REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2643/2024-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice MF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Miri Marinoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 23. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 24. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici MF iznos 1.889,66 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 0,87 eur od 24.01.2008. do isplate;

- na iznos 2,02 eur od 01.03.2008 do isplate;

- na iznos 4,00 eur od 01.04.2008. do isplate;

- na iznos 1,03 eur od 30.04.2008. do isplate;

- na iznos 1,31 eur od 27.06.2008. do isplate;

- na iznos 0,54 eur od 25.09.2008. do isplate;

- na iznos 10,17 eur od 16.10.2008. do isplate;

- na iznos 3,72 eur od 14.11.2008. do isplate;

- na iznos 11,91 eur od 12.12.2008. do isplate;

- na iznos 13,17 eur od 23.01.2009. do isplate;

- na iznos 13,74 eur od 23.02.2009. do isplate;

- na iznos 12,44 eur od 25.03.2009. do isplate;

- na iznos 12,75 eur od 22.04.2009. do isplate;

- na iznos 10,30 eur od 22.05.2009. do isplate;

- na iznos 8,49 eur od 19.06.2009. do isplate;

- na iznos 8,97 eur od 23.07.2009. do isplate;

- na iznos 9,92 eur od 18.08.2009. do isplate;

- na iznos 9,84 eur od 23.09.2009. do isplate;

- na iznos 8,88 eur od 22.10.2009. do isplate;

- na iznos 10,68 eur od 16.11.2009. do isplate;

- na iznos 12,13 eur od 18.12.2009. do isplate;

- na iznos 14,19 eur od 26.01.2010. do isplate;

- na iznos 13,72 eur od 24.02.2010. do isplate;

- na iznos 16,51 eur od 26.03.2010. do isplate;

- na iznos 15,98 eur od 29.04.2010. do isplate;

- na iznos 17,01 eur od 26.05.2010. do isplate;

- na iznos 25,95 eur od 23.06.2010. do isplate;

- na iznos 24,11 eur od 21.07.2010. do isplate;

- na iznos 29,73 eur od 17.08.2010. do isplate;

- na iznos 27,79 eur od 23.09.2010. do isplate;

- na iznos 24,67 eur od 19.10.2010. do isplate;

- na iznos 31,26 eur od 19.11.2010. do isplate;

- na iznos 39,65 eur od 20.12.2010. do isplate;

- na iznos 33,71 eur od 19.01.2011. do isplate;

- na iznos 35,79 eur od 21.02.2011. do isplate;

- na iznos 33,14 eur od 22.03.2011. do isplate;

- na iznos 33,62 eur od 21.04.2011. do isplate;

- na iznos 44,86 eur od 25.05.2011. do isplate;

- na iznos 45,96 eur od 29.06.2011. do isplate;

- na iznos 55,20 eur od 26.07.2011. do isplate;

- na iznos 50,38 eur od 24.08.2011. do isplate;

- na iznos 45,12 eur od 21.09.2011. do isplate;

- na iznos 44,23 eur od 21.10.2011. do isplate;

- na iznos 43,83 eur od 14.11.2011. do isplate;

- na iznos 46,32 eur od 14.12.2011. do isplate;

- na iznos 48,49 eur od 16.01.2012. do isplate;

- na iznos 48,78 eur od 21.02.2012. do isplate;

- na iznos 47,28 eur od 21.03.2012. do isplate;

- na iznos 48,30 eur od 25.04.2012. do isplate;

- na iznos 48,99 eur od 14.05.2012. do isplate;

- na iznos 47,82 eur od 14.06.2012. do isplate;

- na iznos 48,13 eur od 24.07.2012. do isplate;

- na iznos 47,25 eur od 27.08.2012. do isplate;

- na iznos 45,36 eur od 20.09.2012. do isplate;

- na iznos 47,38 eur od 15.10.2012. do isplate;

- na iznos 48,35 eur od 20.11.2012. do isplate;

- na iznos 47,67 eur od 17.12.2012. do isplate;

- na iznos 43,86 eur od 16.01.2013. do isplate;

- na iznos 47,10 eur od 19.02.2013. do isplate;

- na iznos 47,38 eur od 15.03.2013. do isplate;

- na iznos 46,11 eur od 22.04.2013. do isplate;

- na iznos 42,16 eur od 13.05.2013. do isplate;

- na iznos 42,07 eur od 24.06.2013. do isplate;

- na iznos 43,03 eur od 12.07.2013. do isplate;

- na iznos 44,59 eur od 30.08.2013. do isplate;

te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 3.394,30 eur sa zateznom kamatom od 24. veljače 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje, u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 1. kolovoza 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 819-50-4294718 kojim joj je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 11.762,22 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Radi se o namjenskom kreditu za kupnju automobila sa rokom otplate kredita 72 mjeseca. Tužiteljica dalje navodi da je kredit ugovoren sa valutnom klauzulom i kamatom stopom promjenjivom u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,49% Tvrdi da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njena prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu, prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak te navodi da je tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije u cijelosti i potpuno informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužiteljice. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Navodi da se na predmetni ugovor primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te se poziva na odredbe čl. 96. i 97. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Tvrdi da je tuženik povrijedio potrošačko pravo tužiteljice na način da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koja je nepoštena i ništetna odredba što je utvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. te da je tuženik obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, a što je rezultiralo povećanjem mjesečnog anuiteta. Po toj osnovi tužiteljica potražuje od tuženika preplaćenu razliku nezakonito povećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta te zahtjevom iz tužbe predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa 15.000,00 kn sa zateznom kamatom od 1. kolovoza 2007. do isplate uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

.

2. U odgovoru na tužbu osporava tužbu i zahtjev u cijelosti. Smatra da je u konkretnom sporu neprimjenjiv učinak kolektivne tužbe jer da je u postupku kolektivne zaštite - pravna zaštita pružena na općenitoj tj. apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu te da se odluke iz kolektivnog spora čak ni posredno ne mogu primijeniti na konkretan ugovor o autokreditu. Smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ta odredba bila potrošačima jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva, jer da su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tužiteljici je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će joj visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Smatra da tužiteljici nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedeno i iz razloga što je predmetni ugovor solemniziran, a kojom solemnizacijom da je potvrđeno da je ugovornim strankama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Također ističe prigovor zastare i prigovara visini tužbenog zahtjeva te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 18-21 spisa), otplatnu tablicu-informativni izračun (list 12-14 spisa), otplatni plan (list 15-17 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 23-27 spisa), Zahtjev za kredit (list 39 spisa), promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 41-42 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (list 82-91 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta, kada je taj tečaj bio viši od tečaja u trenutku isplate kredita, a kojeg tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o ništetnosti navedene ugovorne odredbe kojom je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporno;

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor, 1. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 819-50-4294718 za iznos 11.762,22 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora)

- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora).

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

7. Među strankama je sporna valjanost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem su glavnica kredita te mjesečni anuitet vezani uz valutu CHF, a posljedično tome i osnovanost zahtjeva za isplatu, a koji se odnosi na, prema tvrdnji tužiteljice, preplaćeni iznos anuiteta zbog rasta valute švicarskog franka u odnosu na kunu. Sporno je i je li utuženo potraživanje u zastari. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8. Tužiteljica je podneskom od 20. svibnja 2021. (list 96-103 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirala zahtjev na način da s osnove povećanja tečaja CHF potražuje isplatu iznosa u visini 14.237,68 kn sa zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teče od dana plaćanja do isplate. Time je tužiteljica, u odnosu na glavnicu, smanjila zahtjev u odnosu na onaj iz tužbe, a činjenica da je istim ujedno potraživala isplatu zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose (počev od 24. siječnja 2008.) ne predstavlja preinaku (glavnog) zahtjeva u smislu odredbe čl. 191. ZPP jer se radi o sporednom potraživanju, a pritom i je zatezna kamata potraživana za kraće razdoblje (u tužbi je potraživana od 1 kolovoza 2007.) Podneskom od 5. prosinca 2024. (list 329-331 spisa) tužiteljica je novčani zahtjev za isplatu iskazala i u važećoj valuti eur.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao IV. tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12.U odnosu na navode tuženika da, u konkretnom slučaju, nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

14.Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

15. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Osim toga, iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila, a slijedom čega se zaključuje da je tužiteljica potrošač, dok tuženik nije dokazao niti jednu okolnost prema kojoj tužiteljica to ne bi bila (iako tu činjenicu tuženik tijekom postupka nije niti osporavao). Za učinak ranije navedenih presuda u smislu odredbe čl. 502.c ZPP , kraj činjenice svojstva potrošača tužiteljice, neodlučno je što je, u konkretnom slučaju, kredit odobren za kupnju vozila, a budući da se u presudi kojom su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) uopće ne radi distinkcija po namjeni kredita.

16. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

17.U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…". Iz navedenog razloga sud nije izveo po tuženiku predloženo saslušanje javnog bilježnika Mihe Plećaša iz [adresa], a koji je nesporno solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu.

18.Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

19.Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

20. U ovom postupku tuženik je podneskom od 7. svibnja 2024. (list 316 spisa) odustao od saslušanja svojeg djelatnika ĆF, a koji da je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita.

21. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je 2007. kupovala osobni automobil za osobne potrebe te joj je nedostajalo novčanih sredstava pa se u banci tuženika raspitala o mogućnosti podizanja kredita. U banci su joj odmah ponudili ugovaranje kredita u švicarcima kao najpovoljnijoj valuti odnosno kao kredit sa stabilnom valutom i povoljnom kamatom te je podigla kredit i uredno ga otplatila 2014. Nije sudjelovala u sastavljanju Ugovora o kreditu, već ju je dočekao gotov ugovor i djelatnici banke ju, osim o stabilnosti valute i povoljnosti kamate, nisu informirali ni o čemu drugome odnosno nisu ju upozorili na specifičnosti i rizike vezane za valutu CHF. Prije potpisivanja ugovora isti je pročitala, nije primijetila nikakve posebne informacije o predmetnoj valuti. Kredit je osobno otplaćivala. Nije joj bilo ponuđeno birati između različitih valuta kredita (eur ili kune) niti je tražila neku drugu valutu jer joj je odmah valuta CHF ponuđena kao najpovoljnija. Nije joj poznat pojam valutne klauzule, nije imala nejasnoća o kreditu niti je tražila kakva pojašenjenja. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao životan, logičan i uvjerljiv.

22. Kako dakle, tuženik nije niti tvrdio niti učinio vjerojatnim da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (čl. 502.c ZPP) te da je ništetena odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (čl. 7. Ugovora).

23.Kako je dakle, odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05.,41/08 dalje -ZOO), važećim u vrijeme sklapanja kredita, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

24. Radi utvrđenja visine preplate, sud je cijenio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja, a koje je prihvaćeno u cijelosti budući da je izrađeno stručno i u skladu sa pravilima struke te zadatkom suda. Sud ga nalazi jasnim, potpunim i neproturječnim, a niti su stranke prigovarala računskom izračunu nalaza i mišljenja. Tako iz nalaza i mišljenja proizlazi da ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast tečaja, u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 14.237,68 kn (Tabela 2, stupac 5). Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila, uzevši u obzir pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita, iznosi 55,77 kn (Tabela 2 stupac 8). Vještak dalje navodi da, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj te pod pretpostavkom da nije vođen postupak za utvrđenje preplata zbog promjene kamatne stope - ukupan iznos preplata anuiteta koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 14.181,91 kn (stupac 20 Tabele 1 nalaza). Međutim, ukoliko se vodio postupak za utvrđenje preplaćenih iznosa po osnovu promjene kamatne stope, visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u tečaju prilikom otplate kredita u odnosu na početni tečaj, primijenjeno na početni anuitet, iznosi 13.498,67 kn (stupac ‘18’ Tabele 1 nalaza). Budući da stranke tijekom postupka nisu niti tvrdile niti dokazivale da bi se između istih vodio postupka za utvrđenje preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope, potonji dio nalaza i mišljenja financijskog vještaka koji visinu preplate veže za eventualno taj postupak - nije posebno cijenjen.

25. Naime, postavljen zadatak vještaku dan je obzirom na činjenicu da, u situaciji kada je iz prethodno navedenih razloga naznačena ugovorna odredba ništetna, valja primijeniti iznos kredita, odnosno svakog iznos mjesečnog anuiteta bez vezanja za kretanje valute CHF. Vještak je dao izračun u kojemu su sadržane i tzv. negativne tečajne razlike (kada je tečaj bio niži od početnog), no sud je uvažio varijantu s iskazanim pozitivnim tečajnim razlikama To iz razloga što na temelju odredbe čl. 2. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, tako da je sud raspravnim rješenjem od 11. veljače 2021. dao vještaku u zadatak utvrditi postoji li razlika između visina anuiteta koji su plaćani po predmetnom Ugovoru o kreditu, i onih koji bi bili plaćeni da se primjenjivao tečaj CHF za kune na dan isplate kredita. Po takvom zadatku sudski vještak sačinio je izračun u pisanom nalazu i mišljenju i taj izračun je relevantan za donošenje odluke u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Pritom tuženiku valja odgovoriti da isti, u odnosu na iznos tzv. negativne razlike nije do zaključenja prethodnog postupka eventualno istaknuo niti prigovor radi prebijanja niti protutužbu niti do zaključenja glavne rasprave eventualno prigovor prijeboja, a u kojim slučajevima bi sud jedino bio ovlašten i dužan eventualno umanjiti tražbinu tužiteljice sa potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnom razlikom (tako i VSRH u presudi poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023.) U tom smislu su prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne prirode te sud nije usmeno dodatno saslušavao financijskog vještaka.

26. Slijedom navedenog, prihvaćen je zahtjev za iznos 14.237,68 kn odnosno 1.889,86 eur po osnovi preplaćenih iznosa zbog vezanosti kredita uz valutu CHF te je odlučeno kao u izreci.

27. Neosnovano tuženik navodi i da se, u konkretnom slučaju, radi o zabrani manjeg značaja. Navedeno stoga što se u konkretnom slučaju radi o vezanosti otplate kredita za tečaj CHF u odnosu na kune, a što predstavlja element cijene dakle, jednog od bitnih sastojaka predmetnog Ugovora o kreditu.

28. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja odgovoriti da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 13. srpnja 2020.

29. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (u ovom slučaju od 14. lipnja 2018.). Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu i to neovisno o tome kada su plaćeni pojedini anuiteti, pa makar oni bili plaćeni 2007. i ranije jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo za shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. 30.Tužiteljici na temelju odredbe čl. 1115. ZOO pripada i zatezna kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos i to od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, a budući da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, isti je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništave pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate, a koji datumi plaćanja jasno proizlaze iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

31. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužiteljici, sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

32.1.Tužiteljici je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 16. studenog 2020., 20. svibnja 2021., 25. lipnja 2021. i 8. veljače 2021., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 14. ožujka 2022. 50 bodova (tbr.8/3 Tarife), sastav podneska od 2. svibnja 2024. 25 bodova (tbr. 8/4 Tarife) i za zastupanje na ročištima 11. veljače 2021., 14. veljače 2022., 2. lipnja 2022.,24. rujna 2024., 28. studenog 2024. i 23. siječnja 2025. svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 21. rujna 2022. 50 bodova (tbr. 9/3 Tarife), ukupno 1.225 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 2.450,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (612,50 eur) te uz uplaćeni predujam za vještačenje 199,08 eur te uz uplaćenu pristojbu na tužbu 66,36 eur i na presudu 66,36 eur, sveukupno iznosi 3.394,30 eur. 33. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP

U Zagrebu 24. veljače 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužiteljice

- punom. tuženika