Poslovni broj: Us I-168/2024-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Milanu Franiću, uz sudjelovanje zapisničarke Katije Stermšek, u upravnom sporu tužitelja A 1 Hrvatska d.o.o., OIB: 29524210204, Zagreb, Vrtni put 1, zastupano po odvjetniku Igoru Borčiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Borčić i Majdak Juranović d.o.o., Folnegovićeva 1, protiv tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, Domovinskog rata 2, Split, OIB: 18683136487, radi poreza na korištenje javne površine, 24. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, Klasa: UP/II 410-07/23-0001/0009, Urbroj: 2181/1-09/04-23-0002 od 8. studenoga 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II 410-07/23-0001/0009, Urbroj: 2181/1-09/04-23-0002 od 8. studenoga 2023., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Splitsko – dalmatinske županije, Grada Makarske, Upravnog odjela za financije, proračun i naplatu potraživanja, Klasa: UP/I-410-23/23-01/14, Urbroj: 2181- 06-04-08-23-1 od 18. svibnja 2023. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je za postavljanje elektroničkog telekomunikacijskog kabineta i sličnih elektroničkih naprava i uređaja, utvrđen porez na korištenje javne površine na području Grada Makarske na adresi [adresa] za godišnje porezno razdoblje za 2022. u ukupnom iznosu 2.654,45 eura/19.999,95 kuna,

2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnome, navodi da je člankom 29. stavkom 2. i 3. Zakona o lokalnim porezima (NN 115/16-114/23) predstavničkim tijelima jedinica lokalne samouprave dano pravo da samovoljno i bez objektivnih kriterija mogu odrediti naknade za korištenje javnih površina, čime im je dano diskrecijsko pravo bez granica te da je iz Odluke o gradskim porezima Grada Makarske vidljivo da to pravo Grad Makarska zloupotrebljava na način da određuje nerazmjerno visok iznos poreza na korištenje javnih površina bez da predmetni iznos ičim opravdava. Tužitelj smatra da je nadležnost jedinica lokalne samouprave (u ovom slučaju Grada Makarske) nesporna te da iste mogu uvesti porez na korištenje javnih površina sukladno Zakonu o lokalnim porezima. Isto tako, smatra da je nesporna nadležnost predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave da samostalno odredi što se smatra javnom površinom i da se porez na korištenje javnih površina plaća u visini, na način i pod uvjetima koje propiše predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave svojom odlukom i da je isti prihod jedinice lokalne samouprave na čijem se području javna površina koristi. Tužitelj smatra spornim činjenicu da je člankom 29. Zakona o lokalnim porezima jedinicama lokalne samouprave dana prevelika ovlast u odlučivanju što je javna površina i iznos poreza na istu, a što je rezultiralo time da jedinice lokalne samouprave takvo ovlaštenje koriste bez granica te time nanose štetu adresatima tih odluka. Napominje da ostale jedinice lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj ovakav porez uopće ili nisu uvele ili su isti odredile u višestruko manjim iznosima, a koji iznosi su razmjerni za ono što se postavlja i u koju svrhu se postavlja dok je određen broj jedinica lokalne samouprave ovaj porez u međuvremenu i ukinuo. Ističe da je razvoj infrastrukture i mreža velikih brzina od interesa za Republiku Hrvatsku i jedan od preduvjeta razvoja suvremenog gospodarstva da je važnost tog razvoja prepoznat i od strane Europske unije, zakonodavnih tijela Republike Hrvatske i Vlade Republike Hrvatske koje su kao imperativ propisale stvaranje uvjeta za izgradnju infrastrukture i mreža velikih brzina, pri čemu je smanjenje troškova postavljanja mreža velikih brzina jedan od osnovnih preduvjeta. Zaključno, navodi da Grad Makarska i dalje nastavlja s praksom namjere određivanja nerazmjerno visokih poreza, zanemarujući pritom relevantne zakonske propise kao i važnost razvoja elektroničkih komunikacijskih infrastruktura i mreža. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika te potražuje troškove postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, navodi da ostaje pri navodima iznijetim u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže da sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. Budući je među strankama sporna samo primjena materijalnog prava, a stranke nisu u tužbi i odgovoru na tužbu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je temeljem članka 98. točke 4. Zakona o upravnim sporovima, ("Narodne novine" broj 36/24., dalje u tekstu: ZUS) spor riješio bez rasprave.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem svih isprava koje se nalaze u sudskom spisu, te čitanjem cjelokupnog spisa tuženika koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Predmet spora je ocjena zakonitosti rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, Klasa: UP/II 410-07/23-0001/0009, Urbroj: 2181/1-09/04- 23-0002 od 8. studenoga 2023. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja, Grada Makarske, Upravnog odjela za financije, proračun i naplatu potraživanja, Klasa: UP/I-410-23/23-01/14, Urbroj: 2181-06-04-08-23-1 od 18. svibnja 2023.

8. Uvidom u spis predmeta proizlazi da je Grad Makarske, Upravni odjel za razvoj grada, Odsjek za komunalni i prometno redarstvo, Klasa: 363-01/22-01/236, Urbroj: 2181-6-05-01-5-22-1 sastavilo zapisnik od 10. prosinca 2022. kojim je utvrđeno da je tužitelj na adresi [adresa] u [adresa] na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – Makar postavio elektronični komunikacijski ormarić te da koristi javnu površinu na koju je postavio elektronični komunikacijski ormarić površine 0,60 m². Tužitelj je na navedeni zapisnik iznio primjedbe na te je naveo da je nesporno da je postavio ulični ormar i da je shodno tomu, činjenično stanje u zapisniku točno ali iznos poreza u slučaju da nadležni upravni odjel donese rješenje o porezu na korištenje javne površine smatra nerazmjernim i neopravdano previsokim. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjsko tijelo je sukladno odredbama članka 29. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“ broj 115/16,101/17 i 114/22; u daljnjem tekstu: Zakon), te relevantnih odredbi Odluke o gradskim porezima Grada Makarske ("Glasnik Grada Makarske" broj 21/21; u daljnjem tekstu Odluka), rješenjem od 18. svibnja 2023. godine tužitelju utvrdilo porez na korištenje javne površine u iznosu od 2.654,45 eura / 19.999,95 kuna. Povodom žalbe tužitelja podnesene protiv prvostupanjskog rješenja tuženik je rješenjem od 8. studenoga 2023. godine istu odbio. 9. Odredbom članka 29. stavka 1. Zakona propisano je da porez na korištenje javnih površina plaćaju pravne i fizičke osobe koje koriste javne površine. Stavkom 2. određeno je da se porez iz stavka 1. ovoga članka plaća u visini, na način i pod uvjetima koje propiše predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave svojom odlukom. Stavkom 3. propisano je da što se smatra javnom površinom svojom odlukom propisuje predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave.

10. Člankom 11. Odluke propisano je da se visina poreza na korištenje javne površine za godišnje porezno razdoblje određuje se prema zoni, vrsti objekata, opreme te pokretnih naprava koje se postavljaju na javnu površinu kao i njihovoj namjeni.

11. Odredbom članka 18. stavka 3. Odluke, propisano je da se na korištenje javne površine za postavljanje elektroničkog telekomunikacijskog kabineta i sličnih elektroničkih naprava i uređaja, porez se plaća u iznosu od 20.000,00 kn po 1 m² godišnje.

12. Tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani, jer on niti ne osporava činjenično stanje, ne osporava niti da je dužan platiti porez za korištenje javne površine. Tužitelj, u biti, osporava zakonski i podzakonski propis na temelju kojeg mu je razrezan porez za korištenje javne površine, međutim, s obzirom da se radi o zakonskom, odnosno podzakonskom aktu koji su vrijeme donošenja rješenja važili, to tužitelja, navedeni propisi obvezuju na plaćanje. Dakle, to što je tužitelj nezadovoljan odredbama Zakona i Odluke, kao i visinom razrezanog poreza, a koji je nesporno utvrđen temeljem pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjernom materijalnog prava, nije i ne može biti od utjecaja na zakonitost rješenja.

13. Slijedom iznijetog, sud cijeni rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

14. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21), a na koje ovaj sud, temeljem članka 47. stavka 3. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

15. Zbog svega navedenog, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev je odbijen, te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

16. S obzirom na to da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužitelj nije niti djelomično uspio u ovom upravnom sporu, nisu ispunjeni uvjeti u smislu članka 147. stavka 1. ZUS-a, da se tuženika obveže da tužitelju naknadi troškove upravnog spora. Stoga je riješeno kao u točki II. izreke.

U Splitu 24. veljače 2025.

S U D A C

Milan Franić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja

2. Tuženiku

3. U spis

4. Kalendar 45 dana

NACRT ODLUKE IZRADIO

SUDSKI SAVJETNIK BORIS KULIĆ