REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2887/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja METRO LIVING d.o.o., Zagreb, Ulica Marija Talana 2, OIB: 18836443912, kojeg zastupaju punomoćnici ŠP, mr.sc. Ivana Špehar Janković i Ivan Šimonović, odvjetnici iz Š, K, ŠP i Partneri, odvjetničko društvo d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika SLADOVIĆ d.o.o., Zagreb, Palinovečka ulica 43, OIB: 90591097530, kojeg zastupa punomoćnik Frane-Matej Barišić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 310.265,72 EUR, zaključio je glavnu raspravu 20. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika KP, te tuženikovog zastupnika po zakonu ZP i tuženikovog punomoćnika ŠPO, te donio i objavio presudu 24. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 230.008,63 EUR osporena u predstečajnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem St-876/23.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva utvrđenje postojanja tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 80.257,09 EUR.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 10.950,35 EUR sa zateznim kamatama od 24. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest (15) dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 13.715,57 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 24. veljače 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, 6. listopada 2023., podnio tužbu radi utvrđenja postojanja tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 310.265,72 EUR, osporene u predstečajnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem St- 876/23, pod rednim brojem 25. tablice utvrđenih i osporenih tražbina vjerovnika u rješenju o utvrđenim i osporenim tražbinama od 13. rujna 2023., podredno, za slučaj da predstečajni postupak bude obustavljen, radi isplate navedenog iznosa od 310.265,72 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U tužbi u bitnome navodi kako je predmetna tražbina osporena u predstečajnom postupku nad tuženikom kao dužnikom, a tužitelj je upućen na parnicu. Nadalje navodi da se predmetna tražbina temelji na pozajmicama koje je tužitelj dao tuženiku (u pitanju je bilo više pozajmica od kojih je dio pozajmica zatvoren), te da su iz izvatka o stanju i prometu po računu tuženika vidljive uplate pozajmica te povrat dijela pozajmica od strane tuženika.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev u bitnome navodeći kako je u vremenskom razdoblju od 2017. do 2022. godine BKS bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, Mljekarski trg 3, Rijeka, OIB: 02138784111, kao podružnica osnivača BKS Bank AG, St. Veiter Ring 43, Klagenfurt, Austrija sklopila veliki broj pravnih poslova i provela nepoznati broj jednostranih pravnih radnji, a koji pravni poslovi i jednostrane pravne radnje nisu bile u skladu s važećim propisima koji reguliraju bankarsko poslovanje, niti su njihovom sklapanju ili nalaganju sudjelovale osobe koje su tim dokumentima naznačene kao sudionici. Naprijed opisanim poduzimanjima, BKS banka je sudjelovala u jednoj od najvećih prevara i zlouporaba bankarskog sustava u povijesti Republike Hrvatske te je direktno oštetila nepoznati broj pravnih i fizičkih osoba, a koja ukupna šteta se mjeri u stotinama milijuna kuna. Za cijelo to vrijeme, točnije od 30. lipnja 2017. do 16. veljače 2022., osoba ovlaštena da u poslovanju podružnice zastupa inozemnog osnivača bila je gospodin OP koji je, prema saznanjima tuženika bio osoba koja je kao zastupnik po zakonu BKS banke, neovlašteno izdavao kredite, bankarske garancije, potpisivao cesije, asignacije te provodio naloge po računima klijenta BKS banke sve bez njihova znanja te služeći se prevarama, ucjenama, lažima, obmanama, a prvenstveno fabriciranjem dokumenata i potpisa navodnih sudionika tih pravnih poslova i nalogodavaca izvršenih transakcija. U trenucima kada je obujam nelegalnih radnji postao toliki da je svim uključenima postalo jasno kako neće više moći skrivati prijevarne radnje i sanirati sve veću štetu koja je nastajala pravnim i fizički osobama pa među inima i tuženiku, sudionici među inima i tužitelj počeli su poduzimati korake kako bi se zaštitili od mogućih pravnih posljedica. Naime, trenutno traje proces otkrivanja, odnosno rasvjetljavanja situacije koja se godinama događala unutar BKS banke u kojoj je kao što je navedeno u uvodu odgovora na tužbu, banka koristila račune svojih klijenata za razne pravne poslove i radnje bez znanja klijenata. Navedeno potvrđuje i izjava gospodina OP od 9. svibnja 2022., ovjerena kod javne bilježnice Ljiljane Vodopije Čengić u kojoj OP jasno i nedvosmisleno navodi kako tuženikov zastupnik po zakonu ZP nije bio upoznat s radnjama koje je on provodio u svojstvu zaposlenika/odgovorne osobe BKS banke, a koje nisu bile u skladu sa pozitivnim propisima važećim u Republici Hrvatskoj te koje nisu bile u skladu sa internim procedurama i pravilnicima propisanim od strane BKS banke. Zaključno se navodi kako navedenu izjavu daje svojom slobodnom voljom za slučaj bilo kakvog eventualnog sudskog postupka koji bi proizašao iz događaja koji su nastali uslijed takvih postupaka s kojim gospodin ZP nije imao veze. Dodaje kako su fiktivni pravni poslovi na koje se tužitelj poziva samo mali dio naprijed opisane, elaborirane i u detalje razrađene prevare i zlouporabe bankarskog sustava u kojima su glavnu ulogu imale BKS Banka AG, odnosno njen zastupnik po zakonu gospodin OP, brojne fizičke i pravne osobe među kojima je i tužitelj, koje su pokušale ostvariti protupravnu korist. Kao što proizlazi iz desetak sudskih postupaka koji se trenutno vode pred raznim Trgovačkim sudovima Republike Hrvatske, u takvim postupanjima razne fizičke i pravne osobe u dosluhu sa gospodinom OP kao zastupnikom po zakonu BKS Bank Ag krivotvorile su i antidatirale dokumentaciju, kako bi opravdale neovlaštene transakcije po BKS računu tuženika. Navedena situacija se dogodila i u ovosudnom predmetu. Tim više jer tužitelj u svojoj tužbi tvrdi da je tuženiku davao pozajmice i to bez ikakvog ugovora o zajmu kojim bi se definirali uvjeti istog zajma. Nadalje, iz izvadaka o prometu po računu vidljivo je da kada su navodna plaćanja obavljena sa računa tuženika na račun tužitelja svaki put u opisu plaćanja je navedeno „plaćanje po ugovoru“. Nejasno je po kojem ugovoru, kada isti ugovori ne postoje. Bitno je naglasiti kako tuženik nikada nije bio u nikakvom poslovnom i/ili bilo kakvom drugom odnosu s tužiteljem. Pošto tuženik nije imao nadzor nad računom otvorenim u njegovo ime u BKS Bank AG, nego je navedenim računom cijelo vrijeme upravljala banka preko svog zastupnika po zakonu OP, tuženik nije sudjelovao u raznim transferima novca na i sa računa tuženika. Isto je priznao i tužitelj, što je vidljivo iz predmeta pod poslovnim brojem St-1173/2023 Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu. Tako je u rješenju od 12. rujna 2023., pod točkom 5. obrazloženja navedeno sljedeće: „Naime, povjerenik navodi da je od strane ovlaštene osobe dužnika dobio pojašnjenje da je usmeni uvjet za dobivanje kredita dužnika od strane BKS Bank AG bilo to da korisnik kredita, dakle dužnik METRO LIVING d.o.o., dio odobrenog iznosa kredita odmah proslijedi putem pozajmice društvu SLADOVIĆ d.o.o. Zagreb. Povjerenik navodi da je sve izneseno dužnik pregovarao i dogovarao sa OP. Zakonski zastupnik dužnika na ročištu je istaknuo da potvrđuje iznesene navode povjerenika…“ Dakle, jasno je da je sve navedeno tužitelj dogovarao izravno za BKS Bank Ag, odnosno sa njihovim zastupnikom po zakonu OP te nije imao nikakav kontakt s tuženikom. Nadalje, u citiranom rješenju, u istoj točki 5. obrazloženja, tužitelj navodi kako je za navodni zajam dan tuženiku, BKS Bank AG tužitelju izdala bankarsku garanciju na iznos od 274.067,04 EUR. Istu garanciju je tuženik podnio na naplatu banci što je banka odbila izvršiti. Potom tužitelj navodi kako je BKS Banci potom izjavio prijeboj, kojim je dio tražbine koju je BKS Bank AG prijavila u predstečajni postupak koji se vodi nad tužiteljem prestao upravo putem prijeboja s protutražbinom tužitelja, prema banci po danoj garanciji. Dakle, radi se o istoj tražbini koja je predmet ovog postupka. Stoga je pitanje kako tužitelj može utuživati istu tražbinu u ovom postupku kada je ta tražbina prestala izjavom prijeboja prema BKS Bank AG, dakle tražbina uopće ne postoji.

4. U nastavku postupka tužitelj je osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu, te je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod odgovora na tužbu.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze uvidom u e-oglasnu ploču suda i čitanjem isprava u spisu, i to: tužiteljeve prijave tražbine (str. 5. – 6. spisa), konto kartice (str. 8. – 11. spisa), obračuna kamata (str. 12. spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-876/23-25 od 13. rujna 2023. (str. 13. – 23. spisa), izvadaka o stanju i prometu po računu tuženika (str. 24. – 34. spisa), ovjerene izjave svjedoka OP (str. 46. – 47. spisa), te rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu, poslovni broj St-1173/23-19 od 12. rujna 2023. (str. 48. – 55. spisa). Obavljen je uvid u spis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3384/23. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljevog i tuženikovog zastupnika po zakonu.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 114/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanom tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 310.265,72 EUR.

8. Uvidom u e-oglasnu ploču i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-876/23-25 od 13. rujna 2023. (str. 13. – 23. spisa; dalje: rješenje od 13. rujna 2023.), koje je objavljeno na mrežnoj stranici e-oglasna ploča suda 13. rujna 2023., utvrđeno je da je, pod rednim brojem 25., utvrđena osporenom tužiteljeva tražbina prema tuženiku u iznosu od 310.265,72 EUR, a tužitelj kao vjerovnik je upućen na parnicu protiv tuženika kao dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine u roku od 8 dana od pravomoćnosti rješenja o upućivanju na parnicu, odnosno primitka drugostupanjske odluke. S obzirom na to da je rješenje od 13. rujna 2023. objavljeno na mrežnoj stranici e-oglasna ploča suda 13. rujna 2023., to se u skladu s odredbom članka 12. stavka 3. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 71/15, 104/17 i 36/22; dalje: SZ) smatra da je dostava citiranog rješenja svim sudionicima predstečajnog postupka, pa tako i tužitelju, obavljena istekom osmog dana od dana objave tog rješenja na e-oglasnoj ploči suda, dakle, 21. rujna 2023. Stoga je navedeno rješenje postalo pravomoćno 30. rujna 2023. Zbog toga je zadnji dan prekluzivnog roka iz rješenja od 13. rujna 2023. za podnošenje tužbe bio 9. listopada 2023. (ponedjeljak). S obzirom na to da je tužba podnesena 6. listopada 2023., proizlazi da je podnesena unutar prekluzivnog roka iz rješenja od 13. rujna 2023. zbog čega je tužba pravovremena.

9. Odredbom članka 50. stavka 1. SZ-a propisano je da na temelju tablice ispitanih tražbina sud donosi rješenje o utvrđenim i osporenim tražbinama, uz obveznu naznaku razloga osporavanja. Rješenjem iz stavka 1. toga članka sud će odlučiti o upućivanju na parnicu radi osporavanja tražbine (članak 50. stavak 2. SZ). U parnici iz stavka 2. toga članka može se zahtijevati utvrđenje tražbine samo na temelju osnove i u iznosu kako je naznačeno u prijavi ili na ispitnom ročištu. Uz zahtjev za utvrđenje osnovanosti osporene tražbine za koju ne postoji ovršna isprava vjerovnik može zahtijevati namirenje tražbine u opsegu koji je određen potvrđenim planom restrukturiranja, ako se parnica pokreće nakon potvrde plana restrukturiranja (članak 50. stavak 3. SZ).

10. Uvidom u tužiteljevu prijavu tražbine (str. 5. – 6. spisa) utvrđeno je da je u predstečajnom postupku nad tuženikom kao dužnikom tužitelj prijavio tražbinu u iznosu od 310.265,72 EUR po osnovi zajma, te da se od ukupno prijavljenog iznosa, iznos od 230.008,63 EUR odnosi na glavnicu, a iznos od 80.257,09 EUR na kamate, s time da se iznos od 18.099,34 EUR odnosi na obračunate zatezne kamate, a iznos od 62.157,75 EUR na ugovorne kamate. Budući da je u predstečajnom postupku nad tuženikom kao dužnikom tužitelj kao vjerovnik prijavio predmetnu tražbinu po osnovi zajma (pozajmice) te zateznih i ugovornih kamata, to, u skladu s odredbama članka 50. stavka 3. SZ-a, u ovoj parnici tužitelj može zahtijevati utvrđenje osporene tražbine samo na temelju te iste osnove, dakle, samo na temelju zajma (pozajmice) te ugovornih i zateznih kamata (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž- 3805/2023-2 od 19. ožujka 2024.). To znači da je i sud u ovoj parnici vezan navedenom osnovom.

11. U parničnom postupku svaka stranka treba dokazati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne, na kojima zasniva svoje zahtjeve i prigovore, osim ako iz zakona ne proizlazi drukčije (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP). U skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, tužitelj je prvenstveno bio dužan iznijeti činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev i te činjenice dokazati.

12. Odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredbom članka 249. stavka 1. ZOO-a je propisano da se volja za sklapanje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave. Dakle, da bi došlo do suglasnosti o bitnim sastojcima potrebna je izjava volje koja se u smislu odredaba članka. 249. ZOO-a može izjaviti i konkludentnim radnjama.

13. Odredbom članka 499. stavka 1. ZOO-a propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Odredbom članka 500. stavka 1. ZOO-a je propisano da se zajmoprimac može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate. U trgovačkim ugovorima zajmoprimac duguje kamate iako nisu ugovorene (članak 500. stavak 2. ZOO). Odredbom članka 504. ZOO-a je propisano da ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva. Ugovor o zajmu nije formalan ugovor što znači da može biti sklopljen i u usmenom obliku jer iz citirane odredbe članka 499. stavka 1. ZOO-a proizlazi da ugovor o zajmu nastaje kada se stranke sporazumiju o bitnim sastojcima ugovora i to određenom iznosu novca koji se zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu i vremenu trajanja zajma. Radi se, dakle, o konsensualnom ugovoru kod kojeg predaja stvari ima značenje ispunjenja obveze zajmodavatelja, a ne sklapanja ugovora.

14. Prema odredbi članka 285. stavka 1. ZOO-a, prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (članak 285. stavak 2. ZOO). Posljedica prividnog ugovora nije ništetnost ugovora, nego da prividan ugovor nema učinka između ugovornih strana takvog ugovora jer nije postignuta suglasnost volja za sklapanje ugovora u sadržaju koji bi se u ičemu ostvarivao (stranke nisu htjele i ne žele takav ugovor već „nešto drugo“, što tome ugovoru ne odgovara) i (time) kod njega u odnosu na postignuti sadržaj nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž 480/2022-5 od 17. srpnja 2024.).

15. U konkretnom slučaju nije sporna činjenica da između parničnih stranaka nije sklopljen pisani ugovor o zajmu. Sporno je je li sklopljen usmeni ugovor o zajmu jer tuženik u bitnome tvrdi kako se u konkretnom slučaju radi o fiktivnim pravnim poslovima.

16. Na temelju iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu BP, koji je direktor društva otpočetka, odnosno od osnivanja društva, te je bio direktor i u spornom razdoblju 2020. godine, je utvrđeno da je predmetni posao s pozajmicama za tužitelja vodio IP, a ne on zbog čega nije bio direktno uključen u predmetni posao, već je to bio IP pa ima saznanja o predmetnom pravnom odnosu samo na temelju onoga što mu je prenio gospodin IP te iz izvoda iz poslovnih knjiga. Nadalje je utvrđeno da je za tužitelja sve uvjete dogovarao gospodin IP, ali da ne zna tko je te uvjete dogovarao za tuženika. Dakle, tužiteljev zastupnik po zakonu BP je jasno iskazao kako nema neposrednih o predmetnom pravnom odnosu između parničnih stranaka jer nije bio izravno uključen u to, već da o tome neposrednih saznanja ima IP. Stoga na temelju iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu sud nije mogao utvrditi odlučne činjenice koje se odnose postojanje usmenog ugovora o zajmu između parničnih stranaka, odnosno o postojanju sporazuma o bitnim sastojcima takvog ugovora. S druge strane, tužitelj nije, u skladu s odredbama članak 7. stavka 1. i članak 219. stavka 1. ZPP-a, predložio saslušanje IP kao svjedoka.

17. Na temelju iskaza tuženikovog zastupnika po zakonu ZP, koji je direktor tuženika od osnivanja, dakle od 1990., pa je tako bio direktor i u spornom razdoblju, je utvrđeno da je tuženik otvorio račun u BKS banci s jednim jedinim razlogom, a to je podizanje kredita od 600.000,00 EUR koji je odmah bio plasiran društvu Zagreb gradnja d.o.o., da tuženik 99,99% poslovanja radi preko računa kod RBA banke od 2001. godine, da je za društvo Metro living d.o.o. (tužitelja) saznao tek 2022. godine kada je došlo do afere BKS banke i njihovog direktora OP, da nije pregovarao s tužiteljem niti je tuženik sklopio bilo kakav pisani ili usmeni dogovor o pozajmici, da nakon što je 2022. godine dobio na uvid kompletne transakcije po računu otvorenom u BKS banci, da je vidio ulaze i izlaze novaca s tog računa, uključujući tužitelja, da on osobno niti bilo tko od zaposlenika tuženika nije upravljao računom otvorenim u BKS banci, niti je plasirao sredstva s tog računa, da on osobno niti bilo tko od njegovih zaposlenika nije dao BKS banci nikakav nalog vezano uz transakcije po tom računu u odnosu na tužitelja niti su znali za bankarske garancije koje su izdavane; da nije tražio niti vraćao pozajmice tužitelju, pa ako je nešto i vraćeno tom društvu po osnovi pozajmice, da to nije učinio on niti bilo tko od zaposlenika tuženika, da je do 2018. godine imao saznanja vezano uz račun otvoren u BKS banci, ali da nakon toga i za vrijeme COVID-a nije više imao nikakvih saznanja, da nije nikada vidio niti kontaktirao s gospodinom BP (tužiteljevim zastupnikom po zakonu), dok ga je gospodin IP kontaktirao 2022. godine, nakon izbijanja afere u BKS banci, odnosno otkrivanja problema s OP, te ga je pitao može li potpisati antidatirani ugovor o pozajmicama s tužiteljem, na što nije pristao, te da sve do 2022. godine nije kontaktirao niti surađivao niti s gospodinom IP, niti je znao za tužitelja. Dakle, iz iskaza tuženikovog zastupnika po zakonu proizlazi kako između parničnih stranaka nije sklopljen usmeni ugovor o pozajmici. Međutim, činjenica što u konkretnom slučaju parnične stranke nisu usmeno, dakle, riječima, izrazile volju za sklapanje ugovora o pozajmici, ne znači da takav ugovor u konkretnom slučaju nije sklopljen jer se, u skladu s odredbama članka 249. ZOO-a, volja za sklapanje ugovora može iskazati i konkludentnim radnjama, što je, prema stajalištu suda, konkretno slučaj.

18. Naime, iz izvadaka o stanju i prometu po računu tuženika (str. 24. – 34. spisa), koje isprave tuženik nije osporio, proizlazi da su tijekom 2020. godine s računa tužitelja obavljene isplate na račun tuženika u BKS banci i da je kao osnova plaćanja navedena „pozajmica“. Dakle, iz navedenih isprava proizlazi da je tužitelj isplatio tuženiku i preostali sporni iznos glavnice od 230.008,63 EUR po osnovi pozajmice. Tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, tvrdio niti dokazao da je taj iznos vratio tužitelju, niti da je navedeni iznos koji je tužitelj uplatio na tuženikov račun, naknadno, bez tuženikovog znanja, odnosno suglasnosti isplaćen s tuženikovog računa na račun treće osobe, odnosno da nije zadržan na tuženikovom računu. Dakle, u svakom slučaju tuženik nije tvrdio niti dokazao da navedeni iznos koji je tužitelj isplatio po osovi pozajmice nije zadržan na tuženikovom računu, odnosno da je s tuženikovog računa proslijeđen dalje, u korist treće osobe. Slijedom navedenog sud je utvrdio neosnovanim tuženikove tvrdnje kako se u konkretnom slučaju radi o prividnom ugovoru u smislu odredbe članka 285. stavka 1. ZOO-a.

19. U svakom slučaju, čak i da se u konkretnom slučaju radi o prividnom ugovoru u smislu odredbe članka 285. stavka 1. ZOO-a, takav ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Zbog toga je, u skladu s odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a, svaka ugovorna strana dužna vratiti ono što je primila na temelju takvog ugovora. To konkretno znači da je tuženik, koji nije dokazao da navedeni iznos koji je tužitelj isplatio po osovi pozajmice nije zadržan na tuženikovom računu, odnosno da je s tuženikovog računa proslijeđen dalje, u korist treće osobe, dužan vratiti tužitelju iznos glavnice od 230.008,63 EUR koji je tužitelj isplatio na tuženikov račun po osnovi pozajmice, koji iznos tuženik nije vratio.

20. Iz ovjerene izjave svjedoka OP (str. 46. – 47. spisa) proizlazi kako tuženikov zastupnik po zakonu ZP nije bio upoznat s radnjama koje je on provodio u svojstvu zaposlenika/odgovorne osobe BKS banke, koje nisu bile u skladu sa pozitivnim propisima važećim u Republici Hrvatskoj te koje nisu bile u skladu sa internim procedurama i pravilnicima propisanim od strane BKS banke, da temeljem informacija koje je učinio dostupnim gospodinu ZP i koje mu je prezentirao odgovorno i kategorički izjavljuje da nije upoznat sa stvarnim stanjem stvari, niti je znao za poduzimanje bilo kakvih protupravnih radnji, te da gospodin ZP nije inicirao niti jedan postupak ili radnju koji bi za posljedicu imalo bilo kakav postupak koji ne bio u skladu sa Zakonom ili internim procedurama i pravilnicima BKS bank AG, Glavna podružnica Hrvatska. Međutim, eventualne protupravne radnje koje su poduzimane unutar tuženikove banke, na koje se poziva tuženik, ne mogu ići na teret tužitelja, odnosno na njegovu štetu jer je tužitelj isplatio navedeni iznos pozajmice, a tuženik ga nije vratio, niti je dokazao da je taj iznos, bez tuženikovog znanja i suglasnosti, iskorišten odnosno naknadno isplaćen s tuženikovog računa u korist treće osobe. Sijedom navedenog, a budući da je u skladu s odredbama članak 7. stavka 1. i članak 219. stavka 1. ZPP-a, teret dokaza navedenih odlučnih činjenica na tuženiku, a ne na tužitelju sud je odbio tužiteljev dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja. To i iz razloga što tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, niti osporio visinu tužbenog zahtjeva, a pogotovo nije činjenično obrazložio iz kojih razloga osporava visinu tužbenog zahtjeva, niti je osporio isprave koje je tužitelj dostavio u prilog osnovanosti visine tužbenog zahtjeva. Stoga, prema stajalištu suda, izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih spornih činjenica koje je bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu i ostalih izvedenih dokaza,.

21. Nije osnovan prigovor dvostruke litispendencije. Uvidom u spis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3384/23 utvrđeno je da se taj postupak vodi po tužbi tužitelja iz ovog postupka protiv BKS bank AG, kao tuženika, radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine u iznosu od 274.067,04 EUR koja je osporena u predstečajnom postupku nad tužiteljem iz ovog postupka. Dakle, stranke u navedenom postupku nisu iste kao u ovom postupu, niti je u navedenom postupku isti predmet spora kao u ovom postupku. Stoga u konkretnom slučaju ne postoji niti subjektivni niti objektivni identitet spora.

22. Sud je odbio tuženikov prijedlog za prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodi pod poslovnim brojem P-3384/23. To iz razloga što odluka suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku ne ovisi o prethodnom rješenju pitanja ili pravnog odnosa koji je predmet tog postupka (članak 12. stavak 1. ZPP). Naime, predmet ovoga spora je utvrđivanje postojanja tužiteljeve tražbina prema tuženiku po osnovi isplaćene pozajmice, dok je predmet spora u navedenom postupku utvrđivanje osnovanosti osporavanja tražbine tuženika (banke) u iznosu od 274.067,04 EUR koja tražbina je osporena iz razloga što je ta tražbina prestala prijebojem tražbine tužitelja iz tog postupka prema tuženiku po osnovi garancije za osiguranje plaćanja broj 68003132/21 od 22. studenoga 2021., koju je tuženik iz tog postupka izdao u korist tužitelja kao korisnika garancije koja garancija je izdana u vezi osiguranja povrata pozajmice koju je tužitelj dao tuženiku iz ovog postupka, te tražbine tuženika iz tog postupka prema tužitelju iz tog postupka po osnovi Ugovora o dugoročnom kreditu broj 030-51003129 od 14. prosinca 2018. Unatoč tome što je predmetna garancija izdana radi osiguranja povrata pozajmice koja je predmet spora, ta činjenica sama za sebe ne upućuje na zaključak da odluka suda o tužbenom zahtjevu ovisi o ishodu navedenog postupka jer je bankarska garancija na poziv svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije, a bankarska garancija je samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj ne spominje (članak 1039. ZOO). Iz navedenih razloga tuženik se neosnovano poziva i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broi St-1173/2023 od 12. rujna 2023. To tim više što se radi o rješenju o utvrđenim i osporenim tražbinama te upućivanju na parnicu u kojoj je tek potrebno utvrditi osnovnost osporavanja iz razloga navedenih u tom rješenju, koja parnica, kao što je prethodno obrazloženo, ne utječe na ishod ovog postupka.

23. Slijedom navedenog sud je utvrdio osnovanom tužiteljevu tražbinu prema tuženiku po osnovi glavnice u iznosu od 230.008,63 EUR. Zbog toga je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

24. Međutim, sud je utvrdio neosnovanom tužiteljevu tražbinu prema tuženiku u preostalom iznosu od 80.257,09 EUR po osnovi kamata, i to iznosa od 18.099,34 EUR po osnovi obračunate zatezne kamate, a iznosa od 62.157,75 EUR po osnovi ugovorne kamate.

25. Naime, u odnosu na ugovorne kamate u iznosu od 62.157,75 EUR, tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, uopće iznio činjenice na kojima temelji taj dio tužbenog zahtjeva, odnosno nije činjenično obrazložio iz kojih razloga u konkretnom slučaju ima pravo na ugovornu kamatu, po kojoj stopi i za koje razdoblje, niti je dokazao da tuženik duguje tužitelju i ugovorne kamate po točno određenoj stopi, za točno određeno razdoblje, i to upravo u iznosu od 62.157,75 EUR.

26. U odnosu na obračunate zatezne kamate u iznosu od 18.099,34 EUR, sud je utvrdio da, tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članak 219. stavka ZPP-a, tvrdio niti dokazao da je u konkretnom slučaju ugovoren rok vraćanja zajma, a taj se rok u konkretnom slučaju ne može odrediti niti iz okolnosti zajma u smislu odredbe članka 504. ZOO-a. Stoga je u skladu s odredbom članka 504. ZOO-a, tuženik dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva. Prema sadržaju odredbe članka 504. ZOO-a primjereni rok nakon isteka kojeg je zajmoprimac dužan vratiti zajam računa se od zajmodavčevog zahtjeva. Zahtjevom zajmodavca za vraćanje zajma se u konkretnom slučaju može smatrati tužiteljeva prijava tražbine u predstečajnom postupku nad tuženikom kao dužnikom od 26. svibnja 2023. (str. 5. – 6. spisa). Stoga tužitelj nema pravo na zatezne kamate koje su u konkretnom slučaju obračunate za razdoblje prije toga, dakle, za razdoblje od 16. svibnja 2022. do 5. svibnja 2023. u iznosu od 18.099,34 EUR (str. 12. spisa).

27. Slijedom navedenog sud je utvrdio neosnovanom tužiteljevu tražbinu prema tuženiku u preostalom iznosu od 80.257,09 EUR zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

28. Budući da je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 230.008,63 EUR, a odbijen za iznos od 80.257,09 EUR, proizlazi da je tužitelj uspio u parnici s 74%, a tuženik s 26%. Iz navedenog proizlazi kako je tužitelj stranka koja je u većoj mjeri uspjela u ovoj parnici zbog čega ima pravo na naknadu 45% troškova (74 – 26) u skladu s odredbama članka 154. stavka 2. ZPP-a. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 310.265,72 EUR, tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 4.667,74 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT)), te zastupanja na ročištima 15. ožujka 2024., 28. listopada 2024. i 20. siječnja 2025. u iznosu od 4.667,74 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 18.670,96 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 4.667,74 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 23.338,70 EUR. Tužitelj ima pravo i na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u plaćenom (manjem) iznosu od 331,81 EUR, a ne u punom iznosu od 663,61 EUR kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj i za presudu u iznosu od 663,61 EUR. Stoga bi u slučaju da je u cijelosti uspio u sporu tužitelj imao pravo na naknadu troškova u iznosu od 24.334,12 EUR. Međutim, s obzirom na postignuti djelomični uspjeh, tužitelju je u skladu s odredbama članka 154. stavka 2. ZPP-a, priznato 45% ukupno određenih troškova, dakle, troškovi u iznosu od 10.950,35 EUR. Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose jer se radi o troškovima postupka. Stoga je u preostalom dijelu u kojem zahtijeva naknadu troškova u preostalom iznosu od 13.715,57 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan. Slijedom navedenog, o troškovima je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke presude.

Zagreb, 24. veljače 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.