REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 83 P-1948/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Blaženka Butigan Matić u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 06. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja AI, diplomirane pravnice i zamjenice OGDO RI, dana **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, iznos od 7.194,68 EUR sa pripadajućom kamatom koja teče od 20. siječnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se primjenjuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i nadoknaditi parnične troškove, sve u roku od 15 dana."

II./ Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 800,00 EUR sa zateznom kamatom počev od 24. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik EI ozlijeđen na radu 21. studenoga 1996. u prometnoj nesreći kao suvozač vozila reg. oznake [registarska oznaka], koje je bilo pod osiguravajućim pokrićem MORH-a, a koju je nesreću skrivio vozač tog vozila GI na način da nije prilagodio brzinu kretanja stanju i uvjetima na kolniku. Navedena ozljeda osiguraniku tužitelja priznata je kao ozljeda na radu jer se radilo o povratku sa službenog puta. Posljedično je osiguraniku tužitelja rješenjem 8245 od 23. studenog 2006. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, uzrokovane 80% bolešću zadobivenom u obrani suvereniteta RH, a 20% ozljedom na radu, te je tim rješenjem mijenjano rješenje 368783 od 31.03.2003. Predmetnom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete za isplatu daljnje mirovine u razdoblju od 01. listopada 2020. g. do 30. rujna 2023.g. u dijelu od 20%, u skladu s člankom 161. u svezi sa čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, u iznosu 7.194,68 EUR sa zateznom kamatom od 20.01.2024. do isplate. Tužitelj stoga predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i uzročno-posljedičnu vezu između ozljede koje je tužitelj zadobio u prometnoj nezgodi dana 21. studenog 1996. i odlaska u invalidsku mirovinu prema rješenju tužitelja od 23. studenog 2006. Prema rješenju tužitelja od 23. studenog 2006. proizlazi da je osiguraniku tužitelja (EI) utvrđena opća nesposobnost za rad i to u omjeru od 80 % zbog bolesti, a 20 % zbog ozljede na radu, ali ne postoji niti jedan dokaz u kojem se izričito navodi da je omjer invalidnine od 20 % utvrđen isključivo na temelju ozljede koju je osiguranik tužitelja pretrpio 1996. godine. Nadalje, temeljem članka 12. Zakona o parničnom postupku Sud nije vezan za presude i sporazume o izvansudskoj nagodbi na koje se tužitelj poziva, osim ako se radi o pravomoćnoj presudi kaznenog suda, što ovdje nije slučaj. U dokaz svojih navoda tužena prilaže presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-2373/2017 od 9. ožujka 2018. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2634/2018 od 18. prosinca 2019. kojima je ovdje tužitelj (za istog osiguranika iz istog štetnog događaja) odbijen sa tužbom i tužbenim zahtjevom., a u dopusni odgovora i presudu Pž-4873/22 od 01.03.2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: prijavu o povredi na radu od 24. prosinca 1996. (list 5-8 spisa), izvješće o prometnoj nezgodi od 21. studenog 1996. i 27. studenog 1996. (list 9-12 spisa), dopis tuženika od 1. listopada 2004. (list 13 spisa), rješenje tužitelja KLASA: 141-02/05-01/OB 03363127150 od 23. studenog 2006. (list 14-19 spisa), rješenje tužitelja KLASA: 140-18/03-01/OB 03363127150 od 31. ožujka 2003. (list 20-22 spisa), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 9. veljače 2006. (list 24-27 spisa), ocjena invalidnosti Povjerenstva za reviziju ocjene invalidnosti KLASA: 141-02/06-01/960 od 21. ožujka 2006. godine (list 28 spisa), presude P- 362/15 i Pž-9601/14 i P-7796/05 (list 29-37 spisa), dopis zastupnika po zakonu tuženika od 20. ožujka 2009. (list 38 spisa), sporazum o izvansudskoj nagodbi broj XXXII-N-DO-955/08 sklopljen 27. veljače 2009. između ovdje parničnih stranaka (list 39 spisa), dopis zastupnika po zakonu tuženika od 16. prosinca 2011. (list 40 spisa), sporazum o izvansudskoj nagodbi broj XXXIX-N-DO-14/06 sklopljen 23. kolovoza 2006. između ovdje parničnih stranaka (list 41 spisa), presudu P-3172/21 (list 42-46 spisa), potvrde tužitelja o isplaćenim sredstvima svom osiguraniku za razdoblje od 1.10.2020. do 30.09.2023. (list 48-69 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora tužitelja od 17.10.2023. s povratnicom (list 70-71 spisa), odgovor na zahtjev tuženika od 15.11.2023. (list 72-73 spisa), izvod iz sudske prakse (list 78-88, 100-121 spisa)

4. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

5. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.194,68 EUR s osnova naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine za razdoblje od 1.10.2020. do 30.09.2023. svom osiguraniku ŽI koji je ozlijeđen na radu u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika.

6. Među strankama nije sporno da se tužitelj prije pokretanja ovog postupka obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, nastanak i dinamika prometne nesreće, da je osiguranik tužitelja ostvario pravo na invalidsku mirovinu, da je tužitelj isplatio svom osiguraniku dužne iznose mirovine te visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporna je odgovornost tuženika za naknadu štete, i to konkretno postojanje uzročno-posljedične veze između predmetne prometne nesreće i umirovljenja osiguranika tužitelja.

8. Kako među strankama nije sporno da se tužitelj prije pokretanja ovog parničnog postupka prethodno obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, što proizlazi i iz zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelja od 17.10.2023. s povratnicom te iz odgovora na zahtjev tuženika od 20.11.2023., to je sud utvrdio da su ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog spora.

9. Također među strankama nisu sporni nastanak i dinamika prometne nesreće, stoga je sud utvrdio da je osiguranik tužitelja EI ozlijeđen na radu 21. studenog 1996. u prometnoj nesreći kao suvozač vozila reg. oznake [registarska oznaka], koje je bilo pod osiguravajućim pokrićem MORH-a, a koju je nesreću skrivio vozač tog vozila GI na način da nije prilagodio brzinu kretanja stanju i uvjetima na kolniku.

10. Osim što navedeno nije sporno među strankama, isto proizlazi i iz prijave o povredi na radu od 24. prosinca 1996., izvješća o prometnoj nezgodi od 21. studenog i 27. studenog 1996. te dopisa tuženika od 1. listopada 2004. (list 5-13 spisa).

11. Iz rješenja tužitelja KLASA: 140-18/03-01/OB 03363127150 od 31. ožujka 2003. (list 20-22 spisa) vidljivo je da je u upravnom postupku pokrenutom radi priznanja prava na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja ZI od 1. prosinca 2002. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u iznosu od 1.214,65 kuna mjesečno, dok je iz obrazloženja istog rješenja vidljivo da je osiguraniku tužitelja 30. studenog 2002. prestala djelatna vojna služba temeljem rješenja Zdravstvene komisije MORH-a KLASA: 805-02/02-03/1051 od 4. rujna 2002. kojim je isti proglašen nesposobnim za djelatnu vojnu službu, pa da je ovlašteni vještak Područne službe u Zagrebu svojima nalazom i mišljenjem broj 368783 od 28. siječnja 2003. utvrdio da je kod osiguranika tužitelja nastala profesionalna nesposobnost za rad, što je i povodom revizije potvrđeno.

12. Iz rješenja tužitelja KLASA: 141-02/05-01/OB 03363127150 od 23. studenog 2006. (list 14-19 spisa) proizlazi da je u daljnjem upravnom postupku pokrenutom radi priznanja prava na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja ZI, od 1. veljače 2005. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad u iznosu od 5.219,58 kuna mjesečno zbog trajnog gubitka radne sposobnosti koja je dijelom uzrokovana bolešću zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (80%), a dijelom ozljedom na radu izvan tih okolnosti (20%).

13. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je prema nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka Područne službe u Puli, broj dnevnika I-186/06 od 9. veljače 2006. kod osiguranika tužitelja, prema čl. 15. st. 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/2004.), dana 1. siječnja 2005. nastao trajni gubitak radne sposobnosti, dijelom zbog bolesti zadobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (60%), a dijelom kao posljedica ozljede izvan rada nastale izvan okolnosti Domovinskog rata (40%), kao i da je Povjerenstvo za reviziju ocjene invalidnosti, prema čl. 32. istoga Zakona, obavilo reviziju navedenog nalaza i mišljenja te je dalo suglasnost na donesenu ocjenu, ali je izmijenilo uzrok invalidnosti u omjeru 80% bolest i 20% ozljeda na radu.

14. Uvidom u predmetni nalaz i mišljenje (list 13. – 16. spisa) proizlazi da je osiguraniku tužitelja 28. siječnja 2003. utvrđena profesionalna nesposobnost za rad zbog anksiodepresivnih smetnji iz kruga PTSP-a, a da je uzrok iste navedena bolest. Dalje proizlazi da u vrijeme izrade nalaza i mišljenja nije bilo bitnijih promjena u zdravstvenom stanju osiguranika tužitelja, stoga je vještak utvrdio da navedeno zdravstveno stanje osiguranika tužitelja i dalje uvjetuje profesionalna nesposobnost za rad uz izmjenu uzroka, i to 60% bolest te 40% bolest i ozljeda izvan rada.

15. Po provedenom postupku revizije ocjene invalidnosti, Povjerenstvo za reviziju ocjena invalidnosti je izmijenilo ocjenu invalidnosti iz profesionalne nesposobnosti za rad u opću nesposobnost za rad, kao što je izmijenilo omjer uzroka invalidnosti iz 60% u 80% za bolest te iz 40% u 20% za ozljedu na radu koja nije nastala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, kako to proizlazi iz ocjene invalidnosti KLASA: 141-02/06-01/960 od 21. ožujka 2006. (list 12. spisa).

16. Iz navedenih isprava, koje je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojne te čiju je dokaznu snagu cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima i zakonskim odredbama, a koje tuženik nije osporavao, utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja u provedenom postupku radi priznanja prava na invalidsku mirovinu priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad (trajni gubitak radne sposobnosti) koja je dijelom uzrokovana bolešću zadobivenoj u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (80%) te dijelom ozljedom na radu izvan tih okolnosti (20%), pri čemu iz istih isprava nije moguće sa sigurnošću utvrditi kojom je ozljedom na radu zadobivenom izvan okolnosti obrane suvereniteta Republike Hrvatske dijelom uzrokovan trajni gubitak radne sposobnosti (opće nesposobnosti za rad) osiguranika tužitelja.

17. U odnosu na pitanje uzročno-posljedične veze potrebno je navesti da sud u parničnom postupku, u smislu odredbe čl. 12. st. 1. ZPP-a, nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne i konačne odluke tužitelja u upravnom postupku u kojem je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, obzirom je o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležan odlučivati upravo tužitelj (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-2038/2019 od 20. srpnja 2021., Revt-275/2014 od 1. travnja 2015., Rev-x-449/2011 od 13. srpnja 2011., Rev-x- 294/2010 od 14. srpnja 2011.).

18. Međutim, u parnici za naknadu štete koju tužitelj potražuje na ime novčanih davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu, o kakvoj se parnici predmetno radi, sud je ovlašten ispitivati jesu li upravo zadobivene ozljede osiguranika tužitelja u predmetnom štetnom događaju u određenom dijelu prouzročile trajni gubitak radne sposobnosti osiguranika tužitelja, osobito u slučaju kada pravomoćnom i konačnom odlukom tužitelja u upravnom postupku priznanja prava na invalidsku mirovinu nije određeno kojom je ozljedom na radu dijelom uzrokovan trajni gubitak radne sposobnosti osiguranika tužitelja.

19. Drugim riječima, sud tada može na temelju pruženih mu dokaza utvrđivati postoji li uzročno-posljedična veza između ozljede na radu i umirovljenja osiguranika tužitelja, pri čemu nalaz i mišljenje vještaka iz upravnog postupka radi priznanja prava na invalidsku mirovinu osiguranika tužitelja sud cijeni i uzima u obzir kao i svaku drugu ispravu, odnosno dokaz, prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica.

20. Glede primjene materijalnog prava prvenstveno valja istaknuti da je ovaj sud stava da Zavodu šteta za novčana davanja isplaćena na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na mirovinu nastaje sukcesivno, svakom mjesečnom isplatom mirovine, pa da bi tako svaka tužiteljeva isplata invalidske mirovine mogla za njega predstavljati štetu, zbog čega su za naknadu štete u razdoblju od 1.listopada 2020. do 30. rujna 2023. mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22., dalje: ZOMO ).

21. Odredbom čl. 161. st. 1. i 3. ZOMO-a određeno je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, pri čemu, naknada te štete obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to, između ostalog, novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

22. Sukladno odredbi čl. 162. st. 1. i 3. ZOMO-a, Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, a ako je štetu uzrokovao radnik na radu ili u vezi s radom, odgovaraju poslodavac i radnik solidarno, dok prema st. 3. istoga članka, za štetu iz st. 1. odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.

23. Pri tome je ovaj sud stava da izuzeće propisano odredbom čl. 4. st. 4. („Narodne novine“, broj: 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18., dalje: ZZR) prema kojoj se odredbe ZZR-a ne odnose na pripadnike oružanih snaga i redarstvene službe, ne znači da za tuženika kao poslodavca ne bi vrijedila nikakva pravila o mjerama zaštite na radu, već je smisao u tome da se ostavi mogućnost da se takve mjere urede nekim posebnim propisom uzimajući u obzir specifičnost oružanih snaga kao poslodavca (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6949/2016 od 9. svibnja 2018.).

24. Osim toga, valja napomenuti da odredba čl. 161. st. 3. ZOMO-a govori o provođenju "mjera zaštite na radu", što znači da ista ne upućuje samo na ZZR, već i na bilo koji drugi zakonski ili podzakonski propis kojim je to područje uređeno.

25. Međutim, neovisno o prethodno navedenom, ovaj sud je stava da navedena odredba nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer je šteta nastala kao posljedica prometne nesreće, a samo zbog toga što se dogodila za vrijeme radnog vremena, smatra se da se radi o ozljedi na radu, stoga ista nije zadobivena obavljajući za tuženika poslove za koje je bilo moguće osigurati odgovarajuću zaštitu na radu.

26. Tim više što bi u slučaju da je navedena odredba primjenjiva u konkretnom slučaju, sukladno odredbama čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a, teret dokaza činjenice da nisu provedene sve mjere zaštite na radu bio na tužitelju, a tužitelj u konkretnom postupku nije niti tvrdio niti predlagao dokaze na navedenu okolnost.

27. S obzirom na prethodno navedeno, a imajući u vidu da je tuženik osporio uzročno-posljedičnu vezu između predmetnog štetnog događaja i umirovljenja osiguranika tužitelja, preostaje za utvrditi postojanje pretpostavki za naknadu štete u smislu odredbe čl. 162. st. 1. i 2. u vezi s čl. 170. ZOMO-a prema općim pravilima o odgovornosti za štetu sadržanim u Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., dalje u tekstu: ZOO).

28. Odredbom čl. 1046. ZOO-a određeno je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta), dok je čl. 1045. st. 1. ZOO-a određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Stoga, da bi došlo do odgovornosti za štetu, odnosno obveze naknade štete od strane štetnika, kumulativno moraju biti ispunjene opće pretpostavke odgovornosti za štetu, i to, između ostalog, uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete.

29. U konkretnom slučaju, tužitelj je na okolnost postojanja uzročno-posljedične veze osim dostavljenih rješenja i nalaza iz upravnog postupka veze nije predložio nikakve daljnje dokaze u ovom posutpku.

30. Iz dostavljenih dokaza nije moguće sa sigurnošću utvrditi kojom je ozljedom na radu zadobivenom izvan okolnosti obrane suvereniteta Republike Hrvatske dijelom uzrokovan trajni gubitak radne sposobnosti osiguranika tužitelja.

31. Budući da ovaj sud ne raspolaže odgovarajućim stručnim znanjem, tužitelj je bio dužan predložiti izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem upravo na okolnost postojanja uzročno-posljedične veze između priznanja prava na invalidsku mirovinu i ozljede na radu iz predmetne prometne nezgode, a sukladno pravilu o teretu dokazivanja iz čl. 219. i 221.a ZPP-a.

32. Tim više što je u prvotno provedenom upravnom postupku radi priznanja prava na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu isključivo po osnovi profesionalne nesposobnosti za rad, a navedeni postupak je vođen nakon predmetne prometne nesreće, stoga ovaj sud smatra da to ukazuje na mogućnost da je upravo nakon prvotno provedenog upravnog postupka nastupio događaj koji je uzrokovao ozljedu na radu osiguranika tužitelja temeljem koje mu je u naknadno provedenom upravnom postupku priznato pravo na invalidsku mirovinu po osnovi bolesti u 80% dijela te po osnovi ozljede na radu u 20% dijela.

33. Stoga, imajući u vidu da nije moguće sa sigurnošću utvrditi je li uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja, između ostalog, i ozljeda na radu kao posljedica predmetne prometne nesreće, to je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a u vezi s čl. 7. st. 1. i 219. st. 1. ZPP-a) zaključio da ne postoji uzročno-posljedična veza između predmetnog štetnog događaja i umirovljenja osiguranika tužitelja, slijedom čega se zaključuje, imajući u vidu da sve pretpostavke odgovornosti za štetu moraju biti kumulativno ispunjene da bi postojala odgovornost za štetu, da zbog izostanka uzročno-posljedične veze nema odgovornosti za štetu.

34. Prema stavu ovog suda nalaz i mišljenje vještaka proveden u upravnom postupku dovoljan je dokaz o postojanju uzročno-posljedične veze isključivo u slučaju ako iz istog jasno proizlazi da je upravo određeni štetni događaj prouzročio upravo određenu posljedicu (štetu). U takvim okolnostima bi teret dokaza bio prebačen na tuženika da dokaže suprotno, odnosno da uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i štete ne postoji. Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka koji prileži ovom spisu nije vidljivo kakvu bi ozljedu na radu, u povodu kakvog događaja ili prilikom obavljanja kakvih poslova, osiguranik tužitelja pretrpio, da bi mu po toj osnovi bilo dijelom priznato pravo na invalidsku mirovinu.

35. Stoga, kako u upravnom postupku radi priznanja prava na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja nije utvrđeno što je uzrokovalo ozljedu na radu temeljem koje je osiguraniku tužitelja dijelom priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, to je tužitelj bio dužan u ovom parničnom postupku na navedenu okolnost predložiti odgovarajuće dokazno sredstvo (medicinsko vještačenje).

36. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan, stoga je odlučeno kao u točki I. izreke.

37. Budući da je u sporu tuženik uspio u cijelosti to je tužitelj u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tuženiku cjelokupni parnični trošak i to: za sastav odgovora na tužbu 200,00 EUR, za sastav podneska od 22.04.2024. 200,00 EUR, za pristup na ročište 09.09.2024. i 06.12.2024. 200,00 EUR za svako ročište, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za žalbu od 194,17 EUR, a sukladno Zakonu o sudskim pristojbama.

38. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz tužbe od 7.194,68 EUR.

39. Tuženiku je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 800,00 EUR, dok je tužitelj zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u svezi s čl. 163. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I i II.

40. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tuženika odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 24. veljače 2024. do isplate.

U Zagrebu, dana 24. veljače 2024.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u četiri primjerka Županijskom sudu.

DNA:

- Tužitelju uz rješenje o sudskoj pristojbi a tužbu-118,39 EUR i presudu-118,39 EUR

- Tuženiku po pun.