Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7, 31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3

Poslovni broj: Pr-49/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, OIB 02958272670, Margaretska 3, Zagreb, Regionalni ured Osijek, Kralja Zvonimira 1, OIB: 02958272670, zastupan po punomoćniku dr. sc. ZĆU, generalna punomoć 39-Su-689/2020, protiv 1. tuženika Miholjčanke Export-Import društvo s ograničenom odgovornošću za unutarnju i vanjsku trgovinu, OIB 58783706871, Vukovarska 87, Donji Miholjac i 2. tuženice ZĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po pun. Stjepku Medvedu, odvjetniku u Valpovu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o radu, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 7. veljače 2025., u nazočnosti pun. tužitelja te 2. tuženice osobno uz punomoćnika tuženika, a na ročištu za objavu presude, 24. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

l. Tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen dana 31.05.2021. godine između I. -tuženika MIHOLJČANKA export-import d. o. o., OIB: 58783706871, iz Donjeg Miholjca, Vukovarska 87, kao poslodavca, i II. -tužene ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao radnice, ništetan.",

kao neosnovan odbija se u cijelosti.

ll. Nalaže se tužitelju da tuženicima naknadi prouzročen parnični trošak u visini od 2.692,50 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv 1. i 2.tuženika dana 28. veljače 2022. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o radu.

2. Tužitelj u tužbi navodi da su II.-tužena ZĆ, rođ. MĆ, kao radnica i I.-tuženik MIHOLJČANKA Export-Import d. o. o., kao poslodavac, dana 31.05.2021. godine sklopili Ugovor o radu na određeno vrijeme, prema kojem je predviđeno da II.-tužena ZĆ s radom započinje 01.06.2021. godine. Sklopljenim Ugovorom o radu je predviđeno da se radni odnos zasniva na određeno vrijeme do 30.09.2022. godine za obavljanje poslova administratora radi povećanog opsega posla. Ugovorena je osnovna bruto plaća u iznosu od 6.615,00 kn. Prije sklapanja Ugovora o radu II. -tužena ZĆ je u razdoblju od 26.03.2021. godine do 31.05.2021. godine bila zdravstveno osigurana kao nezaposlena osoba.

3. Tužitelj nadalje navodi da je II. -tužena ZĆ dana **.**.2021. godine podnijela zahtjev za priznavanje prava na rodiljni dopust i isplatu naknade plaće za rodiljni dopust, počevši s danom 01.08.2021. godine.

Člankom 122. stavkom 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 80/13., 137/13. i 98/19. – u daljnjem tekstu: Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju) je propisano da tužitelj Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ima pravo i obvezu po zaprimanju prijave na obvezno zdravstveno osiguranje, kao i za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe provjeravati postojanje okolnosti na osnovi kojih je prijava podnesena, odnosno na osnovi kojih je osobi priznao taj status.

4. Stoga je tužitelj proveo kontrolu točnosti podataka i činjenica o kojima ovisi ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja kod I. -tuženika. Tijekom provedene kontrole utvrđeno je da je između II. -tužene i I.-tuženika sklopljen predmetni Ugovor o radu na određeno vrijeme. Tijekom provedene kontrole nije predočen niti jedan materijalni dokaz da je II. -tužena osobno obavljala preuzeti posao. I. -tuženi II.- tuženoj nije isplaćivao putni trošak iako je mjesto rada Donji Miholjac, a prebivalište, odnosno boravište II.-tužene je do 16.06.2021. godine Đakovo, a od 17.06.2021. godine Osijek. Također, II.-tuženoj je za lipanj 2021. godine isplaćena plaća u cijelosti iako je II.-tužena dana 11.06.2021. godine i 23.06.2021. godine koristila zdravstvenu zaštitu u ugovornim zdravstvenim ustanovama.

5. Inspekcijskim nadzorom Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, utvrđeno je da na radnom mjestu administratora prije 01.06.2021. godine kada je s radom počela II.-tužena nije bilo zaposlenih radnika, niti je u vrijeme provođenja inspekcijskog nadzora na tom radnom mjestu zaposlen radnik koji bi mijenjao odsutnu radnicu II.-tuženu ZĆ za vrijeme korištenja rodiljnog dopusta.

6. S obzirom na datum sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme između II.-tužene i I.-tuženika (31.05.2021. godine), datum početka rada (01.06.2021. godine), datum otvaranja obveznog rodiljnog dopusta (01.08.2021. godine), datum do kojeg je zasnovan radni odnos (30.09.2022. godine), a koji je ujedno i okvirni datum prestanka prava na novčanu naknadu za vrijeme korištenja roditeljskog dopusta, nedostavljanje materijalnih dokaza o konzumiranju radnog odnosa, odnosno dolasku radnice ZĆ na posao i obavljanju rada u skladu sa sklopljenim Ugovorom o radu, srodstvo između II.-tužene i osnivača i osobe ovlaštene za zastupanje I. -tuženika, te činjenicu da temeljem predmetnog Ugovora o radu II.-tuženica kao administrator ostvaruje pravo na plaću u znatnom većem iznosu od ostalih radnika zaposlenih kod I.-tuženika, postoji osnovana sumnja da svrha sklapanja ugovora o radu nije bila stvarno obavljanje poslova u skladu s ugovorom o radu, već isključivo ostvarenje prava na novčanu naknadu za vrijeme trajanja rodiljnog i roditeljskog dopusta u povećanom iznosu.

7. Naime, temeljem članka 30. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama ("Narodne novine", broj: 85/08., 110/08., 34/11., 54/13., 152/14., 59/17., 37/20. - Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama ) nezaposlena osoba za vrijeme korištenja prava na rodiljnu i roditeljsku poštedu od rada ima pravo na novčanu naknadu u iznosu 70% proračunske osnovice mjesečno, što iznosi 2.328,20 kn mjesečno. Temeljem članka 24. stavka 1. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama za vrijeme korištenja prava na rodiljni dopust zaposleni ili samozaposleni roditelj ima pravo na naknadu plaće u iznosu 100% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju, što u slučaju I. -tuženice iznosi oko 6.397,00 kn mjesečno, ovisno o broju radnih dana u mjesecu.

8. Člankom 122. stavkom 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je da u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ima pravo i obvezu, na temelju provedene provjere iz stavka 1. toga članka i prikupljenih dokaza pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu.

9. Prema članku 7. stavku 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17. i 98/19.) ugovor o radu je po svojim obilježjima dvostranoobvezni ugovor kod kojeg je poslodavac u obvezi radniku dati posao te za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danima u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Ukoliko nisu ispunjene navedene pretpostavke, odnosno ukoliko svrha zaključenja ugovora o radu nije bilo obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom, već isključivo ostvarivanje prava na rodiljni i roditeljski dopust i novčane naknade (u većem iznosu) koje proizlaze iz toga prava, ugovor o radu je ništetan u smislu članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/18., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.), jer je takav ugovor protivan prisilnim propisima i moralu društva.

10. Stoga tužitelj predlaže sudu nakon održane rasprave donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev, kao u tužbi i izreci ove presude.

11. U pisanog odgovoru na tužbu od 4. travnja 2022. (str. 38-41spisa) tuženik se očitovao da ne osporava da je tužitelj proveo vrlo detaljnu i opširnu provjeru točnosti podataka vezano uz radni odnos 2. -tuženice kod 1.-tuženika, ali se osporava da bi iz ove provjere proizlazili zaključci kakve navodi tužitelj, već upravo suprotno.

12. Naime, netočno je da ovom provjerom nije predočen niti jedan materijalni dokaz da je 2.-tuženica osobno obavljala preuzete poslove kod 1. -tuženika. Prije svega, osnovni materijalni dokaz za radni odnos (sukladno Zakonu o radu) je ugovor o radu koji je sam tužitelj dostavio uz tužbu.

13. Sljedeći materijalni dokaz (koji je također u spis dostavio tužitelj) je dokaz o isplati plaće za obavljeni rad 2.-tuženice, te o plaćenim doprinosima i porezima (obračunske liste plaće, izvadak žiro računa – sve izuzeto od strane tužitelja po Zapisniku o provedenoj kontroli podataka i činjenica o kojima ovisi ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja kod obveznika uplate doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje 1.-tuženika od 20. kolovoza 2021. godine).

14. Nadalje, još jedan materijalni dokaz (koji je također u spis dostavio tužitelj) je elektronička evidencija rada za 2. -tuženicu koju je tužitelj izuzeo od 1.-tuženika po Zapisniku o provedenoj kontroli podataka i činjenica o kojima ovisi ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja kod obveznika uplate doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje 1.-tuženika od 31. kolovoza 2021. godine, na kojem zapisniku je i izjava direktorice 1.-tuženika koja također potkrjepljuje radni odnos 2. -tuženice kod 1.-tuženika.

Zatim je tu izvješće Državnog inspektorata RH, Područnog ureda Osijek, Službe za nadzor radnih odnosa od 13. prosinca 2021. godine (koje je također u spis dostavio tužitelj) koji inspektorat je proveo sveobuhvatnu kontrolu postojanja i valjanosti radnog odnosa 2.-tuženice kod 1.-tuženika, a kojim izvješćem je utvrđeno: „Inspekcijskim nadzorom, a vezano uz okolnosti iz dopisa u kojima se ukazivalo (od strane tužitelja) na moguće povrede propisa iz radnih odnosa koje su u nadležnosti inspektora rada, nisu utvrđene nepravilnosti u radu nadziranog poslodavca.“.

15. Uistinu je neobično i u najmanju ruku kontradiktorno, uz istovremeno prilaganje ovih materijalnih dokaza uz tužbu, u toj istoj tužbi navesti kako nije predočen niti jedan materijalni dokaz da je 2. -tuženica osobno obavljala preuzete poslove kod 1.-tuženika.

Pored navedenih materijalnih dokaza priloženih od strane samog tužitelja, 2. - tuženica posjeduje dnevnik svoga rada koji je vodila tijekom obavljanja poslova kod 1. - tuženika iz kojeg je vidljivo da je ista i faktično obavljala poslove i usvajala znanja potrebna za rad kod 1.-tuženika, a koji će priložiti u sudski spis.

16. Argumenti koje u ovoj točki tužbe navodi tužitelj (da 1. -tuženik 2.-tuženici nije isplaćivao putne troškove i da joj je isplatio punu plaću za mjesec lipanj unatoč tome što je ista dana 11. lipnja 2021. i 23. lipnja 2021. godine išla na kontrolne preglede) osporeni su očitovanjem 1. -tuženika koje je u spis također dostavio tužitelj, a u kojem se navodi da 1. -tuženik ni jednom svom radniku ne isplaćuje putni trošak (jer ga na to ništa ni ne obvezuje), te da za potrebe odlaska radnika kod liječnika, bilo osobni ili nekog od obitelji, ne piše se godišnji, niti se u takvim situacijama od radnika traži otvaranje bolovanja.

Nejasno je stoga zašto bi se na 2. -tuženicu odnosila drugačija pravila. Upravo bi postojanje drugačijih pravila za 2. -tuženicu ukazivalo na njezinu diskriminaciju ili povlaštenost (diskriminaciju ostalih radnika kod 1-tuženika), a bilo kakav vid diskriminacije u radnim odnosima je strogo zabranjen pozitivnim zakonskim propisima, počevši od Zakona o radu.

17. Pored navedenog, roditelji 2. -tuženice stanuju u [adresa], mjestu koje je 15ak min vožnje udaljeno od mjesta rada 2. -tuženice, te je ista znala i prespavati kod roditelja, a i inače ih je obilazila skoro svakodnevno, te joj odlazak na posao nije uzrokovao znatno povećanje troškova putovanja.

Upravo je inspekcijskim nadzorom na koji se tužitelj poziva u ovoj točki tužbe utvrđeno ono što je već citirano u prethodnoj točki odgovora na tužbu:

„Inspekcijskim nadzorom, a vezano uz okolnosti iz dopisa u kojima se ukazivalo (od strane tužitelja) na moguće povrede propisa iz radnih odnosa koje su u nadležnosti inspektora rada, nisu utvrđene nepravilnosti u radu nadziranog poslodavca.“.

18. Drugotuženica je kod 1.-tuženika zaposlena kao osoba koja treba pomoći uslijed povećanog opsega posla u vrijeme poljoprivrednih radova (jer 1. -tuženik vodi knjigovodstvo većem broju poljoprivrednika), ali, kako je to direktorica 1.-tuženika i navela u zapisniku tužitelja od 31. kolovoza 2021. godine, i kao osoba koja u budućnosti treba naslijediti nju nakon umirovljenja. Radi navedenog, nema potrebe da netko mijenja 2.-tuženicu u vrijeme dok je ona na rodiljnom i/ili roditeljskom dopustu.

19. Netočno je da iz okolnosti koje navodi tužitelj u ovoj točki tužbe proizlazi da bi svrha sklapanja ugovora o radu između 1. - i 2.-tuženika bila „isključivo ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme trajanja rodiljnog i roditeljskog dopusta u povećanom iznosu“.

Točno je, pak, da su direktor 1.-tuženika i 2.-tuženica u tazbinskom rodbinskom odnosu (suprug direktorice 1. -tuženika je stric 2.-tuženice), i da je to djelomično utjecalo na sklapanja ovog ugovora o radu, ali ne iz razloga koje navodi i pogrešno tumači tužitelj.

20. Naime, u vrijeme dogovora oko mogućeg zapošljavanja 2. -tuženice kod 1.- tuženika, suprug 2.-tuženice radio je u Belgiji i planirao se sa suprugom preseliti u Belgiju, kada je dobio poziv svog sveučilišnog profesora, g. NĆ da se, kao kvalitetan IT stručnjak, vrati u RH i uključi u rad tvrtke u kojoj sada na rukovodećim poslovima radi g. NĆ. Kada je to čuo suprug direktorice 1. - tuženika, a stric 2.-tuženice, g. MĆ, zamolio je suprugu da razmisli o zapošljavanju 2.-tuženice kao osobe koja će preuzeti njezin posao kada ista ode u mirovinu, a kako bi dvoje visoko obrazovanih i kvalitetnih radnika i osoba ostalo živjeti i raditi u RH. Nakon ponude direktorice 1. -tuženika, 2.-tuženica je pristala na radni odnos kod 1.-tuženika, ali uz uvjet da najprije sklope ugovor o radu na određeno vrijeme jer joj je trebalo stjecanje iskustva na administrativnim poslovima i učenje uz direktoricu 1.-tuženika kako bi se pripremila za posao koji joj se u perspektivi nudi kod 1.-tuženika. Kao odgovorna osoba, 2.-tuženica je inzistirala na ugovoru o radu na određeno vrijeme na jedan relativno duži rok, kako bi u tom periodu mogla odvagnuti da li se uspijeva snaći u tom poslu i da li će u skoroj budućnosti moći preuzeti ponuđene joj poslove vođenja tvrtke.

21. Normalno je i uobičajeno da vlasnik i direktor pravne osobe u privatnom vlasništvu svoga nasljednika bira iz kruga svojih bližih ili daljnjih srodnika, te je nejasno zašto bi se ovo pravo i uobičajena praksa odricala direktorici 1. -tuženika? Plaća koja je ugovorena za rad 2. -tuženice ne odstupa od plaće koja se isplaćuje za rad osobe sa VSS kao što je to 2.-tuženica, čak je i niža od prosjeka. Ovo pogotovo imajući u vidu plan direktorice 1. -tuženika da 2.-tuženica, kao osoba od povjerenje, preuzme vođenje poslova 1.-tuženika.

Porodni i roditeljski dopust 2. -tuženice nije nikakva zapreka da ista putem sredstava elektronske komunikacije i dalje prati poslove 1. -tuženika i stječe znanja i iskustva potrebna za preuzimanje rukovodećih poslova i uloga kod 1.-tuženika.

22. Poslije isteka roka na koji je predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen, tuženici planiraju sklopiti novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, jer je 2.-tuženica odlučila ostati u radnom odnosu kod 1. -tuženika, a 1.-tuženik ima i dalje namjeru 2.-tuženicu uvoditi u svoje administrativne i upravljačke poslove. Stoga se predlaže da sud prekine postupanje u ovoj pravnoj stvari do isteka predmetnog ugovora o radu na određeno vrijeme, kako bi se utvrdilo da li će tuženici sklopiti novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme jer tuženici smatraju da ova okolnost predstavlja i prethodno pitanje o kojem ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari. Naime, ukoliko bi tuženici po isteku predmetnog ugovora o radu na određeno vrijeme sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pod istim ili za radnika povoljnijim okolnostima, tada bi uistinu bilo iluzorno tvrditi da je svrha predmetnog zapošljavanja 2.-tuženice kod 1.-tuženika bila „isključivo ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme trajanja rodiljnog i roditeljskog dopusta u povećanom iznosu“.

23. Slijedom navedenog, tuženici predlažu sudu tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i obvezati tužitelja da tuženicima nadoknadi prouzročen parnični trošak.

24. U dokaznom postupku, radi provjere navoda iz tužbe i odgovora na tužbu , sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu, i to na str. 5-34 spisa, zatim, izvršen je uvid u izlistanje na str. 49 -50, kao i u daljnju dokumentaciju na str. 74 -84 spisa, izvršen je uvid u izlistanje na str. 89-90 te u izvod na str. 91-92 te u daljnje izlistanje na str. 93-98 spisa, kao i daljnju dokumentaciju na str. 142- 157 spisa.

25. Osim toga, tijekom dokaznog postupka, izvedeni su i personalni dokazi, i to: saslušani su svjedoci: SĆ, TĆ, IĆ, JĆ, ĆĆ, KĆ, MĆ i NĆ , saslušana je i 2.tuženica ZĆ kao stranka.

26. Budući da se u ovoj parnici iz radnog odnosa radi o ništetnosti ugovora o radu, teret dokaza leži na strani tužitelja, odnosno Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Zagreb, Regionalni ured Osijek, koji u tužbi tvrdi da je predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme između 1.tuženika Z Export-Import društvo s ograničenom odgovornošću za unutarnju i vanjsku trgovinu kao poslodavca i 2.tužene ZĆ, kao djelatnice, ništetan, jer da je sklopljen s namjerom kako bi 2.tužena ostvarila nepripadajuća prava temeljem obveznog zdravstvenog osiguranja kod 1.tuženika, a na štetu tužitelja. Naime, tužitelj u tužbi tvrdi da je po službenoj dužnosti, provodeći kontrolu točnosti podataka i činjenica o kojima ovisi ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, utvrdio, između ostalog, da mu nije predočen niti jedan materijalni dokaz da je 2.tužena zaista osobno obavljala preuzeti kod 1.tuženika, a to stoga što, po stavu tužitelja, 1.tuženik 2.tuženoj nije isplaćivao putni trošak, premda je mjesto rada Donji Miholjac, a prebivalište, odnosno boravište tužene, je bilo u Đakovu, a poslije u Osijeku, s tim da je 2.tuženoj za lipanj 2021.g isplaćena plaća u cijelosti, premda je ona na dan 11.06.2021. i 23.06.2021. koristila zdravstvenu zaštitu u ugovornim zdravstvenim ustanovama.

27. Dakle, tijekom provedenog dokaznog postupka na tužitelju je bio teret dokaza da dokaže da je predmetni ugovor o radu na neodređeno vrijeme ništetan.

28. S tim u vezi, sud je našao da su tuženici tijekom dokaznog postupka u cijelosti dokazali svoje činjenične tvrdnje koje su istakli u odgovoru na tužbu,dakle, dokazali su da nisu točne tvrdnje iz tužbe da tužitelju tijekom provjere nije predočen niti jedan materijalni dokaz da je 2.tuženica osobno obavljala preuzete poslove kod 1.tuženika, jer osnovano tuženici zaključuju da je osnovni materijalni dokaz za radni odnos upravo ugovor o radu koji je sam tužitelj dostavio uz tužbu.

Nadalje, tuženici ističu i sljedeći materijalni dokaz, a to su isplate plaća za obavljeni rad, plaćeni doprinosi i porezi (obračunske liste plaće, izvadak žiroračuna), a sve ovo je tužitelj izuzeo i to naznačio na Zapisnik o provedenoj kontroli podataka i činjenica o kojima ovisi ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja kod obveznika uplate doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje.

29. Također, valja posebno istaknuti i sljedeći dokaz, odnosno materijalni dokaz da je 2.tuženica obavljala poslove kod 1.tuženika za koje je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, a to je Izvješće Državnog inspektorata RH, Područni ured Osijek, Služba za nadzor radnih odnosa od 13. prosinca 2021.g., koji je Inspektorat nakon provedene kontrole postojanja i valjanosti spornog radnog odnosa utvrdio , a vezano za okolnosti na koje je ukazivao tužitelj glede moguće povrede propisa iz radnih odnosa koje su u nadležnosti tog Inspektora, nisu utvrđene nepravilnosti u radu nadziranog poslodavca. I ovaj dokaz nalazi se u spisu i po ocjeni suda ova okolnosti, kao i naprijed navedene, ne bi trebale biti sporne, a na njih se poziva i sam tužitelj, premda mu ne idu u prilog.

30. Nadalje, a vezano za tvrdnje tužitelja da 1.tuženik 2.tuženici nije isplaćivao putne troškove, premda je ona putovala na posao te da joj je isplatio punu plaću za mjesec lipanj, iako je u tom razdoblju išla na kontrolne preglede, osnovano zaključuju tuženici u odgovoru na tužbu da ove okolnosti ne ukazuju da 2.tužena u tom razdoblju nije dolazila na posao, budući da iz svih provedenih dokaza, kako onih materijalnih, dakle dokumentaciju koju su obje strane priložile u spis, tako i svih personalnih , odnosno iskaza svih ispitanih osoba, svih svjedoka, kao i same 2.tuženice, proizlazi da je 2.tužena uredno dolazila na posao i obavljala valjano poslove koji su joj zadani temeljem zaključenog ugovora o radu, koje je poslove 2.tužena obavljala sve do isteka tog ugovora, odnosno zasnivanja novog radnog odnosa.

31. Dakle, sud je našao da su tuženici uspjeli dokazati sve činjenične navode iz odgovora na tužbu iz čega proizlazi zaključak da nije osnovana tvrdnja tužitelja da bi svrha sklapanja spornog ugovora o radu bila isključivo ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme trajanja rodiljnog i roditeljskog dopusta u povećanom iznosu, odnosno da tužitelj pogrešno tumači okolnost što su stranke u tazbinskom rodbinskom odnosu pa da bi to imalo presudnog utjecaja na sklapanje spornog ugovora. Nakon što je sud saslušao sve osobe koje imaju osobnog saznanja o spornom radnom odnosu, a s obzirom da su njihovi iskazi potpuno suglasni u svim pa i najsitnijim detaljima, s tim da su svi oni iskazivali iscrpno i opširno o svim bitnim okolnostima pa im je stoga i sud povjerovao u cijelosti, ocijenio je da je činjenično stanje, kao podloga za donošenje valjane sudske odluke, sa sigurnošću utvrđeno. Ovo posebice stoga što baš niti jedan izvedeni dokaz ne upućuje na nikakav drugi mogući zaključak, a niti su svjedoci koje je predložio sam tužitelj iskazivali drugačije u smislu da bi potvrdili da se radi o ništetnosti ugovora o radu na koju ukazuje tužitelj u tužbi i tužbenom zahtjevu.

32. S obzirom na sve naprijed navedeno, potpuno osnovano tuženici ističu da se u konkretnom slučaju ne radi o eventualnoj ništetnosti ugovora o radu na određeno vrijeme, zaključenog između 1.tuženika i 2.tužene, već upravo suprotno, da je ugovor o radu valjan i ispoštivan, odnosno realiziran do kraja onako kako je zaključen između stranaka pa stoga, izvjesno, proizvodi i proizvodio je i valjane pravne učinke.

33. Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica vezanih za donošenje odluke, a s obzirom da je teret dokaza bio na strani tužitelja, koji svoje tvrdnje iz tužbe i tužbenog zahtjeva da se radi o ništetnom ugovoru, tijekom provedenog dokaznog postupka u kojemu su ispitane sve predložene osobe i izvršen uvid u kompletnu dokumentaciju priloženu spisu, nije uspio dokazati, za razliku od tuženika koji su u potpunosti dokazali svoje činjenične navode iz odgovora na tužbu, sud nalazi da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan te da ga kao takvog valja odbiti, donošenjem presude, kao u izreci.

34. Budući da su tuženici uspjeli u cijelosti u ovoj parnici, protiveći se u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu, to im je tužitelj koji je ovu parnicu izgubio, dužan taj trošak i naknaditi u cijelosti, a za koji je sud našao da je bio nužan za pravilno vođenje ove parnice, sukladno odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a.

Trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika – odvjetnika, i to za pisani sastav odgovora na tužbu te pristupa na 5 ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu spora, zatim za sastav 3 obrazložena podneska, sve od po 200,00 eura, kao i za pristup ročištu za objavu presude u visini od 100,00 eur, čemu valja dodati i povišenu naknadu od 10% za zastupanje 2 osobe u visini od 190,00 eur, odnosno ukupno 2.090,00 eura , čemu valja dodati PDV od 25% u visini od 522,50 eur, čemu valja dodati putni trošak dolaska stranke na 2 ročišta u iznosu od 30,00 eur te putni trošak svjedoka po određenju suda u visini od 50,00 eur, ili sveukupno 2.692,50 eura, sukladno Odvjetničkoj tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama, s napomenom da tuženici nisu dužni platiti pristojbu za odgovor na tužbu.

35. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Valpovu 24. veljače 2025.

S U D A C

ZDRAVKO MAMIĆ

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana objave presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženicima putem punomoćnika