REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-1822/2024-10

[adresa] G 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Adriane Tokić, u upravnom sporu tužiteljice GG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Tomislav Kapov, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB: 84397956623), Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi obnove postupka, 24. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/24-01/03070194226, URBROJ: 341-99-05/3- 24-3530 od 17. rujna 2024. te se predmet vraća tuženiku na ponovan postupak, u kojem ponovljenom postupku je tuženik obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjem i primjedbama izraženim u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak ovoga upravnog spora u iznosu od 1.000,00 eura (slovima: tisuću eura) u roku od 30 (trideset) dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnoga spora, dok je u preostalom dijelu do iznosa od 1.375,00 eura valjalo odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/24-01/03070194226, URBROJ: 341-99-05/3-24-3530 od 17. rujna 2024. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli – Pola, KLASA: UP/I-140-02/23-01/03070194226, URBROJ: 341-13-05/3-23-28766 od 3. travnja 2024. kojim je odbačen zahtjev tužiteljice za obnovu postupka okončanog pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog tijela Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa], KLASA: UP/I-140-02/15-01, URBROJ: 341-13-05/3-15-019452 od 30. studenog 2015., jer okolnost na kojoj se prijedlog temelji nije učinjena vjerojatnom.

2. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/24-01/03070194226, URBROJ: 341-99-05/3-24-3530 od 17. rujna 2024., a posljedično tome i prvostupanjskog rješenja od 3. travnja 2024., tužiteljica je pravovremeno podnijela tužbu, koja je kod ovog Suda zaprimljena 28. listopada 2024., a u kojoj je tužiteljica u bitnome navela da je podnijela prvostupanjskom tijelu zahtjev radi obnove upravnog postupka sukladno članku 134. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 u nastavku teksta ZOMO), kao i zahtjev radi izmjene rješenja o mirovini po članku 139. ZOMO-a u istom podnesenom zahtjevu, a o kojem posljednjem tuženik nije odlučio, istaknuvši da je nakon pravomoćnosti rješenja o mirovini došla do saznanja da za druge u zahtjevu poimenično navedene osiguranike (FG, OG, ZG, ŽG, AG), koji su radili istovremeno s tužiteljicom u Osnovnoj školi Veli Vrh, [adresa] postoje kod tuženika podaci o plaći za sporne godine, a za koje, s druge strane, tuženik nije imao podatke za tužiteljicu. Nastavno, navodi da prema iskazu tadašnje voditeljice Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa], KG, (kojeg je nakon pravomoćnosti rješenja o mirovini tužiteljice), dala u parničnom postupku pred Općinskim sudom u Puli, proizlazi, da je tuženik zaprimio M4 obrasce istovremeno za sve zaposlenike škole, o čemu je tuženik potpisao zbirni zapisnik, a nakon čega je tuženik bio dužan vršiti kontrole točnosti i potpunosti podataka te ih kopirati na mikro filmove pri čemu je svjedokinja ujedno potvrdila da za više zaposlenika škole koji su radili istovremeno s tužiteljicom podaci o plaćama za sporne godine postaje, dok sudbina podataka za tužiteljicu nije poznata. Tužiteljica ukazuje da je nakon pravomoćnosti rješenja o mirovini, došlo i do promjene ustavnosudske i upravnosudske prakse, u kojoj su zauzeta stajališta da kada podaci o plaćama M4 obrasci za osiguranike nedostaju, što znači da tuženik nije postupio u skladu sa svojom zakonskom obvezom da vodi potpunu i točnu evidenciju za svoje osiguranike, čime je povrijeđen Ustav i Zakon na štetu osiguranika koji se ima pravo pouzdati u točnost i potpunost evidencije tuženika te ne može snositi teret suprotnog, zbog čega da se tuženik ne može osloboditi obveze da u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja upotrijebi sva Zakonom o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta ZUP) predviđena dokazna sredstva, a navedena pravna stajališta da se odnose i na ovdje tužiteljicu te su za nju povoljnija od stajališta na kojima je utemeljeno pravomoćno rješenje o mirovini, da se visina primanja mogla utvrditi isključivo na temelju M4 obrasca koji su izgubljeni. Naposljetku, tužiteljica ističe, da je također došla do saznanja nakon pravomoćnosti rješenja o mirovini, da druge Ispostave tuženika kao Šibenik i Knin u slučajevima ne raspolaganja M4 obrascima za sve osiguranike utvrđuju nedostajuće podatke o plaći na temelju plaća komparanata. U svezi s tim, napomenula je, da je u prilog svojih tvrdnji predložila više dokaza glede novo ukazanih činjenice i okolnosti, vršenje uvida u evidenciju tuženika za poimenično navedene zaposlenike koji su radili s tužiteljicom u školi, saslušanje tužiteljice, vršenje uvida u zapisnik o iskazu svjedokinje KG te odluke Ustavnoga suda Republike Hrvatske U-III-1720/18 od 8. lipnja 2021, U-III-3454/17, U- III-4670/17 od 9. listopada 2019, U-III-951/17 od 24. lipnja 2020. i presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovnog broja Us I-1534/22-10 od 25. travnja 2023., Us I-3248/21- 5 od 22. svibnja 2023., ali da niti jedan od tih dokaza prvostupanjsko tijelo nije izvelo niti cijenilo pa je tužiteljica u nastavku tužbe koja je sadržajno jednaka žalbi, zbog čega se radi ekonomičnosti neće ponavljati, obzirom da su tužbeni navodi tužiteljice stankama dobro poznati, tužiteljica je u tužbenom zahtjevu predložila da se poništi osporavano rješenje tuženika od 17. rujna 2024. kao i prvostupanjsko rješenje od 3. travnja 2024., uz nadoknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 6. studenog 2024. u bitnome naveo, da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanoga rješenja, a koje je doneseno povodom zahtjeva tužiteljice od 27. prosinca 2023. za obnovu upravnog postupka okončanog rješenjem prvostupanjskog tijela od 30 studenog 2015., sukladno članku 134. ZOMO-a i izmjenom rješenja sukladno članku 139. ZOMO. Odgovarajući na tužbene navode tužiteljice, tuženik je istaknuo da sudska praksa, uključujući ustavnosudsku praksu nije činjenica u odnosu na koju se primjenjuje mjerodavno materijalno pravo niti je navedena praksa dokaz kojim se utvrđuju odlučne činjenice, odnosno, da općenito pa tako i u konkretnom zahtjevu, zahtjev za obnovu postupka ne može biti utemeljen na sadržaju sudske prakse drugih osoba, a što proizlazi iz prakse višeg Suda, navedene u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Usž-284/2023- 2 od 22. veljače 2023., dok iz Zapisnika od 2. srpnja 2021. s održanog ročišta kod Općinskog suda u Puli poslovnog broja Pn-200/2020, radi naknade štete, na kojem je saslušana svjedokinja tuženika proizlazi, da Zapisnik ne bi dao odgovor na pitanje je li predana dokumentacija od poslodavca za tužiteljicu za sporno razdoblje 1983. te od 1986. do 1990., jer je u Zapisniku samo navedeno da je zaprimljeno od Osnovne škole Veli Vrh 75 M4 obrazaca, bez da se navode pojedinačna imena osiguranika na koje se ti obrasci podnose, a da se platni podaci utvrđuju upravo na temelju podataka koje dostavlja poslodavac na propisanim M4 obrascima, dok je za tužiteljicu za sporne godine od 1983. te od 1986. do 1990. pregledana cjelokupna baza podataka i mikrofilm i utvrđeno je, da podaci o plaći za nedostajuće godine ne postoje. Stoga činjenica da za više zaposlenika istog poslodavca postoje platni podaci, ne predstavlja relevantnu okolnost u konkretnom predmetu, budući se odluka donosi na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u konkretnom predmetu, dok je obračun osobnog dohotka tužiteljici za svibanj 1992. već bio dostavljen u ranijem upravnom i sudskom postupku pa se ne može smatrati novim dokazom, shodno čemu ništa od dostavljene dokumentacije ne dokazuje platne podatke tužiteljice za spornu godinu 1983. te razdoblje od 1986. do 1990., a iz kojeg razloga da nije bilo osnove za obnovu postupka sukladno članku 134. ZOMO-a. Naposljetku, tuženik je naveo da za 1991. postoje platni podaci te je u pravomoćnom rješenju o priznanju tužiteljici prava na mirovinu od 30. studenog 2015. utvrđen vrijednosni bod za godinu 1,2484, zbog čega da je neosnovan navod tužiteljice da za tu godinu nisu utvrđeni vrijednosni bodovi, dok navod tužiteljice da ima saznanja da druge ispostave u slučaju ne raspolaganja M4 obrascima utvrđuju platne podatke prema plaćama kooperanata ničim nije potkrijepljen, iz kojeg razloga se takvi navodi tužiteljice smatraju proizvoljnim. Vezano za odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4525/2019 od 7. veljače 2023. na koju se tužiteljica pozvala u tužbi, tuženik je naveo, kako iz pravnog stajališta koje je zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske proizlazi, da nema mogućnosti komparancije platnih podataka koji nedostaju sa platnim podacima drugih osoba, jer visina plaće različitih radnika na istom radnom mjestu, može varirati ovisno o raznim čimbenicima kao što su satnica, godine radnog staža, vrsta poslova koji se obavlja, bolovanje, a imajući pritom u vidu i potrebu zaštite tajnosti podataka drugih osoba, a koje Ustavni sud ranije nije imao mogućnost razmotriti. Također, ZOMO-om nije uređena mogućnost da se plaće koje nedostaju utvrde na temelju podataka o plaći drugih usporedivih radnika, jer bi isto bilo protivno propisima koji reguliraju tajnost podataka i Uredbi EU2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinca u vezi s obradom osobnih podataka i o solidarnom kretanju takvih podataka, koja se izravno primjenjuje od 25. svibnja 2018. te odredbama Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka, kao i drugim propisima koji uređuju pitanje tajnosti podataka, zbog čega nema osnove za obnovu postupka i izmjenom rješenja sukladno odredbi članka 139. ZOMO. Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

4. U podnesku zaprimljenim kod ovog Suda 19. veljače 2025. opunomoćenik tužiteljice ispričao je izostanak sa niže zakazanog ročišta.

5. U ovom upravnom sporu 20. veljače 2025. održano je ročište za raspravu u odsutnosti uredno pozvanog opunomoćenika tužiteljice, a prisutnosti službene osobe tuženika, pa je službenoj osobi tuženika u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, u nastavku teksta ZUS) data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. Na istom ročištu za raspravu službena osoba tuženika je u cijelosti ostala kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta poslovnog broja Us I- 1377/2024, kao i spisu predmeta poslovnog broja 3 Us I-1558/17 koji su se kod ovog Suda vodili pod navedenim poslovnim brojevima te spisu predmeta upravnog postupka kojeg je tuženik dostavio ovome Sudu uz odgovor na tužbu 6. siječnja 2025. pa je rasprava zaključena.

6. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je 27. prosinca 2023. tužiteljica podnijela prvostupanjskom tijelu zahtjev za obnovu upravnog postupka po članku 134. ZOMO-a, okončanog pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog tijela Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa] od 30. studenog 2015., kao i zahtjev za izmjenu rješenja o mirovini sukladno članku 139. ZOMO-a, (sve u istom zahtjevu), pozivajući se na brojnu ustavnosudsku i upravno pravnu praksu te iskaz svjedokinje (tadašnje voditeljice Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa] – [adresa], KG) dat na Zapisnik u postupku pred Općinskim sudom u Puli, poslovnog broja Pn- 200/2020 i praksu Ispostava tuženika u Šibeniku i Kninu, a sve kako je to pobliže opisano u tužbi, žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, kao i u samom zahtjevu.

7. Utvrđeno je, da je odlučujući o zahtjevu tužiteljice, prvostupanjskim rješenjem od 3. travnja 2024. odbačen zahtjev tužiteljice za obnovu postupka okončanog pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog tijela od 30. studenog 2015., jer okolnost na kojoj se prijedlog temelji nije učinjeno vjerojatnom, uz obrazloženje da ustavnosudska i upravnosudska praksa ne može biti razlog za obnovu upravnog postupka i ne može predstavljati novu činjenicu ili novi dokaz, dok plaću tužiteljice nije moguće utvrditi na temelju usporednih podataka drugih zaposlenika čiji su podaci evidentirani u matičnoj evidenciji tuženika, a platna lista iz svibnja 1992. je bila podnesena i u ranijem upravnom postupku, a nastavno i u upravnom sporu, koji se vodio pred ovim sudom 2018. godine pa ne predstavlja novu činjenicu niti novi dokaz.

8. Utvrđeno je, da je protiv navedenog prvostupanjskog rješenja od 3. travnja 2024. tužiteljica izjavila 25. travnja 2024. tuženiku žalbu, o kojoj je odlučeno ovdje osporavanim rješenjem tuženika od 17. rujna 2024. na način, da je odbijena žalba tužiteljice i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje, a osporavajući koje je tužiteljica pokrenula upravni spor, koji se pred ovim sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem.

9. Uvidom u presudu poslovnog broja 3 Us I-1558/17-11 od 19. travnja 2018. utvrđeno je, da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženog Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe od 11. listopada 2017. kao i radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa] od 30. studenog 2015. u dijelu u kojem tužiteljici nije priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu iznad iznosa od 1.832,61 kn mjesečno te priznavanja tužiteljici počevši od 11. srpnja 2015. prava na prijevremenu starosnu mirovinu u iznosu od 1.943,08 kn u koju je uračunat i dodatak na mirovinu, kao što je i odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku da tužiteljici na ime dospjelih mirovina za razdoblje od 11. srpnja 2015. do pravomoćnosti presude isplati mjesečne razlike između iznosa utvrđenog presudom iznosa od 1.832,61 kunu, uvećano za zatezne kamate koje na te razlike teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa mjesečne mirovine 11 dana u mjesecu do konačne isplate, počevši od 11. kolovoza 2015. pa nadalje, te zahtjev za nadoknadu troškova tog upravnog spora.

10. Naime, tim osporavanim rješenjem tuženog od 11. listopada 2017. bila je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 30. studenog 2015. kojim je tužiteljici priznato počevši od 11. srpnja 2015. pravo na prijevremenu starosnu mirovinu od 1.832,61 kunu mjesečno, u koju je uračunat i dodatak na mirovinu te je istim rješenjem određena najniža mirovina u svoti od 1. 562,50 kn mjesečno, ali je određeno da se neće isplaćivati, sve dok svota prijevremene starosne mirovine, zajedno s dodatkom na mirovinu prelazi svotu najniže mirovine, a isplata koje pripada tužiteljici počevši od 11. srpnja 2015.

11. Utvrđeno je, da je navedena presuda ovoga suda poslovnog broja 3 Us I- 1558/17-11 od 19. travnja 2018. potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Usž-3249/18-2 od 30. studenog 2018. uz obrazloženje da se plaće prema članku 110. ZOMO utvrđuju na temelju isprava izdanih u skladu sa zakonom, odnosno potvrdama izdanim na temelju propisanih evidencija te se radi o osobnim podacima koji se mogu u manjoj ili većoj mjeri razlikovati od svakog konkretnog osiguranika, zbog čega se plaća tužiteljice nije mogla utvrditi na temelju usporednih podataka drugih radnika, a poslodavac tužiteljice osnovna škola Veli Vrh Pula nije bio u mogućnosti dostaviti podatke o plaćama tužiteljice za godine 1983. 1986., 1987., 1988., 1989., 1990. i 1991. zbog čega su vrijednosni bodovi pravilno utvrđeni u razdoblju od 1980. do 2014. tako, da je zbroj vrijednosnih bodova, za navedeno obračunsko razdoblje podijeljen s efektivnim stažem osiguranja 26 godina, 2 mjeseca i 4 dana iskazanog u decimalnom broju (26,1778) za koje postoje podaci o plaćama tužiteljice, a ne s mirovinskim stažem od 33 godine, 1 mjesec i 00 dana koliko iznosi obračunsko razdoblje.

12. Utvrđeno je, da je 28. kolovoza 2024. zaprimljena tužba tužiteljice, protiv tuženika, radi šutnje uprave, koji upravni spor se vodio pod poslovnim brojem Us I- 1377/2024-6 i koji je okončan rješenjem ovog Suda od 3. listopada 2024. na način da je upravni spor obustavljen i naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak upravnog spora u iznosu od 1.000,00 eura u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćnog rješenja suda, a sve imajući u vidu da je navedeni upravni spor pokrenut tužbom tužiteljice radi šutnje uprave u kojoj je tužiteljica u bitnome navela da je prvostupanjskim rješenjem od 3. travnja 2024. odbačen zahtjev tužiteljice za obnovu postupka okončanog pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog tijela od 30. studenog 2015., jer okolnost na kojoj se prijedlog temelji nije učinjena vjerojatnim, a protiv navedenog rješenja tužiteljica da je izjavila tuženiku žalbu, o kojoj tuženik do dana pisanja tužbe nije odlučio, dok je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da je rješenjem od 17. rujna 2024., dakle u tijeku upravnog spora odlučio o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja od 3. travnja 2024. pa je ovaj sud pozivom na odredbu čl. 103. stavka 1. ranije važećeg Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21 u nastavku teksta ZUS) obustavio upravni spor u svezi s člankom 106. stavak 1. točka 2., sve uz nadoknadu troškova upravnog spora tužiteljica.

13. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ovaj Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan iz niže obrazloženog razloga.

14. Odredbom čl. 134. ZOMO propisano je, ako se nakon donošenja rješenja protiv kojeg nema redovitog pravnog lijeka u upravnom postupku sazna za nove činjenice ili se nađe odnosno stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u svezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, može se iznimno od uvjeta i rokova iz Zakona o općem upravnom postupku obnoviti postupak iz mirovinskog osiguranja. Postupak će se obnoviti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti.

15. U stavku 2. citiranog članka 134. ZOMO propisano je, da prava utvrđena rješenjem donesenim u obnovljenom postupku, prema stavku 1. ovoga članka, pripadaju od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za obnovu postupka, odnosno od prvoga dana idućega mjeseca nakon donošenja rješenja u obnovljenom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti.

16. Odredbom članka 139. stavak 1. ZOMO, propisano je da pravomoćno rješenje o pravu na mirovinsko osiguranje ili iz mirovinskog osiguranja može se izmijeniti novim rješenjem ako je prvim rješenjem povrijeđen zakon, Uredbe Europske unije u koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, međunarodni ugovor o socijalnom osiguranju ili općeg zavoda na štetu osiguranika, osigurane osobe ili korisnika mirovine.

17. Odredbom stavka 3. članka 139. ZOMO, propisano je da pravo utvrđeno novim rješenjem donesenim prema stavcima 1 ili 2 ovog članka pripada od prvog dana idućeg mjeseca nakon donošenja rješenja ako je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, odnosno od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva osiguranika, osigurane osobe ili korisnika mirovine.

18. Imajući u vidu da prvostupanjskim rješenjem od 3. travnja 2024. nije odlučeno i o zahtjevu tužiteljice za izmjenom rješenja o mirovini po članku 139. ZOMO, iako je takav zahtjev istaknut u zahtjevu podnesenom 27. prosinca 2023., a na što je tužiteljica ukazivala u tužbi, a tuženik i potvrdio u odgovoru na tužbu, niti je o istom tuženik odlučio, iako se na istog osvrnuo u obrazloženju osporavanog rješenja, to će tuženik u ponovnom postupku, u postupku izvršenja ove presude, vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda, jednim rješenjem odlučiti o oba zahtjeva tužiteljice istaknutim u zahtjevu tužiteljice podnesenom prvostupanjskom tijelu 27. prosinca 2023., koje će u cijelosti biti sastavljeno u skladu sa odredbom članka 98. ZUP-a, a njegovo obrazloženje u skladu s odredbom članka 98. stavaka 5. ZUP-a te u kojem će se tuženik osvrnuti na tužbene navode tužiteljice odgovarajući na iste u novo donesenom rješenju.

19. Odredbom članka 147. stavak 1. ZUS-a, propisano je, da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora ako zakonom nije drukčije propisano pa je tužiteljici priznat zatraženi trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura (sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, u nastavku teksta Tarifa, sukladno Tbr. 27. i 52. Tarife pa je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 1.000,00 eura. Tužiteljici nije priznat trošak sastava zahtjeva za obnovu upravnog postupka, niti sastava žalbe zbog šutnje uprave, kao niti trošak sastava žalbe protiv rješenja zbog šutnje uprave, za svako u iznosu od 125,00 eura, jer gore citirana odredba ZUS-a propisuje mogućnost nadoknade troškova upravnog spora, ne i upravnog postupka pa je u preostalom dijelu do iznosa od 1.375,00 eura valjalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

20. Imajući u vidu navedeno, ovaj Sud je poništio osporavanu odluku tuženika i predmet vratio tuženiku na ponovan postupak, kako bi u ponovnom postupku u postupku izvršenja ove presude vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda (članka 151. i 152. ZUS-a), tuženik u roku od 60 dana odlučio o oba zahtjeva tužiteljice istaknutim u podnesku od 27. prosinca 2023. prvostupanjskom tijelu i to sve bez obzira na činjenicu što se u obrazloženju osporavanog rješenja tuženika, kao i odgovoru na tužbu tuženik osvrnuo na navode tužiteljice vezano uz zahtjev za izmjenu rješenja o mirovini po članku 139. ZOMO, ali o istom nije odlučio u izreci samog rješenja koje obvezuje stranke, odnosno podnositelja zahtjeva.

21. Slijedom navedenog, na temelju članka 117. stavak 1. ZUS-a te čl. 148. stavak 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 24. veljače 2025.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. izreke ove presude nije dopuštena žalba. (čl. 127. ZUS-a). Protiv točke II. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave rješenja.

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužiteljice Tomislavu Kapovu, odvjetniku u [adresa]

- tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi, Zagreb, A. Mihanovića 3