenstveno, tuženik da ističe kako iz točke II. proizlazi da je tužitelj platio manje nego što je prvotno ugovoreno odnosno tužitelj tvrdi da je platio 1.614,59 CHF manje nego što je trebao platiti. Tako tužitelj tvrdi da je prema početnom otplatnom planu trebao platiti 29.792,68 CHF, ali da je platio samo 28.178,09 CHF. Dalje u tekstu tužitelj preračunava iznos od 28.178,09 CHF po početnom tečaju umjesto da to učini s iznosom od 29.792,68 CHF. Slijedom navedenog da uopće nije jasan tužbeni zahtjev, odnosno tuženik ističe prigovor radi prijeboja za iznos od 1.614,59 CHF ukoliko sud iz nekog razloga usvoji ovaj nejasni tužbeni zahtjev. Dalje u tužbi tužitelj obrazlaže osnovu tužbenog zahtjeva odnosno zašto smatra da su odredbe ugovora o leasingu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF ništetna i to s detaljnim citiranjem presuda iz kolektivnih sporova da bi na kraju detaljnog citata sadržaja kolektivnih presuda, izrazio stav da se navedene presude ne primjenjuju u konkretnom slučaju, budući da tuženik nije bio stranka kolektivnih sporova. Tuženik ističe da se slaže s tvrdnjom da se navedene presude ne primjenjuju na ovaj slučaj. Naime tuženik nije bio stranka navedenih postupaka niti su predmet navedeni postupaka bili ugovori o leasingu. Članak 502.c. Zakona o parničnom postupku jasno propisuje: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Također članak 502. st. 1. propisuje: Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Dakle navedeni kolektivni sporovi da se nikada nisu vodili protiv ovdje tuženika, samim time sukladno čl. 501.g. Zakona o parničnom postupku, ovdje tužitelj se ne može pozivati na utvrđenja koja su u navedenim postupcima utvrđena, odnosno isti se ne može pozivati na njih u postupcima protiv ovdje tuženika, a sve iz razloga jer isti nije stranka navedenih postupaka, odnosno nikada nije bio tuženik. Također, pozivanje na bilo što u vezi kredita je posve promašeno u ovom slučaju, a budući da su ugovori o kreditu i ugovori o leasingu bitno različiti. Tako Zakon o leasingu u članku 4. stavku 1. izrijekom propisuje da je „Posao leasinga pravni posao u kojem davatelj leasinga pribavlja objekt leasinga na način da od dobavljača objekta leasinga kupnjom stekne pravo vlasništva na objektu leasinga, te primatelju leasinga odobrava korištenje tog objekta leasinga kroz određeno vrijeme, a primatelj leasinga se obvezuje za to plaćati naknadu.“ dok u članku 5. stavku 2. Zakon o leasingu definira: „Posao financijskog leasinga je pravni posao u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga naknadu koja uzima u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i opcijom kupnje može steći pravo vlasništva nad tim objektom leasinga po određenoj cijeni koja je u trenutku izvršenja te opcije manja od stvarne vrijednosti objekta leasinga u tom trenutku, a rizici i koristi povezani s vlasništvom na objektu leasinga većim dijelom prenose se na primatelja leasinga.“ Također, člankom 8. stavkom 5. Zakona o leasingu definirano je da leasing društva ne smije odobravati kredite ni zajmove, te je sukladno gore navedenom jasno da je posao leasinga različit pravni posao od posla kredita te da je pozivanje tužitelja na kredite posve promašeno. S tim u vezi, a budući da ovdje tuženik nije bio stranka naprijed navedenih kolektivnih sporova, to da tuženik smatra da prema istom ne djeluje prekid zastare zbog podizanja kolektivnih tužbi pa se ističe i prigovor zastare te da se u konkretnoj situaciji ima primijeniti odredba sadržana u članku 225. ZOO koja propisuje zastaru za 3 godine. Dakle, budući da je zadnji anuitet dospio i naplaćen u 2015. godini, posve je jasno kako je cjelokupni tužbeni zahtjev u zastari. Također, u ugovoru je navedeno da je ugovorna valuta CHF, te da se obroci naknade plaćaju u kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF-a OTP Banke na dan plaćanja. Sukladno navedenom, da su posve netočne tvrdnje tužitelja o nezakonitom postupanju tuženika, ali i da tužitelj kao potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule. Također, da nije jasno u čemu se sastoji neravnoteža u pravima i obvezama stranaka. Naime leasing je sklopljen na četrdeset osam rata dakle relativno kratko vremensko razdoblje pa je mogućnost predviđanja bila znatno olakšana. Također je primatelj leasinga, u ovom slučaju tužitelj, mogao u svakom trenutku trajanja ugovora o leasingu tražiti zaštitu svojih prava na način predviđen zakonskim i ugovornim odredbama ukoliko je smatrao da su njegova prava narušena, a isti to ni na koji način nije učinio. Također primatelj leasinga ( ovdje tužitelj ) nije zajmoprimac niti primatelj kredita već isti plaća korištenje predmeta leasinga te u slučaju raskida ugovora primatelj leasing vraća predmet leasinga davatelju leasinga. Dakle neravnoteže između ugovornih strana nije uopće bilo. Ponavlja se da se u konkretnom slučaju kao ugovoratelj pojavljuje leasing društvo, a ne banka, te da se radi o ugovoru o leasingu, dakle ne radi se o kreditu te se samim time primjenjuju potpuno drugačije odredbe zakona posebno u odnosu na raskid ugovora, posljedice raskida ugovora kao i na vlasništvo objekta leasinga. Također, tužitelj se poziva na odredbu čl. 26. ZOO-a s tvrdnjom da tuženik izbjegao utjecaj tužitelja na cijenu te je time povrijedio navedenu odredbu, odnosno da se stranke nisu suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Kao osvrt na navedeno ponovno se napominje da je ovo ugovor o leasingu a ne ugovor o kreditu, dakle upravo je tužitelj odredio koje vozilo se kupuje, po kojoj cijeni i od kojeg dobavljača. Tek kada je tužitelj navedeno odabrao pristupilo se sklapanju ugovora. Dakle upravo je tužitelj definirao navedene parametre, a tuženik je kupio navedeno vozilo po uputi tužitelja i to po cijeni koju je tužitelj dogovorio. Dakle nema govora o nikakvoj neravnoteži odnosno primatelj leasinga u slučaju bilo kakvih nepovoljnih kretanja, može raskinuti ugovor i vratiti objekt leasinga, a davatelj leasinga snosi cijeli rizik poslovanja. Ponavlja se, predmet ovog postupka je ugovor o leasingu, a ne ugovor o kreditu, dakle radi se o bitno različitim institutima. S tim u svezi tuženik ponavlja da je valutna klauzula zakonom dopuštena odnosno ista je propisana čl. 22. Zakona o obveznim odnosima koji izrijekom dopušta „odredbu ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti“. Nadalje, glavni argument ništavosti za tužitelja je presuda koja se ni na koji način ne može primjenjivati niti na stranke u ovom postupku, niti na poslove leasinga. Sukladno navedenom, valutna klauzula je zakonom izrijekom dopuštena, a tuženik se mora i upitati što bi bilo da se tečaj CHF mijenjao povoljno za tužitelja i kakav bi onda bio stav tužitelja o istom? Odgovor nije teško pretpostaviti, ali je činjenica da je ista odredba i svi njezini rizici tužitelju morali biti poznati, te je on na te rizike i pristao, kao uostalom i tuženik. Tuženik također ističe kako ostaje kod prigovora zastare, osporava svojstvo potrošača tužitelju, ostaje kod svih ostalih prigovora te predlaže sudu nakon provedenog postupka, odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog troška. Sukladno svemu navedenom, a budući je iz svega gore navedenog jasna potpuno promašena i pravna i činjenična osnova tužbe, predlaže se odbiti tužbu, te naložiti tužitelju da naknadi parnični trošak tuženiku.

3. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom kod ovog suda dana 10. svibnja 2024. na način da je sukladno vještvu vještaka financijske struke uredio toč. II tužbenog zahtjeva, na način da ista glasi:

»II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati ukupni iznosod 3.565,72

EUR sa zateznom kamatom tekućom od:

- 01. listopada 2008. godine na iznos od 1.7 EUR;

- 03. studenog 2008. godine na iznos od 17,08 EUR;

- 02. siječnja 2009. godine na iznos od 15,37 EUR;

- 02. veljače 2009. godine na iznos od 13,38 EUR;

- 02. ožujka 2009. godine na iznos od 3,71 EUR;

- 01. travnja 2009. godine na iznos od 2,36 EUR;

- 04. svibnja 2009. godine na iznos od 1,52 EUR;

- 01. srpnja 2009. godine na iznos od 7,56 EUR;

- 03. kolovoza 2009. godine na iznos od 9,04 EUR;

- 01. rujna 2009. godine na iznos od 10,88 EUR;

- 01. listopada 2009. godine na iznos od 7,62 EUR;

- 02. studenog 2009. godine na iznos od 6,04 EUR;

- 01. prosinca 2009. godine na iznos od 9,86 EUR;

- 01. travnja 2010. godine na iznos od 3,59 EUR;

- 03. svibnja 2010. godine na iznos od 2,8 EUR;

- 01. lipnja 2010. godine na iznos od 4,76 EUR;

- 01. srpnja 2010. godine na iznos od 15,00 EUR;

- 02. kolovoza 2010. godine na iznos od 12,04 EUR;

- 01. rujna 2010. godine na iznos od 23,91 EUR;

- 01. listopada 2010. godine na iznos od 19,43 EUR;

- 02. studenog 2010. godine na iznos od 14,40 EUR;

- 01. prosinca 2010. godine na iznos od 28,36 EUR;

- 03. siječnja 2011. godine na iznos od 34,71 EUR;

- 01. veljače 2011. godine na iznos od 30,28 EUR;

- 01. ožujka 2011. godine na iznos od 31,30 EUR;

- 01. travnja 2011. godine na iznos od 28,14 EUR;

- 02. svibnja 2011. godine na iznos od 29,91 EUR;

- 01. lipnja 2011. godine na iznos od 42,01 EUR;

- 01. srpnja 2011. godine na iznos od 44,16 EUR;

- 01. kolovoza 2011. godine na iznos od 67,38 EUR;

- 01. rujna 2011. godine na iznos od 55,01 EUR;

- 03. listopada 2011. godine na iznos od 44,49 EUR;

- 02. studenog 2011. godine na iznos od 45,02 EUR;

- 01. prosinca 2011. godine na iznos od 43,40 EUR;

- 02. siječnja 2012. godine na iznos od 45,56 EUR;

- 01. veljače 2012. godine na iznos od 51,14 EUR;

- 01. ožujka 2012. godine na iznos od 51,77 EUR;

- 02. travnja 2012. godine na iznos od 47,63 EUR;

- 02. svibnja 2012. godine na iznos od 54,66 EUR;

- 01. lipnja 2012. godine na iznos od 56,43 EUR;

- 02. srpnja 2012. godine na iznos od 52,74 EUR;

- 01. kolovoza 2012. godine na iznos od 55,03 EUR;

- 03. rujna 2012. godine na iznos od 54,08 EUR;

- 01. listopada 2012. godine na iznos od 49,81 EUR;

- 02. studenog 2012. godine na iznos od 54,75 EUR;

- 03. prosinca 2012. godine na iznos od 55,45 EUR;

- 02. siječnja 2013. godine na iznos od 55,82 EUR;

- 01. veljače 2013. godine na iznos od 51,69 EUR;

- 01. ožujka 2013. godine na iznos od 54,83 EUR;

- 01. travnja 2013. godine na iznos od 53,77 EUR;

- 02. svibnja 2013. godine na iznos od 54,42 EUR;

- 03. lipnja 2013. godine na iznos od 50.34 EUR;

- 01. srpnja 2013. godine na iznos od 47.92 EUR;

- 01. kolovoza 2013. godine na iznos od 51,03 EUR;

- 02. rujna 2013. godine na iznos od 51,23 EUR;

- 01. listopada 2013. godine na iznos od 56,23 EUR;

- 04. studenog 2013. godine na iznos od 54,71 EUR;

- 02. prosinca 2013. godine na iznos od 56,29 EUR;

- 01. siječnja 2014. godine na iznos od 56,76 EUR;

- 03. veljače 2014. godine na iznos od 56,01 EUR;

- 03. ožujka 2014. godine na iznos od 60,11 EUR;

- 01. travnja 2014. godine na iznos od 59,70 EUR;

- 02. svibnja 2014. godine na iznos od 58,47 EUR;

- 02. lipnja 2014. godine na iznos od 58,73 EUR;

- 01. srpnja 2014. godine na iznos od 59,02 EUR;

- 01. kolovoza 2014. godine na iznos od 60,84 EUR;

- 01. rujna 2014. godine na iznos od 63,89 EUR;

- 01. listopada 2014. godine na iznos od 63,46 EUR;

- 03. studenog 2014. godine na iznos od 64,50 EUR;

- 01. prosinca 2014. godine na iznos od 66,91 EUR;

- 02. siječnja 2015. godine na iznos od 65,76 EUR;

- 02. veljače 2015. godine na iznos od 105,11 EUR;

- 02. ožujka 2015. godine na iznos od 100,02 EUR;

- 01. travnja 2015. godine na iznos od 101,57 EUR;

- 04. svibnja 2015. godine na iznos od 97,28 EUR;

- 11. lipnja 2015. godine na iznos od 96,63 EUR;

- 11. srpnja 2015. godine na iznos od 100,77 EUR;

- 03. kolovoza 2015. godine na iznos od 96,41 EUR;

- 01. rujna 2015. godine na iznos od 89,03 EUR;

do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godinedo31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. godinedo31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. godinedo 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. godinedo31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. godine do30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. godine do31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. godinedo30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09 % godišnje, od 1. srpnja 2018. godine do31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. godine do30. lipnja 2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. godine do31. prosinca 2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. godinedo30. lipnja 2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. godine do31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. godine do30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 1. srpnja 2021. godine do31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61 % godišnje, od 01. siječnja 2022. godinedo30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49 % godišnje, od 1. srpnja 2022. godine do31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31 % godišnje, od 1. siječnja 2023. godinedodo 30. lipnja 2023. godine 5,50 % godišnje, od 1. srpnja 2023. godine do31. prosinca 2023. godine po stopi od 7,00 % godišnje, od 1. siječnja 2024. godine do konačnog namirenja po stopi od 7,50 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena od presuđenja do konačnog namirenja, pod prijetnjom ovrhe.«

Obrazlažući tako postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj je istakao da je vještačenje Zorana Maleša mag. oec., stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, izrađeno stručno i u skladu s pravilima struke, te da stoga tužitelj nema primjedbi na navedeno vještvo. Unatoč razlici između navedenog vještva te onoga naznačenog u tužbi (33.283,10 kn/4.411,24EUR) tužitelj u cijelosti prihvaća iznos iz vještva (26.865,92 kn/3.565,72 EUR) kao pravilno utvrđenu razliku u isplaćenim iznosima.

3.1. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev na ročištu od 17. veljače 2025., kada je označio toč 3 i 5 ugovora kao odredbe ugovora koje sadrže ništetne odredbe valutne klauzule.

4. Tuženik je, u odnosu na tako uređeni tužbeni zahtjev izjavio da se protivi preinaci tužbe.

4.1. Ocjena je ovog suda da se ne radi o preinaci tužbe, te da sukladno tome taj prigovor tuženika nije osnovan.

4.2. Naime, odredbom čl. 191. 1 ZPP-a propisano je:

»Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.«

4.3. U konkretnom slučaju tužitelj nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nije povećao tužbeni zahtjev, a nije istakao ni drugi zahtjev uz postojeći, pa slijedom navedenog nije došlo ni do preinake tužbe.

4.4. Tužitelj je u konkretnom slučaju, po pozivu ovog suda, precizirao članke ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu, za koju je već u tužbi zatražio da se utvrde ništetnima, pa sukladno tome, ne radi se ni o povećanju tužbenog zahtjeva, ni o postavljanju novog tužbenog zahtjeva uz postojeći, a ni o promjeni istovjetnosti tužbenog zahtjeva. Slijedom iznijetog, sud nije prihvatio prigovor tuženika u pogledu preinake tužbe.

5. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o financijskom leasingu broj 1004267 od 11. rujna 2008. godine, pregledom konačnog obračuna i povrata instrumenta po ugovoru o leasingu broj 1004267 od 01. rujna 2016. godine, pregledom prvog otplatnog plana, Zagreb 22. rujna 2008. godine, pregledom uplate po kreditu, Zagreb 05. siječnja 2021. godine, izveden je dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Zoranu Malešu, mag.oec., izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

6. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

7. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

8. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan, dok tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu nije osnovan.

9. Predmet postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su ništetne odredbe čl. 3 i 5 ugovora o leasingu zaključenog između parničnih stranaka dana 11. rujna 2008. godine koje se odnose na valutnu klauzulu, te zahtjev za isplatom novčane tražbine s osnove pretplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi koje sadrže valutnu klauzulu u predmetnom ugovoru o leasingu broj 1004267.

10. Među strankama nije sporno:

- da su stranke dana 11. rujna 2008. godine zaključile ugovor o financijskom leasingu broj 1004267,

- da je tim ugovorom tužitelju, kao primatelju lesinga odobren od strane tuženika, kao davatelja leasinga, iznos od 29.792,68 CHF za kupnju vozila od dobavljača P.S.C. DALMACIJA d.o.o. Split.

10.1. Među strankama je sporno:

- je li predmetni ugovor o financijskom leasingu broj 1004267od 11. rujna 2008. godine potrošački ugovor,

- jesu li ništetne odredbe čl. 3 i 5 ugovora o financijskom leasingu broj 1004267od 11. rujna 2008. godine, koje se odnose na valutnu klauzulu,

- ukoliko su sporne odredbe o valutnojo klauzuli ništetne, postoji li na strani tuženika obveza povrata više preplaćenog po ništetnim odredbama, te ako postoji obveza povrata, kolika je visina pretplaćenih iznosa koje je tuženik u obvezi vratiti,

- je li potraživanje tužitelja zastarjelo,

- mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu,

- je li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom postupku.

11. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, ocjena je ovog suda da taj prigovor nije osnovan.

11.1. Naime, prema čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Prema prednjoj odredbi, opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:

-ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo

-mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i

-mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

11.3. Direktiva EU nema pravnu snagu Uredbe koja je za obvezujući zakonodavni akt, već utvrđuje cilj koje države članice moraju ostvariti. RH je kao država članica EU navedenu Direktivu implementirala u svoje zakonodavstvo, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/2003), te u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 od 30.7.2007., dalje ZZP/07), a koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja ugovora o leasingu –11.09.2008.

11.4. Člankom 96. ZZP/07 dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.5. Odredbom čl. 97 istog Zakona navedene su taksativno ugovorene odredbe, koje se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. ZZP-a mogu smatrati nepoštenima, dok je odredbom čl. 102. propisano da bi pravna posljedica nepoštene odredbe potrošačkog ugovora bila njena ništetnost.

11.6. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).

11.7. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunc, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora. Upravo u spomenutoj presudi P utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju imati ovlasti ispitati nepoštenost ugovorne odredbe po službenoj dužnosti.

11.8. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, tuženik se pozvao da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu, međutim, u odnosu na taj prigovor potrebno je navesti da u samom predmetnom Ugovoru o financijskom leasingu nema odredbe o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu, iz čega ovaj sud zaključuje da tuženik nije dokazao svoje tvrdnje da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost Općinskog suda u Zagrebu. Tuženik nije dostavio dokaz da su stranke ugovorile mjesnu nadležnosti Općinskog suda u Zagrebu, a sud nije ovlašten izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile, pa slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da su tvrdnje tuženika da su stranke ugovorile mjesnu nadležnosti Općinskog suda u Zagrebu paušalan i nedokazan, pa ga kao takvog ovaj sud nije prihvatio.

11.9. Nadalje, sve i da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, a što iz priložene i predložene dokumentacije ne proizlazi, takav prigovor nije osnovan.

11.10. Naime, i sve da postoji odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika, to bi predstavlja situaciju iz toč. 19. čl. 97. ZZP-a, pa budući da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 96. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u čl. 97. ZZP-a takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Ovo stoga što je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača-tužitelja, čime je tužitelju – potrošaču otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Nadalje, riječ je o tipskom, adhezijskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, te je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama, s obzirom na činjenicu da je ugovorna pozicija tuženika znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja. U niti jednom postupku vođenom pred sudovima Republike Hrvatske po istom činjeničnom i pravnom osnovu, pa tako i u ovom postupku, nije dokazano da bi stranke pregovarale o prorogacijskoj klauzuli, niti tuženik u prigovoru koji ističe to tvrdi. Što se posljednjeg kriterija citirane Direktive tiče, sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača, činjenicu da je, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti, riječ o osobi koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Sud je posebno imao u vidu činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu, da je tužitelj osoba sa prebivalištem u [adresa], te bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelj i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen (cca 410 km u jednom pravcu), bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju.

11.11. Slijedom naprijed izloženog, ovaj sud smatra da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a jer tuženik nije dostavio niti predložio bilo kakav dokaz na okolnost da je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, a i sve da jest, tuženik nije dokazao da se o odredbi koja se odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost suda u Zagrebu pojedinačno pregovaralo, te da je nakon tog pregovaranja tužitelj razumio odredbu o mjesnoj nadležnosti, te tuženik nije dostavio dokaz da se tužitelj nakon toga suglasio sa tom odredbom. Nadalje, navedena odredba o mjesnoj nadležnosti je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je sukladno odredbi čl. 102. istog Zakona, takvu odredbu valjalo cijeniti ništetnom, radi čega je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, istaknutog od strane tuženika, valjalo odbiti kao neutemeljen.

11.12. Dakle, tuženik nije dostavio ni predložio ni jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da je uopće ugovorena odredba o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu, zatim tuženik nije dokazao da se o odredbi koja se odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost suda pojedinačno pregovaralo i da je ta odredba razjašnjenja tužitelju od strane tuženika, te tuženik nije dokazao da je tužitelj, nakon pregovaranja o toj odredbi, i nakon što bi mu ta odredba bila razjašnjena, pristao na odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora.

11.13. Pregledom Ugovora o kreditu lako se može utvrditi da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije (članak 96. stavak 2. ZZP) ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Stoga, prema ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, sve i da je između stranaka i bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, takva odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu tuženika -trgovca (bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.

11.14. Kako je pak nepoštena odredba ništetna to nije bilo mjesta prihvaćanju prigovora mjesne nenadležnosti pozivom na ugovorenu nadležnost.

11.15. Slijedom iznijetog, sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, te je odlučeno kao u toč. I izreke rješenja.

11.16. Za istaći je da je takav stav zauzet u nizu odluka Županijskih sudova u svim istovrsnim predmetima,, između ostalih i Županijski sud u Slavonskom Brodu rješenje Gž-100/2022 od 17. 2. 2022., Županijski sud u Šibeniku, rješenje broj Gž-117/2022 od 1. 3. 2022., Županijski sud u Bjelovaru rješenje GŽ-304/2022 od 22. 3. 2022., Županijski sud u Osijeku rješenje Gž-768/2021 od 5. travnja 2022., Županijski sud u Dubrovniku 8 Gž-826/2019-2 od 23. listopada 2019., i dr.

12. Nadalje, prema odredbi čl. 4. st. 2. i 3. Zakona o leasingu (Narodne novine br. 135/06, u daljnjem tekstu: ZL) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o leasingu, davatelj leasinga je svaka osoba koja, u skladu s odredbom čl. 6. st. 1. i 2., ima pravo obavljati poslove leasinga, a primatelj leasinga je svaka osoba koja na osnovi ugovora o leasingu stječe pravo korištenja objekta leasinga uz obvezu plaćanja ugovorene naknade. Nadalje, prema odredbi čl. 4. st. 4. ZL-a dobavljač objekta leasinga je pravna ili fizička osoba koja posluje i obavlja gospodarsku djelatnost u skladu s propisima o trgovačkim društvima, odnosno propisima o obrtu, koja s davateljem leasinga sklapa ugovor na osnovi kojeg davatelj leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga, osim ako dobavljač objekta leasinga i davatelj leasinga nisu ista osoba. Temeljem odredbe čl. 5. st. 1. ZL-a posao leasinga je pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora sa dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objekt leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu. Prema odredbi čl. 5. st.

1. ZL-a posao leasinga s obzirom na svoja obilježja može biti posao financijskog leasinga i posao operativnog leasinga. St. 3 čl. 5 propisano je da je posao financijskog leasinga pravni posao u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga naknadu koja uzima u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i opcijom kupnje može steći pravo vlasništva nad tim objektom leasinga po određenoj cijeni koja je u trenutku izvršenja te opcije manja od stvarne vrijednosti objekta leasinga u tom trenutku, a rizici i koristi povezani s vlasništvom na objektu leasinga većim dijelom prenose se na primatelja leasinga. Konačno, odredbom čl. 39. ZL-a je određeno da se na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, osim ako tim zakonom nije drugačije određeno.

12.1. Odredbom članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 od 30.7.2007., sa izmjenama i dopunama u Narodnim Novinama broj 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07), koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o financijskom leasingu dana 11.09.2008., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

12.2. Odredbom čl. 102. ZZP/07 u st. 1 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, dok je u st. 2 propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12.3. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

12.4. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Čitanjem Ugovora o financijskom leasingu broj 1004267od 11. rujna 2008. te iz provedenog financijsko - knjigovodstvenog vještačenja od strane vještaka financijske struke Ante Blaževića, sud je utvrdio:

- da su tužitelj i tuženik dana 11. rujna 2008. godine zaključili Ugovor o financijskom leasingu broj 1004267, od dana 11. rujna 2008. godine

- da je primatelj leasinga PU

- da je objekt leasinga vozilo Opel Astra H essentia 1,4 16V

- da je dobavljač P.S.C. Dalmacija d.o.o., MB 0899763, ponuda/račun broj 8992-10144 od dana 01. rujna 2008. godine

- da nabavna vrijednost leasinga 17.872,080 CHF, uvećano za pripadajući iznos PDV- a u visini od 3.932,02 CHF, predstavlja ukupni iznos u visini od 21.804,82 CHF,

- da je učešće od 20%, što predstavlja iznos u visini od 4.360,96 CHF

- Trajanje leasinga/periodičnost otplate 84 mjeseci,

- da je Realna godišnja kamatna stopa 12,83%

- da se obroci naknade za leasing plaćaju u kunskoj protuvrijednost koristeći prodajni tečaj CHF-a za devize OTP Banke d.d. na dan plaćanja,

- da je nakon usporedbe prikazanog prvog i drugog otplatnog plana, odnosno otplatnog plana primjenom inicijalnih uvjeta (primjenom inicijalnog prodajnog tečaja za devize na dan Ugovora o financijskom leasingu 11. rujna 2008. godine 4,51650 HRK/CHF) i zaprimljenih uplaćenih naknada za plaćanje (temeljem plana otplate od dana 05. siječnja 2021. godine i primjenom prodajnog tečaja za devize HRK/CHF na dan plaćanja), utvrđena razlika u isplaćenim iznosima u visini od 26.865,92 HRK, Što prema fiksnom tečaju konverzije 1€= 7,53450 HRK iznosi ukupno 3.565,72 EUR,

- da su iznosi za svaki mjesec u kojem postoji razlika, prikazani na stranici 3. vještva, tablica 1.

14. S obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti. Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje ZOO u svezi s čl. 1111. ZOO-a). Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina. Pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 Zagreb, 30. siječnja 2020. glasi: »1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su Ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. «

14.1. Stoga dakle, kako je predmet ovog spora i zahtjev da se utvrdi ništetnost odredbe čl. 3 i 5 Ugovora, to zastarni rok za restitucijski zahtjev u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti. S obzirom da u konkretnom slučaju još nije donesena odluka kojom se pravomoćno utvrđuje ništetnost spornih odredbi, to zastara još i nije počela teći, slijedom čega proizlazi da prigovor zastare nije osnovan. Slijedom svega navedenog sud je odbio prigovor zastare kao neosnovan.

15. U odnosu na pozivanje na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za navesti je slijedeće: U konkretnom slučaju tuženik nije bio stranka tih postupaka pa se na tuženika ne mogu odnositi utvrđenja iz tih postupaka.

16. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je tužitelju bio potreban novi automobil zbog čega je otišao u salon automobila. Kada se odlučio koji će automobil kupiti, tada je od strane, prodavača rečeno da oni rade s OTP leasingom, da ode kod njih da će oni napraviti izračun. Tada nije imao dovoljno gotovine, zbog čega je automobil mogao jedino kupiti na ovakav način. Nakon razgovora sa prodavačem otišao u poslovne prostorije OTP leasinga, gdje su djelatnici OTP leasinga ponudili leasing u švicarskim francima. Tom prilikom dobio je i izračun u eurima, a izračun u kunama nije mu ponuđen. Što se tiče izračuna u eurima tu je bio nešto veći anuitet nego kod leasinga u švicarskim francima. Nakon toga da se odlučio za švicarski franak, nažalost i da su nakon toga zaključili ugovor. Da je od strane djelatnika rečeno da je taj ugovor povoljniji u švicarskim francima. Taj ugovor je pročitao, međutim, da je on po struci elektroničar, više-manje da je razumio izraze koji se tamo spominju i nakon toga je potpisao taj ugovor. Službenik koji je ponudio ugovor sa njim nije razgovarao o svakoj odredbi ugovora posebno, a niti mu objašnjavao posebno što znači koji izraz, a on također nije upozoren na rizik povećanja tečaja. Nakon toga išao je kod bilježnika gdje je sve to ovjereno. Međutim, već prva rata koju je platio bila je veća od ugovorene a sljedeće rate bile su dosta veće, a otišle su u nebesa. Nakon ovoga povećanja da je više puta telefonski razgovarao sa djelatnicima tuženika, a jedan put je tako otišao kod njih u poslovnicu, međutim, oni su rekli da je to tako i da oni ne mogu ništa. Da je kupio osobni automobil Opel Astra. Da je tom prilikom bio u leasing kući pa da iz tog razloga nije mogao razgovarati o ugovoru o kreditu. Razlika između kupnja na leasing i kupnje na kredit da je u tome što je prilikom kupnje na leasing vlasnik banka, dok bi kupnjom na kredit on bio vlasnik automobila, ali bi prometna dozvola bila kod banke. Da mu nije poznato što je valutna klauzula i da prije nije zaključivao neke ugovore o kreditu i leasingu sa valutnom klauzulom. Da misli da kod javnog bilježnika nije čitan cijeli ugovor ali da ne može sa sigurnošću reći. Da ugovor nije raskinuo jer da je sa plaćanjem kupoprodajne cijene sudjelovao jednim dijelom sa vlastitim novcem a preostali dio je poslužio iz ovog ugovora o leasingu, da se on interesirao o raskidu ugovora, međutim da mu je iz leasing kuće rečeno da ukoliko raskine ugovor da će automobil ostati u vlasništvu leasing kuće.

17. Sud prihvaća iskaz tužitelja, budući vjerno opisuje ponašanje prosječnog građanina prilikom podizanja kredita, odnosno ponašanje prosječnog građanina sve do trenutka kada je eskalirao problem otplate kredita s jednostrano promjenjivom kamatnom stopom. Osim toga, iskaz tužitelja nije u suprotnosti sa priloženim materijalnim dokazima, posebno nije u suprotnosti sa priloženim ugovorom o financijskom leasingu broj 1004267, otplatnim planom, te provedenom financijskom vještačenju, pa je cijeneći sve naprijed navedeno, sud u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja.

18. Analizirajući predmetni ugovor o kreditu, te iskaz tužitelja, ovaj sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o financijskom leasingu kao potrošačkom ugovoru. Naime, predmetni ugovor zaključio je tužitelj kao fizička osoba za kupnju novog automobila za privatne svrhe, odnosno kao osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, kao potrošač u smislu odredbe čl. 3 st 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj 79/2007, dalje: ZZP/07), a koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora – 11. rujna 2008. bio na pravnoj snazi, a kojim je propisano da je »potrošač« svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

19. Dalje je, kao sporno, kao prethodno pitanje, valjalo raspraviti je su li odredbe čl. 3 i 5 predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula, ništetne ili ne.

19.1 Pregledom Ugovora o financijskom leasingu, sud je utvrdio da toč 3 i 5 ugovora glase:

»3. NABAVNA VRIJEDNOST OBJEKTA LEASINGA neto 17.872,80, PDV 3.932,02 učešće (20,00%) CHF«

»5. NAKNADA ZA LEASING

Specifikacija naknade za leasing u ugovornoj valuti: CHF

ukupna naknada za leasing: neto 24.420,23 PDV 5.372,45 , bruto 21.804,82 4.360,96, bruto 29.792,68

obrok naknade za leasing iznosi 279,77 i ne sadrži PDV na iznos kamate u obroku, a detaljna specifikacija otplate priložena je u otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. broj obroka: 84

Realna godišnja kamatna stopa:12,83%

Nominalna godišnja kamatna stopa: 8,90%

Naknada se obračunava i usklađuje prema indeksu: 3MO LIBOR CHF.

Obroci naknade za leasing plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF-a za devize OTP Banke d.d. na dan plaćanja. Dospijeće obroka: 1. u mjesecu; prvi obrok dospijeva nakon isporuke objekta leasinga.«

19.2. Iz navedenih ugovornih odredbi je vidljivo da se radi o tipiziranom potrošačkom ugovoru o financiranju putem financijskog leasinga, a na ugovorne obveze između trgovaca i potrošača primjenjuju se odredbe čl. 269. do 271. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojima činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, a kada je ista nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, tada je takav ugovor ništetan pri čemu je propisano da je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

19.3. Analizirajući iskaz tužitelja te priloženi ugovor o kreditu sud je utvrdio da tuženik u konkretnom slučaju tužitelja nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, zatim da tuženik i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili točne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača.

19.4. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora o leasingu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je tužitelj pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijskom bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu.

19.5. Tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja, koji je po zanimanju elektroničar, na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati.

19.6. Analizirajući provedene dokaze, zaključak je ovog suda da tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi se o navedenim odredbama predmetnog Ugovora o leasingu prilikom sklapanja istoga pojedinačno pregovaralo

19.7. Analizirajući iskaz tužitelja sud je zaključio da iz istog jasno proizlazi da nije pregovarao sa bilo kojim zaposlenikom tuženika vezano za odredbe ugovora, da tuženik tužitelja nije upozorio na rizik sklapanja takvog Ugovora o financijskom leasingu koji sadrži valutnu klauzulu vezanu upravo uz valutu CHF.

19.8. Stoga je utvrđeno da tužitelj, kao potrošač, nije mogao razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih ugovornih odredbi niti je mogao valjano odlučiti hoće li takav ugovor sklopiti jer mu je uručen ugovor koji je bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika.

19.9. Slijedom svega navedenoga jasno je da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru opisanom u čl. 295. st. 1. ZOO-a u kojem je navedeno da su opći uvjeti ugovora one ugovorne odredbe koje su sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva pri čemu je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o financijskom leasingu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o financijskom leasingu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti neovisno o tome je li tužitelj načelno bio upoznat s valutnom klauzulom odnosno je li mu načelno bilo jasno da se visina mjesečnog obroka leasinga može mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF u odnosu na kunu, sve imajući u vidu da tužitelj, kao prosječni potrošač, nije raspolagao stručnim znanjem niti je bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute CHF kao "valute utočišta", koja je s druge strane tuženiku, kao stručnoj novčarskoj instituciji, bila poznata.

19.10. Naime, tuženik je ovakvim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a kojom je propisano da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, kao i suprotno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da činidba mora biti određena ili barem odrediva, čime je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja, dakle, odredbi čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos konačne vrijednosti vozila kao objekta predmetnog leasinga kojeg tužitelj ima obvezu platiti davatelju leasinga tj. cijena.

19.11. Kako je odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna s time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, to temeljem odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a predmetni Ugovor o financijskom leasingu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

20. Kako je sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, to je tuženik, s obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnih odredbi dužan tužitelju vratiti preplaćene iznose i to temeljem odredbe čl. 1111. ZOO- a zbog stjecanja bez osnove.

20.1. Provedenim vještačenjem po vještaku Zoranu Malešu, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo utvrđeno je da je nakon usporedbe prikazanog prvog i drugog otplatnog plana, odnosno otplatnog plana primjenom inicijalnih uvjeta (primjenom inicijalnog prodajnog tečaja za devize na dan Ugovora o financijskom leasingu 11. rujna 2008. godine 4,51650 HRK/CHF) i zaprimljenih uplaćenih naknada za plaćanje (temeljem plana otplate od dana 05. siječnja 2021. godine i primjenom prodajnog tečaja za devize HRK/CHF na dan plaćanja), utvrđena razlika u isplaćenim iznosima u visini od 26.865,92 HRK, što prema fiksnom tečaju konverzije 1€= 7,53450 HRK iznosi ukupno 3.565,72 EUR.

20.2. Stranke nisu imale primjedbi na nalazi i mišljenje vještaka Zorana Maleša, pa je sud u cijelosti prihvatio isto kao stručno, iscrpno i napravljeno po pravilima struke.

20.3. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II. odnosno tužitelju je temeljem stjecanja bez osnova sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja ukupno dosuđen iznos od 3.565,72 EUR.

20.4. Tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj. Visinu i dospijeće svakog pojedinog više uplaćenog iznosa sud je utvrdio iz vještva vještaka Zorana Maleša. Usporedbom konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u pogledu isplate (toč. II) i vještva vještaka Zorana Maleša, sud je utvrdio da je tužitelj tužbeni zahtjev postavio sukladno vještvu vještaka Zorana Maleša.

20.5. Konačno, po ocjeni ovog suda, tužitelj u konkretnom slučaju ima pravni interes za vođenje predmetnog postupka. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes za podnošenjem predmete tužbe, tim više jer je u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbi koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).

20.6. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja koji je konačno postavljen u podnesku od 10.05.2024. i na ročištu od 17. veljače 2025.

21. U odnosu na prigovor tuženika koji se odnosi na smanjenje tužbenog zahtjeva, odnosno prigovoru da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe, te da se tuženik protivi djelomičnom povlačenju tužbe, za navesti je slijedeće:

21.1. Tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, tužitelj je zatražio po osnovu preplaćenih iznosa glede ništetnih odredbi u kojima je sadržana valutna klauzula isplatu iznosa od 33.236,51 kn što u protuvrijednosti u € iznosi 4.411,24 €.

21.2. U konačno uređenom tužbenom zahtjevu tužitelj je po istom osnovu zatražio isplatu iznosa od 3.565,72 €, iz čega proizlazi da je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 845,52 €.

21.3. Prema shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26. travnja 2021. smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP.

21.4. Dakle, smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe u smislu odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a, pa za takvu dispoziciju vrijede sve pretpostavke koje se tiču povlačenja tužbe, a time i one o (ne)pristanku tuženika. U konkretnom slučaju tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, pa time do takvog povlačenja tužbe nije niti došlo, radi čega sud je i u pogledu glavne stvari i u pogledu odluke o troškovima postupka trebao donijeti odluku o tužbenom zahtjevu koji je bio aktualan do izvršenog djelomičnog povlačenja tužbe.

21.5. S obzirom da je tužitelj djelomično povukao tužbu, i to za iznos od 845,52 €, te s obzirom da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, te s obzirom da sud u pogledu glavne stvari treba donijeti odluku o tužbenom zahtjevu koji je bio aktualan do izvršenog djelomičnog povlačenja tužbe, to je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 3.565,72 € dok je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen za iznos od 845,52 €.

21.6. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u toč. I i II izreke presude.

22. Parnični trošak dosuđen je tužitelju po odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a. A sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023), te označenoj vrijednosti predmeta spora, kao i uspjehu u ovoj parnici. Budući da je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, to uspjeh tužitelja u ovom sporu iznosi 90,4% (tužitelj je u odnosu na osnov uspio sa 100 %, a u odnosu na visinu sa 80,8%, a što daje ukupni uspjeh od 90,4 %).

22.1. Tuženik je uspio u sporu sa 9,6 %.

22.2. Kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika dobiva se konačan uspjeh tužitelja u sporu od 80,8%.

22.3. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za sastave podnesaka od 28.02.23. i 10.05.24. po 100 bodova, za pristup na roč. od 06.03.25. i 09.05.24. po 25 bodova (25%), za pristupe na roč. od 11.12.23., i 03.06.24. po 100 bodova, za pristup na roč. od 17.02.25 50 bodova (50%), te za pristup na roč. od za objavu presude od 24.02.25. 50 bodova, što sveukupno iznosi 650 bodova. Ovaj iznos pomnožen je sa 2,00 € koliko iznosi vrijednost jednog boda, što daje iznos od 1.300,00 €. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 90,52 € na ime pristojbe na tužbu, 82,16 € na ime pristojbe na ovu odluku, što ukupno iznosi 1.472,68 €.

22.4. Razmjerno uspjehu tužitelja u ovom sporu od 80.8% tužitelju pripada iznos od 1.189,93 €. Ovom iznosu dodan je iznos od 399,50 € na ime troškova financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 1.589,43 €.

22.5. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripada kamata počev od 24. veljače 2025., kao dana presuđenja, pa do konačne isplate.

22.6. U konkretnom slučaju, a s obzirom da tuženik OTP Leasing d.d. nije bio stranka kolektivnog spora, to se ne radi se o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi temeljem čl. 11 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne Novine br 118/18, 51/23)

23. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, odlučeno je kao u toč. II izreke rjejšenja.

U Splitu, 24. veljače 2025.

S U D A C

Miro Maslać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- punom. tužitelja,

- punom. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte