Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Pr-23/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tanji Krašovec, odvjetnici iz Novog Marofa, protiv tuženika BRANKA d.o.o., Varaždin, Ulica Zrinskih i Frankopana 2, OIB: 88561069288, zastupanog po punomoćniku Jurici Sevšeku, odvjetniku iz Varaždina, radi nedopustivosti otkaza ugovora o radu, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 21. listopada 2024., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika te objave presude 24. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 1. prosinca 2004. između tuženika BRANKA d.o.o., OIB: 88561069288, Ulica Zrinskih i Frankopana 2, Varaždin, i tužiteljice ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg je tuženik dao tužiteljici Odlukom o otkazu ugovora o radu dostavljenom punomoćnici tužiteljice dana 8. ožujka 2024. te da radni odnos između stranaka nije prestao dana 14. siječnja 2024.

II/ Raskida se Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 1. prosinca 2004. između tužiteljice ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika BRANKA d.o.o., OIB: 88561069288, Ulica Zrinskih i Frankopana 2, Varaždin, sa danom 21. listopada 2024.

III/ Nalaže se tuženiku BRANKA d.o.o., OIB: 88561069288, Ulica Zrinskih i Frankopana 2, Varaždin, da tužiteljici ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime naknade štete isplati iznos od 4.739,00 EUR (četiri tisuće sedamsto trideset devet eura) sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, počam od 21. listopada 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene troškove postupka u iznosu od 1.000,00 EUR (tisuću eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. veljače 2025. pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

V/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice da bi joj tuženik bio dužan isplatiti zakonsku zateznu kamatu na iznos naknade štete od 4.739,00 EUR iz toč. III/ izreke ove presude, a za razdoblje od 21. ožujka 2024. do zaključno 20. listopada 2024., kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da se nalazila u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2004. i to na radnom mjestu prodavača. Nadalje da je do dana 13. siječnja 2024. koristila pravo na roditeljski dopust nakon rođenja djeteta, a potom i godišnji odmor kojeg je prenijela sukladno zakonskim propisima iz ranijih godina, kada zbog korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta nije bila u mogućnosti koristiti godišnji odmor. Dana 21. veljače 2024. saznala je da nema zdravstveno osiguranje zbog čega je kontaktirala poslodavca te je tada i saznala u telefonskom kontaktu da je dobila otkaz i da više nije djelatnica tuženika s tim da joj čak rečeno da joj nije trebala biti dostavljena nikakva odluka u vezi toga pa niti dokumentacija već joj je samo dostavljen obrazac prijave o prestanku osiguranja kod HZMO-a. Tako je i utvrdila da je odjavljena sa mirovinskog osiguranja po osnovi radnog odnosa s danom 14. siječnja 2024., a o čemu ona uopće nije imala saznanja do 21. veljače 2024. Obzirom na to obratila se tuženiku sa zahtjevom za zaštitu prava prema čl. 133. st. 1. Zakona o radu dana 28. veljače 2024. i kojeg je tuženik primio sa danom 1. ožujka 2024. te i odgovorio dana 4. ožujka 2024., a koji odgovor je tužiteljica primila dana 8. ožujka 2024. Uz taj dopis joj je dostavljena i odluka o otkazu bez datuma pa i bez potpisa ovlaštene osobe, a isto tako iz same odluke nije moguće utvrditi koji su razlozi za otkaz pa i kada bi trebao prestati radni odnos, ali se zaključuje da se radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Takva odluka je nezakonita te je donesena protivno odredbama iz čl. 120. Zakona o radu, zatim odredbama iz čl. 115., 116. i 34. st. 1., a tužiteljica je sukladno odredbi iz čl. 133. st. 2. pokrenula ovaj postupak. Ujedno je tužiteljica ovom tužbom tražila utvrđenje sudskog raskida u smislu odredbe iz čl. 125. st. 1. Zakona o radu, a to sa danom zaključenja glavne rasprave te zbog tog zahtjeva naknadu štete u ukupnom iznosu od 4.739,00 eur, a koji iznos predstavlja zbroj 7 neto minimalnih plaća sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe te je također tražila i naknadu troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice time da je priznao da je doista tužiteljica do dana 13. siječnja 2024. koristila pravo na roditeljski dopust za rođenje djeteta. Međutim je osporio da bi tužiteljica s prvim danom povratka koristila godišnji odmor koji joj pripada prema zakonu jer za navedeno nije dobila suglasnost poslodavca već je tek u usmenom razgovoru bilo rečeno da će joj se omogućiti korištenje godišnjeg odmora do 30. lipnja 2024., a to prema daljnjem dogovoru sa poslovođom. Tada se trebalo donijeti i rješenje o korištenju godišnjeg odmora. Tužiteljici nije izdano nikakvo rješenje, a ista se nije pojavila na poslu od 14. siječnja 2024., a tuženik smatra da je tužiteljica eventualno imala pravo na godišnji odmor samo u trajanju od 24 dana tj. za jednu godinu, a ne za više godina, a obzirom da je saznala da je odjavljena dana 21. veljače 2024. proizlazi da je bila na godišnjem odmoru 43 dana time da tuženik smatra da tužiteljici ne pripada godišnji odmor i za prethodnu godinu kada je prestala raditi. Osim toga je naveo da su stranke u vezi radnog odnosa tužiteljice kontaktirale pretežno usmeno, a tužiteljici je utvrđen prestanak radnog odnosa sa prvim danom kada se nije pojavila na poslu te joj je u vezi toga dostavljena pravovremena odjava kod HZMO-a s tim da je o tome bila obaviještena tužiteljica. Tuženik također navodi da je prestanak radnog odnosa nastupio nakon ispunjenja razloga za isto, a to je nedolazak na posao duže od 15 dana i koja odluka je donesena po BH, kao osobi koju je direktorica GH ovlastila za sve poslove oko pitanja radnog odnosa ovdje tužiteljice. Tuženik isto tako navodi da su tužiteljici do otkazivanja omogućili sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa. Obzirom na to se tuženik dakle usprotivio tužbenom zahtjevu tužiteljice i predložio je da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je prije svega saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja kao i svjedoka BH. Također je izvršen i uvid u prijavu o prestanku osiguranja sa lista 6 spisa, u potvrdu o primitku i presliku povratnice sa lista 7 spisa, u zahtjev za zaštitu prava sa listova 8-9 spisa, u odgovor sa listova 10-11 spisa, u odluku o otkazu sa lista 12 spisa, u praksu sa lista 13 spisa, u podatke HZMO- a sa listova 15-18 spisa, u izvadak iz Sudskog registra sa listova 19-21 spisa, u punomoć sa lista 27 spisa, te u ispis poziva sa listova 34-35 spisa, kao i ispis poziva sa Državnim inspektoratom sa lista 36 spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužba tužiteljice u cijelosti osnovana.

5. Iz provedenih dokaza sud je kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu prodavač počevši od 1. prosinca 2004. do zaključno 13. siječnja 2024.

- da je do zaključno 13. siječnja 2024. koristila porodiljni dopust te da se sa danom 14. siječnja 2024. trebala vratiti na posao,

- da je tuženik istu odjavio kao svoju radnicu temeljem redovitog otkaza s danom 14. siječnja 2024., a koju prijavu je dostavio HZMO-u dana 18. siječnja 2024.,

- da je tužiteljica dana 28. veljače 2024. podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv otkaza ugovora o radu, a da je tuženik odgovorio na navedeni zahtjev dana 4. ožujka 2024. kada je i dostavio odluku o otkazu ugovora o radu,

- da na odluci o otkazu ugovora o radu nema datuma kada je ista donesena osim što se iz iste vidi da je donesena temeljem čl. 116. Zakona o radu, a iz obrazloženja proizlazi da zaposlenik od dana 14. siječnja 2024. ne dolazi na posao te je do dana donošenja ove odluke izostao s posla više od 15 radnih dana.

6. Sporno je između stranaka da li je otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici zakonit ili ne.

7. Odredbom iz čl. 116. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17 i 151/22 ~ dalje ZR) je propisano da poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobite važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Odredbom iz čl. 116. st. 2. ZR-a je propisano da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Nadalje prema odredbi iz čl. 120. st. 1. ZR otkaz mora biti u pisanom obliku, a prema odredbi iz čl. 120. st. 3. ZR otkaz se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje. Također odredbom iz čl. 34. st. 1. ZR je propisano da se osobi koja je koristila pravo na porodiljni dopust ne smije u roku od 15 dana od prestanka trudnoće ili prestanka korištenja tih prava otkazati ugovor o radu.

8. Iz prijave odnosno odjave koja se nalazi na listu 6 spisa je nedvojbeno utvrđeno da je tuženik kao poslodavac tužiteljice odjavio tužiteljicu kao svoju radnicu s danom 14. siječnja 2024., a što znači da je tužiteljici upravo sa tim danom i prestao radni odnos. Iako u spisu ne prileži točan podatak kada je tužiteljica saznala za navedeno sud je temeljem njezinog iskaza zaključio da je tužiteljica za navedeni otkaz saznala tek dana 21. veljače 2024. kada je zbog svojih potreba saznala da nema zdravstveno osiguranje, a u vezi čega je u telefonskom kontaktu i saznala od strane tuženika da joj je prestao radni odnos dana 14. siječnja 2024. kada je odjavljena od HZMO-a. Činjenica jest da tužiteljica o prednjem doista nije dobila nikakvu odluku od strane tuženika iako je to trebala sukladno odredbi iz čl. 120. st. 3. ZR. Sama pismena odluka je tužiteljici dostavljena tek uz odgovor na zahtjev za zaštitu prava (list 12) spisa i iz nje se vidi da ista nije datirana, a da se ista donosi temeljem čl. 116. ZR koji čl. određuje izvanredni otkaz ugovora o radu te uvjete za takvo otkazivanje ugovora o radu. Iz samog sadržaja te odluke je vidljivo da tužiteljici prestaje radni odnos s danom nedolaska na posao, a to je dan 14. siječnja 2024. s tim da iz prvog odlomka obrazloženja proizlazi da je do dana donošenja ove odluke izostala s posla više od 15 radnih dana, a čime da je počinila tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Isto tako iz daljnjeg sadržaja obrazloženja proizlazi da je tužiteljica bila pozvana da dođe na posao i iznese svoju obranu i opravda izostanak, ali da se tome nije odazvala. Određeno je osim toga da tužiteljici ne pripada pravo na otkazni rok i otpremninu jer se radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Takva odluka je kontradiktorna radnjama tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice jer je tužiteljica već bila odjavljena s danom 18. siječnja 2024. i to na način da joj je radni odnos prestao s danom 14. siječnja 2024. temeljem odluke o redovitom otkazu, kako to stoji u obrazloženju same odjave. Sa druge strane iz odluke sa lista 12 spisa pa i iz tvrdnji svjedoka BH, ali i iz sadržaja odgovora na zahtjev za zaštitu prava pa i odgovora na tužbu proizlazi da je tužiteljici ugovor o radu otkazan izvanrednim otkazom. Redoviti otkaz je propisan u čl. 115. ZR, a izvanredni u čl. 116. ZR, a radi se o različitim vrstama otkazivanja ugovora o radu pri čemu je izvanredni otkaz ugovora o radu daleko otegotniji za radnika od redovitog otkaza ugovora o radu. Stoga je doista nejasno bez obzira na tvrdnje tuženika o kakvom otkazivanju ugovora o radu je riječ u ovom slučaju, međutim može se zaključiti da se doista radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog nedolaska tužiteljice na posao po prestanku porodiljnog dopusta. No s tim u vezi treba imati u vidu odredbu iz čl. 34. st. 1. ZR, a koja odredba zabranjuje otkazivanje ugovora o radu osobi koja je koristila porodiljni dopust u roku od 15 dana od trenutka prestanka korištenja tog prava. Tužiteljici je otkazan ugovor o radu s danom 14. siječnja 2024., a kojeg dana je ustvari trebala početi raditi po završetku porodiljnog dopusta koji je završio s danom 13. siječnja 2024. Slijedom navedenog nema dvojbe da je otkaz ugovora o radu tužiteljici nezakonit, a obzirom na odredbu iz čl. 34. st. 1. ZR jer joj je otkazan unutar roka od 15 dana od dana kada je prestalo korištenje porodiljnog dopusta, a u kojem roku se radni odnos osobi koja je koristila porodiljni dopust ne smije otkazati. Prema tome je sud i usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na utvrđenje nezakonitosti otkaza s tim da sud smatra da je tužiteljica pravovremeno podnijela i zahtjev za zaštitu prava pa i ovu tužbu u smislu odredbe iz čl. 133. ZR jer je prihvatio njezine tvrdnje iz iskaza pa i zahtjeva za zaštitu prava da je o otkazu saznala tek dana 21. veljače 2024.

9. Tužiteljica je također u tužbi stavila i zahtjev za utvrđivanje sudskog raskida ugovora o radu, a to u smislu odredbe iz čl.č 125. st. 1. ZR. Navedena odredba propisuje da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje 3, a najviše 8 propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Tužiteljica je zatražila sudski raskid sa danom zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, a to je dan 21. listopada 2024. te je sud i odredio navedeni dan kao dan prestanka radnog odnosa, kako je to naznačeno u toč. II/ izreke ove presude, a to imajući u vidu da je odluka poslodavca o prestanku radnog odnosa utvrđena nezakonitom. Isto tako je sud temeljem iste zakonske odredbe dosudio tužiteljici i naknadu štete u iznosu od 4.739,00 eur, a što predstavlja 7 minimalnih plaća u neto iznosu budući je u tom razdoblju minimalna plaća iznosila 840,00 eur bruto. Tužiteljica je u svom iskazu i navela da je imala plaću u visini minimalne plaće, a što tuženik nije osporio, pa je stoga i sud prihvatio upravo minimalnu plaću za plaću koju je primala tužiteljica. Sud je dosudio navedeni iznos tužiteljici imajući u vidu da je tužiteljica radila 20 godina kod tuženika, da joj je tuženik doista nezakonito otkazao ugovor o radu i konačno tužiteljica ima i malodobnu djecu na uzdržavanju budući joj je radni odnos prestao s povratkom na posao nakon korištenja porodiljnog dopusta. Stoga sud i smatra da je upravo iznos od 7 plaća i primjeren iznosu naknade štete koji tužiteljici pripada u smislu odredbe iz čl. 125. st. 1. ZR. Međutim sud smatra da nije osnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tijek zatezne kamate na naknadu štete. Naime tužiteljica je zatražila ovom tužbom utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave kao i naknade štete zbog sudskog raskida tražeći zateznu kamatu na naknadu štete od dana podnošenja tužbe, koja tužba je podnesena dana 21. ožujka 2024. Ovaj sud smatra da je taj tijek zatezne kamate neosnovan jer je sudski raskid utvrđen tek sa danom 21. listopada 2024. (dan zaključenja glavne rasprave) te je po mišljenju suda tek u tom trenutku i dospjela naknada štete zbog sudskog raskida te od tog trenutka i može teći zatezna kamate, a to u smislu odredbe iz čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22 i 156/23 ~ dalje ZOO), a ne od dana podnošenja tužbe kada se nije niti znalo sa kojim danom će se utvrditi sudski raskid pa i da li će se uopće utvrditi. Slijedom navedenog je sud odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe (21. ožujak 2024.) do dana sudskog raskida ugovora o radu (21. listopada 2024.). Sama zatezna kamata je dosuđena po stopi određenoj iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

10. Nadalje ovdje moramo reći da je sud u cijelosti prihvatio kao istinit i uvjerljiv iskaz tužiteljice jer taj iskaz nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima, naročito ne iskazu svjedoka. Stoga je sud iz provedenih dokaza nedvojbeno utvrdio da je tuženik dao nezakoniti otkaz tužiteljici obzirom na različita obrazloženja kod HZMO- a i u samoj pisanoj odluci, da odluka nije sukladno čl. 120. st. 3. ZR dostavljena tužiteljici, da tuženik nije postupio prema odredbi iz čl. 119. ZR tj. nije tužiteljicu pozvao na davanje obrane te je sam otkaz dan protivno odredbi iz čl. 134. st. 1. ZR, a što ustvari i nejasnoće oko vrste otkaza i propuste čini irelevantnim budući je u ovom slučaju prvenstveno relevantan rok otkaza ugovora o radu, a to je da je ugovor o radu otkazan unutar roka od 15 dana od dana prestanka porodiljnog dopusta tužiteljice.

11. Imajući u vidu naprijed navedeno sud je presudio kao u izreci.

12. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a s tim da je sud trošak dosudio sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023- dalje OT) budući se ipak radi o procjenjivom predmetu. Stoga je za sastav zahtjeva za zaštitu prava tužiteljici priznao iznos od 100,00 eura prema tbr. 30. toč. 2. OT, zatim za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura prema tbr. 7. toč. 1. OT, za sastav podneska s očitovanjem na odgovor na tužbu iznos od 200,00 eura prema tbr. 8. toč. 1. OT, za zastupanje na dva ročišta svaki puta po 200,00 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT i za zastupanje na ročištu za objavu iznos od 100,00 eura iznos prema tbr. 9. toč. 3. OT, odnosno sveukupno 1.000,00 eura. Trošak je dosuđen sukladno važećoj odvjetničkoj tarifi, a isti je po mišljenju suda bio potreban prema čl. 155. ZPP-a Na dosuđeni trošak je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu prema odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 24. veljače 2025.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu odluke, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave odluke na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak odluke dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ Odvjetnica Tanja Krašovec, odvjetnica iz Novog Marofa (za tužiteljicu)

2/ Odvjetnik Jurica Sevšek, odvjetnik iz Varaždina (za tuženika)