Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-248/2024-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Josipu Valiću, odvjetniku u Puli-Pola, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. ,

OIB 00535697732, iz Zagreba,

Radnička cesta 50, zastupanog p.p. Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 17. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 24. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 9012420528, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 18.04.2007.godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi: « koji odgovara protuvrijednosti od CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.», zatim sadržane u odredbi čl. 4. koja glasi: «Kamata se obračunava u CHF» zatim sadržane u odredbi čl.5. koja glasi: « Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate », zatim sadržane u odredbi čl.6.2. koja glasi: «CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.» zatim sadržane u odredbi čl.11.9. koja glasi: «Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.» pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.971,77 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 2,71 EUR počev od 4.3.2008 . godine do isplate, na iznos od 2,35 EUR počev od 9.4.2008 . godine do isplate, na iznos od 20,45 EUR počev od 1.11.2008 . godine do isplate, na iznos od 8,18 EUR počev od 3.12.2008 . godine do isplate, na iznos od 19,98 EUR počev od 1.1.2009 . godine do isplate, na iznos od 20,42 EUR počev od 1.2.2009 . godine do isplate, na iznos od 25,34 EUR počev od 1.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 20,61 EUR počev od 1.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 21,23 EUR počev od 6.5.2009 . godine do isplate, na iznos od 17,81 EUR počev od 3.6.2009 . godine do isplate, na iznos od 13,92 EUR počev od 3.7.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,05 EUR počev od 2.8.2009 . godine do isplate, na iznos od 17,57 EUR počev od 3.9.2009 . godine do isplate, na iznos od 16,41 EUR počev od 1.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 14,87 EUR počev od 4.11.2009 . godine do isplate, na iznos od 18,72 EUR počev od 1.12.2009 . godine do isplate, na iznos od 21,64 EUR počev od 1.1.2010 . godine do isplate, na iznos od 24,37 EUR počev od 1.2.2010 . godine do isplate, na iznos od 24,98 EUR počev od 1.3.2010 . godine do isplate, na iznos od 31,05 EUR počev od 1.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 29,86 EUR počev od 1.5.2010 . godine do isplate, na iznos od 32,58 EUR počev od 1.6.2010 . godine do isplate, na iznos od 49,67 EUR počev od 2.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 41,42 EUR počev od 1.8.2010 . godine do isplate, na iznos od 57,39 EUR počev od 1.9.2010 . godine do isplate, na iznos od 51,31 EUR počev od 1.10.2010 . godine do isplate, na iznos od 47,71 EUR počev od 1.11.2010 . godine do isplate, na iznos od 54,80 EUR počev od 1.12.2010 . godine do isplate, na iznos od 65,59 EUR počev od 1.1.2011 . godine do isplate, na iznos od 1.183,78 EUR počev od 2.1.2011 . godine do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2012., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.772,51 eur, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

IV Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 14. lipnja 2023. tužitelj tvrdi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 18.04.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu, koji da se vodi pod brojem 9012420528, kojim da je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.898,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako da je utvrđeno predmetnim Ugovorom o kreditu. Navedeni ugovor tužitelj da je isplatio u cijelosti 2010. godine. Odredbom članka 4. Ugovora ugovorena da je promjenjiva kamatna stopa koja da je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,10 % godišnje, koja da je promjenjiva sukladno odluci banke - tuženika o kreditiranju građana. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja da je tijekom otplate kredita bila promjenjiva prema jednostranoj odluci banke također da je ništena i nepoštena ugovorna odredba. Odredbom članka 1. Ugovora ugovoreno da je da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 20.898,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, za kupnju vozila. Odredbom članka 4. Ugovora o kreditu ugovoreno da je da se kamata obračunava u CHF. Odredbom članka 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da je da se kamata na zakašnjela plaćanja obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Odredbom članka 6.2 Ugovora o kreditu ugovoreno da je da korisnik kredita odnosno tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja. Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi da se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što da u konkretnom slučaju znači da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji da za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik morao informirati tužitelja da jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje da mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje da sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj da nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali da ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga da se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok da s EUROM nije tako, nego dapače HNB da reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. CHF da je valuta u koju da „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To da znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer da bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa da zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Nadalje, CHF da nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti. MMF da je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome da se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi suca Dobronića P-1401/12. MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja da ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji da bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. CHF da je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi temelj za potrošačke kredite da su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Ono što da je zapanjujuće da jest činjenica da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa da je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan isplate predmetnog ugovora (19.04.2007.god.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio da je 4,52 kuna. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač da nije bio informiran o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom da se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 9012420528 utvrdi ništetnim odredbu čl.1. koja da glasi « koji odgovara protuvrijednosti od CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita», zatim utvrdi ništetnom dio odredbe čl.4. koja da glasi: « Kamata se obračunava u CHF», zatim utvrdi ništetnom dio odredbe čl.5. koja da glasi: «Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.» zatim utvrdi ništetnom odredbu čl. 6.2. koja da glasi: « CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.» zatim utvrdi ništetnom odredbu čl.11.9. koja da glasi «Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.» Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja da je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom da se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća da je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji da je tužitelju bio poznat u vrijeme solemnizacije predmetnog ugovora - 4,52. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre preplatio. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Na temelju svega navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 9012420528, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 18.04.2007.godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi: « koji odgovara protuvrijednosti od CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.», zatim sadržane u odredbi čl. 4. koja glasi: «Kamata se obračunava u CHF» zatim sadržane u odredbi čl.5. koja glasi: « Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate », zatim sadržane u odredbi čl.6.2. koja glasi: «CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.» zatim sadržane u odredbi čl.11.9. koja glasi: «Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.» pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane. II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.971,77 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 2,71 EUR počev od 4.3.2008 . godine do isplate, na iznos od 2,35 EUR počev od 9.4.2008 . godine do isplate, na iznos od 20,45 EUR počev od 1.11.2008 . godine do isplate, na iznos od 8,18 EUR počev od 3.12.2008 . godine do isplate, na iznos od 19,98 EUR počev od 1.1.2009 . godine do isplate, na iznos od 20,42 EUR počev od 1.2.2009 . godine do isplate, na iznos od 25,34 EUR počev od 1.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 20,61 EUR počev od 1.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 21,23 EUR počev od 6.5.2009 . godine do isplate, na iznos od 17,81 EUR počev od 3.6.2009 . godine do isplate, na iznos od 13,92 EUR počev od 3.7.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,05 EUR počev od 2.8.2009 . godine do isplate, na iznos od 17,57 EUR počev od 3.9.2009 . godine do isplate, na iznos od 16,41 EUR počev od 1.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 14,87 EUR počev od 4.11.2009 . godine do isplate, na iznos od 18,72 EUR počev od 1.12.2009 . godine do isplate, na iznos od 21,64 EUR počev od 1.1.2010 . godine do isplate, na iznos od 24,37 EUR počev od 1.2.2010 . godine do isplate, na iznos od 24,98 EUR počev od 1.3.2010 . godine do isplate, na iznos od 31,05 EUR počev od 1.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 29,86 EUR počev od 1.5.2010 . godine do isplate, na iznos od 32,58 EUR počev od 1.6.2010 . godine do isplate, na iznos od 49,67 EUR počev od 2.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 41,42 EUR počev od 1.8.2010 . godine do isplate, na iznos od 57,39 EUR počev od 1.9.2010 . godine do isplate, na iznos od 51,31 EUR počev od 1.10.2010 . godine do isplate, na iznos od 47,71 EUR počev od 1.11.2010 . godine do isplate, na iznos od 54,80 EUR počev od 1.12.2010 . godine do isplate, na iznos od 65,59 EUR počev od 1.1.2011 . godine do isplate, na iznos od 1.183,78 EUR počev od 2.1.2011 . godine do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže iste odbiti. Tuženik smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012420528 (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer da tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa da nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Netočno da tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. godine bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovora. Zahtjev koji da ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj da nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to da se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Važno da je naglasiti da je Ugovor u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime da je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Istodobno da je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što da je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose da se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako da je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan to da ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose da se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, te da je očito da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Iz navoda tužbe da proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako da tome nije tako, jer da je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom navedenog tužba da je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje da se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno da je odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da se radi o ništetnim ugovorima nema nikakovog osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima odnosno važećoj zakonskoj regulativi. Tužitelj da potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što da nije točno, niti bilo čime dokazano. Nadalje se ističe kako je potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula da je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, naime ranije da je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja da je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno da je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89), a koji da se primjenjivao od 1.1.1990. godine, izostavljen dio koji da je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna da je klauzula bila dopuštena. Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela da je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj da je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega da samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom da mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovara, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime da je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako da je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda da ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može da se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno da uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa da sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud da nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno da je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (tako i Presuda VSRH , Revt- 89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11). Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno da je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što da tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti da je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te da su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje da je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te da su suglasne da se na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Korisnik kredita da je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom. Sve navedeno stranke da su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali da je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom da je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te da je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom da obvezuje strane kao i presuda i da predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno da je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Tužitelj da u tužbi navodi kako je ugovor o kreditu nepošten jer da je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi tužitelja da su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama da je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni da je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj da je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to da su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja da su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu da proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno da je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako da su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba kojoj da su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu da nije zatražio nikakova razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa da mu nije bilo sporno i da nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino da se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno da ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj da je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli da bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu da bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time da dvostrano obvezne ugovore " agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka da ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već da mu može ponuditi onu uslugu za koju da će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što da je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka da je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći da je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i da postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno da je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj da je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te da ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi da to svakako na taj način nije nudio, jer da je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač da je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori da se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako da se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što da je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći da je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora da ne obvezuju i svaka da ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora da se ne može osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što da postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda da ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer da upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što da se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji da kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt da ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Tako da i Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama te da jasno navodi: " Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora." Javnobilježnički akti da su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava da je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave da dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi da se o neoborivoj pretpostavci. Samim time da postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj da se smatra istinitim i da nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače u ovom da se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik da provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava da proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena da je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude da se ne može utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već da to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude da je zakon među strankama i da nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna da je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to da za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer da se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Anuiteti da su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a da nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te da nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji da su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji da su izraženi u kunama, da ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama da su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova da je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer da ne korespondira sa Ugovorom o kreditu. U pogledu gore navedenog da govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje da je izraženo u presudi VS-Rev-1990/91, koja da utvrđuje : " kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu, tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na valutu CHF, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Ponavlja da se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da je stoga navod tužitelja, da to što je ugovorena valutna klauzula da je ništetno i nepošteno, neosnovan u cijelosti, slijedom čega da nema govora o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, koja da je u skladu sa zakonom. Tužitelj da potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što da nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno Ugovorom o kreditu da je jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno kako se i pod kojim uvjetima kredit otplaćuje. Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni da je bilježnik i dodatno objasnio, jer da je isprava solemnizirana odnosno radi da se o javnoj ispravi koja da je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja da se da se radi o presumpciji istinitosti koja da se ne može pobijati u parničnom postupku. Za istaći da je da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega da je došlo do porasta cijene kredita. Iako da je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga da nije došlo jer da je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja da je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa da su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004 godine iznosio 0,3% dok da je u studenom 2008.g. iznosio 3,3%. Osim toga realno bankarsko tržište da je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava , s time da je važno reći da je i trošak izazvan regulativom bio 31.7.2006 godine 1,69% dok da je u 2007 i 2008 godine u isto vrijeme bio 2,53% čime da je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja. Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) povećan da je sa 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova treba da pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja nastalo da je djelovanjem regulacije. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi da utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi da su ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i da nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje da ne utječe tuženik, a kako da to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja. Nastavno na gore navedeno da nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB- a koja da tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već da je naprotiv ista u svom očitovanju na upit potrošača istakla kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje da je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. U vrijeme sklapanja Ugovora i za vrijeme njegova važenja na snazi da je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te da je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja da je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene da su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega da proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji da su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila da je obveza tuženika, a koju da je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to da je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji da su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam da to priznaje) te da su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili da su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Ističe se da su stranke ovog ugovora slobodno ugovorile i ušle u ugovorni odnos te da nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer da bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji da nisu ugovoreni niti postojali,) bilo kreiranje odnosa koji da ne postoji, nije da nikada niti postojao i da nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi da se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba. Naime, ne može da se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakovog sadržaja kako da on glasi, te da bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što da nisu), niti je bila njihova volja, čime da se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje da se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO- a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što da su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj da neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kredit zaključen u kunama za cijelo ugovorno razdoblje, što da nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i da predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega da je ono propisom ustanovljeno i priznato te da dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Tužitelj da nije ugovorio kredit u kunama, te da se prigovara postavljenom izračunu kao proizvoljnom i neodgovarajućem u odnosu na ugovorni odnos stranaka. Na ovakav način tužitelj da proizvoljno mijenja ugovorni odnos u koji da je stupio sa tuženikom. Hipoteza koju da tužitelj postavlja da nema temelja niti u ugovornom odnosu u koji da su stranke stupile, niti u zakonskoj regulativi. Tuženi se protivi provođenju financijskog vještačenja kako da je to tužitelj predložio jer da isto ne počiva na ugovornom odnosu stranaka, na dokumentaciji u spisu. Opreza radi prigovara da se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer da se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje da su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., B, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženi ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato jer da je tečaj bio niži od onoga koji da tužitelj postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari, a napominje da se da osnova za isplatu nema. Tuženik da također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg da je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima zastara da nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako da je to predložio tužitelj, te da se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Tuženi da kao jedini ispravan zadatak navodi da je potrebno napraviti usporedbu sa kreditom u Eur-u odnosno usporedbu sa drugim kreditom s valutnom klauzulom obzirom da nije ugovoren kredit u kunama. Za navedeni izračun vještak da treba koristiti povijesne tržišne kamatne stope za Euro u predmetnom razdoblju (HNB BILTEN 200 I 215). Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te da je u primjeni članak 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i ništetnost da se više ne može isticati. Tuženi se, a kako da je gore detaljno obrazložio, protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako da je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost da proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te da se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer da: je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te da nikako ne može biti proglašena ništetnom kako da to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule; je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te da nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako da je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom; je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te da isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer da je ista kao i presuda zakon među strankama; tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva da su postavljeni u kunama, čime da isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev da je u cijelosti nepodoban za odlučivanje. Tuženik dalje navodi da prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečvini Europske unije, jer da se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., B, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). (time i promašenoj aktivnoj legitimaciji). Propisima koji da uređuju zaštitu potrošača implementirana da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima („Direktiva 93/13“), koja da je tako i krovni propis koji propisuje zaštitu potrošača od primjene odredaba koje se protive načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštenih odredaba u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Sukladno odredbi članka 1. točke 1. Direktive 93/13, svrha Direktive da je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Međutim, Direktiva 93/13 da se primjenjuje jedino prema potrošačima, a status potrošača da nema svaka fizička osoba. Tuženik da najprije ukazuje na presudu Suda EU u predmetu B C-464/01 od 20. siječnja 2005. godine u kojemu da je odlučio da „u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje.“ Tako da odredba članka 2. b. Direktive 93/13 propisuje da potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Direktiva 93/13 implementirana da je u Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/2007, 125/2007, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 65/2013, 42/2014) koji da definira potrošača odredbom članka 3. prema kojoj da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Isto tako, uz isključivo terminološku razliku, Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN broj 96/2003, 46/2003, 79/2007) da daje jednaku definiciju potrošača. Tuženik da ovim putem ukazuje na praksu Suda EU koja da potvrđuje potrebu utvrđenja statusa tužitelja kao potrošača, i to u svakom slučaju zasebno jer da je takvo utvrđivanje od ključne važnosti za ishod ovog predmeta. U predmetu H C-630/17 od 14. veljače 2019. godine, u kojemu da je fizička osoba sklopila ugovor o kreditu radi adaptacije vlastitog stambenog objekta, a radi uređenja apartmana za iznajmljivanje, Sud EU da ističe sljedeće: „U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev može uzeti u obzir činjenicu da H navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila kako bi obnovila svoju kuću, među ostalim, radi uređenja apartmana za iznajmljivanje, pri čemu se ipak ne isključuje da je dio zajma bio upotrijebljen u privatne svrhe. U takvim okolnostima iz sudske prakse na koju se podsjeća u točki 91. ove presude proizlazi da se može smatrati da je H sklopila predmetni ugovor u svojstvu potrošača samo ako je veza između tog ugovora i profesionalne djelatnosti pružanja usluga turističkog smještaja tako marginalna i zanemariva da je očito da je taj ugovor u biti bio sklopljen u privatne svrhe.” U predmetu T C-498/16 od 25. siječnja 2018. godine, Sud EU da ističe sljedeće: „Kad je riječ konkretno o osobi koja sklopi ugovor radi uporabe koja se djelomično odnosi na njezinu profesionalnu aktivnost te se stoga samo u dijelu ne odnosi na tu aktivnost, Sud je utvrdio da se ta osoba može pozivati na navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora s profesionalnom aktivnošću zainteresirane osobe toliko slaba da postane marginalna pa stoga ima samo zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini.“ U predmetu Č C-534/15 od 14. rujna 2016. godine, Sud EU da navodi: „Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim okolnostima predmetnog slučaja te o svim dokazima, provjeriti može li se dotična ugovorna stranka kvalificirati kao „potrošač” u smislu navedene direktive.“ U predmetu Costea C-110/14 od 3. rujna 2015. godine, Sud EU da je istaknuo da „nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba i usluge.“ te da „nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao „potrošača“ u smislu te direktive.“ Isto tako, Sud EU da je u predmetu Tarcău C-74/15 od 19. studenog 2015. godine u rješenju istaknuo: “U tom pogledu valja podsjetiti da je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 objektivan (vidjeti presudu C, C-110/14, EU:C:2015:538, t. 21.). Taj pojam treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije.” Istovjetno da je odlučio Sud EU i u predmetu Faber C-497/13 od 4. lipnja 2015. godine, iako da nije bila riječ o tumačenju odredbe Direktive 93/13, stajalište Suda EU da se može primijeniti i u ovom predmetu; „nacionalni sudac koji odlučuje o sporu koji se odnosi na ugovor koji bi mogao ući u područje primjene te direktive dužan, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima ili njima može raspolagati na jednostavan zahtjev za pojašnjenje, provjeriti može li se kupac okvalificirati kao potrošač, iako se potonji nije pozvao na to svojstvo.“ Predmet ovog postupka da je zahtjev za isplatu, opreza radi da se ističe prigovor radi prebijanja, a napominje da se da osnova za isplatu nema. Posebno da se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze te da je u primjeni članak 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a kako da je došlo do ispunjenja ugovora u cijelosti, te da su otklonjene pravne posljedice koje bi mogle nastati temeljem ništetnih odredbi, što da jasno znači da su ispunjene zakonom određene pretpostavke iz čl. 326. st. 2. i ništetnost da se više ne može isticati. U odnosu na prigovor zastare ističe se da Zakon o obveznim odnosima jasno određuje pojam zastare i regulira prekid iste. Tako da je člankom 241. određeno: "Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine." Za radnje vjerovnika koje dovode do prekida zastare traže se određene formalnosti: podnošenje tužbe ili druge radnje kao što je prijedlog za ovrhu, prijedlog za osiguranje i sl., tužbu da mora podnijeti vjerovnik, a ne osoba koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa (podnositelj kolektivne tužbe da nije sudionik konkretnog obveznog odnosa), tužba da mora biti podnesena sudu ili drugom nadležnom tijelu, tužba da mora biti podnesena protiv dužnika i zahtjev da mora biti usmjeren na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje konkretne tražbine (npr. tuženi je dužan platiti tužitelju 10.000,00 kn ili se utvrđuje da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u svoti od 10.000,00 kn ili se radi osiguranja tražbine predlagatelja osiguranja prema protivniku osiguranja zasniva založno pravo na nekretnini protivnika osiguranja radi naplate 10.000,00 kn) (o navedenom da se u prilogu dostavlja: J, F Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, Pravo i porezi, br.9/18; str.14-26 i Ć, Đ i Z, U Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse, Pravo i porezi, br. 3/19; str. 9-17). Tužitelj da nije pokrenuto niti jednu radnju. Zastara da se ne može prekinuti podnošenjem tužbe od strane treće osobe (koja nije sudionik konkretnom obveznog odnosa). Iz odredbe članka 502.a do 502.h Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu ZPP) da se ne može izvesti zaključak da je podnositelj kolektivne tužbe (udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i pravo građana) zastupnik po zakonu ili opunomoćenik tužitelja. Za konkretnu isplatu i ovo konkretno traženje da nije podnesena tužba radi utvrđivanja ove tražbine, radi osiguranja ove tražbine i ove isplate, niti radi ostvarivanja ove tražbine i ove isplate. Zastara da se prosuđuje za svako pojedinačno potraživanje i ova tražbina radi isplate da nije bila predmetom niti jednog postupka. Predmetna tužba da je tužba radi utvrđenja i isplate, te ova konkretna isplata da nije bila predmetom postupka kolektivne zaštite potrošača niti da je tužitelj bio stranka u tom sporu, a da bi se za konkretnu isplatu moglo govoriti o prekidu zastare zbog podnošenja tužbe radi utvrđenja (nikakvo utvrđenje isplate da nije bilo predmetom kolektivne tužbe niti osiguranje isplate niti ostvarenje isplate), a navedeno da je jasno vidljivo iz samih izreka presuda na koje se tužitelj u tužbi i poziva. Konkretno da se radi o potraživanjima za koje da je prošao zastarni rok od 5 godina za osnov potraživanja koji da je naveden, ali naravno za svaki od utuženih iznosa sukladno dospijeću svakog pojedinog iznosa. Povezano sa ovim ističe da se da se samo u postupcima naknade štete potrošači mogu pozivati na proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda po tužbama radi zaštite kolektivnih interesa, a što da nije ovdje slučaj, pa niti pozivajući se na odredbe 502 c ZPP-a koje Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi u Rev-2245/17, za konkretni slučaj da se ne mogu uzeti u obzir - (ovo da nije naknada štete, subjektivne granice pravomoćnosti da se ne odnose i na zastaru već utvrđenja iz tih presuda) (ako je naknada štete rok zastare da je 3 godine te da se radi o zastarjelom potraživanju). Shvaćanje koje da proizlazi iz presude Vrhovnog suda da bi bilo riječi o relativno kratkom zastarnom roku da ne mijenja činjenicu da je riječ o roku koji da je određen zakonom i to njegovim kogentnim pravilom. Vrhovni sud da je ovom gore navedenom odlukom odstupio od svoje dosadašnje prakse o zastari restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih pravnih poslova, ali da za to nije dao utemeljeno i valjano te na zakonu osnovano obrazloženje. Također sud da u navedenoj odluci ne daje obrazloženje o tome zašto odstupa od dosadašnje prakse niti se na istu osvrće prilikom odlučivanja. Za istaći da je da sud u svakoj pravnoj stvari primjenjuje važeći zakon i sud da je taj koji poznaje pravo i sud da jasno razlučuje da pravilnom primjenom odredbe čl. 241 Zakona o obveznim odnosima nije došlo do prekida zastare za ovu konkretnu pravnu stvar isplate. Sudska praksa da je jasnog stajališta da zastarni rok za ono što je dano temeljem ništetnog pravnog posla počinje teći prvog dana nakon sklapanja takovog pravnog posla (tako i sudska praksa u K, G Zakon o obveznim odnosima, opsežna sudska praksa, napomene i komentari 6 izdanje, Zagreb 2016 str. 431 t. 8, str. 433 t. 9 komentar uz čl. 215 i str. 437 - te također M, str. 886, a i Žs u Bjelovaru, Gž-828/04-2 od 02.12.2004, ing. PSP 2005/1-8, VSRH, Rev 42/92 od 25.6.1992, Izbor 94/39). Isto tako da i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim dosadašnjim odlukama zauzima jednaki stav pa tako i u odlukama: Rev-x 511/12-2 od 28.4.2015 (...s obzirom na primjenu instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok počinje teći od dana kada su stranke, u izvršenju takovog ugovora, izvršile dužnu činidbu, odnosno ako se radi o novčanoj činidbi primjerice : o ništavnom ugovoru o novčanom zajmu u devizama, od dana kada je došlo do predaje novčane svote onoj stranci koja je dužna vratiti primljene devize.) i Rev-x 183/11-2 od 16.10.2013. (...kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavnog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe članka 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.) U našem zakonodavstvu da ne postoji zakonska odredba koja izričito uređuje pitanja prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, te kako da navedeno nije sporno to da se mogu primijeniti samo važeća opća zakonska rješenja, bez obzira na to što bi i tko smatrao da postojeće uređenje nije odgovarajuće, ali jednako tako da ne bi smjelo biti niti sporno da je stvaranje novih propisa isključivo u nadležnosti zakonodavca, a sud prilikom odlučivanja da primjenjuje važeće zakone. Zakon da jasno navodi da bi upravo vjerovnik (nitko drugi) morao protiv dužnika poduzeti radnju pred sudom ili drugim tijelom koja se odnosi na isplatu i predmet (konkretnu tražbinu) kojom bi upravo tu isplatu i pravo na istu utvrđivao, osiguravao ili ostvarivao. To da u predmetom slučaju nije nastalo niti se dogodio slučaj prekida zastare u ovom konkretnom slučaju za ovaj konkretni predmet isplate. Primjena rješenja koja da ne proizlaze iz zakona da stvaraju sveopću pravnu nesigurnost. Vrijedi da opća presumpcija da upravo sudac poznaje pravo i sudi prema postojećem zakonu i regulativi primjenom postojećih zakona i pravnih pravila. Jasno da je da suci prilikom primjene zakona isti tumače i to ne samo gramatički već i teleološki pri čemu da moraju voditi računa o kontekstu i svim pravnim propisima i pravnom sustavu u cjelini, no to da ne znači stvaranje novih pravnih propisa jer da je to isključiva djelatnost legislative, a ne sudstva. Da je hrvatski zakonodavac želio da se početak zastarnog roka ili prekid zastare u slučaju podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa uredi drugačije, nego li je prema općim pravilima, takvo da bi što izričito uredio (jer da je u nekim drugim slučajevima to i učinio), ali konkretno da to nije učinio te da se primjenjuje ono što je u zakonu jasno napisano. Sam cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite da je prvenstveno preventivne prirode i upravo da je to razvidno iz zakonskih formulacija kojima se regulira tema postavljanja tužbi radi zaštite kolektivnih interesa. Da je postojala druga namjera zakonodavca to da bi tako bilo i jasno napisano u odredbama zakona koje reguliraju tu tematiku, ali ni odredbe Zakona o zaštiti potrošača niti odredbe Zakona o parničnom postupku da ne uređuju pitanje prekida zastare, a što da znači da se primjenjuje opće pravilo o prekidu zastare iz Zakona o obveznim odnosima. U kolektivnoj zaštiti da nema riječi o zastari ili o prekidu zastare u odnosu na pojedinačne postupke. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je inače stajališta da je zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva 5 godina. Ukoliko bi se, a bez uporišta u pravnoj odredbi, u ovom slučaju i općenito u slučajevima restitucijskih zahtjeva u sporovima ove vrste zauzeo stav o zastari drugačije no do sada, odnosno drugačije nego prema drugim sudionicima u pravnim postupcima, tada da se može govoriti o diskriminaciji u primjeni prava u odnosu na restitucije i to u osnovu na konkretno tužitelja kao kreditnu instituciju. Pitanje zastare da se može urediti samo zakonom. Za istaći da je da je tužitelj mogao i prije nastupanja zastare utužiti ovo potraživanje ako je smatrao da se radi o osnovanom zahtjevu, za to da nije imao nikakvih smetnji. Naime, odredba temeljem koje bi bilo nametnuto prvo dovršavanje neke kolektivne zaštite da bi uslijedila individualna da ne postoji, te da je tužitelj svoje individualno pravo mogao ostvarivati prije istjecanja zastarnih rokova pred sudom. Vezano uz primjenu europskog prava ili pravnih pravila ističe se da se isto primjenjuje na odnose nastale nakon ulaska RH u Europsku uniju, no i tumačeći naše pravo u duhu europskog za odnose nastale prije ulaska u EU, ističe se da europsko pravo ne propisuje posebna pravila o zastari i njezinu prekidu u slučaju kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, već da to prepušta državama članicama da urede nacionalnim pravom. Našim pravom da je to uređeno i to jasno odredbama Zakona o obveznim odnosima kako da je to i ranije citirano. Posebnih odredbi u vezi sa kolektivnom zaštitom potrošača da nema. Zaključno da se u ovom dijelu ističe da se zakon treba primjenjivati kako piše i tumačiti upravo tako, a svakako da se prema svim adresatima treba primjenjivati jednako, pa tako da ne može za neke vrijediti prekid zastare u slučaju restitucije dok za druge ne vrijedi, jer da se time jasno stvara diskriminacija, a svakako da se ne može primjenjivati nešto što u zakonu ne stoji. Pri odlučivanju da mora biti jasno da je zakonodavac taj koji donosi zakon i nitko drugi, te suprotno da dovodi do nesigurnosti, nejednakosti i u konačnici do diskriminacije i neustavnosti u postupanjima i novog narušavanja prava svih kome su zakoni namijenjeni. Za napomenuti da je da ukoliko bi se sud vezao utvrđenjima iz kolektivne tužbe za zaštitu potrošača to da bi se ovaj predmet tada smatrao predmetom naknade štete u kojem slučaju da je zastara 3 godine od saznanja za štetu i posljedicu koji da je rok prošao, a kako da se konkretno traži isplata sa povremeno naznačenim dospijećima gdje su rokovi 3 godine od dospijeća, što da je također prošlo. Svakako da je uvažavajući sve ranije izneseno i navode do sada iznijete u ovom postupku konkretno riječ o zastarjelim potraživanjima i zastarjelim pravima. Obzirom na dugogodišnju sudsku praksu u odnosu na institut zastare a vezano uz utvrđenje ništetnosti za istaknuti da je da je gledište Europskog suda za ljudska prava vezano za presedane kao čimbenike pravne sigurnosti kako da je navedeno u predmetu Jureša protiv Hrvatske (Presuda od 22.05.2018.g.,zahtjev br.24079/11) u kojem da Sud ističe kako je u ranijim predmetima kao što su Brezovec protiv Hrvatske br.13488/17 i Saghinadze i drugi protiv Gruzije (br.18765/5) utvrdio da su „rješenja u kojima nije navedeno razumno obrazloženje odstupanja od postojeće sudske prakse nepredvidljiva i ukazuju na proizvoljnost te su samim time i nezakonita.“ Sud da je osobito bitno gledište zauzeo u ranijoj odluci HOARE protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br.6261/08 ) u kojoj da je istaknuo kako je moguće da sudovi u svojim odlukama odstupe od svoje dobro utvrđene prakse ali „pod uvjetom da pruže dobre i uvjerljive razloge za to.“ U presudu JUREŠA protiv Hrvatske Sud da dalje ističe kako „pri odstupanju od utvrđene sudske prakse radi poštivanja načela pravne sigurnosti u skladu s vladavinom prava…sudovi moraju jasno obrazložiti svoje odluke u mjeri u kojoj će omogućiti budućim tužiteljima da razumno predvide kako bi nove pravne promjene mogle utjecati na njihov predmet.“ O nedosljednosti sudske prakse Sud da je govorio u predmetu Brezovec protiv Hrvatske (zahtjev br.13488/07, presuda od 29.03.11.g.). Istaknuto da je kako države ugovornice Konvencije imaju obvezu organizirati svoje pravne sustave na način da se izbjegne donošenje proturječnih presuda, te da „proturječne odluke u sličnim predmetima koje je donio isti sud koji uz to predstavlja zadnju instancu u dotičnoj pravnoj stvari mogu u odsutnosti mehanizma koji osigurava dosljednost, dovesti do povrede načela pravne sigurnosti.“ To pravilo da vrijedi i za države kao što je Republika Hrvatska u kojoj da postoji obveza poštovanja pravnih presedana, ali iz navedene prakse Suda očito da je kako proturječne odluke istog suda u sličnim pravnim stvarima stvaraju povredu načela pravne sigurnosti. Time da je jasno da je u ovoj pravnoj stvari došlo do povrede pravne sigurnosti i to čl. 6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji da uređuju prava osoba u postupku pred sudovima u građanskim i kaznenim predmetima, te do povrede ustavnih prava. Tuženi ponavlja da se tužitelj neosnovano poziva na presude VTSRH, Pž- 7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine i zbog toga što da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Tako da samo zahtjev za isplatu, a kako da to tužitelj postavlja, nema pravnog osnova jer da isti nije utvrđen. U odnosu na formu ugovora ponavlja da se da su javnobilježnički akti sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava da je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave da dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi da se o neoborivoj pretpostavci. Tužitelj da u potpunosti zanemaruje činjenicu da se radi o presumpciji istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako da se i konkretno u ovom postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno niti na koji način. Solemnizirana privatna isprava da je, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj (tako da i Vrhovni sud RH Revt-212/2009 od 22.9.2010, VS, rev-958/93 od 9.2.1994 - IO 2/1995- 126, Rev-651/07 od 11.7.2007 i Županijski sud u Varaždinu gž-156/2005-2 od 31.1.2005 - slijedom čega da bi bilo nužno tužbu odbaciti, jer da je u protivnom tuženi u nejednakoj ustavno pravnoj poziciji u odnosu na druge građane i druge pravne osobe, te da nije u jednakoj pravnoj poziciji pred zakonom i pred sudom slijedom čega da dolazi do diskriminatorne primjene zakona). Prema tome, kao i drugu izreku presude, a tako i ugovor odnosno dodatak istom, da se ne može utvrđivati ništetnim u parničnom postupku, jer da se ne utvrđuje da bi izreka neke presude bila ništetna novom tužbom, već da to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude da je zakon među strankama i da nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna da je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Svakako da je uzimanje kredita posao koji od obje ugovorne strane zahtijeva prosječno razumijevanje koje da svaki prosječan građanin ima, a tako da je uostalom tužitelj potvrdio prilikom solemnizacije Ugovora. Prigovara se izvođenju dokaza vještačenjem po sudskom vještaku knjigovodstveno- financijske struke jer da je obveza prestala, a ukoliko sud odluči prihvatiti dokaz u vidu financijskog vještačenja, tada da se moli točno odrediti na koju okolnost i koji je točno zadatak vještaka obzirom na vrstu kredita koji su stranke ugovorile s obzirom na trajanje kreditnog odnosa i otplate, a imajući u vidu da je među strankama ugovoren kredit u kojem je ugovorena valutna klauzula. Prigovara se načinu utvrđivanja visine potraživanja kako da je to predložio tužitelj s obzirom da isti ne uključuje parametre koji odgovaraju predmetnoj pravnoj stvari i materijalnim dokazima u spisu, već da se radi o proizvoljnom i ničim utemeljenom prijedlogu za izračun. Tuženik dalje navodi da se protivi vještačenju kako ga je predložio tužitelj jer da isto ne odgovara ugovornom odnosu stranaka. Nadalje, tuženi se protivi izračunu gubitka tužitelja, koji da tužitelj navodi kao prilog tužbi, a sve kako da je utuženi iznos neosnovan i neutemeljen, te u potpunosti u suprotnosti sa dokumentacijom u spisu, naročito s ugovornim odnosom između stranaka. Tužitelj i tuženik zaključili da su Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom, koja da je sama po sebi dopuštena, te da je tuženik svojom voljom sklopio predmetni ugovorni odnos. Stavljanje tužitelja, sada u poziciju u kojoj da nije mogao biti 2006 godine u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu da nije dopušteno niti osnovano. Naime, stranke da su ugovorile sklapanje kredita sa valutnom klauzulom koja da je dopuštena, te sa kamatnom stopom koja da je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, te koja da samo na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10% godišnje, ali ne za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Prema tome, ako je nezakonito da banka određuje jednostrano svojom odlukom visinu kamatne stope (način mijenjanja kamatne stope), tada da ostaje da je ista ugovorena kao promjenjiva te da se ista kao takova zadržava, ali sukladno realnim parametrima na tržištu. Kako da su stranke svjesno i s dužnom pažnjom ušle u ugovorni odnos koji da su izabrale u tom trenutku na tržištu (kredit s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom), jasno i nesumnjivo da su izrazile svoju volju, slijedom čega da se tužba i postavljeni tužbeni zahtjev ukazuju neosnovanim. Tuženik ističe kako tužiteljica nije sklopila kredit u kunama, već sa valutnom klauzulom koju činjenicu da vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka ne može zanemariti. Slijedom navedenog i zadatak vještaku da treba biti sukladan ugovornom odnosu stranaka i dokumentaciji u spisu. Valutna klauzula da je dopuštena, te da su stranke ugovorile kredit sa valutnom klauzulom. Navedena činjenica prilikom dokazivanja u ovom predmetu da se mora uzeti u obzir, a sve u svrhu potpunog i istinitog utvrđenja činjeničnog stanja. Da su navodi tužitelja neosnovani da ukazuje i činjenica da se ne radi o kunskom kreditu, jer da isti ima sasvim drugačije uvjete i u konkretnom slučaju da ga tužitelj nije odabrao, već da je ugovorio kredit vezan za valutnu klauzulu - kreditno zaduživanje sa valutnom klauzulom, sa promjenjivom kamatnom stopom. Tumačenje zakonskih odredaba onako kako one ne glase, u potpunosti da je neosnovano, te suprotno samom smislu i svrsi pravne norme. Kako da je predmet ugovornog odnosa stavljanje na raspolaganje određenog iznosa novca u protuvrijednosti u valuti CHF uz određenu namjenu i rok korištenja te povrat/plaćanje sa kamatom po kamatnoj stopi koja da je promjenjiva i obračunava da se mjesečno u valuti CHF i sadržana da je u anutitetima, tako da se predlaže ovoga držati prilikom izrade nalaza i mišljenja uz uvažavanje važećih propisa. Ugovorni odnos da je slobodan odnos stranaka u kojem da upravo stranke slobodno disponiraju i ugovaraju svoje odnose u okviru zakonom dopuštenih granica. Ukoliko su se te granice eventualno prešle (što da je za sud u svakom konkretnom slučaju da utvrdi), za pravilnu prosudbu jedino da je moguće taj odnos ocjenjivati u dozvoljenim granicama. Svakako da je uvažavajući sve ranije izneseno i navode do sada iznijete u ovom postupku konkretno riječ o zastarjelim potraživanjima i zastarjelim pravima. Obzirom na dugogodišnju sudsku praksu u odnosu na institut zastare a vezano uz utvrđenje ništetnosti za istaknuti da je da je gledište Europskog suda za ljudska prava vezano za presedane kao čimbenike pravne sigurnosti kako da je navedeno u predmetu Jureša protiv Hrvatske (Presuda od 22.05.2018.g., zahtjev br. 24079/11) u kojem da Sud ističe kako je u ranijim predmetima kao što su Brezovec protiv Hrvatske br.13488/17 i Saghinadze i drugi protiv Gruzije (br.18765/5) utvrdio da su „rješenja u kojima nije navedeno razumno obrazloženje odstupanja od postojeće sudske prakse nepredvidljiva i ukazuju na proizvoljnost te su samim time i nezakonita.“ Sud da je osobito bitno gledište zauzeo u ranijoj odluci HOARE protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br.6261/08 ) u kojoj da je istaknuo kako je moguće da sudovi u svojim odlukama odstupe od svoje dobro utvrđene prakse ali „pod uvjetom da pruže dobre i uvjerljive razloge za to.“ U presudu JUREŠA protiv Hrvatske Sud da dalje ističe kako „pri odstupanju od utvrđene sudske prakse radi poštivanja načela pravne sigurnosti u skladu s vladavinom prava…sudovi moraju jasno obrazložiti svoje odluke u mjeri u kojoj će omogućiti budućim tužiteljima da razumno predvide kako bi nove pravne promjene mogle utjecati na njihov predmet.“ O nedosljednosti sudske prakse Sud da je govorio u predmetu Brezovec protiv Hrvatske (zahtjev br.13488/07, presuda od 29.03.11.g.). Istaknuto da je kako države ugovornice Konvencije imaju obvezu organizirati svoje pravne sustave na način da se izbjegne donošenje proturječnih presuda, te da „proturječne odluke u sličnim predmetima koje je donio isti sud koji uz to predstavlja zadnju instancu u dotičnoj pravnoj stvari mogu u odsutnosti mehanizma koji osigurava dosljednost, dovesti do povrede načela pravne sigurnosti.“ To pravilo da vrijedi i za države kao što da je Republika Hrvatska u kojoj da postoji obveza poštovanja pravnih presedana, ali iz navedene prakse Suda očito da je kako proturječne odluke istog suda u sličnim pravnim stvarima stvaraju povredu načela pravne sigurnosti. Time da je jasno da je u ovoj pravnoj stvari došlo do povrede pravne sigurnosti i to čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji uređuju prava osoba u postupku pred sudovima u građanskim i kaznenim predmetima, te do povrede ustavnih prava. Kako da tužitelj upravo kao potrošač potražuje isplatu i određena prava to svoje svojstvo da je i dužan dokazati jer da inače ne može podnijeti tužbu koju podnosi, a tuženik da ističe prigovor aktivne legitimacije. Tuženik dalje navodi da bi u ovom predmetu, a po predloženom zadatku za vještaka kako da je to tužitelj predložio, tužitelj doista bio stavljen u položaj kao da je ugovorio kredit u kunama uz uvjete ostale koje da vrijede za ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom u CHF tada na tržištu, čime da bi tužitelj bio doveden u znatno povoljniji položaj u odnosu na sve druge korisnike kredita koji da takove kredite nisu mogli ugovoriti. Takav kredit tuženi da nikada nije imao u ponudi niti bi isti sklopio jer da bi za njega bio štetan. Tuženik se protivi izvođenju vještačenja kako ga je predložio tužitelj, jer da isto nije temeljeno na dokumentaciji u spisu te predlaže da se isto odredi sukladno dokumentaciji u spisu i ugovornom odnosu među strankama, te da ne odgovara stanju tržišta i objektivnim okolnostima koje da su postojale u konkretnom razdoblju. Imajući u vidu da je dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule, te imajući u vidu zakonsko rješenje koje da koristi u godinama nakon zatvaranja konkretnog kredita i sam zakonodavac, jedino pravedno rješenje da je usporedba ovog kredita sa drugima koji je imao valutnu klauzulu. Ukoliko se ustraje na prijedlogu fiksiranja tečaja na dan isplate, stranke da se nalaze u položaju isplate kunskog kredita. U tom da se slučaju predlaže slijediti tako postavljen zadatak te izračunati koliko bi tužitelj platio da je ugovorio kunski kredit pod uvjetima kunskog kreditiranja u sporno razdoblje sa kamatama koje su vrijedile za kunske kredite. Naime valutna da je klauzula zaštitna klauzula i temeljem postojanja iste banke da određuju kamate, zato da su kamate i bile na CHF kredite niske, dok da su kamate na kunske kredite imajući u vidu sve rizike ove valute, bile više. Ukoliko se kredit pretvara u kunski, predlaže se primjena tada važećih uvjeta kreditiranja za kunske kredite poglavito izračun u odnosu na tada važeće kamate na kunske kredite, pri čemu da se predlaže izračun sa prosječnom tržišnom kamatnom stopom koja da je objavljena od strane HNB-a. Dostupni i primjenjivi podaci o prosječnoj kamatnoj stopi na dugoročne HRK kredite koji da se mogu primijeniti na ovaj predmet javno da su objavljeni od strane HNB-a, tako i dostupni (a kretali da su se između d 8,6% i 11,2% godišnje) (https://www.hnb.hr/Statistika/Statistički-podaci/arhiva/stara-nacionalnametodologija). Tuženi smatra da se niti sudskom odlukom ne može preći granice izvan ugovornog odnosa no što je nužno, te da se ne može primjenjivati niti odlučivati da su stranke sklopile nešto što nisu sklopile. Stranke da nisu ugovorile kredit u domaćoj valuti, već sa valutnom klauzulom. Navedenu činjenicu potrebno da je uzeti u obzir prilikom donošenja odluke u ovom predmetu. Kako da se radi o vrsti kredita sa valutnom klauzulom, to da nije moguće predmetni odnos tretirati kao da su stranke ugovorile neku drugu vrstu kredita. Drugačija tvrdnja koja da ide isključivo u korist jedne, a na štetu druge strane da je protivna cilju zakonske norme o ništetnosti i da se ne može ekstenzivno tumačiti na štetu jedne od ugovornih stranaka, a očito da je da je u potpunosti suprotna ugovornoj volji stranaka i suprotna načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornim odnosima jer da nameće nešto o čemu da stranke nisu niti pregovarale, a kamo li dogovarale. Primjenom fiksiranog tečaja na jedan dan, čime da se stranke stavljaju u položaj kao da se radi o kreditu u kunama, korisnici kredita da se efektivno stavljaju u položaj kao da su uzeli u kunama sa kamatama koje su vrijedile za kredite u valutnoj klauzuli CHF, što da predstavlja proizvod koji da nije bio prisutan na tržištu. Ugovorom o kreditu Korisnik kredita ovdje tužitelj, da je potpisom izjavio da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Kako da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom i na samom ugovoru svojim potpisom kao korisnik kredita izjavio da je upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, suprotni navodi protivni da su materijalnim dokazima u spisu, konkretno Ugovoru o kreditu koji da je tužitelj sklopio svojom voljom. Svi ugovorni odnosi odnosno krediti koji su vezani uz valutnu klauzulu koja da je zakonom dopuštena, da podliježu promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja. Krediti da se redovito sklapaju uz valutnu klauzulu ili bez valutne klauzule ovisno o odabiru korisnika kredita. U konkretnom slučaju tužitelj kao korisnik kredita sklopio da je Ugovor s valutnom klauzulom, koja činjenica da se ne može zanemariti gledajući u ukupnosti cjelokupni ugovorni odnos. Prema tome jedini pravilni zadatak vještaku da bi bio odrediti koliko bi tužitelj plaćao da je uzeo istu vrstu kredita i istog trajanja sa valutnom klauzulom. Kako da tužitelj upravo kao potrošač potražuje isplatu i određena prava to svoje svojstvo da je i dužan dokazati jer da inače ne može podnijeti tužbu koju podnosi, a tuženik da ističe prigovor aktivne legitimacije, te ustraje kod dosadašnjih prigovora uključivo i prigovora zastare. Tuženik dalje navodi da u odnosu na ranije istaknuti materijalno pravni prigovor zastare smatra se važnim istaći kako slijedi. Što se tiče zakonske definicije instituta zastare, u Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) da stoji, članak 241.: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.“ U članku 225. ZOO-a da stoji : „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Također članak 226. ZOO-a da navodi: „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. (2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“ Kako da se tužitelj poziva i na institut stjecanja bez osnove dopunjuje da se dosadašnji tijek i navodi da Zakon o obveznim odnosima u članku 1111. predviđa: „(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“ Prema tome uvidom u Zakon o obveznim odnosima jasno da je da isti ne predviđa da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik. Do prekida zastare da može doći samo ako je tužba podnesena od strane vjerovnika, te ako je usmjerena na utvrđivanje tražbine, osiguranje tražbine ili ostvarenje tražbine. Kako da tužba za zaštitu kolektivnih interesa nije usmjerena na utvrđivanje tražbine, osiguranje tražbine ili ostvarenje tražbine već da je usmjerena na utvrđivanje nepoštene poslovne prakse, u konkretnom slučaju da nisu ispunjene zakonske pretpostavke na temelju kojih bi se moglo smatrati da je došlo do prekida zastare za podnošenje tužbe na temelju instituta stjecanja bez osnove. U konkretnom slučaju vjerovnik da je pojedinačna fizička osoba, konkretno tužitelj, dužnik da je banka ovdje tuženi. Iz naprijed navedenih zakonski odredaba jasno da je da je vidljivo tko je vjerovnik a tko dužnik. Kako da su zakonske odredbe koje se odnose na zastaru potraživanja imperativnog karaktera iste da se moraju primijeniti upravo onako kako glase. Slijedom naprijed navedenog jasno da je vidljivo da pravilnom primjenom kogentne zakonske norme nije došlo do prekida zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari. Tuženi navodi kako je svaki potrošač, pa tako da je to i konkretno tužitelj mogao, (pri tome činjenicu da je potrošač da isti mora dokazati), ostvariti svoja prava i pokrenuti svoj vlastiti sudski postupak prije proteka zastarnih rokova, odnosno činjenica da je da isti nije bio onemogućen u ostvarivanju svojih prava, i mogao da je unutar zakonski određenog zastarnog roka pravodobno podnijeti svoju individualnu tužbu sukladno čl.120 Zakona o zaštiti potrošača (ako je smatrao da na istu ima pravo i da je na istu ovlašten) kojim da je upravo i propisano da postupak po kolektivnoj tužbi ne sprečava potrošača za pokretanje individualnog zahtjeva. Tužitelj da u konkretnom slučaju nije odabrao navedeni pravni put i nije na vrijeme utužio svoje potraživanje, slijedom čega da je u ovom postupku poštujući kogentne zakonske norme nastupila zastara potraživanja, a koji prigovor da je tijekom postupka istaknut. U odnosu na prekid zastare, tuženik ističe da je izvan djelokruga nadležnosti suda tumačiti nedvosmislenu pravnu normu o prekidu zastare na način da sam stvara pravno pravilo, posebno stoga što da je pitanje zastare određeno kogentnim normama. Čak i da tužitelj smatra da zakonodavac još nije uredio navedenu situaciju, to da ne znači da sud potencijalnu pravnu prazninu, u ovom slučaju samo težnju može ispuniti na način da sam stvara predmetno pravilo, već da za isto mora primijeniti važeće opće zakonsko rješenje. Zakon o zaštiti potrošača (Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje: ZZP), na koji da se tužitelj poziva, također da određuje eksplicite u članku 120.: „Pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.“ Prema tome iz jasnih odredaba ZZP-a vidljivo da je da je tužitelj, ako smatra da je potrošač mogao i trebao na vrijeme pokrenuti postupak. Također da je zakonodavac smatrao da kolektivni ili drugi postupak radi zaštite potrošača uzrokuje prekid zastare, to da bi i propisao. Kako da je propisao upravo suprotno, odnosno da vođenje kolektivnog postupka ne sprečava potrošača da pokretne individualni spor, jasno da je da nije postojala namjera niti težnja zakonodavca odrediti prekid zastare za individualne postupke potrošača radi pokretanja postupka kolektivne zaštite, slijedom čega da prekid zastare radi pokretanja i dovršetka postupka kolektivne zaštite nije zakonom određen niti propisan. Također sagledavajući pravo Europske unije i relevantnu Direktivu 93/13 na koju da se tužitelj poziva, tuženi ističe da članak 7. stavak 1. Direktive 93/13: određuje „U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.“ Tako da u predmetu Jureša protiv Hrvatske, Sud EU ističe kako je u ranijim predmetima kao što su Brezovec protiv Hrvatske i Saghinadze i drugi protiv Gruzije utvrdio da su „rješenja u kojima nije navedeno razumno obrazloženje odstupanja od postojeće sudske prakse nepredvidljiva i ukazuju na proizvoljnost te su samim time i nezakonita…pri odstupanju od utvrđene sudske prakse radi poštivanja načela pravne sigurnosti u skladu s vladavinom prava…sudovi moraju jasno obrazložiti svoje odluke u mjeri u kojoj će omogućiti budućim tužiteljima da razumno predvide kako bi nove pravne promjene mogle utjecati na njihov predmet“. Nadalje u predmetu Brezovec protiv Hrvatske, istaknuto da je kako države ugovornice Konvencije imaju obvezu organizirati svoje pravne sustave na način da se izbjegne donošenje proturječnih presuda, te da „proturječne odluke u sličnim predmetima koje je donio isti sud koji uz to predstavlja zadnju instancu u dotičnoj pravnoj stvari mogu u odsutnosti mehanizma koji osigurava dosljednost, dovesti do povrede načela pravne sigurnosti.“ U odluci Suda EU C 255/00, Grundig Italiana odlučeno da je sljedeće: “Sud je već utvrdio da je u skladu s pravom EU određivanje razumnih prekluzivnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti koje štiti i poreznog obveznika i javno tijelo. Takvi rokovi načelno nisu takve naravi da u praksi onemogućuju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava koja priznaje pravni poredak EU. U tom smislu, zastarni rok od tri godine propisan nacionalnim pravom, koji teče od dana sporne isplate, smatra se razumnim.” U odluci Suda EU u spojenim predmetima C‑698/18 i C‑699/18 od 9.7.2020. navedeno da je sljedeće: „U tom smislu, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je, kad ne postoji propis u pravu Unije, na nacionalnom pravnom sustavu svake države članice da utvrdi postupovna pravila o pravnim sredstvima namijenjenima zaštiti prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije, uz uvjet da ta pravila, s jedne strane, ne smiju biti nepovoljnija od onih koja uređuju slična pravna sredstva predviđena nacionalnim pravom (načelo ekvivalentnosti) i, s druge strane, u praksi ne smiju onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava priznatih pravnim sustavom Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti, među ostalim, presudu od **.**.2006., HZ, C‑168/05, EU:C:2006:675, t. 24. i navedenu sudsku praksu).“, te da je odlučeno sljedeće: "Prema tome, na prvo pitanje u predmetu C‑698/18 treba odgovoriti da članak 2. točku (b), članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis koji, iako predviđa da tužba za utvrđivanje ništetnosti nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenom između trgovca i potrošača ne podliježe zastari, na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom da taj rok nije nepovoljniji od roka koji se za slična pravna sredstva predviđa nacionalnim pravom (načelo ekvivalentnosti) i da u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava priznatih pravnim sustavom Unije, posebno Direktivom 93/13 (načelo djelotvornosti)". U Prijedlogu Direktive Europskog parlamenta i vijeća o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, određuje da se da bi se sve odredbe nacionalnog prava države članice kojima se direktiva prenosi u nacionalno pravo, pa tako i eventualne izmjene u pogledu tijeka i rokova zastare, trebale primjenjivati isključivo na povrede prava koje bi se potencijalno dogodile nakon početka primjene Direktive, a ne i na ugovorne odnose zasnovane prije stupanja na snagu predmetne Direktive. U konkretnom slučaju da se radi o ugovornom odnosu koji da je zasnovan značajno ranije od stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije koji da se dogodio tek 1.07.2013. godine. U dokumentu Obavijest Komisije: Smjernice za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, Europska komisija navela da je sljedeće: “Od potrošača se općenito očekuje da koriste dostupne pravne lijekove te da ne ostanu u potpunosti pasivni kako bi iskoristili zaštitu na temelju Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Sud je prihvatio da se načelo djelotvornosti ne može proširiti u mjeri da se od nacionalnog suda zahtijeva da u potpunosti nadoknadi potpunu pasivnost potrošača u predmetima u kojima mogu u razumnim okolnostima koristiti djelotvorne pravne lijekove. Prema tome, sama činjenica da će potrošač morati pokrenuti sudski postupak i primijeniti pravne lijekove radi dobivanja zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba, nije automatski u suprotnosti s načelom djelotvornosti.“ „Unatoč činjenici da se pravomoćnost i rokovi zastare mogu, u određenim okolnostima, razlikovati od „materijalne pravde”, Sud je prepoznao vrijednost pravne sigurnosti u pravnom poretku Unije i država članica. Na toj osnovi Sud je potvrdio da djelotvornost potrošačkog prava u načelu ne zahtijeva ukidanje nacionalnih pravila o pravomoćnosti i razumnim rokovima, uključujući rokove zastare.“ Posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da nema. Isto da je naveo i VSRH u odluci Rev-2245/17 (Odluka VSRH). Hrvatski zakonodavac da je mijenjao pravila o zastari i vremenu kada zastara počinje teći za određene odnose (npr. zastara tražbina za naknadu štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja gdje da je propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), ali da to nije učinio prilikom donošenja Zakona o zaštiti potrošača. Sukladno svemu navedenom, tuženik ističe i podsjeća da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom. Također, zakonom da je određeno i sukladno da je svoj dosadašnjoj praksi VSRH da zastara tražbine po osnovi stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje. Prema pojedinačnim potraživanjima kako da su specificirana vidljivo da je da se radi o potraživanjima na osnovu primjene valutne klauzule s time da se radi o povremenim potraživanjima koja da zastarijevaju u roku od 3 godine. Dakle zastara za svaki pojedinačni novčani iznos specificiran da je počela teći u trenutku kada je tuženik primio isplatu svakog pojedinog anuiteta po ugovoru o kreditu te da je evidentno da je u konkretnom slučaju protekao trogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na povremena potraživanja. Taj rok da nije prekinut niti je i hipotetski mogao biti prekinut tužbom u kolektivnom sporu jer da je prije tog spora u većem dijelu nastupila zastara. Sukladno gore navedenom sud da je u ovom postupku, a za sva povremena potraživanja i potraživanja s osnova kamata trebao primijeniti trogodišnji zastarni rok i odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da je VSRH odlukom povrijedio načelo pravne sigurnosti, s obzirom da je tom odlukom zauzeo drugačije stajalište nego do sada o zastari restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnog pravnog posla, odnosno odlučio drukčije ne samo u odnosu na kogentnu zakonsku normu, već i drukčije nego što je do sada presuđivao u istovrsnim predmetima. Zakon da ne predviđa da bi se podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u takvom postupku mogla prekinuti zastara za ostvarenje individualne tražbine ovdje tužitelja, već da se radi o sporu kojem da je svrha općenita zaštita svih potrošača od nepoštene prakse trgovaca koji da u odnosu na potrošače nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa da nije usmjerena na utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje tražbine, već da je usmjerena na utvrđivanje nepoštene poslovne prakse i micanje nepoštene poslovne prakse s tržišta. U odnosu na pravno shvaćanje izneseno u odluci VSRH, VSRH ne samo da nije dao relevantne i dostatne razloge za zauzimanje takvog pravnog shvaćanja o prekidu zastare, jer obrazloženje da „ne primjenjuje odredbu zakona jer u tom trenutku ne odgovara“, nije dostatno obrazloženje. Obrazloženja zašto sud odstupa od zakonskog rješenja da nema i ne postoji, moglo da bi eventualno biti riječ o odstupanju od sudske prakse u slučajevima kada neko pitanje nije jasno i nedvosmisleno uređeno pravnom normom. U odnosu na stav izražen u odluci VSRH, tuženik ističe da su sudovi dužni suditi prema pozitivnim propisima, pa da je takav stav doista pravno neutemeljen te bez obzira na mišljenje da je neodgovarajuće u navedenoj situaciji primijeniti opća zakonska rješenja, ista da se moraju primijeniti jer da suprotno postupanje predstavlja postupanje protivno zakonu i općim načelima. Slijedom navedenog, zakonske pretpostavke da bi se moglo smatrati da je došlo do prekida zastare za podnošenje tužbe na temelju instituta stjecanja bez osnove da nisu ispunjene. Zakonske odredbe koje se odnose na zastaru da su imperativnog karaktera, pa da se takve odredbe moraju primijeniti točno onako kako da je propisano, za razliku od dispozitivnih zakonskih odredbi koje da se primjenjuju u propisanom sadržaju samo ako stranke nisu dogovorile drukčije. Ne može da se primijeniti ono što nije propisano, što ne postoji i što je tek nečija želja ili težnja, u suprotnom da je isto upravo izvor pravne nesigurnosti. Sve stoga što da u suprotnom dolazi do povrede načela pravne sigurnosti jer da se ista pravna pravila ne primjenjuju jednako na sve adresate pravnih normi. Time da je jasno da je u ovoj pravnoj stvari došlo do povrede pravne sigurnosti. Tumačenje propisa od strane suda svakako da ne smije prerasti u stvaranje propisa jer da je stvaranje, odnosno donošenje propisa isključivo u nadležnosti zakonodavca. Sam cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite da je preventivne prirode, a što da je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Kako da odredba čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, očito da je volja zakonodavca bila da se primjeni opće pravilo obveznog prava, a kojom da je pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino za zaključiti da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja te da se drugačijom odlukom pogrešno primjenjuje materijalno pravo. Također, u konkretnom slučaju da se radi o ugovornom odnosu koji da je nastao prije stupanja na snagu gore navedene Direktive Europskog parlamenta i vijeća o udruženim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te o ugovornom odnosu koji da je zasnovan puno prije nego što je Republika Hrvatska uopće postala članica Europske unije. Tuženik ističe da sud (potaknut stavom VSRH o kratkoći roka od 5 godina u presudi Rev-2245/2017) potpuno neutemeljeno i nejasno ne primjenjuje odredbu članka 241. ZOO-a o prekidu zastare, a Sud EU kao razumnim da drži upravo zastarni rok od 3 godine. Pravo Europske unije da jasno određuje i stavove o pasivnosti potrošača te o odnosu pravne sigurnosti i razumnih zastarnih rokova. Također, odredbom članka 120. ZZP-a propisano da je da postupak po kolektivnoj tužbi ne sprječava potrošača: da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u Zakonu o zaštiti potrošača ili drugim zakonima. Zaključak da je da je pravilnom primjenom Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13 osigurana visoka razina zaštite potrošačkog prava međutim potrošač da je taj koji mora iskoristiti sva pravna sredstva koja mu zakon stavlja na raspolaganje u razumnom roku kako bi svi sudionici imali garanciju pravne sigurnosti i zakonitosti. Tužitelj da u konkretnom slučaju nema niti jedan valjani razlog koji ga je priječio da ne pokrene pojedinačni sudski postupak prije no što je protekao zakonom određeni rok zastare u odnosu na ovdje konkretnu tražbinu. Slijedom svega iznesenog, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da su navodi tuženika kojima u cijelosti osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva, smatra da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli u skladu s prisilnim propisima i kao takve dopuštene, te da banka nije propustila dati tužitelju ključne informacije glede spornih ugovornih odredbi, neosnovani. Da se presuda donesena u kolektivnom sporu ima primijeniti na ovaj individualni slučaj, da proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 01.09.2003.god. do 31.12.2008.god. a kojima da su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Kako da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 18.04.2007. godine te da sadrži sporne odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe da su proglašene ništetnima, presude donesene u kolektivnom sporu da se imaju primijeniti na konkretan slučaj. I naposljetku potrebno da je napomenuti da su Trgovački sud u Zagrebu, Visoko trgovački sud RH, te Vrhovni sud RH prilikom odlučivanja, u spisu imali poveći broj upravo ovakvih ugovora o kreditu. Navedena kolektivna presuda odnosi da se na sve potrošačke kredite koji su ugovoreni sa valutnom klauzulom u CHF-u. U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji da se od dva dijela. Deklaratornog kojim da se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude – da se dio ugovorne odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka utvrde ništetnima, te kondemnatornog kojim da se zahtjeva isplata novčanog iznosa nastalog povećanjem tečaja švicarskog franka od strane tuženika. U posebnim parnicama tužitelji da se imaju pravo pozvati na pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava. U tom da će slučaju sud biti vezan za utvrđenja iz te parnice na koju se tužitelj poziva. S obzirom na zakonsko proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti, na individualne potrošače koji pokrenu parnicu radi zaštite svojih pojedinačnih subjektivnih prava iz potrošačkih ugovora, pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sudskom postupku da proizvodi izravne pravne posljedice u ovom parničnom postupku. Nadalje, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje odluke da jasno navodi na koji način ista proizvodi pravne učinke u postupcima individualne pravne zaštite. S tim u vezi tužitelj ukazuje i na odluku Vrhovnog suda u predmetu pod brojem Rev-3412/2018 u kojoj da se navodi: cit. «Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.» Sukladno navedenom tužitelj se protivi saslušanju osobnog bankara i javnog bilježnika kao irelevantnim za ovaj postupak. Stav tuženika da se ovaj postupak ima kvalificirati samo kao postupak stjecanja bez osnove u potpunosti da je neosnovan, budući se u konkretnom slučaju, u prvom redu radi o utvrđenju ništetnim ugovorne odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, a iz kojeg da podredno proizlazi kondemnatorni tužbeni zahtjev. U čl. 502.c. ZPP-a i u čl. 138.a ZPP da je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete ili isplatu. Prema stavu tužitelja ove da se zakonske odredbe ne trebaju primjenjivati samo na postupke radi naknade štete, nego da se moraju tumačiti tako da se primjenjuju i na parnice u kojima je istaknuti restitucijski zahtjev kao što da je to u ovom sporu. Uostalom, kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time da je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta pa da se restitucijski zahtjev može smatrati svojevrsnim zahtjevom za naknadu štete. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi da bi bilo nerazumno, a zakonske odredbe da nisu same sebi svrha nego da se one donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa da se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti da je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 328. propisao da je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništetnosti da je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti da je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija da je sastavni dio tog instituta i da se ne može promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji da je bezvremenski (navedeni stav zauzet da je u pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada se govori o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako da treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe da djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo da je deklaratorne naravi. Nesporno da je da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja da je donijeta dana 14. lipnja 2018.god. pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, nepoštena i kao takva ništetna, te da su upravo tog dana (14. lipnja 2018.god.) korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl.215. Zakona o obveznim odnosima koja da propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 tužitelj kao i ostali korisnici kredita da su došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018.god. pa nadalje korisnici kredita da mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupke radi isplate ukoliko ne postoji mogućnost rješavanja postupka mirnim putem. Početak tijeka zastarijevanja da počinje teći s danom 15. lipnja 2018.god., što da bi značilo da tužitelj kao i ostali korisnici kredita imaju pet godina vremena da zahtijevaju povrat preplaćenog iznosa. Naime, tuženik da navodi kako da je tužitelj zajedno sa tuženikom solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu te da su mu samim time morale biti poznate sve odredbe i uvjeti pod kojima mu je tuženik odobrio kredit. Tužitelj ističe kako je ovakav navod paušalan i neosnovan iz razloga što da u odredbi čl. 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama čl. 24., 57. i 58. tog zakona i ako za to ne nađe zapreke potvrdit da će je odnosno solemnizirati. Odredbom čl. 57. ZJB propisano da je da pri sastavljanju javno bilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi čl. 58. ZJB stranke ako hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne i nedvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno nevaljane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano mogle smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni bilježnik da će upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni pak ostanu kod takvih izjava, unijet da će ih u javnobilježnički akt, ali da će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi da nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka. Stoga da solemnizacija ne može nerazumljivu ugovornu odredbu učiniti razumljivom kako da to tuženik smatra, te da se razumijevanje pravnog posla prilikom solemnizacije odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba što da je među ostalim i predmet konkretnog postupka. Presuda Županijskog suda u Puli posl.br.Gž-2658/12 na koju da se tuženik poziva donesena da je prije pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu. Navedena odluka da se ne može primijeniti na konkretan slučaj, budući da je u tom predmetu sud odlučivao o osnovanosti promjenjive kamatne stope, a ne o načinu promjene kamatne stope. Tužitelj naglašava da isti ovim postupkom ne traži da se utvrdi ništetnim promjenjivost kamatne stope. Što se tiče valutne klauzule, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Na sporni pravni odnos primjenjuju da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji da je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji da propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno da je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik da smatra kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva. Tužitelj ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.god. u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13 u kojoj da se navodi cit. « … propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … ». Sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene da su ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula da je zaštitna klauzula koja da služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara da se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule da je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka da monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo da je do aprecijacije švicarskog franka koji da je porastao u odnosu na euro, a to da se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako da je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu da raspolaže informacijama o mogućim rizicima kada se obveza vezuje za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač da nema stručnih znanja, a svoje neznanje da nadomješta povjerenjem prema banci. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka da je kredite sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljnije te da je tužitelj, kao i ostali korisnici kredita, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te da tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj da je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada da do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt- 249/14 jasno da navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna. Poziciju korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banke kao trgovce ocijenio da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14: cit. « ... kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it"), pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. » Tuženik da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidaba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka da je sklapati ugovore o kreditu, stoga da banka nesporno ima financijska znanja koja da potrošač nema. Dužnost da je banaka, da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći ugovaranjem valutne klauzule u švicarskim francima. Nesporno da je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. No, tužitelj u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit da nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik trebao informirati tužitelja da jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje da sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj da nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EURima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali da ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB kupovinom odnosno prodajom EURA da regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu da je potpuno slobodan, te da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo da je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je u tome što da ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to da dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer da nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane da postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja da se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati da će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što da će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač da to ne zna, niti to može znati. Potrošač koji kredit otplaćuje u kunama (dakle u valuti u kojoj zarađuje), a glavnica kredita mu ovisi o vrijednosti valute švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo da je samo potrošač a da to nije niti znao. Banke da su bile od strane MMF-a upozoravane na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO (o tome da se detaljno obrazlaže u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012). MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik - rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Osim toga, banke da su uz povećani tečaj od potrošača naplaćivale i povećanu kamatnu stopu koja da je bila ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke, pa da su tako dvostruko opteretile korisnike kredita izuzetno visokim iznosima anuiteta, koji da su u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana značajno narasli. Tijekom postupka pred trgovačkim sudom nesporno da je utvrđeno da su banke, unatoč tome što da su bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koji su vezani za valutnu klauzulu u CHF-u. Također, nesporno da je da u predmetnom ugovoru, koji da sadrži odredbu da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, nisu objašnjeni razlozi, niti rizici valutne klauzule u CHF na temelju kojih bi potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći prihvaćanjem valutne klauzule u CHF. Sve navedeno da čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala da je u trenutku sklapanja ugovora. Banke da su znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome da nisu na adekvatan način obavijestile potrošače, te da je potrošač već u trenutku sklapanja ugovora na sebe preuzeo taj rizik a da to nije niti znao. Dakle, u trenutku sklapanja ugovora tužitelj da nije raspolagao s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što da nije raspolagao svim potrebnim informacijama da nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba. Potpuno da su neosnovani navodi tuženika da je Javni bilježnik tužitelju protumačio značenje svih ugovornih odredbi i objasnio mu pravne posljedice. Javni bilježnik da ne odgovara za sadržaj ugovora te da nije njegova zadaća da stranke upoznaje s ekonomskim posljedicama ugovora. Uloga javnog bilježnika da je da pročita ugovor i da ga solemnizira. Potrebno da je ukazati i to da javni bilježnik nije osoba ekonomske struke, te da isti nema stručna znanja da bi tužitelju mogao objasniti što valutna klauzula u švicarskim francima znači, te koje posljedice ista može prouzročiti, stoga da se tužitelj protivi saslušanju djelatnika banke i javnoga bilježnika. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, u trenutku sklapanja ugovora tužitelju da je bilo poznato da će na ime kredita dobiti u kunskoj protuvrijednosti iznos od 20.898,00 CHF, da će kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 395,33 CHF. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba da se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan solemnizacije predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi, obzirom da je jedino navedeni parametar tužitelju bio poznat prilikom sklapanja ugovora. Obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF valuti, da valja primijeniti gore navedeni parametar. Izračun da treba sačiniti na način da se iznos ugovorenog mjesečnog anuiteta pomnoži s tečajem na dan solemnizcije predmetnog ugovora. Dobiveni iznos da predstavlja iznos mjesečnog anuiteta kojeg da je tužitelj trebao plaćati banci za vrijeme otplate kredita. No obzirom da je tužitelj plaćao znatno veće iznose, tada da se svaki stvarno plaćeni mjesečni anuitet treba oduzeti s iznosom kojeg je tužitelj trebao plaćati. Obzirom je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi koliko je tužitelj kredit preplatio samo po osnovi tečaja, tužitelj predlaže da sud rješenjem naloži vještaku da za utuženo razdoblje otplate kredita utvrdi: razliku preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan sklapanja ugovora o kreditu / na dan isplate kredita. Ukoliko bi sud smatrao da bi valjalo primijenit koji drugi tečaj npr. tečaj na dan sklapanja ugovora o kreditu ili na dan uplate prvog anuiteta, tužitelj predlaže da se naloži financijskom vještaku izradu vještačenja i prema tim tečajevima. U odnosu na pitanje zastare, tužitelj upućuje i na novo pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 30. siječnja 2020. godine koje da glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“ Sukladno svemu gore navedenom tužitelj da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te predlaže da sud u cijelosti usvoji isti.

4. U svojoj replici tuženik navodi da u cijelosti ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu, kod svih prijedloga i prigovora, uključivo i prigovora da je tužitelj potrošač / prigovora promašene aktivne legitimacije, prigovora zastare, prigovora prijeboja i radi prebijanja u odnosu na tzv. negativne razlike koje da će tuženi specificirati po nalazu i mišljenju vještaka. Protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja te ukoliko sud odredi izvesti dokaz vještačenjem to predlaže da se svakako uzmu u obzir prilikom izračuna i tzv. negativne razlike u vidu iznosa kada je tečaj/kamata bila niža od one na dan isplate. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Kao u odgovoru na tužbu predlaže saslušati osobnog bankara TZ na adresi tuženika podružnica Poreč.

5. Činjenice koje je tuženik iznio tokom glavne rasprave sud, sukladno čl. 299. st. 3. ZPP-a, nije uzeo u obzir, jer tuženik ni ne tvrdi da te činjenice, bez svoje krivnje, nije mogao iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka.

6. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se stranke pozivaju, jer u protivnom prekoračuje njihove zahtjeve (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu br. 9012420528 od 18. travnja 2007. (8-14), pregled uplata po kreditu na dan 28.01.2021. (15-16), plan otplate (102-103), knjigovodstvenu karticu (104-111) i pregled uplata po kreditu na dan 15.04.2024. (117-118). Provedeno je financijsko vještačenje. Nije saslušana svjedokinja TZ, predložena po tuženiku. To iz razloga što, sukladno čl. 241. ZPP-a, stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga naznačiti o čemu ona treba da svjedoči, a što tuženik nije učinio (naveo je samo uopćeno da se saslušanje ove svjedokinje predlaže "na okolnosti odgovora na tužbu"). Nadalje, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora, uz ime i prezime, navesti i njezino boravište, a tuženik to nije učinio. Odbijeni su prijedlozi tuženika za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.

8. Uvidom u ugovor o kreditu br. 9012420528 od 18. travnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i protivnik osiguranja i tuženik, kao banka. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.898,00 CHF. Kredit je odobren za kupnju vozila. Čl. 1. ugovora o kreditu je ugovoreno da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.898,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita. Čl. 4. ugovora o kreditu je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Čl. 5. ugovora o kreditu je ugovoreno da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. Čl. 6. 2. ugovora o kreditu je ugovoreno da se kredit u iznosu od 20.898,00 CHF i kamata iz t. 4. ovog ugovora otplaćuju u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. Čl. 11. 9. ugovora o kreditu glasi: "Potpisom ovog ugovora korisnik kredita i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF". Ugovor o kreditu je solemniziran kod javnog bilježnika. Iz iznijetog je vidljivo da je ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Ugovorom o kreditu je odobren kredit za kupnju vozila. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je tužitelj sklopio taj ugovor u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (tuženik "opreza radi" prigovara da je tužitelj potrošač). Kraj iznijetog, tužitelj je o ugovoru o kreditu imao svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Nije sporno da je tužitelj isplatio predmetni kredit.

Iz pregleda uplata po kreditu na dan 28.01.2021., plana otplate, knjigovodstvene kartice i pregleda uplata po kreditu na dan 15.04.2024. nisu utvrđene odlučne činjenice.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2018. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni njegovi interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo te ugovorne odredbe.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (opisane u t. I. dispozitiva) koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.

Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF su ništetne i na proizvode pravne učinke.

Irelevantno je pritom, na što se tuženik poziva, da je ugovor o kreditu solemniziran, jer solemnizacija ugovora od strane javnog bilježnika nije dokaz da je javni bilježnik korisniku kredita protumačio učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude VTS-a posl. br. Pž-6632/2017 od 15. lipnja 2018.), pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužitelju, kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao.

Irelevantno je, na što se tuženik također poziva da je ugovor o kreditu konzumiran i isplaćen, jer se, prema čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa na to pravo ne utječe ni činjenica da je ugovor ispunjen. Ništetnost se ne može isticati u slučaju ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a). S obzirom da je presudom VTS-a posl. br. Pž-6632/2017 od 15. lipnja 2018. utvrđeno da su banke, a među ostalim i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ne može se govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedice ništetnosti takvih odredbi. Stoga se može reći da se odlukama VTS-a o zaštiti kolektivnih interesa potrošača štiti i javni interes, a na što upućuje i činjenica da je Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) dana mogućnost konverzije kao načina otklanjanja negativnih učinaka i posljedica kredita u CHF.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao t. I dispozitiva presude.

Preplatu po ugovoru o kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po ugovoru o kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 1.971,77 eur / 14.856,51 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 3. ožujka 2008. 2,71 eur / 20,42 kn, 8. travnja 2008. 2,35 eur / 17,73 kn, 31. listopada 2008. 20,45 eur / 154,06 kn, 2. prosinca 2008. 8,18 eur / 61,65 kn, 31. prosinca 2008. 19,98 eur / 150,57 kn, 31. siječnja 2009. 20,42 eur / 155,88 kn, 28. veljače 2009. 25,34 eur / 190,89 kn, 31. ožujka 2009. 20,61 eur / 155,29 kn, 5. svibnja 2009. 22,23 eur / 159,99 kn, 2. lipnja 2009. 17,81 eur / 134,17 kn, 2. srpnja 2009. 13,92 eur / 104,89 kn, 1. kolovoza 2009. 15,05 eur / 113,36 kn, 2. rujna 2009. 15,57 eur / 132,39 kn, 30. rujna 2009. 16,41 eur / 123,65 kn, 3. studenog 2009. 14,87 eur / 112,05 kn, 30. studenog 2009. 18,72 eur / 141,07 kn, 31. prosinca 2009. 21,64 eur / 163,05 kn, 31. siječnja 2010. 24,37 eur / 183,65 kn, 28. veljače 2010. 24,98 eur / 188,23 kn, 31. ožujka 2010. 31,05 eur / 233,94 kn, 30. travnja 2010. 29,86 eur / 224,95 kn, 31. svibnja 2010. 32,58 eur / 245,49 kn, 1. srpnja 2010. 49,67 eur / 374,26 kn, 31. srpnja 2010. 41,42 eur / 312,11 kn, 31. kolovoza 2010. 57,39 eur / 432,43 kn, 30. rujna 2010. 51,31 eur / 386,58 kn, 31. listopada 2010. 47,71 eur / 359,47 kn, 30. studenog 2010. 54,80 eur / 412,87 kn, 31. prosinca 2010. 65,59 eur / 494,21 kn, 1. siječnja 2011. 1.183,78 eur / 8.919,21 kn.

Tužitelj u potpunosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne osporava sam matematički izračun vještaka, ali, u bitnom, navodi da nalaz ne počiva i ne temelji se na dokumentaciji koja prileži spisu, da vještak iz obračuna nije isključio utjecaj promjene kamatne stope u iznosima tečajne razlike, te da je u mišljenju iskazao zastarjela potraživanja, a tuženik da je zastari prigovorio, da je vještačenje temeljeno na stvaranju kreiranog, a ne ugovorenog kreditnog odnosa, da je vještak trebao napraviti usporedbu s kunskim kreditom, ako se tužitelja hipotetski stavlja u situaciju kao da je uzeo kredit u kunama, da vještak nije načinio usporedbu, niti obrazložio je li u trenutku sklapanja ugovora postojao takav ili sličan proizvod na tržištu, da vještak računa iznose anuiteta koji se sastoje od glavnice i kamate, a same kamate da prilikom računanja iznosa valute utječu na visinu izračuna. Konačno, navodi da, opreza radi, ukoliko sud ne uzme u obzir negativne razlike, ističe prigovor radi prebijanja u odnosu na sve negativne razlike, pri čemu predlaže utvrđenje da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od 60,30 eur preplata za isplate kada da je tečaj bio niži, s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, i to: 4,01 eur sa pripadajućim kamatama od 31. svibnja 2007. do namirenja, 5,38 eur sa pripadajućim kamatama od 30. lipnja 2007. do namirenja, 4,05 eur sa pripadajućim kamatama od 31. srpnja 2007. do namirenja, 2,54 eur sa pripadajućim kamatama od 31. kolovoza 2007. do namirenja, 6,11 eur sa pripadajućim kamatama od 30. rujna 2007. do namirenja, 7,43 eur sa pripadajućim kamatama od 31. listopada 2007. do namirenja, 4,18 eur sa pripadajućim kamatama od 30. studenog 2007. do namirenja, 7,02 eur sa pripadajućim kamatama od 31. prosinca 2007. do namirenja, 1,83 eur sa pripadajućim kamatama od 31. siječnja 2008. do namirenja, 2,69 eur sa pripadajućim kamatama od 5. svibnja 2008. do namirenja, 3,71 eur sa pripadajućim kamatama od 31. svibnja 2008. do namirenja, 0,59 eur sa pripadajućim kamatama od 30. lipnja 2008. do namirenja, 5,14 eur sa pripadajućim kamatama od 31. srpnja 2008. do namirenja, 4,32 eur sa pripadajućim kamatama od 2. rujna 2008. do namirenja, 1,30 eur sa pripadajućim kamatama od 2. listopada 2008. do namirenja, sve zajedno sa propisanim zateznim kamatama, a koja tražbina da se stavlja u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene tečaja CHF. Što se tiče pozivanja na tzv. negativne razlike, isto je neosnovano, jer tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije podnio kvantitativno određen prigovor radi prebijanja (o čemu će još biti riječi u nastavku), niti postavio protutužbeni zahtjev u tom smislu. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim i stručnim. Zbog navedenih razloga, imajući u vidu da tuženik ne osporava sam matematički izračun vještaka, sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a/05, dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog povećanja tečaja švicarskog franka.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO-a/05, dužan tužitelju platiti zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke VTS-a RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

Tužitelj je do zaključenja prethodnog postupka bio istaknuo prigovor radi prebijanja. No, taj prigovor nije bio kvantitativno određen. Za samu opstojnost prigovora o prebijanju potrebno je da je određeno navedeno što se stavlja u prijeboj utuženog potraživanja i da na nesumnjiv način bude u tom pogledu istaknut zahtjev – prigovor radi prebijanja, jer bez tako opredijeljene procesne radnje nema ni prigovora prebijanja, pa ni obveze suda da postupa u tom pravcu (tako i VS, Rev-3027/90 od 23. svibnja 1991.).

Tuženik je tek tokom glavne rasprave istaknuo kvantitativno određen prigovor radi prebijanja. Međutim, prema čl. 288. a. st. 6. ZPP-a, prigovor radi prebijanja može se istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Kako je tuženik svoj kvantitativno određen prigovor radi prebijanja istaknuo nakon toga, to nije bilo ni obveze suda da postupa po tom prigovoru.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.

9. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan tužitelju naknaditi parnične troškove.

Tužitelju su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za sastav podneska od 18. listopada 2023. 50,00 eur (Tbr. 8. t. 4.), za sastav podneska od 11. travnja 2024. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 19. travnja 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska od 08. studenog 2024. 200,00 eur (Tbr. 8. t.1.), za zastupanje na ročištu 17. veljače 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 262,50 eur (Tbr. 46.) i za vještačenje 460,01 eur, ili ukupno 1.772,51 eur. Nisu mu priznati troškovi sastava opomene pred tužbu, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da prethodna opomena pred tužbu nije procesna pretpostavka za ovaj postupak. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 18. listopada 2023. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 19. ožujka 2024. (tužitelj je u zahtjevu za naknadu troškova ovaj podnesak pogrešno datirao sa 20. travnja 2024.), jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da bi odluka kakva je donesena bila donesena i da na ovom ročištu nije bio zastupan. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer ti troškovi iznose onoliko koliko mu je priznato (ostatak položenog predujma biti će mu vraćen). Nisu mu priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu i presudu, jer te troškove nema, budući da je, temeljem čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama, oslobođen od plaćanja pristojbi u ovoj parnici. Nisu mu priznati troškovi prijevoza njegovog punomoćnika na relaciji Pula-Poreč-Pula (2x), jer troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi parnica mogu iznositi samo onoliko koliko bi iznosili i troškovi odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, a ovaj odvjetnik ne bi imao te troškove. Nisu mu priznati troškovi izbivanja iz pisarnice njegovog odvjetnika, jer je njegov odvjetnik izbivao iz pisarnice upravo da bi tužitelja zastupao na ročištima, zbog čega je ostvario pravo na nagradu za to zastupanje, a za koja ročišta su tužitelju priznati troškovi zastupanja. Nisu mu priznati materijalni troškovi (dokumentacije), jer ti troškovi u zahtjevu za naknadu troškova nisu konkretizirani.

Tužitelju, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekuće od dana donošenja presude do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.

Tužitelj nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan tuženiku naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. IV dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 24. veljače 2025.

S u d a c:

Alen Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: