Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Poslovni broj: Gž-191/2024-4

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Krešimira Biljana, kao predsjednika vijeća, te Marijane Žulj Jakovljević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivice Raguža kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Nenadu Horvatu odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Ć. OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul&Petrinović, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika Ć. izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4733/2021-23 od 31. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Ć., se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4733/2021-23 od 31. siječnja 2024.

II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4733/2021-23 od 31. siječnja 2024. presuđeno je:

" I Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 016-918/2005 sklopljenog između tužitelja ĆĆ i tuženikova prednika Hypo Alpe Adria bank d.d. dne 6. lipnja 2005. godine, sadržano u čl.5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: "prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade od 1,25% (jednocijelihdvadesetpet posto), jednokratno.

II Nalaže se tuženiku Ć. platiti tužitelju ĆĆ 1.331,91 eur s zateznim kamatama od 1. srpnja 2005. godine do isplate te naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 1.954,63 eur s zateznim kamatama od 31. siječnja 2024. godine do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude tuženik je pravodobno podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primijenjenog materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže sudu usvojiti žalbu, preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05,2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. st. 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik u žalbi iz razloga što su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika. Dakle, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno su i istinito utvrđene sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. U ovom predmetu prvostupanjski sud ocijenio je dokaze na način određen čl. 8. ZPP.

8. Predmet spora je utvrditi je li odredba Ugovora o kreditu kojom se odbijaju troškovi obrade od 1,25 % jednokratno, nepoštena, odnosno ništetna te ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe.

9. Tijekom postupka nije bilo sporno da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu 06. lipnja 2005. na iznos od 196.800,00 CHF, u kojem ugovoru je (čl.5.) ugovoreno kako se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno. Sporno je je li ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu troškova Ugovora o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li poštena slijedom čega i ništetna.

10. U prvostupanjskom postupku, izvedenim dokazima, utvrđeno je:

- da je tužitelj realizirao Ugovor o kreditu s tuženikom dana 06. lipnja 2005. za iznos od 196.800,00 kn

- da je čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno kako se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno

- da je odredba Ugovora o kreditu čl. 5. ništetna jer se o njoj nije pregovaralo te suprotna načelima obveznom prava savjesnosti i poštenja propisano čl. 12. Zakona o obveznim odnosima zbog čega tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj predmetne Ugovorne odredbe, niti je mogao pregovarati da Ugovorna odredba bude izostavljena iz samog Ugovora

- da je tužitelj na temelju ništetne odredbe o naknadi troškova obrade kredita platio iznos od 1.331,91 eur, stoga tužitelj ima pravo na isplatu temeljem čl. 103. i 104. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

11. Ovakve zaključke prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP) u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u dvojbu ni žalbom tuženika, a za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao jasne i na zakonu osnovane razloge.

12. Pogrešno smatra tuženik kako je prvostupanjski sud neispravno primijenio utvrđenja iz testa transparentnosti. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu ZZP) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pri tome se zahtjev transparentnosti Ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, nego ga u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP treba shvatiti šire, imajući u vidu kako se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca-banku. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe odnosa između naknade te zauzvrat pruženih usluga.

13. Iako je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren tužitelju i o tome se nije moglo pregovarati zbog čega se nameće zaključak kako je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade pa je mogao izvesti zaključak o visini naknade dok nije mogao znati krajnju svrhu naknade, a kako to proizlazi iz iskaza tužitelja.

14. Prema odredbi čl. 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe.

15. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju Ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri te da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njezinog prihvaćanja što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud u odlukama Rev-673/23 od 13. veljače 2024., Rev-1051/21 od 03. travnja 2024., Rev-715/24 od 22. svibnja 2024.).

16. Uvjeti nepoštenja ugovornih odredbi regulirani su čl. 81. ZZP kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Također su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine (u daljnjem tekstu Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. U konkretnom slučaju, bilo je sporno je li predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane trgovca, odnosno pripremljen prema unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Međutim, na tuženiku je da obori navedenu činjenicu što tuženik nije učinio zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo. Naime, iz iskaza svjedokinje ŽĆ nije utvrđeno kako je tužitelj imao mogućnost pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi jer je svjedokinja iskazivala kako se tužitelja ne sjeća, a njezin iskaz kako su klijentima objašnjavali sve pojedinosti sporne ugovorne odredbe nije primjenjiv u ovome slučaju jer je tuženik trebao dokazati kako je u ovome konkretnom slučaju pregovarao sa tužiteljem.

19. Iako je tuženik, kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita (što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu) govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

20. Prema tome, sporna ugovorna odredba o naknadi troškova obrade kredita u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer u slučaju da tužitelj predmetnu odredbu nije prihvatio sklapanje ugovora o kreditu ne bi bilo moguće. Dakle, kako tuženik nije pregovarao s tužiteljem o mogućnosti neplaćanja ili sniženja naknade takva ugovorna odredba je nametnuta tužitelju, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja stoga je nepoštena, a time i ništetna temeljem čl. 87. st. 1. ZZP, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

21. Također neosnovano tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati poštenost predmetne ugovorne odredbe. Dakle, kako je sadržaj sporne ugovorne odredbe onaj čiji sadržaj nije lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP na takvu odredbu se ne može primijeniti odredba koja propisuje nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.

22. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare, u kojem dijelu je prvostupanjski sud također pravilno primijenio materijalno pravo, a suprotno navodima u žalbi tuženika. Prema shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. godine zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. U konkretnom slučaju, zastara zahtjeva za isplatu s osnove izvršenih uplata na temelju nepoštene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita teče od dana utvrđenja ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, odnosno od njezine pravomoćnosti stoga ista nije nastupila.

24. Također, prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju zatezne kamate od sljedećeg dana kada je tužitelju obračunata naknada za obranu kredita jer je tuženik bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan pa je tuženik nesavjestan stoga je dužan platiti tužitelju zatezne kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od slijedećeg dana od dana stjecanja temeljem čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a kako je to tužitelj i zahtijevao.

25. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP pravilno odlučio o svim troškovima postupka, a za što je dao jasne i prihvatljive razloge.

26. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu jer sa istom nije uspio (čl.166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

27. Slijedom navedenog, a kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 24. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Krešimir Biljan